Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

I to je Amerika

Učestalost oružanih nasilja u Americi

Imam pucu, dakle postojim

Nedavno se diskutovalo o „izuzetnosti" Amerike i o čemu se tu radi. Međutim, Amerika bez sumnje je izuzetna zemlja kada se radi o oružju. Toliko su izuzetni da im je ta izuzetnost prerasla u veliki problem. To je jedna od malobrojnih zemalja gde je pravo da se poseduje vatreno oružje zaštićeno Ustavom. Američki odnos sa oružjem jedinstven je i u još jednom pogledu: među razvijenim zemljama Amerika je ubedljivo najnasilnija, a to može velikim delom da se pripiše dostupnosti vatrenog oružja svih vrsta. Primera radi, Amerika ima šest puta više ubistava vatrenim oružjem od Kanade i skoro 16 puta više nego što je to slučaj u Nemačkoj. U proseku svakog dana od vatrenog oružja poginu 93 ljudi svih starosnih doba. Bez obzira na broj stanovnika koji žive u toj zemlji, sama ta cifra je zastrašujuća, tvrdi Milan Balinda, dugogodišnji novinar američkog dnevnika Majami Herald

Milan Balinda

Svakoga dana u Americi 315 ljudi je upucano sa različitim ishodima. Bila bi to ubistva, pljačke, samoubistva i pokušaji samoubistava, nenamerno pucanje i policijska intervencija. Od 93 lica koja poginu svakog dana, 32 su ubijena, 58 su izvršila samoubistva, jedno lice je ubijeno nesretnim slučajem, jedno policijskom intervencijom i jedno pogine u nejasnim okolnostima. Takođe, svakoga dana pogođeno je iz vatrenog oružja 222 ljudi, ali su preživela, 164 su povređena u nekom napadu, 10 su preživela pokušaj samoubistva, 45 su nenamerno pogođeni i troje je stigao metak, ili dva, u legalnoj intervenciji.

Svi ovi statistički podaci, uključujući i po starosnom dobu, dostupni su javnosti. Milioni komada vatrenog oružja prodaju se svake godine u Americi u „nema postavljanja pitanja" transakciji. To će reći, ne proverava se da li je kupac osuđeni kriminalac, da li je mentalni bolesnik i još manje da li je sklon nasilju. Sve skupa, 40 odsto vatrenog oružja prodato je bez postavljanja bilo kojeg pitanja koja su u mnogim slučajevima predviđena zakonom.

Nakon najvećeg oružanog masakra u skorijoj američkoj istoriji koji se odigrao 1. oktobra u Las Vegasu, konačno je počelo da se priča i traže neka rešenja problemu vatrenog oružja i nasilju u toj zemlji. Međutim ništa se neće postići jer će se pričati najviše mesec ili dva dana, ukoliko i toliko, i sve će krenuti po starom. Jedan razloga zašto je to tako je i taj da po Ustavu, a i bez njega, niko građanima ne može da zabrani da legalno poseduju vatreno oružje. Masakr u Las Vegasu bio je najveći u skorašnjoj istoriji Sjedinjenih Država jer je živote izgubilo 59 ljudi i preko 520 je ranjeno, a sve je to postigao jedan strelac sa 32. sprata obližnjeg hotela, obližnjeg jednom trgu na kojem se održavao tradicionalni festival muzike. Pucao je iz legalno kupljenih poluautomatskih pušaka koje je lakom prepravkom učinio automatskim. Pucao je na masu od oko 22.000 ljudi koja se okupila na otprilike 400 metara od njegovog položaja na hotelskom prozoru i nije nišanio. Nije nišanio jer za to nije bilo potrebe jer je hteo da usmrti što više ljudi bilo koji da su to. Tako nešto se radi rafalom koji je postigao ugradnjom jednog specijalnog dodatka za jurišne puške. Taj dodatak je kupio takođe sasvim legalno.

Strelac se nakon 10 minuta, kad je procenio da je posao završio i kad je postojala mogućnost da ga policija uhvati, ubio. Zvao se Stiven Pedok i imao je 64 godine, nije imao vojnog ili policijskog treninga, ali je tačno znao kako da postigne svoj cilj. Cilj je poznat od prvog trenutka, ali njegova motivacija još se nagađa. Šef policije države Nevada ubicu je nazvao „usamljeni vuk", ali je interesantno da se taj termin uglavnom koristi za masovne ubice belce i pretpostavlja se da se podrazumeva da se ne radi o teroristima koji to nisu, koji su „deo čopora". Masakr je bio veoma dobro planiran i policija je u njegovoj hotelskoj sobi otkrila 23 komada vatrenog oružja svih vrsta, a u njegovom stanu druge desetine. Pedok je iznajmio tu hotelsku sobu još 28. septembra i pre nego što je započeo masakr postavio je video kamere oko svoje pozicije da bi mogao da kontroliše kretanje policije. Pedok je bio imučan čovek, računoviđa i bavio se biznisom nekretnina. Imao je manji privatni avion i mada je bio impulsivni kockar, do sada nisu obelodanjeni podaci da je na kocki značajno gubio. Imao je i devojku, Filipinku, koju je poslao na Filipine pre nego što je krenuo da počini masakr. Neposredno pre toga prosledio joj je 100.000 dolara na Filipine da bi tamo „sebi kupila stan". Ona se nakon masakra vratila u Ameriku da bi „bila na usluzi istražnim organima".

Interesantno je da je Islamska Država preko svoje informativne mreže Amak objavila da je masakr njihovo delo. Da ga je počinio njihov vojnik, čovek koji je pre nekoliko meseci prešao u islam. Američki autoriteti su odmah odbacili tu mogućnost, ali su džihadisti najverovatnije postigli da manji broj ljudi ipak poveruje u njihovu priču. Ovo jeste bio masakr sa najvećim brojem mrtvih, ali se jedan slični napad sa puškama sličnog kalibra odigrao u junu prošle godine. Dogodilo se to u diskoteci Puls u Orlandu, na Floridi. Umrlo je 50 osoba hladnokrvno ubijenih jedna po jedna tokom nekoliko sati koliko je napad potrajao. To se dogodilo u gej klubu i ta činjenica mogla je da ukaže izvesne tragove koji su vodili ka motivaciji. U Las Vegasu ništa nije jasno. Odakle je pokrenuto ludilo možda će zauvek ostati misterija. Prvi pucanj čuo se u 22:05. U 22:12 prvi policajci su stigli do 31. sprata hotela i javili da pucnji dolaze sa sprata iznad njih. U 10:15 ispaljeni su poslednji hici. Dakle, pucanje je trajalo 10 minuta. Policija je upala u Pedekovu sobu, u kojoj je on već ležao mrtav, tek u 23:20. Problem je bio što nisu znali da li je soba minirana ili ih je napadač čekao u zasedi. Pozvan je SWAT tim koji su provalili. Član bezbednosnih snaga hotela, koji nije bio naoružan, bio je kroz vrata ranjen u nogu u trenutku kada se približio sobi. To je bilo dosta ranije pre nego što je policija stigla na lice mesta.

Nakon prvih istraga policija je pronašla da je Pedok možda spremao napade na druge koncerte u Čikagu i Bostonu. U Čikagu je rezervisao sobu, ali je nije koristio. Interesantno je da je tokom letenja u svom avionu izbegavao da kontroli leta kaže gde se uputio i stalno je pokušavao da izbegne područja koje je kontrola letenja kontrolisala. To ne govori ništa konkretno o masakru u Las Vegasu, ali daje neki uvid u njegovu psihologiju. Bez sumnje, nije bio zagovornik nikakvih organizacija ni pokreta, mrzeo je vladine autoritete, ali na nivou na kojem to radi značajan broj američkih građana.

Pedok do pre masakra nije predstavljao nikakav problem za zemlju jer je bio samo jedan od kolekcionara vatrenog oružja. Bio je bogat, ali ništa više od toga. Neki tvrde da se američki problem oružja krije u industriji proizvodnje pušaka i pištolja. Da je problem što ta industrija stvara profit od „straha i smrti". Čitava američka kultura opsednutosti oružjem, tvrde ti, uzgaja se da bi moglo da se proda što više. Metodično se uvodi strah u narod da svako mora da se naoruža u „ovom opasnom svetu" da bi mogao da se odbrani. Ne jedan pištolj, ne čak ni jedna puška, već čitav arsenal „novog i boljeg oružja". Većina vlasnika oružja nikad ne počini ni jedno kriminalno delo, ali poruka industrije oružja da puške i pištolji prave od svojih vlasnika veće „muškarčine".

Takva vrsta marketinga stiže i do ušiju onih koji su manje stabilni i tada mogu da nastanu problemi. Takav marketing pobuđuje kod nekih želju da budu dominantni i uvereni su da se to postiže opasnim oružjem, što većim kalibrom jurišne puške. Dodatni problem je što se industrija oružja pravda da svo oružje koji oni prave je legalno i prodato na legalnom tržištu. To, očigledno nije sasvim tačno. Tačno je da je svo oružje koje je ilegalno počelo kao legalno. Primera radi, izveštaj jedne američke vladine institucije tvrdi da je 87 odsto oružja kojima barataju kriminalci u Meksiku stiglo ilegalno iz Amerike. Svo to oružje u jednom trenutku je bilo legalno. Isto to važi i za Ameriku, a industrija oružja veoma je upoznata sa tim činjenicama.

Podaci pokazuju da se u poslednje vreme smanjuje broj vlasnika oružja u Americi, ali se povećava broj oružja. Očigledno je da je industrija oružja u kampanji da privuče „stalne kupce". Tu se marketing zasniva na filozofiji „sakupi ih sve". Ulične bande su glavni korisnici ilegalnog oružja i najverovatniji krivci za broj ustreljenih tokom godina. Uglavnom ispaljuju jedni u druge, ali pri tome stradaju i prolaznici. Ipak, možda bi Amerikanci na kraju i uradili nešto da se zaustavi ta poražavajuća situacija, kad bi znali kako i to ne može niko da ih savetuje. Čak i da ne stoji u Ustavu da svako ima pravo da poseduje vatreno oružje, a to je tamo napisano iz nekih drugih razloga, iz razloga „opštenarodne odbrane", bilo bi nemoguće oduzeti Amerikancima njihove puce.

A 1. Šta je to ubrzivač okidača

Po tvrđenju policije Stiven Pedok je na najmanje deset pušaka koje su pronađene u njegovoj hotelskoj sobi odakle je pucao imao specijalni dodatak koji bi mogao da se nazove „ubrzivač okidača" (bump stock). Ta naprava od plastike ili metala pričvrsti se na deo okidača poluautomatske puške i omogućava je da puca kao da je automatska. Ili skoro automatska.

Naprava je legalna i najverovatnije da će sada biti zabranjena jer sa tim preliminarno slaže i industrija oružja i kongresmeni. Originalno je to napravljeno da bi omogućilo ljudima sa problemima u šakama da mogu da pucaju iz poluautomatske puške AR. Uređaj je izašao na tržište 2001. godine. Čim se priča o tom dodatku pojavila u javnosti, proizvođač je objavio da ih nema više jer su svi pokupovani nakon „besplatne reklame". Bila je to uobičajena reakcija potrošača na vest da će neki proizvod nestati.

Automatsko oružje je u Americi zabranjeno već dugi niz godina, ali policija insistira da „ne može da se odbrani bez automatskih pištolja i pušaka". Jednom, ako policija dobije automatsko oružje, neće proći dugo vreme da se ono pojavi na crnom tržištu. Sa „ubrzivačem okidača" na automatskoj pušci ona može da opali rafal kao da se radi o automatskoj pušci, a i zvuk deluje isti.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane