Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Kosovo i Metohija

Zašto suđenje zločinima OVK ne treba da bude pred srpskim sudovima

Čekanje na pravdu

Ima već nekoliko godina kako se srpska javnost bavi obmanjujućom idejom o osnivanju Suda za zločine terorista „OVK" nad srpskim civilima i pripadnicima snaga bezbednosti. U poslednje vreme sve su češći stavovi koji podupiru nameru da do toga dođe. Jedina prepreka osnivanju tog Suda jesu upravo oni koji bi trebalo da se nađu na njegovim optuženičkim klupama. Kako to uopšte shvatiti i u čemu je onda moć Suda čiji rad uspešno sprečavaju oni kojima on treba da sudi? U obmani i jedino u obmani jer, u stvari, ako neko treba da bude protiv njegovog osnivanja onda su to isključivo Srbi.

Ivan Maksimović (dopisnik iz Kosovske Mitrovice)

Ekspert za događaje na tlu bivše Jugoslavije, pravnik, istoričar ali i osnivač i urednik uglednog britanskog internet magazina „Politics first", dr Markus Papadopulos iz Londona, za Magazin Tabloid kaže da su odluke nekadašnjih srpskih vlasti o nesaradnji sa Haškim tribunalom bile sasvim ispravne jer tribunal ni na koji način nije bio legitimni sud i bio je, umesto toga, američki i NATO-a pipak, čija je svrha postojanja bila da kazni one koji se nisu priklonili diktatu Zapada a drugo, da ojača zapadni lažni narativ o onome što se desilo tokom građanskih ratova u Jugoslaviji. MSP je u svojim presudama predstavio teroriste OVK borcima za slobodu a Srbe kao ugnjetače. Slučaj Ramuša Haradinaja, brutalnog bandita i dilera droge, sažima na kraju bednu i pristrasnu prirode Haškog tribunala.

Čak i ako bi se uspostavio novi Sud, da bi se saslušali predmeti protiv pripadnika „OVK", to ne bi bio nepristrasan sud zato što bi Amerikanci i Evropljani, uz prećutnu saglasnost političkog establišmenta pro-zapadne Srbije, osigurali da to bude Haški tribunal.

Ali, uprkos svemu, jedina sudnica koja treba da procesuira slučajeve protiv terorista „OVK" je beogradska, ali tada, čak i ako se to desi, Aleksandar Vučić i Ana Brnabić bi preduzeli potrebne mere kako bi opstruirali takve slučajeve.

"...Nikada i ni u kom slučaju ne smemo izgubiti iz vida činjenicu da su Vučić i Brnabić izdajnici koje plaćaju Amerikanci i Evropljani. Za Srbiju se ni malo ne zanimaju..." kaže dr Papadopulos.

U tom kontekstu zanimljivo je pomenuti i razliku u odnosima prema srpskim generalima koje je Haški sud lovio i zločincima iz redova terorista „OVK". Dok smo suprotno svim svetskim zakonima pre donošenja pravosnažne presude i bez ikakvih dokaza srpske generale javno nazivali „ratnim zločincima" dotle su oni pravi, višestruko dokazani pa i prema sopstvenom priznanju potvrđeni, u potpunosti lišeni tog epiteta koji im s pravom pripada. Za srpske medije i političare oni su „ministar", „predsednik", ili „premijer u vladi Kosova". Ramuš Haradinaj je od prozivanog koljača srpske dece u rekordnom roku dobio neophodnu podršku Vučićevih poslušnika iz Srpske liste kako bi se domogao vlasti. Za sada Ramuš to ne zaboravlja i redovno ističe dobru saradnju sa njima kao sa vrlo pouzdanim koalicionim partnerima čiji mu je lider omogućio „samo zamagljivanje" Interpol poternice kako bi se kretao kao slobodan čovek.

To nije jedini slučaj. Septembra 2016. godine, po optužnici suda iz Prištine sada izmeštenog u Nišu, srpske vlasti uhapsile su Nehata Tačija optuženog za terorizam i zločine počinjene na KiM 1999. U pritvoru je proveo gotovo mesec dana a oslobođen je svega 4 dana nakon što mu je pritvor produžen i iz zatvora odvezen automobilom sa diplomatskim tablicama EU. Nehat Tači je sada direktor „policije" za region Kosovske Mitrovice.

Pa čak ni on nije jedini pripadnik te službe protiv kojih je srpsko tužilaštvo podiglo optužnice. U dugogodišnjem procesu protiv grupe terorista koji su 30. septembra 1998. godine iz zasede ubili šestoricu vojnika Vojske Srbije u reonu karaule Košare, veće petorice Višeg suda u Nišu, osudilo je osam lica na ukupno 15 godina zatvora. Majka jednog od ubijenih vojnika, 19-tnaestogodišeg Vladimira, Lozanka Radoičić koja je i bila najistrajnija da se proces privede kraju, već je tada izrazila sumnju da će bilo ko od zločinaca odslužiti kaznu. Da je bila u pravu pokazaće se odmah jer je za pravosnažnost presude bilo potrebno još više od pola godine nakon čega je Viši sud raspisao poternice za šestoricom osuđenih terorista i dostavi ih MUP-u.

Prema međunarodnim sporazumima, MUP Srbije nije u stanju da hapsi na teritoriji KiM, mada je to pravilo prekršeno kada je Žandarmerija uhapsila Srbina iz Kosovske Mitrovice Slavoljuba Jovića Pagija iz straha da može da organizuje otpor izdaji a što je opet bilo po nalogu sa Zapada, ali su predstavnici srpske vlasti svakako u poziciji da kod UN-a insistiraju na izručenju osuđenih zločinaca. Ipak se završilo samo na raspisanim poternicama.

Neki od ubica tih srpskih graničara, danas se nalaze na visokim položajima u vlasti šiptarskih separatista. Džafer Gaši je gradonačelnik Obilića a Anton Ćuni je u separatističkoj „vladi" Ramuša Haradinaja sa nadležnostima nad takozvanim „bezbednosnim snagama Kosova" dok se dvojica zločinaca od osuđenih terorista ne nalaze na spisku kojim raspolaže MUP Srbije. U razgovoru za Magazin Tabloid Lozanka takođe izražava punu sumnju u nameru da se osnuje ovakav Sud: „Žao mi je što moram da kažem, ali mislim da je to čista farsa. To dokazuje i stav osam poslanika (u skupštini separatista) koji su povukli zahtev za ukidanje tog Suda. On će biti osnovan i radiće tako što će samo optužiti neke iz trećeg ili četvrtog kruga zločina dok će oni najodgovorniji proći kao i mnogo puta do sada. Bez odgovornosti..."

Za razliku od nje predstavnici Udruženja porodica žrtava sa Kosova i Metohije, pružili su punu podršku Vladi Aleksandra Vučića u naporima da taj Sud bude osnovan. Ovo čudi pre svega jer, iz ukupnog odnosa srpskih vlasti ne možemo da dođemo ni do kakvog drugog zaključka osim da se složimo sa ozankom koja je prinuđena da se pored borbe sa majčinskim bolom svih ovih godina, nosi i sa ponižavajućim odnosom prema samim žrtvama i njihovim porodicama. Objašnjenje leži u čelnim ljudima tih Udruženja. Jedno od dva najuticajnija Udruženja vodi Sima Spasić, poznat po izuzetno lakom načinu uspostavljanja „saradnje" sa aktuelnim režimima i dopuštanju da rad Udruženja bude iskorišćen u političke svrhe. Na čelu dugog nalazi se šef vladine komisije za nestala lica Veljko Odalović o čijem je, najblaže rečeno, nesavesnom radu Magazin Tabloid pisao u više navrata.

Možemo samo da konstatujemo da je vreme kada je Srbija umela da odbrani svoje dostojanstvo i da bude istrajna i zadrži kontrolu nad pravosuđem, odavno iza nas.

„...Od svrgavanja Slobodana Miloševića u oktobru 2000. godine, u orkestriranoj kampanji SAD-a i EU, uz pomoć naivnih Srba i Srba izdajnika, Srbija je postala vazalna država Zapada. Predsednici i premijeri Srbije, od tog sudbonosnog događaja 2000. godine, bili su samo instrumentalizovane lutke Amerikanaca i Evropljana i oni su ti koji su ukinuli srpsku ekonomiju, vojsku i društvo, porobljavajući Srbiju interesima Zapada. Od Borisa Tadića do službenika Aleksandra Vučića, i od Zorana Đinđića do aktuelne Ane Brnabić, ovi individue su jednostavno implementirale naređenja iz Vašingtona i Brisela - za šta su nagrađeni bogatstvom - i izrasl su u izdajnike najvišeg ranga. Tako, na primer, Vučić je taj koji je dopustio NATO-u da nadgleda rad zaposlenih Ministarstvu odbrane Srbije...Onoj istoj zgradi koju je NATO bombardovao 1999. godine..." ocenjuje dr Papadopulos.

Ono što možemo u Srbiji jasno da vidimo, nije zagonetnije ni za posmatrače sa Zapada koji se interesuju za ovdašnja dešavanja. Papadopulos ističe i lične interese Aleksandra Vučića koji bi mogli da budu ugroženi pravednim suđenjima.

„...Vučić, po naređenju sa Zapada, trenutno planira da Srbija zvanično prizna tzv. nezavisnost srpske pokrajine Kosovo i Metohija. Da bi olakšao opsežnu akciju na Balkanu, Zapad mora da osigura harmoniju između svojih marionetskih vlada u Beogradu i Prištini, zbog čega izdaje instrukcije Vučiću. Stoga sledi da Srbija neće pokrenuti predmete protiv pripadnika terorističke grupe i organizovanog kriminala OVK, jer bi to moglo dovesti do jake i neželjene reakcije protiv Vučića od Srba koji su slušali stravične navode o ubijanju srpskih civila od strane teorista OVK ...", navodi naš sagovornik.

U međuvremenu ne posustaju jedino Amerika i EU koji se upravo najviše zalažu za osnivanje tog Suda. Ono što uporno prenebregavamo jeste izjava Teri Džejkobson, bivše američke tzv „ambasadorke na Kosovu" koja je precizno rekla da taj Sud ima ulogu da skine ljagu sa slavne borbe „OVK".

„Mislim da ih neće opravdati ali ni osuditi. Jednostavno preći će preko njih kao da se nisu ni desili što je jako teško" kaže Lozanka Radoičić.

Po svemu sudeći ovaj Sud je još jedan instrument Zapada u zaokruživanju decenijskog procesa otimanja Kosova i Metohije. Sudom koji u potpunosti finansira američka administracija Kosovo i Metohiju treba već jednom pravno isključiti iz sistema Srbije, a zatim i iz organa Ujedinjenih nacija i od pokrajine načiniti pravni subjekt koji bi se na taj način tretirao kao zasebna država.

Ispiranje biografija terorista „OVK", na način kako se to dešava sa Ramušem Haradinajem čija su zločini najpoznatiji i istovremeno najsuroviji a ko je baš uz podršku koalicionih partnera sa Vučićeve Srpske liste doveden na vlast, ukazuje na nameru da se jasno održi svest o njihovim zločinima a da ih takve predstavnici Srba, prihvate i sa njima uspostave saradnju na najvišem mogućem nivou. Na taj način neće Zapad, pa ni Šiptari, već sami Srbi pokazati međunarodnoj javnosti da oni nisu u sukobu sa njima, da zločine smatraju iznuđenim pa čak i opravdanim i da su spremni da započnu aktivnu saradnju na „pomirenju i obostranom unapređivanju" međusobnih odnosa zaboravljajući „zajedničku ružnu prošlost". Nema jačeg argumenta od tog koji bi mogao da pravno zacementira zločinačku otimačinu srpske teritorije izbijajući budućim srpskim generacijama svaki kontraargument iz ruku u slučaju da požele da oslobode i vrate Kosovo i Metohiju u sastav svoje države.

„...Neizmerno me boli kada vidim šta je postalo od Srbije od svrgavanja predsednika Miloševića. Srbija se sistematski raspada, dok se srpski narod pretvara u robove i dalje osiromašuje. Samo se nadam da će veliki srpski narod jednog dana naći snagu da ustane protiv izdajnika i okupatora u Srbiji i osloboditi se ove užasne situacije u kojoj se nalazi..." kaže dr Papadopulos u razgovoru za Magazin Tabloid.

Svakako da postoje stvari na koje srpski narod ne može da utiče ali videli smo da se tokom 90-tih Srbija, u mnogo nezavidnijem položaju nego što je to danas, odlučno suprotstavila kriminalnim zahtevima bahatog Zapada. Dakle nije istina da ne postoji baš ništa što ne možemo da učinimo zato ćemo definitivno nositi žig srama ukoliko dopustimo da i ova namera prođe glatko. A šta je to što možemo? Neophodno je što pre svrgnuti sa vlasti one koji rade protiv naroda, države i zakona već decenijama boreći se isključivo za lični interes. Toliko je diktatora svrgnuto kroz istoriju ovoga sveta, zašto bi naš bio drugačiji? Ne moramo da se penjemo na drvo po jabuku, možemo pod njom i da sačekamo da sazri pa da je uberemo sa tla ali ona često ume da dobrano istruli pre nego što sama otpadne.

Srbija mora suditi albanskim zločinima na KiM, ne samo zbog krajnje uvredljive činjenice da će on procesuirati samo određeni broj zločina i to od onih izvršenih u periodu između 1998. do 2000. godine, a znamo da je terorostička „OVK" osnovana početkom 90-tih i da već od tada počinje sa zločinima protiv civila i policajaca, već iz više razloga. Pre svega jer su zločini vršeni na teritoriji Republike Srbije, u vreme dok je ona kao država postojala pod imenom Savezna Republika Jugoslavija čija je Srbija danas pravna naslednica, a od strane njenih državljana albanske nacionalnosti a takođe nad njenim državljanima i pripadnicima snaga bezbednosti. Upravo odatle crpimo pravo da pred Interpol-om raspisujemo poternice protiv albanskih zločinaca, da ih gonimo, sudimo im, zahtevamo njihovo izručenje.

Dok su Srbijom vladali ljudi koji su želeli i umeli da se suprotstave samovolji američkih i evropskih izaslanika sa neskrivenim ciljem da unize i umanje nezavisnost srpske države, jeste bio slučaj da Srbija sama procesuira zločince poput već poznatog procesa u kome je i Hašimu Tačiju suđeno za terorizam i ubistva. Suprotno tome Haški tribunal iako nadležan za zločine na tlu bivše Jugoslavije, u svojim predmetima je Srbe prepoznavao kao agresora. Od kada je ispred MSP 7. juna 1998., stanje na KiM zvanično okarakterisano kao „oružani sukob" (sa „nejasnim" datumom početka) pa sve do leta 1999., uprkos otvorenim namerama da na Kosovo i Metohiju dođe i započne „istraživanje" zločina, tadašnjoj specijalnoj tužiteljki Haškog tribunala Luiz Arbur, ulazak joj nije bio odobren.

Još oštriji stav zauzela je američka Vlada. Zadnjeg dana avgusta 1998. na konferenciji za novinare u Sarajevu, američki specijalni ambasador za ratne zločine Dejvid Šefer, izjavio je da "nema sumnje da je Haški tribunal nadležan da istraži i procesuira ratne zločine i zločine protiv čovečnosti počinjene na Kosovu u skladu s Rezolucijom 827 Saveta bezbednosti UN koja obuhvata bivšu Jugoslaviju." Šefer je revoltirano dodao da nije bio u mogućnosti da poseti Beograd niti KiM jer ni njemu nije bila odobrena jugoslovenska viza.

Osnovni razlog ovome ležao je u činjenici da su za zločine na KiM bili okrivljeni srpska država, režim i snage bezbednosti koje su se borile protiv terorista i separatista i u tome podnosile pravedne žrtve. Bez obzira na činjenice američka vlada je marta 1998. objavila da će iznosom od 1.075 miliona dolara podržati istrage Tribunala na Kosovu ali i preduzeti druge dilmatske mere sa ciljem zaustavljanja dalje "srpske agresije".

Tokom bombardovanja 1999. godine, na redovnoj konferenciji za štampu koju su 17. maja održali Džejmi Šej i General Valter Džerc u Briselu, novinar je upitao portparola NATO pakta Džejmi Šeja da li NATO priznaje juridiskciju Sudije Arbur, odnosno Haškog tribunala, nad njegovim aktivnostima s obzirom da se sprovode na tlu bivše Jugoslavije?

„...Moramo razlučiti teoretsko i praktično. Ja verujem da će sudija Arbour otvoriti svoju istragu čim joj mi to budemo omogućili. Gospodin Milošević nije taj koji je Sudiji Arbour obezbedio vizu za Kosovo i omogućio joj da počne sa istragom. Njenom sudu će biti dopušten pristup samo zahvaljujući NATO-u, NATO je prijatelj Tribunala, NATO čine ljudi koji su privodili optužene za ratne zločine u Bosni. Zemlje NATO-a su obezbedile budžet Tribunala, mi smo među najvećim finansijerima i obezbedili smo otvaranje druge sudnice koja će ubrzati procese, zato budite uvereni da smo Tribunal i mi na istoj strani, mi želimo da ratni zločinci budu dovedeni pred lice pravde i siguran sam da kada Sudija Arbour bude otišla na Kosovo u potrazi za činjenicama optužnice će biti podignute protiv ljudi Jugoslovenske nacionalnosti i nikoga drugog u ovom trenutku..." odgovorio je Džejmi.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane