Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Evropa

Ima li kraja migrantskoj krizi?

Emigranti, izbeglice i izbezumljena Evropa

Prošlo je već tri godine od najvećeg priliva izbeglica i imigranata sa Bliskog istoka i Afrike u Evropu nakon Drugog svetskog rata, a broj novih sada je neuporedivo manji, ali se napetost među zemljama članicama EU nastavlja i ima tendenciju rasta. Broj izbeglica je smanjen zahvaljujući pregovorima, i razmene novca, između Evrope i Turske, tarabama na mađarskog granici i bilateralnog dogovora Italije i Libije. Od 2014. do danas više od 1,8 miliona imigranata stiglo je u Evropu sa prostora van granice Unije, nastupilo je relativno zatišje, ali većina posmatrača veruje da je novi talas samo pitanje vremena. Mnogi tvrde da će kada se sve sabere priliv emigranata biti koristan za Uniju, a, opet, mnogi kažu da emigranti već nanose štetu. I dok neki političari gube tlo pod nogama, Angela Merkel, drugi se, zahvaljujući nezadovoljstvu građana, uzdižu na lestvama političkog uspeha. Svi se slažu da je Evropi hitno potrebno usaglašavanje novih pravila o tražiocima azila i emigranata, ali sada je usaglašavanje tih pravila najveći problem, tvrdi kolumnista Magazina Tabloid Milan Balinda, dugogodišnji novinar američkog dnevnika Majami Herald

Milan Balinda

Ukoliko države članice Evropske Unije ne uspeju da se dogovore kako da uspore i regulišu priliv emigranata i azilanata, nastaće realna pretnja da se čitav projekt te Unije uruši, a o tome je u jednom članku sredinom godine upozoravao i Antonio Tajani, predsednik Evropskog parlamenta. Do 2050. godine afrička populacija će se duplirati na više od 2,5 milijardi ljudi i ukoliko se uslovi života na tom kontinentu značajno ne promene, ne poboljšaju, Evropa će moći da očekuje ne na stotine hiljada imigranata, već na milione njih. To bi uzrokovalo nesagledive posledice za Stari kontinent, a najverovatnije i krvave sukobe u zoni Mediterana. Čak i bez sukoba tokom tri godine, od 2014. do 2017, pokazuju podaci, najmanje 13.000 ljudi izgubilo je živote pokušavajući da preko vode iz Afrike i sa Bliskog istoka stignu u Evropu.

Računa se da je i na desetine hiljada skapalo u pustinji Sahare. Za sada je postignut sporazum sa Ankarom da Turci zadrže imigrante sa Bliskog istoka, Iraka i Avganistana, sve one koji su stigli do njihove teritorije, a za to će im Evropa platiti u gotovini. Taj dogovor ugasio je Balkanski put pristizanja imigranata. Mali je broj ljudi koji i dalje uspeju da se tim putem domognu Evropske Unije. Drugo je pitanje da li će turski predsednik postavljati dodatne uslove.

Čini se da Unija mora da investira šest milijardi evra da bi zaustavila dolazak ljudi iz tog kraja sveta i sa afričkog kontinenta. Pregovara se sa Nigerom, ali Evropska Unija mora da uspostavi blisku saradnju i sa drugim zemljama koje služe za tranzit: Mauritanija, Mali, Čad , Tunis, Maroko, Alžir i Libija.

Pre 2016. oko 150.000 imigranata prolazilo je svake godine kroz Niger, ali do sada tokom ove godine prošlo je samo oko 5.000. Dodatno, nešto onih koji su zatražili azil premešteno je na ograničeno vreme iz Libije u Niger. Od 650.000 onih koji su zatražili azil u 2017. njih 416.000 to je uradilo u samo tri zemlje: Nemačkoj, Italiji i Francuskoj. Bilo kako bilo, ukoliko se Unija unutar sebe ne dogovori šta da se radi, prevagnuće politika svake zemlje ponaosob i to će kulminirati u ponovnoj nacionalizaciji imigrantske politike, zatvaranje nacionalnih granica i slom Šengenskog sistema. Za sada Austrija se povukla iz globalnog sporazuma Ujedinjenih Nacija o emigrantima. Beč je izjavio da Austrija želi da sačuva nacionalni suverenitet. Vicekancelar te zemlje je rekao da „Migracija nije i ne sme postati ljudsko pravo", a takođe je dodao da ne može biti da se na osnovu klime i siromaštva dobija pravo na azil. Pre nje to su već uradile Sjedinjene Države i Mađarska. Hrvatska je najavila da neće pristati na bilo koji dogovor unutar EU po kojem bi se toj zemlji odredio broj imigranata. Vrlo je moguće da Češka, Slovačka i Poljska na kraju ipak odlučno odbiju bilo kakve obaveze o broju imigranata koje bi morale da prime.

U Uniji se takođe razgovara i o takozvanom Maršalovom planu za Afriku. Računa se da bi bilo potrebno 40 milijardi evra sa ciljem da se privuku 500 milijardi u investicijama tokom sledeće decenije. Cifre jesu astronomske, ali ukoliko se Afrika ne razvije do nivoa u kome je moguće živeti u zemljama tog kontinenta, moglo bi se očekivati mnogo skuplji scenariji. I skuplji i ružniji. Svi ti programi išli bi ruku pod ruku sa jasnim brojem ljudi koje bi Unija bila sposobna da apsorbuje, a koji su, na kraju krajeva, toj Evropi i potrebni. Nemačka nema dovoljan broj ljudi da bi nastavila sa privrednim rastom, a i iz Lisabona stižu upozorenja da će „portugalska nacija nestati jer ih je sve manje".

Britanci su glasali za Bregzit uglavnom zbog imigracije koju nisu mogli da kontrolišu osim što su im iz Evrope dodatno govorili da moraju da prihvate još novopristiglih migranata. Ali, originalno su Britanci negodovali zbog „unutrašnje migracije", odnosno ljudi koji su stizali iz Poljske, a i iz Bugarske i drugih zemalja članica Unije. Inače, Britanija je oduvek primala strance iz svih krajeva sveta, odnosno, iz onih gde je svojevremeno vladala Britanska kolonijalna sila. Upravo zbog te svoje prošlosti, a i kao vodeća zemlja Komonvelta, Britanci su bili tolerantni jer su već bili navikli da žive u sredinama različitih kultura. Poljaci su ih „prelomili", a onda su se pojavili Sirijci, Iračani i Avganistanci. Sada britanski stručnjaci računaju da kada njihova ostrva napusti veći broj Evropljana da Britanija neće imati dovoljan broj ljudi za nesmetani razvoj.

Širom Evrope u porastu su anti-emigrantska osećanja, a italijanska partija krajnje desnice, Liga Matea Salvinia preti da će poslati nazad u njihove zemlje pola miliona ilegalnih migranata. Slična austrijska partija, Partija slobode, zasniva svoju politiku takođe na neraspoloženju građana prema novim emigrantima. U Nemačkoj, koja je primila 2015. više od milion ljudi sa Bliskog istoka pod politikom „otvorenih vrata" Angele Merkel, krajnje desničarska partija Alternativa za Nemačku (AfD) na poslednjim izborima pokupila je znatno više glasova od uobičajenog. Salvini je prošlog leta zabranio spasilačkom brodu sa 629 migranata da uplovi u bilo koju italijansku luku. Nakon što je Malta učinila isto, brod „Akvarius" usmerio se ka Španiji gde ga je nova vlada levog centra na čelu sa premijerom Pedrom Sančezom dočekala sa odobravanjem. Francuski predsednik Emanuel Makron nazvao je potez italijanske vlade „ciničnim i neodgovornim". Madrid je upozorio da je jedan od principalnih stubova Unije, sloboda kretanja, u opasnosti. Inače, prihvatanje izbeglica iz ratnih zona potpada pod Konvenciju koja se odnosi na status izbeglica, poznatu pod imenom 1951. Izbeglička konvencija. To je konvencija Ujedinjenih Nacija i mada je potpisana u Ženevi, smatra se nekorektnim da se naziva Ženevska konvencija. Izbeglička konvencija zasniva se na Članu 14 iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine. Ta Konvencija takođe obezbeđuje dokumenta za određena putovanja bez potreba viza. Konvencija takođe određuje koje osobe ne mogu da kvalifikuju kao izbeglice, a među njima spadaju pre svih ratni zločinci.

Jasno je da u ovom trenutku postoji pitanje emigranata i izbeglica u Evropu, ali da li postoji kriza? Sudeći po brojevima emigranata tokom ove godine ta kriza ne postoji, ali ako se izmeri politički udarac koji su emigranti naneli evropskoj politici, onda je očigledna da je kriza jasna i da ne pokazuje znake da će iščeznuti. Ta politička kriza se manifestuje u ljutitim debatama o nacionalnom identitetu i mestu islama u Evropi. Radikalne partije sa desnice imaju veoma izražene anti-emigrantske stavove, dok sa levice, mada ne ulaze mnogo u priču o toj temi, zastupaju mnogo liberalnije poglede. Debate guraju partije desnog centra bliže desnici, a partije levog centra, koje se nisu snašle, katastrofalno gube na izborima. Ta kriza takođe izaziva varnice između nekih vlada zapadne Evrope i onih vlada iz centralnog i istočnog dela kontinenta. Ta kriza paralizuje napore da se reformiše EU. Ipak, gledajući iz neke tačke van Evrope, ta opsesija emigrantima ponekad izgleda čudna. Po izveštajima Ujedinjenih Nacija na svetu ima 68,5 miliona ljudi koji su silom premešteni, a od tog broja 25,4 miliona su izbeglice. Zemlje koje su najviše pogođene prilivom izbeglica ne nalaze se u Evropi. To su Iran, Jordan, Liban i Turska. U Jordanu ima 89 izbeglica na hiljadu stanovnika. Evropa ima populaciju od oko 510 miliona ljudi i novi emigranti čine veoma mali deo tog broja.

Ali, odnos prema izbeglicama varira od zemlje do zemlje i četiri države u kojima vlada najviše raspoloženje protiv migranata su Češka, Mađarska, Litvanija i Slovačka, oko 80 odsto stanovnika tih država negativno su raspoloženi prema izbeglicama. U tim zemljama ima neuporedivo i procentualno manje izbeglica nego u mnogim državama iz zapadnog dela Evrope. To su sve manje države koje su nedavno postale nezavisne i sa malo istorijskog iskustva po pitanju primanja nepozvanih ljudi. Naravno i da su više uplašene po pitanju rizika sopstvenog kulturnog identiteta, a u odnosu na veće zemlje sa imperijalnom prošlošću. Sve je to razumljivo i trebalo bi da se uzme o obzir kada se u Briselu stvaraju rigidne formule o zajedničkoj reakciji. Prošlog juna lideri Unije diskutovali su formiranje „kontrolnog centra" za ilegalne dolaske na evropsko tlo, kao i iskrcavanje onih koji su pokupljeni na moru. Diskutovalo se ali nije čak ni dogovorenu u kojim bi se državama ti centri nalazili, a raspravljalo se o državama van Evropske Unije, državama koje nisu čak ni konsultovane. Kada se uzme u obzir sve skupa šta Evropa radi da bi se pripremila za sledeću „invaziju imigranata", može se steći utisak da Unija nije uopšte spremna za to što se ne dovodi u pitanje da li će se dogoditi, već samo kad će se dogoditi. Evropa je po pitanju emigranata izbezumljena.

Najveći broj azilanata i emigranata stigao je u Evropu tokom 2015. Tačan broj je 1.015.078, a više od 800.000 od njih prebacili su se preko mora od Turske do Grčke i veći deo njih nastavio je da se kreće Evropom da bi stigli do Nemačke i Švedske. Od 2015. broj azilanata i emigranata koji se stizali u Grčku dramatično se smanjio nakon što Evropska Unija, u dogovoru sa Turskom, počela da šalje nazad sve one koji nisu podneli zahtev za azil i one čiji je zahtev odbijen. I dok se broj novopristiglih smanjio u Grčkoj, broj onih koji su stizali u Italiju nije mnogo varirao do 2018. Tokom 2016. i 2017. njih 180.000 i 119.000 iskrcali su se na Italijansku obalu. Prebacivali su ih trafikanti iz Severne Afrike, a bili su spasavani, ili preuzimani, na debelom moru. Prošle godina Italija je primila 67 odsto svih emigranata koji su stigli u EU. Od januara ove godine, tačnije do sredine septembra, u Italiju je stiglo samo 20.120 izbeglica.

Tokom tog istog perioda Španija je primila najveći broj ljudi, skoro 35.000 azilanata i emigranata. Većina je stizala morskim putem, a nešto više od 5.300 kopnom do dve španske teritorije u Severnoj Africi - Seuta i Melilja. U Grčku je tokom ove godine do sada stiglo 20.760 da bi se popunio broj od 76.000 onih koji su pristigli u zemlje Unije. Sirija je i dalje na vrhu liste zemalja odakle stižu azilanti u Grčku. Potom na listi sledi Irak i Avganistan. U Italiju i Španiju emigranti su uglavnom Afrikanci. U Italiji najviše stižu iz Tunisa, potom iz Eritreje, Sudana, Nigerije i Pakistana. Španija je primila većinu njih iz Gvineje, sledi Maroko i Mali, ali i emigranti sa Obale Slonovače. Potom tu su Sirijci i drugi iz zemalja ispod Sahare. Evropska Komisija je procenila da je u EU 2015. ilegalno živelo oko dva miliona ljudi. A na stotine hiljada onih koji nisu kvalifikovali za azil vraćeno je u svoje zemlje, ali još na stotine hiljada osoba bez dokumenata živi u Evropi.

U Evropi postoji ogromni raskorak između globalne elite i običnih glasača u stavu po pitanju emigranata. Nesumnjivo je da emigracija donosi velike beneficije i za emigrante i za zemlju koja ih prima, ali takođe je važno znati da nemaju svi koristi od emigranata. Kao i slobodna trgovina emigracija stvara dobitnike i gubitnike. Oni koji se osećaju najviše ugroženim je nekvalifikovana radna snaga jer se plaše za svoja radna mesta i strepe da će emigranti oboriti cenu rada. A jedan od principijelnih faktora koji izazivaju paniku u odnosu na emigrante u Evropi je percepcija da su vlasti izgubile kontrolu, što i nije daleko od istine. Podaci takođe pokazuje da su društva koja apsorbuju ljude drugačijih religija, etničkog porekla, koji govore drugi jezik i koji imaju drugačiju kulturološku pozadinu, tehnološki naprednija. Jedan od jasnih primera za ovu tvrdnju je Silikonska Dolina u Kaliforniji. Dobrobit emigracije veoma retko stigne do onih koji nisu dovoljno školovani i tada se oni osećaju izdatim i ljuti su. Oni koji su na taj način zapostavljeni identitet i kulturološka pitanja postaju veoma važna, a to stvara društvena previranja. Nedavno su se dogodile nekoliko žestokih protesta protiv emigranata u Nemačkoj. U par slučajeva radilo se o demonstracijama uzrokovanim nekim kriminalnim činom iz redova novopristiglih emigranata. Među nekima čija je prijava za azil odbijena i koji se još nalaze na tlu Evrope rađaju se dve mogućnosti: ili da prose ili da se odaju kriminalu. Dodatno, najveći broj emigranata imaju od 14 do 30 godina starosti i to je životno doba koje je najviše sklono kršenju zakona u bilo kojem društvu. Evropskom ili ne-evropskom.

Jedna nova studija iz Nemačke ukazuje na povezanost kriminala sa porastom broja emigranata. Studija je rađena za teritoriju nemačke savezne države Donje Saksonije. Po toj studiji policija je konstatovala da je kriminal porastao za 10,4 odsto u prijavljenim nasilnim kriminalnim delima tokom 2015. i 2016. godine. Više od 90 odsto porasta (ne od totalnog broja prekršaja) pripisuje se emigrantima. Osim činjenice da je većina emigranata stara između 14 i 30 godina, ističe se i činjenica da su većina emigranata muškarci i da je mnogo manji broj devojaka i žena koje, inače, „amortizuju" muška kriminalna ponašanja. Nepostojanje porodičnih članova takođe doprinosi kriminalnom delovanju. Takođe se u studiji ističe da su emigranti sa Bliskog istoka manje nasilni od onih koji dolaze iz Severne Afrike. U Donjoj Saksoniji, kući Folksvagena, od osam miliona stanovnika 750.000 nemaju nemačko državljanstvo, a po zvaničnim podacima do kraja 2016. godine oko 170.000 njih podnelo je zahteve za azil. Studija o kriminalu u Donjoj Saksoniji takođe ističe da je trećina od svih žrtava nasilnog kriminala počinjenog od strane emigranata drugi emigranti. Seksualni napadi na žene tokom Novogodišnje noći 2015, koji su počinjeni po nekim tvrđenjima od strane muškaraca iz Severne Afrike arapskog izgleda, doprineli su popularnosti anti-emigrantskih grupa u Nemačkoj, grupa kao što je Pegida pokret. Sve to skupa, kriminal, strah od konkurencije nekvalifikovane radne snage i ksenofobija najverovatnije su bili odlučujući faktori da u poslednjih nekoliko lokalnih izbora da partija kancelarke Angele Merkel i njenih koalicionih partnera veoma loše prođu u glasačkim kutijama. Toliko loše da je Merkelova najavila svoj odlazak sa čela Demohriščanske partije, kao i kraj ere njene vlasti kao kancelarke.

Među mladim emigrantima osim muškaraca ističe se još jedna grupa koja ili krši zakon ili je na ivici da ga krši. To su žene koje se bave prostitucijom, a većina njih je i dovedena iz Afrike da bi se time bavili, bilo uz njihov pristanak, bilo bez njihovog prethodnog znanja. Većina tih mladih osoba, mnoge maloletne, potiču iz Nigerije. Tokom većine noći Ona bi u svoju sobu koju plaća 4.000 evra mesečno, primila 10 do 12 muškaraca, a ponekad i 14. To bi obično trajalo do nekih tri sata ujutru. Kaže da je to najviše što ona može da uradi i da neke druge žene, koleginice prostitutke, mogu da „voze" do ujutru, ali uz pomoć koktela alkohola i droga.

Cena seksa sa prostitutkama iz Nigerije u Parizu iznosi 20 evra. A prostitutke iz te afričke zemlje stigle su u Evropu na lažnim obećanjima da će raditi u nekom salonu lepote. Stigle su bez dokumenata i bez novca, a čak kad bi i mogle da pobegnu od tog napornog i opasnog posla ne bi mogle jer su se zaklele vudu zakletvom poznatom kao žu-žu. Ukoliko pobegnu njihove će familije stradati kod kuće, a u većini slučajeva to će se zaista i dogoditi jer je nigerijska mafija povezana sa evropskom. Osim toga, te devojke, koje uglavnom stignu kao maloletne, duguju između 40 i 70 hiljada evra na račun dovođenja u Evropu i drugih fiktivnih troškova. Nakon što isplate svojim radom taj dug te devojke i žene mogu da se oslobode, ali onda one uglavnom nastavljaju da rade kao madam, kao makroi za novoprispele devojčice.

U Nemačkoj, na primer, totalni broj prostitutki nije poznat. Moglo bi da bude na desetine hiljada, a možda čak i 400.000, broj kojim barataju socijalni radnici. Tek prošle godine nemačke vlasti su odlučile da prikupe podatke i na tome se još uvek radi. U nemačkoj većina prostitutki dolaze iz zemalja Istične Evrope, uglavnom iz Rumunije i Bugarske, ali u poslednjih par godina porastao je broj onih afričkog porekla, uglavnom iz Nigerije. I u Belgiji afričke prostitutke naplaćuju 20 evra po mušteriji, a to je jedva polovina cene koju naplačuju prostitutke iz zapadnih evropskih zemalja. Ta cena važi za određene zone grada, a izvan tih zona cena pada i na pet evra što šokira i mnoge klijente. Neke od afričkih prostitutki, uglavnom iz Nigerije, imaju samo 14 godina starosti, mada tvrde da su mnogo starije.

U Francuskoj predviđena je doživotna robija za trgovinu i švercovanje ljudi, ali kriminalne mafije ipak reskiraju jer je taj biznis unosniji od trgovine opojnim drogama. Inače, bavljenje prostitucijom nije protiv zakona u Francuskoj, ali jeste plaćanje za seks. U Grčkoj prostitucija je dozvoljena samo u javnim kućama, a nije izvan njih, nije po ulicama na kojima svakoga dana i svake noći mogu da se vide devojke koje nude svoje seksualne usluge. U toj zemlji, u Grčkoj, seksualne radnice imaju dodatni problem: Grci zbog politike štednje, zbog stezanja kaiša, ne mogu da plate ni tih 20 evra koliko i tamno košta. U svom izdanju od 29. oktobra Njujork tajms internašional na naslovnoj strani donosi članak pod naslovom: Štednja u Grčkoj udarila jako po prostitutkama. Problem sa plaćanjem seksualnih usluga u Grčkoj počeo je još 2008. godine, i mada je priliv devojaka sa Bliskog istoka nešto snizio cene, to nije bilo dovoljno da se stabilizuje to tržište. U Portugalu jedno vreme polje prostitucije uglavnom su pokrivale Rumunke i kasnije Albanke, ali Portugal ima svoj klasični priliv iz Afrike. Uglavnom iz zemalja bivših portugalskih kolonija: Angole i Mozambika.

Lagana promena evropskog profila

Dolazak značajnog broja izbeglica od 2015. izazvao je evropsku krizu identiteta, uključujući i religioznog, tvrdi nemački teolog Urlih Šmidel. Objašnjava da postoje dva ekstremna pola hrišćanskog odgovora migracione krize. Jedan je onaj koji podvlači potrebu za pripadanje, a to je gde se brani hrišćanska kultura kao važnija od vere, i drugi koji podvlači potrebu za verovanjem gde je vera mnogo važnija od odbrane hrišćanske kulture. Oba ta stava su veoma vidljiva od kako je krenuo talas izbeglica sa Bliskog istoka i Afrike na evropski kontinent. Istovremeno, emigranti su primani raširenih ruku i aplauzima kada su stizali na peron 11, 12 i 13 minhenske glavne železničke stanice. Religiozne i ne-religiozne organizacije igrale su važnu ulogu te dobrodošlice. I katolička i protestantska crkva Nemačke bile su na čelu „odbora za prijem".

Ovde je hrišćanstvo interpretirano kao religija koja bi trebalo da pozdravi „one druge i drugačije". Na suprotnoj strani pojavio se pokret Pegida (nemačka skraćenica za Patriotski Evropljani protiv islamizacije Zapada) koji je počeo kao mali i retki protesti u gradu Drezdenu, ali se to brzo proširilo unutar i izvan Nemačke. U Drezdenu demostranti Pegide nosili su veliki osvetljeni krst obojen bojama nemačke zastave. Pegida, a i ostali nezadovoljnici, identifikuju sve emigrante sa muslimanima i sve muslimane emigrantima, već kako su oni procenili emigrante kao opasnost za evropsku kulturu. Papa Franjo mnogo puta je pozivao Evropljane da se brinu o emigrantima, ali se sa njim ne slažu svi sveštenici katoličke crkve.

Muslimani su relativno mala grupa u Evropi, ima ih negde oko pet odsto celokupnih stanovništva. Ipak, u nekim zemljama kao što su Francuska i Švedska, a i Nemačka, njih ima mnogo više. Oko i preko osam odsto. Tokom sledećih decenija prognozira se da će muslimanska populacija znatno porasti. Do 2050. očekuje se da će, ukoliko se priliv muslimana izbeglica sasvim ne zaustavi, a što je iluzorno, muslimani emigranti činiti 11,2 odsto evropskog stanovništva. U nekim državama biće ih više, a u nekim manje. Muslimani su znatno mlađi i imaju više dece od ostalih Evropljana. Prosečna starost evropskog muslimana je 30,4 godine, a to je za 13 godina manje od prosećne starosti Evropljanina, 43,8 godina.

Iako je takozvana Islamska država na kolapsu u Siriji i Iraku, oni nastavljaju da propagiraju i vode „sukob civilizacija". Danas ID ne pokušava samo da upalši civilno stanovništvo sa namerom da utiču na proces donošenja odluka u Evropi, već i da provociraju konflikte između muslimana i evropskih hrišćana. Postoje podaci da ID šalje borce da infiltriraju muslimanske zajednice. Na jedan ili drugi način ID nastoji da uvede nered na evropskom tlu

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane