Feljton

Prof. dr Svetozar Livada: Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880-2011 (8)

Život između rata i mira

Poznati srpsko - hrvatski socijalni demograf, filozof, istoričar, profesor zagrebačkog Sveučilišta, Svetozar Livada, sa grupom svojih saradnika, napisao je knjigu "Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880 - 2011". Magazin Tabloid će u narednim brojevima objaviti najvažnije delove iz ovog izuzetnog dela. Ovlašćenje za objavljivanje dao nam je kolega Branislav Gulan, decenijski prijatelj sa gospodinom Livadom, koji je teško bolestan. Obojici zahvaljujemo.

Prof. dr Svetozar Livada

Regija Gorski kotar

Ova regija je dio gorske Hrvatske, nalazi se na jugozapadu zemlje preko koje prolaze saobraćajnice povezujući središnju Hrvatsku sa jadranskom obalom. Poznata je po obilju prirodnih ljepota, rijeka, jezera i nacionalnog parka „Risnjak" i dr. Zauzima prostor od 1.726 kv. km. Ima razvijenu drvno-prerađivačku industriju i planinski turizam.

Ovo je područje specifično sa stanovišta naseljavanja, rasporeda i tipa naselja. Uvjeti života su složeni, zbog relativno malo obradivih površina, klimatskih oscilacija, nagiba tla i znatnih šumskih površina u privatnom vlasništvu. Poljoprivreda i ostale privredne djelatnosti su relativno nerazvijene, pa radno-sposobno stanovništvo, posebno školovanje mladih naraštaja, orijentirano je prema gravitacionim područjima primorskih centara, što je jedan od razloga da je ovo tradicionalno depopulaciono područje.

Ovaj dugoročni uvid u razvoj stanovništva ove regije pokazuje da sve promatrane kategorije stanovništva (ukupno, hrvatsko i srpsko) uglavnom stagniraju ili se kontinuirano blago brojčano povećavaju tokom prvih 40 godina (do popisa 1910. g.). Tako se ukupno stanovništvo povećalo za svega 6,54 % ili za 4.695 stanovnika, što je ispod razine prosječne proste reprodukcije. Hrvatsko stanovništvo ima isti trend ali na još nižoj razini: naime, ono se povećalo za samo 1,64 % ili za 807 stanovnika; dok se srpsko stanovništvo u istom periodu relativno najviše povećalo, tj. za 11,90% ili za 2.681 stanovnika, što su, realno je pretpostaviti, novodoseljeni graničari. Što se tiče nacionalnog sastava ukupnog stanovništva, ono je bilo stabilno u tom razdoblju i kretalo se u omjeru 2/3 hrvatskog naspram 1/3 srpskog stanovništva.

U daljnjem periodu poslije 1910. godine, pa sve do krajnje 2011. godine prisutan je jedan, nazovimo ga uvjetno, ravnomjeran depopulacioni trend razvoja stanovništva u ovoj regiji, s tim da je on znatno izraženiji kod srpskog stanovništva u određenim kriznim razdobljima.

Prvo takvo krizno razdoblje su godine Drugog svjetskog rata kada je srpsko stanovništvo bilo izloženo užasnom masakru i pretrpjelo velike gubitke. Na to ukazuje podatak o broju srpskog stanovništva prema prvom poratnom popisu 1948. godine, kada je ono brojilo 19.379 stanovnika, što je u odnosu na stanje 1910. godine manje 22 % ili 5.432 stanovnika. Kod hrvatskog stanovništva taj postotak gubitka iznosi 4,61 % ili 2.301 stanovnika.

Drugo takvo krizno razdoblje je 1971. godina, odnosno vrijeme poznato kao godine „Hrvatskog proljeća", kada je val hrvatskog nacionalizma zahvatio i ove krajeve. Popis stanovništvo 1981. g. registrirao je 23,64 % manje srpskog stanovništva, ili 4.073 stanovnika, nego što ga je bilo 1971. g.

Međutim, poslije 1991. godine, srpsko je stanovništvo pretrpjelo još jači udarac. Iako ovo područje nije bilo zahvaćeno građanskim ratom, za razliku od prethodno analiziranih regija, ipak se u njemu snažno osjećala antisrpska politika vladajućeg HDZ-ovog režima, pa su mnogi pojedinci i obitelji srpske pripadnosti pod pritiskom, zbog gubitka posla, prijetnji i iz straha iseljavali iz ovog područja u druga, unutar i izvan Hrvatske. O tome govore podaci iz Tablice 29: bazni indeksi za 2001. i 2011. pali su na 33,06 odnosno 27,00, a učešće u ukupnom stanovništvu za iste godine na 16,22% odnosno 14,67%. Izraženo u apsolutnim brojevima, srpski demografski korpus je izgubio u odnosu na stanje 1991. g. više od polovine svojeg stanovništva, egzaktno 7.331 duša ili 55,09%. U istom razdoblju hrvatsko se stanovništvo smanjilo za 10,12%.

Ova regija je primjer kako je antisrpska politika vladajućeg HDZ-ovog državnog režima bila teritorijalno sveobuhvatna, a po metodama svojeg djelovanja veoma diverzificirana, odnosno prilagođena kako ratnim tako i mirnodopskim uvjetima. Njegov glavni cilj je bio, kako je i sam Tuđman javno govorio, da se smanji broj srpskog stanovništva na što je moguće nižu razinu.

Pregled razvoja stanovništva po gradovima

Gradska naselja ili gradovi su antipod ruralnim naseljima ili selima gotovo po svim obilježjima: arhitektonsko-građevinskom izgledu, gustoći naseljenosti, načinu i diverzificiranosti privređivanja, podjeli rada i društvenim ulogama, socijalnom sastavu stanovnika, kulturi i načinu življenja, i dr. Gradovi su stoga atraktivni odnosno privlačni za ljude, pa se tako stanovništvo gradova brže razvija mehaničkim prilivom odnosno imigracijama stanovništva, negoli prirodnim priraštajem. To se naročito ogleda u velikim gradovima, koje nazivaju i metropolama i megalopolisima.

Poznato je da mi sve do nedavno uopće nismo ni imali pravih gradova, jer smo spadali među najseljačkije narode u Evropi. Ako smo i imali po koje gradsko naselje nominalno, ono je bilo više neki prijelazni oblik, bliži više varoši nego nekom urbanom aglomeratu, odnosno modernom gradu.

Kako ovaj izvještaj o provedenom istraživanju na kraju donosi cjelokupnu statističku građu koja se ovdje opisuje, sistematiziranu i prilagođenu čitaocima za korišćenje u elektronskom obliku (disketa), to ćemo u ovom poglavlju prikazati razvoj stanovništva po gradovima sažeto, više kao jedan presjek kroz 14 sprovedenih cenzusa. Na taj način ujedno skraćujemo ukupni tekst izvještaja na ovim projektom predviđeni obim.

Iz većeg broja gradskih naselja, odabrali smo, u prvom redu, one najveće po broju stanovnika i nekoliko karakterističnih po većem udjelu srpskog stanovništva u njima 1991. godine.

Kao dopunu podacima o gradovima pojedinačno u ovom poglavlju, uvodno navodimo neke uporedive podatke za pet gradova iz popisa stanovništva provedenih u Kraljevini Jugoslaviji (1921. i 1931. g. i sa našom projekcijom za 1941).

Zagreb se uvijek smatrao metropolom, odnosno glavnim gradom Hrvatske, bez obzira na njegov formalni status u državno-pravnom poretku u kome se nalazio tokom ovog analiziranog perioda. To je svakako prednost jednog grada, posebno u demografskom smislu, naime, njegova privlačna moć je veća i stalno traje.

Uzimajući u obzir veoma nepovoljne prilike i okolnosti, prije svega, ratove koji su se gotovo permanentno događali, zagrebačko se stanovništvo relativno brzo povećavalo. Ono se, naime, u ovom periodu do prvog cenzusa u samostalnoj državi više nego 14-stručilo (bazni indeks 1.420,65), naime, raslo je prosječno po jednom popisnom razdoblju za više od pedeset tisuća stanovnika (57.146).

Međutim, dinamika porasta njegovog atanovništva bila je u različitim popisnim razdobljima neujednačena. Tako se, za vrijeme austrougarske vladavine, kada je cijeli gravitacioni ruralni prostor grada bio pod pritiskom turskih najezda, stanovništvo grada znatno sporije povećavalo; naime, u odnosu na navedeni opći prosjek po jednom popisnom razdoblju, za oko tri puta sporije (prosjek prirasta stanovnika za ovo razdoblje iznosi 20.162).

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije (1921- 1941), prvog relativno dužeg mirnodopskog razdoblja, ali i neposredno nakon Prvog svjetskog rata, stanovništvo grada Zagreba se povećavalo znatno brže; naime, prosječan prirast stanovništva po jednom popisnom razdoblju iznosi 76.907 stanovnika. To je više od 1/3 od općeg prosjeka i tri puta više od prosjeka u razdoblju Austrougarske vladavine.

Za vrijeme zajedničke države (SFRJ), Zagreb nakon Drugog svjetskog rata (1948 - 1991) doživljava svoj procvat: postao je najveći privredni, posebno industrijski, centar u zemlji (11 % industrijskog potencijala cijele države), što se prirodno odrazilo i na razvoj stanovništva. Broj stanovnika dosegao je do tada najviši u razinu od preko 700 tisuća. Prosječan prirast stanovnika po jednom 10-godišnjem popisnom razdoblju najveći je do tada (85.337 stanovnika), što je 4 puta više nego u vrijeme Austrougarske i za više od 1/10 više nego za vrijeme Kraljevine Jugoslavije.

Ovakva demografska ekspanzija grada Zagreba rezultat je uglavnom velike privlačne moći grada izražene ponudom čitave lepeze raznih vrsta zaposlenja, mogućnosti školovanja, stambenog zbrinjavanja, razonode i viši standard življenja općenito. To je rezultiralo mehaničkim prilivom, odnosno migracionim kretanjima ljudi od sela ka gradu. Porast stanovništva tek manjim dijelom je dolazio od prirodnog priraštaja autohtonog stanovništva grada. Sve to je naročito došlo do izražaja u poslijeratnom periodu intenzivne deagrarizacije kada je nova industrija vapila za radnom snagom, koje u gradu nije bilo u dovoljnom broju, pa su se doseljavali ne samo pojedinci nego i čitave porodice. Ekspanziju je potencirala i široka i masovna skolarizacija, iza koje su se kvalificirani radnici i diplomirani stručnjaci neposredno uključivali u tvorničke pogone, laboratorije, institute i razne druge organizacije i institucije. Sve je to poticalo i stambenu izgradnju koja je apsorbirala brojnu nekvalificiranu i polukvalificiranu radnu snagu iz okolnih gravitacionih područja.

Etnički sastav stanovništva karakterizira dominantnost i kontinuirani rast hrvatskog stanovništva, čiji se udio u ukupnom stanovništvu kretao u rasponu od 78% (1900), do 94% (1880); zatim zastupljenost srpskog etnikuma, čiji se udio u ukupnom stanovništvu kontinuirano blago povećavao od 2,09% (1880) do 9,00% (1921), da bi u periodu Kraljevine Jugoslavije brojčano rastao ali relativno po zastupljenosti u ukupnom stanovništvu blago opadao (vid. tablicu 31). Udio raznih ostalih narodnosnih skupina je, također, stalno blago rastao i kretao se u rasponu od 3,44% (1880) do 18,97% (1900).

Ovaj posljednji relativno visoki postotak ostalih etnikuma u gradu Zagrebu rezultat je određene politike Austrijske Carevine, koja je bila multietnička država u kojoj su se posvuda mogli slobodno kretati njeni upravljači, visoki činovnici i administrativni zvaničnici, zanatlije, trgovci i dr. mađarskog, češkog, slovenskog, židovskog i inog podrijetla. Osim toga u to vrijeme postojao je trend, odnosno vodila se politika mađarizacije, pa je Austrougarska kao multi-etnička država organizirano naseljavala urbane centre svojih pokrajina. Što se tiče relativno visokog postotka srpskog stanovništva 1991. od 6,28%, on je vjerojatno tada bio i veći jer su se, poznato je, mnogi Srbi u to vrijeme izjašnjavali kao Jugoslaveni i statistički bili svrstavani među „ostale" (vidjeti naprijed tekst o Jugoslavenima).

Rezultati posljednja dva popisa stanovništva svjedoče o posljedicama građanskg rata, odnosno u konkretnom slučaju u gradu Zagrebu gdje je djelovanje vladajuće strukture HDZ-ove vlasti zahvatio nabujali integralni nacionalizam, direktno uperen protiv pripadnika srpske nacionalnosti, sa ciljem njihovog etničkog čišćenja. Popis 2001. godine pokazuje, da je od 44.384 Srba 1991. godine u gradu Zagrebu, ostalo samo 18.155, što je manje za 26.229 građana Srba, odnosno 59,09%. Popis 2011. godine je pokazao da se broj građana srpske narodnosti dalje smanjio za 629 srpskih stanovnika, ili za 3,46%.

Dakle, u odnosu na stanje utvrđeno popisom 1991. godine, broj građana srpske narodnosti u gradu Zagrebu 2011. godine se smanjio ukupno za 26.858 osoba ili 60,51%. To su, u stvari, iseljeni Srbi, većinom srpski gradski prognanici, kojima su oteti zavičaj i imovina i otežan, najčešće i onemogućen, povratak. Međutim, kada govorimo o točnom broju iseljenih odnosno prognanih srpskih građana grada Zagreba, onda treba imati u vidu i pojavu tzv. „mimikrije" u različitim oblicima, koji smo fenomen naprijed u tekstu šire objasnili.

Metode, kojima su se služili tzv. integralni nacionalisti, za istjerivanje Srba iz Zagreba su bile veoma različite i često perfidne. Najrasprostranjenija je bila otpuštanje s posla, posredno ili neposredno; to je uzelo masovne razmjere u nekim djelatnostima, kao što su: televizija, štampa, administracija, policija, školstvo, i dr. Zatim razni oblici zastrašivanja na različite načine, od počinjenih ubistava, do prijetnji putem telefona; etiketiranje, često preko javnih glasila; lažne optužbe, npr. za snajperizam; izricanje govora mržnje prema Srbima: u medijima, na javnim mjestima, u sabornici, i dr.; otimanje stanarskog prava, sve do nasilnog useljavanja u stanove srpskih građana; ispisivanje grafita na otvorenim i zatvorenim prostorima sa porukama mržnje i ponižavanja, koji nisu brisani, nego često trajno ostajali kao svojevrsni memento za sve generacije Srba.

U cijeloj ovoj zločinačkoj raboti značajnu, katkada i presudnu, ulogu odigrali su mediji, posebno televizija i novinstvo, koji to ne da nisu osuđivali, nego, rekli bismo, često i podjarivali. Nakon oduzimanja tla pod nogama, odnosno osnovnih pretpostavki življenja, kao što su zaposlenje, stan i vjera u mogući suživot sa susjedima, šta je ovako ugroženim Srbima drugo preostalo nego da „bježe glavom bez obzira", bilo kuda, samo da spašavaju glavu i negdje potraže neko sklonište i mir.

Sličnu sudbinu kao Srbi, ali u nešto blažoj formi, imali su i ostali nehrvatski etniciteti (koji se statistički zbirno vode pod „ostali"), čiji se ukupan broj u istom periodu skoro prepolovio (naime, za 46,12%). Među njima je i stanovit broj Srba koji su se 1991. g. izjasnili kao „Jugosloveni".

Dakle, metropola, aktima mržnje i etničkim čišćenjem je devalvirala svoje urbano obilježje i dojučerašnji građanski credo, otimala je sva dobra drugog i drugačijeg, nekažnjeno, dajući na taj način svoj obol ostvarivanju državotvorne doktrine čiste nacionalne države.

Split

Grad Split je pomorski lučki grad, poznat iz starorimskih vremena, po Dioklecijanovoj palači, te crkvom zaštitnika grada Sv. Duje. Na njegove prostore stoljećima su imali pretenzije, ranije Venecija, a kasnije Italija. U novije vrijeme poznat je po uspjeloj brodogradnji i ekspanziji turističke privrede. Njegov geografski smještaj ga odvaja brdima i prijevojima od svog zaleđa, sa kojim je imao nerazvijene prometne komunikacije, što je utjecalo na sporiji razvoj općenito, posebno na rast populacije.

U popisnom razdoblju od 111 godina grad je, ipak, 13-stručio svoje stanovništvo, tj. od 14.513 1880. do 189.388 stanovnika 1991. godine. Međutim, taj je rast bio znatno sporiji u popisnim razdobljima u okviru Austrijske Carevine (1889 - 1910), kada se stanovništvo grada Splita povećalo za samo 47%, ili prosečno za 2.298 stanovnika po jednom 10-godišnjem popisnom razdoblju.

Pravi populacioni „boom" grad Split doživljava u okviru SFRJ, kada je u razdoblju poraća i poslije, tj. od 1948. do 1991. godine, učetvorostručio svoje stanovništvo, od 48.248 stanovnika 1948. godine do 189.388 stanovnika 1991. godine, što je prirast od 141.140 stanovnika, ili prosječno nešto manje od 30.000 stanovnika po jednom 10-godišnjem popisnom razdoblju. Ovaj tempo je 12 puta veći nego onaj u vrijeme Austrougarske.

Objašnjenje ovakvog populacionog razvoja gotovo je isto, sa nekim specifičnostima geografskog položaja (more), kao i za slučaj grada Zagreba: intenzivni privredni, posebno industrijski razvoj te imigracioni priliv ljudskog faktora iz zaleđa i okolnih gravitacionih prostora. Specifičnost su privredne djelatnosti, koje su se tu razvijale: brodogradnja, morski transport, odnosno brodarstvo, ribarstvo, vinogradarstvo, turizam, i dr.

Etnički sastav stanovništva grada Splita nije bipolaran, kao što je većina dosada analiziranih teritorijalnih jedinica, nego više monopolaran, jer je hrvatski etnikum zastupljen u ukupnom stanovništvu sa preko 90 %. gotovo u svim popisnim razdobljima. Ako se pridjev „hrvatski" može stupnjevati i ako to ima neko značenje, onda je grad Split po tom kriteriju „najhrvatskiji" grad u Hrvatskoj. Etnička skupina Srba je simbolički zastupljena u početnim razdobljima do 1910. godine (ispod 1%), da bi tek u razdobljima poslije, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, imala relativno veću zastupljenost, više od 4%, pa sve do najveće zastupljenosti od 5,58% 1971. godine. Ostale etničke zajednice su također malo zastupljene u ukupnom stanovništvu, a relativno najveću zastupljenost su dosegle 1910. g. sa 14,93% udjela i 1981. g. sa 15,11%, što je rezultat politike tada vladajućih režima, odnosno snažnog privrednog rasta i mehaničkog priljeva stanovništva u okviru SFRJ, što smo u prethodnom odjeljku objasnili.

Prema podacima posljednja dva popisa stanovništva u samostalnoj državi, došlo je do velikih promjena u etničkoj strukturi stanovništva grada Splita, u odnosu na stanje kakvo je bilo 1991. godine. Prvo, drastično se smanjuje broj Srba, najprije popisom 2001. za 65,07% ili 5.526 splitskih građana srpske nacionalnosti; potom popisom 2011. za daljnjih 5,09% ili 433 srpska građanina. Dakle, ukupno smanjenje broja srpskih građana u gradu Splitu, u odnosu na stanje 1991. godine iznosi 5.959 građana srpske nacionalnosti, ili 70,17%. Ovim kvantitativnim promjenama udio srpske populacije sveo se od 4,48% 1991. g. na 1,42% 2011. godine (dakle približno razini na početku ovog analiziranog dugog cenzusnog niza).

Drugo, sličnu sudbinu imale su i ostale etničke nehrvatske skupine. U odnosu na stanje u 1991. g., njihov se broj u 2011. g. drastično smanjio, i to za 12.087 stanovnika ili za 74,30% (64,89% 2001. g. plus 9,41% 2011. g). Ovim promjenama, udio ostalih etničkih skupina sveo se od 8,59% 1991. g. na 3,26% 2001. g. odnosno na 2,35% 2011. godine. Podatak da se smanjivanje srpskog i stanovništva ostalih manjinskih etničkih skupina nastavilo i u periodu između dva posljednja popisa, govori da se politika etničkog čišćenja nastavila dalje i u mirnodopskim uvjetima. Istovremeno, hrvatsko se stanovništvo u posljednja dva cenzusa povećalo za 8.594 stanovnika ili za 5,22% u odnosu na stanje 1991. g.

Ova brojčana pomjeranja stanovništva, uglavnom su ostvarivana nasilnim putem, naročito kada su u pitanju manjinske etničke skupine, posebno srpska. Vladajući HDZ je pokazao iznimni brutalitet prema drugom i drugačijem, u konkretnom slučaju prema Srbima, od kojih neki prevazilaze poznate brutalitete, odnosno nehumane odnose prema ljudskom biću. Vršene su deložacije, odnosno nasilno iseljavanje Srba iz stanova, koje su legalno koristili kao nositelji stanarskog prava, čime su potvrdili već poslovičnu sintagmu: "Nisu se toliko mrzili drugi i drugačiji etniciteti, koliko su se voljela njihova oteta dobra". Dosta je Srba zatvarano na kraće i duže vrijeme u zatvorima, a najviše u poznatoj kaznionici „Lora", što je bilo i predmet neuspjelog i nedovršenog sudskog procesa.

Zaključni stavak u prethodnom odjeljku o gradu Zagrebu, u potpunosti se odnosi i na grad Split: „...aktima mržnje i etničkim čišćenjem je devalvirala svoje urbano obilježje i dojučerašnji građanski credo, otimala je sva dobra drugog i drugačijeg, nekažnjeno, dajući na taj način svoj obol ostvarivanju državotvorne doktrine čiste nacionalne države".

Rijeka

Rijeka je značajan urbani priobalni grad i naša najveća jadranska luka. Svojim geografskim smještajem ispod planinskih prijevoja bila je dosta odvojena i nefunkcionalno tranzitno povezana sa svojim zaleđem i dalje sa unutrašnjošću Hrvatske. To je, dakako, utjecalo na sporiji razvoj riječke luke pored razvijenih talijanskih lučkih centara Trsta i Venecije, naročito na kraju i početku dvaju stoljeća ovdje razmatranog perioda. Osim toga, povijesno gledano, Rijeka je bila neprestano u žiži imperijalnih aneksionističkih pretenzija i aspiracija, što je rezultiralo i faktičkim stanjem pripadanja, u cjelini ili djelomično, nekolikim državno-pravnim sustavima - Austrougarskoj, Italiji, Kraljevini Jugoslaviji, SFRJ i sada Republici Hrvatskoj. Sve to je imalo značajan utjecaj na razvoj grada Rijeke općenito, posebno na razvoj stanovništva.

Tablica

U ovdje razmatranom dugoročnom periodu od 131 godine, ukupno stanovništvo grada Rijeke se kontinuirano povećavalo, tako da se pri kraju tog perioda 1991. g. stanovništvo skoro ušesterostručilo (bazni indeks = 568,68). Ali taj rast je tekao dosta sporo i neujednačeno. Tako, za vrijeme Austrijske Carevine, ukupno stanovništvo se više nego udvostručilo (bazni indeks = 229,80), ali sa velikim promjenama u etničkom sastavu: hrvatsko stanovništvo koje je bilo do 1890. g. većinsko sa 97,14% udjela, 1900. i 1910. postaje manjinsko, sa 48,16, odnosno 40,94 % udjela, na račun povećanja udjela nehrvatskog stanovništva sa 2,43% (1890.) na 51,53%, odnosno 58,47%. 1900. i 1910. Sasvim realno je pretpostaviti da se to uvećano nehrvatsko stanovništvo sastojalo, pretežito ili isključivo, od državljana Austrougarske. Za vrijeme SFRJ, neposredno poslije Drugog svjetskog rata, došlo je do velikog pretežito dragovoljnog iseljavanja talijanskog stanovništva, zatim se Rijeka počinje industrijski intenzivno razvijati, što je sve utjecalo i na razvoj stanovništva, koje se na kraju tog perioda 1991. g. povećalo oko 2,5 puta (bazni indeks = 245,73). Hrvatsko je stanovništvo povratilo svoj većinski status, pa u tom periodu njegov prosječan udio iznosi više od 72%.

Udio srpskog stanovništva na početku promatranog perioda, sve do 1910. godine, je simboličan: ispod 1 %, da bi se poslije u okviru SFRJ, od 1948. godine pa nadalje, taj udio stalno povećavao i 1991. g. dosegao maksimum od 11,25 % ili 18.891 stanovnika.

Ostale etničke skupine, među kojima je talijanska najveća, na početku ovog perioda 1948. g. još ima visoki udio od 43,37 %, ali u kasnijim cenzusima se kontinuirano smanjuje, sve do razine od 18,99 % 1991. godine. To je vrijeme optacije, kada su Talijani masovno iseljavali u Italiju.

Na kraju ovog perioda (1991), demografska se struktura grada Rijeke ovako formirala - udjeli u ukupnom stanovništvu:

Ova sadašnja demografska slika, kao uostalom i u gotovo svim razdobljima u prošlosti, primjer je jednog multietničkog grada, sa svim pozitivnim svojstvima i karakteristikama, koje multietničnost sa sobom povlači: tolerantnost, međusobno uvažavanje, urbano rezoniranje i ponašanje, zajednički interes, solidarnost, i dr., što stvara jedan poseban „osebujni mentalitet cjelokupnog stanovništva". (Nastavak sledi)