Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Nemačka

Da li će četvrti mandat Merkelove obeležiti stavljanje Nemačke pod lupu velikih sila

Trojanski konji uzdrmane kancelarke

Oto fon Bizmark je do sada bio jedini nemački kancelar, izuzimajući Hitlera, koji je lično kreirao spoljnu politiku svoje vlade. Po nepisanom pravilu na čelu Ministarstva spoljnih poslova bio je vicekancelar, odnosno lider manjeg koalicionog partnera, koji je spoljnu politiku sprovodio samostalno, ali u okvirima koalicionog sporazuma. Postavljajući neizlečenog aparatčika sa mnoštvom putera na glavi na mesto ministra spoljnih poslova SPD je ovaj resor, faktički, prepustio kancelarki Angeli Merkel (CDU) i to u trenutku kada se očekuju značajne odluke u vezi moguće reforme Evropske Unije, ali i odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama. Kada se uzme u obzir i da se samoj kancelarki sprema odlazak u penziju, celokupno spoljnopolitičko delovanje nove Velike koalicije već sada deluje neozbiljno.

Fridrih Emke (dopisnik iz Frankfurta)

Svaki koalicioni partner u Nemačkoj samostalno odlučuje koga će postaviti na ministarsko mesto koje mu je dodeljeno, ali se svi, generalno, orijentišu po koalicionom sporazumu koji postavlja prioritete. Iako ni za jedno ministarsko mesto nije dobro da na njega dođe neko ko ima putera na glavi, posebno je nezgodno ako je to ministar spoljnih poslova, jer onda bruka postaje međunarodna. Upravo se to dešava u Nemačkoj, čime se svetu šalje signal kako je kancelarka Angela Merkel odlučila da preuzme vođenje spoljne politike.

Novi ministar spoljnih poslova Nemačke je Hajko Mas, dosadašnji ministar pravde, koji na glavi ima celu jednu mlečnu fabriku.

Najpoznatija afera ovog ministra je takozvani slučaj „Range", ali nikako nije i jedina.

Početkom 2015. je Savezni ured za zaštitu ustavnosti (tajna služba) podneo krivičnu prijavu protiv nepoznatih lica zbog objavljivanja poverljivih dokumenata na internetu. Savezni tužilac Harald Range je na osnovu te prijave pokrenuo istragu protiv dvojice novinara koji su na svojim blog stranama objavili pomenuta dokumenta. To je odmah pokrenulo raspravu o granicama slobode medija. Dok su jedni smatrali kako mediji ne mogu da budu bezgranično slobodni, već da su i oni u obavezi da paze da svojim radom ne ugroze bezbednost zemlje, drugi su tvrdili kako nisu novinari ti koji su izneli poverljiva dokumenta, već je to učinio neko od zaposlenih koji su položili zakletvu čuvanja tajne, tako da treba njih goniti.

Početkom avgusta 2015. Range se obratio javnosti tvrdnjom da političari na njega vrše snažan pritisak da odustane od krivičnog gonjenja dvojice novinara. „Neprihvatljivo je", rekao je on tada „da se utiče na istragu zato što njen rezultat može da bude politički štetan". Odmah posle toga je ministar Mas penzionisao Rangea.

Udruženje sudija i tužilaca pri Saveznom vrhovnom sudu je tada izdalo saopštenje kako postoji „sumnja da je Mas počinio protivpravno sprečavanje tužioca u vršenju funkcije". Posle toga je usledila prava lavina krivičnih prijava protiv Masa zbog zloupotrebe funkcije i sprečavanja rada pravosudnih organa.

Međutim, ni tu nije bio kraj afere.

Odlazeći u penziju tužilac Range je medije obavestio kako ga je prethodno zvala državna sekretarka ministarstva pravde Štefani Hubig da mu prenese Masov zahtev da odustane od sastavljanja veštačenja kojim bi bilo utvrđeno da li postoji odavanje državne tajne ili ne. Mas je demantovao ovu informaciju. Početkom septembra 2016. uticajni nedeljnik „Der Spiegel" objavio je jednu zvaničnu belešku koja potvrđuje Rangeovu izjavu o pozivima Hubigove, a državno tužilaštvo Berlina je zaključilo kako je državna sekretarka zaista pokušala da utiče na Rangea.

Kancelarka Angela Merkel je tada odustala od smene Masa radi mira u kući, jer je ovaj kontroverzni ministar pripadao koalicionom partneru, odnosno SPD-u. Tada, u leto i ranu jesen 2016. (kada se afera rasplamsala),smatralo se kako će njegova ministarska karijera svakako biti završena posle saveznih izbora 2017. godine. Očigledno su se analitičari prevarili.

Kao ministar pravde Hajko Mas je doneo i izmene zakona kojim je trebalo zaustaviti rast kirija u velikim gradovima, ali se desilo upravo suprotno - kirije su tek tada eksplodirale.

Osim toga, sam ministar je prekršio zakon koji je lično predložio pokušavajući da troškove provizije za agenta nekretninama prebaci na novog kirajdžiju. Kada su mediji to objavili on je samo slegao ramenima i prihvatio da sam plati troškove, onako kako zakon i predviđa.

U međuvremenu su se u javnosti pojavile i sumnje kako ministar nije platio nameštaj kojim je opremio svoje novo stanište u koje se uselio sa svojom nevenčanom suprugom.

U delu medija Mas se naziva diletantom, pa čak i budalom (na primer u članku od 8. marta 2018. u „Tichys Einblick" novinara Štefana Paetowa), što je do sada nezabeleženo u novijoj nemačkoj istoriji. Teško je verovati kako će on biti ozbiljan sagovornik za bilo kog ministra spoljnih poslova, osim za one iz afričkih i balkanskih država koji imaju slične mrlje u svojoj biografiji.

Analitičari, koji pokušavaju da razumeju poteze tvoraca nove Velike koalicije, smatraju da je postavljanjem jednog ovakvog ministra resor spoljnih poslova u suštini dodeljen Angeli Merkel.

Nemačka se nalazi u nezavidnoj spoljnopolitičkoj situaciji. Novi američki predsednik se po svemu razlikuje od svog prethodnika, koji je punih osam godina tolerisao Merkelinu politiku po kojoj je Nemačka sve manje trebalo da bude američka produžena ruka u Centralnoj Evropi, a sve više nova sila u tom delu Starog kontinenta. Predsednik Tramp uopšte ne krije svoje nezadovoljstvo pokušajima Evropske Unije i, na prvom mestu Nemačke, da se osamostale, posebno jer poslednjih godina nemačka i spoljna politika cele EU nije donela nikakve rezultate. Niti je rešena Ukrajinska kriza, niti je nađeno trajno rešenje za Kosovo.

Izgleda potpuno neverovatno da bi ministar Masove biografije mogao da postigne ono što nije pošlo za rukom ni Hans Valteru Štajnamjeru, koji je sa mesta ministra spoljnih poslova otišao na funkciju predsednika republike, a ni Zigmaru Gabrijelu. Osim toga, Mas suprotno tradiciji, neće biti istovremeno i vicekancelar, čime se dodatno pokazuje kako SPD ne računa previše na njegove sposobnosti

Po najavama iz redova socijal-demokrata koje su mogle da se čuju do trenutka nastanka ovog članka, novi vicekancelar biće novi ministar finansija, Olaf Šolc, dosadašnji prvi gradonačelnik grada-pokrajine Hamburga, kome ovo neće biti prvo ministrovanje u jednoj vladi Velike koalicije.

Šolc je svojevremeno glasio za jednog od „Šrederijanaca", odnosno osoba koje su bile posebno bliske sa tadašnjim kancelarom Gerhardom Šrederom, ali sada više nije sigurno koliko on još uvek deli tadašnja uverenja, jer važi i za izuzetno pragmatičnog političara.

Kao sekretar unutrašnjih poslova Hamburga on je u leto 2001. uveo zakonsku mogućnost da se u slučajevima osnovane sumnje narko dilerima nasilno daje sredstvo za povraćanje kako bi izbacili eventualno u stomaku skrivenu drogu. Zakon je naišao na oštru kritiku, čak ga je i Evropski sud za ljudska prava 2006. ocenio kao kršenje ljudskih prava, a prva žrtva je bio Ašidi Džon koji je decembra 2001. umro od kombinacije dejstva kokaina, srčane mane i stresa doživljenog usled prinudnog davanja sredstva za povraćanje.

Šolc je kao prvi gradonačelnik Hamburga najbliže odlasku u prevremenu političku penziju bio prošlog leta, posle sastanka lidera grupe G-20. Prvo je doneo potpuno pogrešnu procenu bezbednosne situacije tvrdeći kako se tokom sastanka svetskih lidera neće dogoditi ništa značajno na ulicama grada, a zatim je pokušao da minimalizira štetu koju su napravili demonstranti, ali i policajci.

„Da je bilo mrtvih sigurno bih podneo ostavku", rekao je Šolc tim povodom i negirao da je policija primenila prekomernu silu iako su nadležni pokrenuli čak 115 postupaka istrage protiv policajaca, od kojih 92 zbog nanošenja teških telesnih povreda demonstrantima.

Pred poslednje savezne izbore jedno vreme se kotirao kao mogući kandidat za kancelara (pored Martina Šulca i Zigmara Gabrijela), ali je procenjeno da je korisnije da ostane neporažen na vrhu stranke kao stari i iskusni aparatčik, sposoban da sprovede reformu partije. Očigledno se već tada znalo da Šulc nema nikakve šanse ni protiv Angele Merkel, a ni u unutarstranačkom sukobu sa Gabrijelom, koji je na kraju obojicu koštao dalje političke karijere.

Šolc na mestu ministra finansija nasleđuje Volfganga Šojblea (CDU), koji je zbog svog čvrstog stava u vezi davanja pomoći evropskim zemljama zahvaćenim svetskom ekonomskom krizom stekao nadimak „Gospodin Najn" („najn" na nemačkom znači „ne", prim. prevodioca).

Ono što će biti zanimljivo jeste da se vidi da li će i sa kakvim obrazloženjem Šolc nastaviti Šojbleovu politiku nametanja mera štednje svima, osim samim Nemcima, posebno jer se SPD u unutrašnjoj politici najoštrije suprotstavlja bilo kakvoj štednji, posebno u oblasti penzija i plata zaposlenih u državnoj službi. Ako je nešto dobro za sve ostale, zašto bi bilo loše po Nemačku i obrnuto.

Inače, kada se govori o krizom zahvaćenom jugu kontineta, u Nemačkoj se analiziraju situacije u svim zemljama, osim u jednoj - Portugalija se nigde ne spominje i to iz veoma dobrog razloga. Ova država je živi primer kako vlade Angele Merkel nisu želele nikome da pomognu da izađe iz ekonomske krize, već da su pokušavale da kolonizuju Evropu.

Portugalija je jedina evropska država koja je u prošlosti već proglasila bankrot i posle 2008. je, uz Grčku, smatrana najugroženijom. Jedno vreme su vlasti u Lisabonu sprovodile programe štednje koje su im nametnuli Evropska centralna banka (u suštini Volfgang Šojble) i Međunarodni monetarni fond, a onda je nova levičarska vlada počela da radi sve suprotno tome. U međuvremenu je Portugalija zemlja sa najvećim rastom bruto domaćeg proizvoda u Evropskoj Uniji u kojoj je izraz „svetska ekonomska kriza" postao nepoznat pojam.

Šolc bi mogao da koristi primer Portugalije i da na taj način pomogne nestabilnom jugu kontinenta, ali je takav scenario malo verovatan. Nemačkoj se ne isplati da veliki broj država izađe iz dužničkog ropstva.

Spoljnopolitički triumvirat Merkelova - Mas - Šolc, osim što će morati da razmisli o kontramerama na carinski rat koji nameću Sjedinjene Američke Države, moraće pod hitno da se pozabavi stanjem u samoj Evropskoj Uniji. Još je prethodna vlada u Berlinu najavila izradu zajedničke francusko - nemačke platforme za reformu EU, koja je trebalo da bude završena ovog meseca, ali je zbog dugih pregovora o formiranju koalicije u Berlinu njena izrada odložena za neko drugo vreme.

Ono što sve interesuje jeste pitanje svih pitanaj: u kom pravcu bi po zamisli Makrona i Merkelove trebalo da se odvija pomenuta reforma. Martin Šulc je u jednom trenutku pozvao vladajuće stranke u Nemačkoj da se snažno angažuju na formiranju Sjedinjenih Država Evrope, ali je politički establišment ovu ideju zvanično odbacio (mada nije sigurno koliko je to odbacivanje iskreno). U međuvremenu se i politička situacija u Evropi promenila, tako da bi dalje jačanje centralističkih ideja faktički bilo nemoguće.

U, posle izlaska Velike Britanije, trećoj najjačoj ekonomiji Evropske Unije, Italiji, na poslednjim izborima su pobedile evroskeptične snage koje se zalažu za „manje Brisela", odnosno za vraćanje suvereniteta zenljama članicama. Tu je i „Višegradska grupa" koju čine Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska, a koja se takođe zalaže za decentralizaciju EU, a konačno je i veliko pitanje koliko Španija, četvrta po snazi evropska ekonomija, iskreno ostaje u Evropskoj Uniji, a koliko je njen stav posledica borbe da se očuva jedinstvo države ugroženo katalonskom borbom za nezavisnost.

U svakom slučaju, nekakva platforma koja bi članice EU pozivala na stvaranje jačih zajedničkih institucija teško da bi u ovom trenutku imala dovoljnu podršku samih evropskih zemalja. Shvatajući ovu situaciju Martin Šulc je krajem prošle godine predložio da se Evropska Unija faktički raspadne, odnosno da se u Sjedinjenim Državama Evrope okupe one zemlje koje žele da budu članice, dok bi ostale države bile isključene.

Tadašnji nemački ministar spoljnih poslova Zigmar Gabrijel na to je primetio kako je Evropska Unija nastala slobodnom voljom članica i kako niko, pa ni Nemačka, nema pravo da bilo kome nameće neko rešenje. Međutim, u Nemačkoj liberalni krugovi imaju čudnu fašističku naviku da kažnjavaju svakog ko nije uz njih. Veoma neobično za one koji se u svakoj drugoj rečenici zaklinju u slobodu govora i mišljenja.

Zbog toga nikako ne treba da čudi ako se u nekom trenutku pojavi zvanični plan kojim će se institucionalizovati Šulcov predlog o nametanju rešenja. Pošto je Hajko Mas u svakom pogledu potrošeni političar, moguće je da je na mesto ministra spoljnih poslova postavljen upravo sa idejom da on na sebe primi metke koje će protivnici jačih evrointegracija, prvenstveno oni sa desnog političkog krila, da ispale na zvaničnog idejnog tvorca ovog projekta.

Ne bi bilo prvi put u istoriji da SPD pragmatično krši sopstvena uverenja zarad opstanka na vlasti. Još je Fridrih Ebert, prvi predsednik Vajmarske republike, velikodušno žmurio na oba oka kada su likvidirane vođe levičarske Nezavisne socijal-demokratske partije (USPD) Nemačke, Karl Libkneht (čiji je otac bio jedan od osnivača SDP-a, tada nazvanog SDAP) i Roza Luksemburg, žestoki zagovornici stvaranja socijalističke republike iz pepela propalog nemačkog Rajha. Pre toga se poslužio istim tim članovima u međuvremenu nepopularnog USPD-a kako bi sa vlasti oterao pristalice kajzera i učvrstio novorođenu republiku.

Zbog toga od socijal-demokrata i ovog puta možemo da očekujemo raznorazne kopernikanske obrte.

Sve u svemu, četvrti kabinet Angele Merkel izgleda da će biti vlada koja će, htela to ona ili ne, morati da vodi Nemačku u teškom periodu komplikovanih međunarodnih odnosa. SAD, na čelu sa Donaldom Trampom, Nemačku posmatra kao svog saveznika, bez da istovremeno prihvata da je Amerika saveznik Nemačke. Nemačka mora da prati politiku zvaničnog Vašingtona i - tačka.

Merkelova je napravila jedan neoprostiv gaf kada je prošle godine komentarisala rezultate američkih predsedničkih izbora, što se nikada ranije nije dogodilo. Bilo je očigledno frustrirana činjenicom da iz Bele kuće odlazi njen prijatelj Barak Obama, a da se u istu neće useliti Hilari Klinton sa kojom je nemačka administracija već uspostavila kontakt.

Istovremeno su i odnosi sa Rusijom i dalje veoma zategnuti, a ni sa Kinom, trećom supsersilom, nisu nešto posebno srdačni. Nemačka, a samim tim i cela Evropska Unija, stoji sama na vetrometini. U ovom trenutku ne postoji jedinstven stav kako reagovati na američke carinske barijere, odnosno da li je uputno i dalje zaoštravati odnose ili pognuti glavu i ćutati.

Ova neodlučnost, kombinovana sa mogućim sukobom i podelama u sopstvenim redovima po pogledu dalje reforme EU, mogli bi lako da dovedu do ubrzanog raspada Evropske Unije, rezultata koji bi Merkelova upravo da izbegne opisanom politikom, Ali, i za tako nešto je Mas pravi čovek na pravom mestu: kao ministar pravde doneo je set zakona kojima je želeo da zaustavi poskupljenje stanarina, ali se desilo upravo obrnuto - kirije su tada naglo otišle nebu pod oblake.

A 1. Holivudska verzija Nemačke

Nemci su zapanjujuće nezainteresovani za politička dešavanja, osim ponekad u izbornom periodu. Politiku prati, ili se njome bavi, oko 10 odsto stanovnika, dok za ostale to nije nikakva tema, osim ako u obzir uzmemo neka dešavanja koja se tiču svih, kao što je paritet zarade i cena, na primer.

Politička svest većine građana svodi se na to da znaju ime kancelara, najvažnijih ministara, svog gradonačelnika (predsednika opštine) i predsednika vlade pokrajine u kojoj borave. Neki ni to ne znaju.

Mediji uporno forsiraju samo one teme koje interesuju većinu građana, a to su, na primer, u ovom trenutku pitanja vezana za auto industriju i moguće ukidanje dizel motora. Od svetskih tema, pominju se samo sukobi u vezi Severne Koreje i građanski rat u Siriji, odakle se, obavezno, jednostrano izveštava. Ne treba zato niko da se čudi što jedna velika država, najmoćnija evropska ekonomija, sa dugom tradicijom bita ovakvog kancelara i ovakve ministre, bez da se javnost naročito glasno buni. Nemci su postali zombirani narod koji živi u nekoj državi napravljenoj u Holivudu.

A 2. Epilog odmeravanja snaga

U nemačkom, za razliku od većine drugih jezika, glavni glagol dolazi na kraju rečenice koja sadrži pomoćni glagol. Jednom prilikom je britanski ambasador pratio izlaganje Otoa Bizmarka u Rajhstagu i to uz pomoć prevodioca. Nemački kancelar je pričao i pričao, a prevodilac je ćutao. Zbunjeni ambasador ga je upitao zašto ne prevodi, a ovaj mu je odgovorio: „Čekam glagol".

Stanje u Evropskoj Uniji, koja očekuje zajedničku nemačko - francusku platformu reformi, podseća na to vreme kada se čekao glagol u rečenici „Gvozdenog kancelara". Skoro da je tako, ali postoji i jedna veoma značajna razlika.

Nemačka je najveća ekonomska sila na Starom Kontinentu, ali njen politički uticaj u velikoj meri zavisi i od odnosa stalnih članica Saveta bezbednosti UN-a i velikih svetskih sila prema njoj. U ovom trenutku, kada još postoji sukob sa Rusijom u pogledu Ukrajinske krize, a otvara se sukob sa SAD u pogledu potrebe izdvajanja zemalja EU u poseban odbrambeni savez, nezavistan od NATO-a, izgleda kao da se Angela Merkel preigrala.

Rezultat odmeravanja snaga između Vašingtona i Brisela/Berlina odrediće sudbinu Evrope, posebno Evropske Unije. Nikakve zajedničke platforme to neće moći da promene.

A. 3. Merkelova na klizavom terenu

Istog dana kada je tesnom većinom od samo devet glasova Angela Merkel po četvrti put u Bundestagu izabrana za nemačkog kancelara, 14. marta 2018, američki dnevni list "The New York Times" je objavio članak iz pera autora Džeka Juinga u kome upozorava kako bi aktuelna velika koalicija mogla da predstavlja omču oko vrata nemačke privrede.

Nezaposlenost u Nemačkoj iznosi samo 3,6 odsto, inflacija gotovo da ne postoji, a cene akcija su na rekordnim nivoima. Ipak, smatra Juing, kompromisi koje je Merkelova morala da sklopi sa SPD-om kako bi se formirala vladajuća koalicija mogli bi sve ovo da ugroze. SPD je uspeo da se izbori da u koalicioni sporazum uđu i dogovori o povećanju radne sigurnosti, odnosno o otežavanju uslova za davanje otkaza. Ovim bi investitori mogli da budu manje motivisani da ulažu u Nemačku, čime bi se postigao kontraefekat - broj radnih mesta bi se smanjio.

Dan pre Merkelinog izbora njen prethodnik, Gerhard Šreder, pozvao je nemačku vladu da se, zbog zaoštravanja privrednih odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama, više okrene saradnji sa Rusijom i Turskom. Ostaje da se vidi da li će nekadašnji "Šrederijanac", sadašnji ministar finansija i vicekancelar Olaf Šolc, poslušati ovaj savet.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane