Natrag

Podsećanje

Jovanka - žena koja je previše znala (6)

Do 73. godine odnosi su im bili dobri

U nekoliko nastavaka donosimo priču o Titovoj udovici Jovanki Broz, rođenoj Budisavljević, ženi po čijoj su volji "vrapci na Dedinju unaprijeđeni u prepelice, a Pepeljuga u Princezu". Autor je Anamarija Malčak, koji je objavio hrvatski portal

Anamarija Mlačak

Ja sam bila okružena velikom pažnjom s njegove strane, velikom ljubavlju. Ne mogu se požaliti na Titovo ponašanje prema meni, tih zadnjih dana. Bio je vrlo korektan. On je mene jako volio, onako zbilja iskreno...

On je znao biti tako pažljiv... Onako, na primjer, nekad kada nešto uspije prirediti i donijeti. Puno sam puta pričala o tome kako je dvadeset i više godina svako jutro kuhao kavu meni i sebi. Mi smo imali poslugu, konobare, sve to. Ali ne, on je to napravio i meni donio. Ja sam voljela ujutro spavati i on je to svaki dan uradio. Rano se dizao, uzimao novine i dok on čita, imao je jedan espresso aparat, svaki bi mi dan skuhao kavu. Dvadeset godina to je činio za mene.

Jovanka u izjavi novinarki Miri Adanja Polak

Bilo je dobro do 1973. 1.

Jovanka Broz nije dozvoljavala da se Predsjedniku Republike pruža potrebna zdravstvena zaštita, čak i u razdobljima kada mu je bilo ozbiljno narušeno opće zdravstveno stanje (česta smjena zdravstvenog osoblja, sumnjičenje pojedinaca da će ubiti Predsjednika Republike, nedozvoljavanje ulaska u prostorije u kojima je boravio). Sve je to dodatno utjecalo na odnos Predsjednika Republike prema Jovanki Broz i njezin opći odnos prema njemu, ne samo kao suprugu, već i kao Predsjedniku Republike.

Na ta i slična saznanja ukazuju mnogi suradnici Predsjednika Republike i lica koja su s njim radila u rezidencijama.

Mirko Milutinović ukazuje da su, prema njegovim saznanjima, odnosi između Predsjednika Republike i Jovanke Broz do 1973. bili korektni. Ukazuje da je, imajući u vidu poznatu žustrost i nestrpljivost druga Tita, naročito u trenucima nagomilanih obveza, Jovanka Broz djelovala umirujuće i pomagala ljudima koji su radili oko Predsjednika Republike u izvršavanju programa.

Uživala je i povjerenje druga Tita i prelazila preko njegovih šala ili primjedaba na njen račun. U punoj mjeri se angažirala u izvršavanju programa i obaveza u zemlji i inozemstvu, doprinosila stvaranju ugodne atmosfere prilikom raznih priredaba i nastojala da se programi čine raznovrsnim i zanimljivijim. Isto tako, doprinijela je i podizanju standarda opreme i inventara u rezidencijama, kao i poboljšanju kvalitete izbornika i kulturno - umjetničkog programa.

Međutim, u tom pogledu se počelo i pretjerivati osobito u nastojanjima da se koriste i neka nova saznanja iz drugih zemalja.

Jovanka Broz je, od izražavanja poštovanja prema ličnosti Predsjednika Republike i posvećivanja pune pažnje tijekom prva dva desetljeća braka, počela izražava i određene sumnje prema drugu Titu u vrijeme pogoršavanja odnosa, od toga da se on ne slaže s mnogim stvarima koje rade njegovi najbliži suradnici, da o tome njoj govori i da nema više snage da se bori.

Spominjala je i njegovu sklonost da osobno ne izražava nezadovoljstvo prema nekim suradnicima, već da traži da to učini ona ili netko drugi.

Predsjednik Republike je u pojedinim razdobljima bio bez kuhara, jer je Jovanka Broz odbacivala sve predložene kandidate za ovaj posao, pa su hranu za Predsjednika Republike pripremali dežurni liječnici i medicinski tehničari, ili je donošena iz "Metropola" ili "Kluba zastupnika".

Predsjednik Republike je, također, nekoliko puta ostao i bez ostalog kućnog osoblja u Beogradu i na Brijunima, jer je osoblje iz tih rezidencija, tako reći, "preko noći", bilo otpušteno po naređenju Jovanke Broz.

Naglašava da je u ovakvim slučajevima reagirao i upozoravao Jovanku Broz na zakonsku i ljudsku neodrživost ovakvih postupaka, kao i na posljedice na ugled rezidencija (traženje zaposlenja za otpuštene radnike iz rezidencija i njihovo ljudsko raspoloženje).

Međutim, ona je ostajala pri svojim postupcima, a njegova upozorenja su utjecala na oformljenje njenog nepovoljnog odnosa prema njemu.

Aleksandar Šokorac ističe da su mu pojedini drugovi iz okoline Predsjednika Republike stavili do znanja da Jovanka Broz ne želi viđati u blizini Predsjednika Republike članove njegove obitelji (njegove sinove i njihove supruge, njegove unuke i druge), kao i da mu je to i sam Predsjednik, na odgovarajući način, stavio do znanja, a to je pokazivao i nekim svojim postupcima.

Navodi slučaj da se iznenadio kad je, prilikom rođendana Predsjednika Republike 1973. godine, vidio da se Predsjednik želi vidjeti sa svojom djecom, unucima i drugima sam, bez Jovanke Broz, i to u Bijelom dvoru, a ne u svojoj Rezidenciji u Užičkoj 15. Šokorac iznosi da mu je tom prilikom Predsjednik Republike naglasio da su njegovi kontakti s obitelji isključivo njegova stvar, implicirajući jasno da o tome ne treba obavještavati njegovu suprugu.

Također iznosi da su više puta sinovi Predsjednika, Žarko i Miša, izrazili želju da se vide s ocem, bilo sami ili s obitelji i to u Beogradu, Zagrebu ili na Brijunima, pa kada je Predsjednik Republike i prihvaćao da ih primi, jasno se vidjelo po njegovom držanju da ne želi da za to zna i Jovanka. Slično je bilo i kada je nekome od svoje djece želio bilo kako materijalno pomoći ili im samo pružiti pažnju.

Šokorac ističe da je imao dojam da Predsjedniku Republike teško pada ovakav odnos Jovanke Broz prema njegovoj obitelji, a koliko su mu sinovi, unučad i drugi članovi njegove obitelji značili kao čovjeku jasno se vidjelo prilikom svakog - iako rijetkog - susreta s njima, posebno povodom njegovog rođendana.

Ivan Mišković iznosi da je interes Jovanke Broz bio takvog karaktera da je prelazila okvire normalne znatiželje za određena zbivanja i događaje. "Ona je htjela i činila sve da baš sve zna", a bila je u mogućnosti da zna mnogo više nego i pojedinci iz političkih vrhova.

Nastojala je doznati sve o čemu je Predsjednik Republike referiralo, otvarala je sporedna vrata i prisluškivala, a po nekim indikacijama čak je bila postavila prislušne uređaje kako bi pratila referiranja i razgovore koji su vođeni u Kabinetu Predsjednika Republike.

U prilog svojim iskazima naveo je primjer kako se Predsjednik Republike, ne jedanput, dizao sa stolice, odlazio do sporednih vrata svog Kabineta i ljutito ih zatvarao (lupio). Jovanka bi ih odškrinula i naslonila na njih uho u pokušaju da čuje o čemu se razgovara.

Mišković, također, iznosi da je Jovanka Broz nastojala sebe prikazati kao mučenicu u Rezidenciji i kao osobu koja na svojim leđima nosi teret državnih poslova, kojoj treba sve referirati da bi mogla "pomoći" Predsjedniku Republike u vođenju državne politike. To je nastojala iskazati prema svima, pa je tako jednom prilikom generalu Valteru (za vrijeme posjete Predsjednika Republike Indiji) otprilike rekla: "Ja sam ta koja sve vodim, što on više može, on je star, ja mu moram čak i šlic zakopčati..."

Ivan Mišković, također, iznosi da mu je Predsjednik Republike u više navrata govorio da je Jovanka Broz agresivna, egoistična, gruba - "da je trebala biti predradnik u rudnicima dijamanata u Južnoj Africi, gdje se bičem šibaju kopači..." i da je Predsjednik Republike preko njega davao novac svojoj unučadi i molio ga da vodi računa da to ona ne sazna.

Na kraju Rato Dugonjić ističe: "To je nemoguće riješiti, drugovi! Nemoguće redovitim i normalnim putem. Ja ne znam što je toj ženi! Ne znam! Dobro, ako želi sve političke stvari držati u rukama, ali pitanje Tita kao ličnosti, čovjeka, zašto mu ne da liječnika? Ja imam pravo da vam kažem da ako bih još jednom imao ovakav razgovor, ja bih poludio."

"S druge strane, što da radimo za Predsjednika Republike o kome moramo voditi računa, a moramo voditi računa i o tome kako će primiti sve ovo i kako da mu pomognemo da nađe rješenja za izlaz iz te situacije... A tu se radi o stvarima koje nam nitko živ ne bi oprostio ne samo u našoj zemlji, nego i u svijetu, ako bi se desila neka katastrofa s Titom zbog toga što nije organizirana briga oko njega! Ja tu odgovornost na neki način želim skinuti sa sebe i članova Komisije i naći neko rješenje gdje u centru pažnje treba biti drug Tito. Molim vas, u Rezidenciji nema kuhara! Znate što to znači, nema! Svaki od nas ima redovitu prehranu."

Stane Dolanc je, potvrđujući ono što je Dugonjić iznio, dodao da je, za vrijeme kada su Dugonjić i on razgovarali s Jovankom Broz u Karađorđevu, nju pitao: "Da li je točno da je rekla da će ona i Tito prije da crknu, nego da kuhara puste u kuću?". Dolanc konstatira - "Ona je drugi dan vodila istragu tko mi je to rekao".

Dugonjić je naveo slučaj kad je Stane Dolanc u Karađorđevu referirao Predsjedniku Republike o nekim pitanjima (o Castru, Kongresu...) i da je Jovanka Broz upala i rekla: "A Mišković?". Na to je drug Tito planuo na nju i rekao : "Ti mi truješ život s tim Miškovićem i pusti ljude da rade!"

Dugonjić je dalje rekao da je "ustavna pozicija Predsjednika Republike jedno, a njegove supruge drugo. Međutim, izgleda da drugarica Jovanka želi neku poziciju koja nije zabilježena u Ustavu, ni u partijskom Statutu.

Pitanje je dokle ćemo se mi, čitav državni i politički vrh, zabavljati s tim stvarima i kako riješiti to pitanje... mogu razumjeti situaciju ili to da možda ima pogrešaka kod svih nas da se, po njenom mišljenju, njoj uskraćuje nešto na što ima pravo. Ali, zašto je ona barijera da dođu liječnici, zašto je ona barijera da dođe do onog najminimalnijeg opsluživanja druga Tita koje svi imamo? Drug Tito je, kako se saznalo, ležao tri sata u biljarnici, a nitko nije imao pristupa do njega i svašta se moglo dogoditi.

U vezi s pokušajima vanjskog utjecaja na Rezidenciju i na odnose u Rezidenciji, Rato Dugonjić je šire izlagao i istaknuo da je čest gost Jovanke Broz bio Stevo Krajačić koji "ne samo da ima veliki utjecaj na drugaricu Jovanku, nego je on na neki neobjašnjiv način jedina osoba koja ima pristup u rezidencije... što je izvan svih normi koje su postavljene za ulazak u rezidencije kada Predsjednik Republike nije tamo."

Iznoseći da je Jovanka Broz omogućila da se i izvana djeluje prema Predsjedniku Republike, Kardelj je rekao: "To je bolestan čovjek, koji je do te mjere bolestan da postaje izravno opasan za Tita", a zatim je nastavio da je "stvoren jedan sustav izolacije Tita od njegove političke okoline..." jer, recimo, meni nije nikada bilo teže doći do Tita nego što je to sada.

Ja sam ranije mogao samo okrenuti telefon pa reći: Zdravo, imaš li vremena, kada da se nađemo... sada je to cijela procedura da ja dođem do Tita".

U vezi s radom službi u Rezidenciji Predsjednika Republike, Kardelj je ukazao da u svemu tome treba imati u vidu položaj Tita i da u potpunosti dijeli mišljenje koje je iznio Rato Dugonjić da - ma što se zaključilo, to neće imati efekta na ponašanje Jovanke Broz.

Zatim je nastavio: "Ja mislim da ona to ne može razumjeti... naprotiv, bojim se da sve to - po izvještaju ove Komisije - ona neće prihvatiti, nego će biti još više razjarena u svojim reakcijama... Sada su stvari otišle toliko daleko da bi Jovanku Broz trebalo potpuno izolirati... Znači, trebalo bi, u dogovoru s drugom Titom, stvoriti uvjete da ljudi koji su na službi kod Predsjednika Republike s njom ništa ne raspravljaju, nego isključivo s organima koji su za to ovlašteni".

Smatra da treba osigurati uvjete da ljudi na radu u rezidencijama kažu: "Oprostite, ja ne mogu s Vama o tome raspravljati, ja imam drukčije naređenje". To isto trebalo bi osigurati i liječnicima da u svako doba mogu reći: "Oprostite, to je naš, a ne Vaš posao, mi smo za to odgovorni i mi moramo raditi ono što smatramo da po liječničkoj savjesti trebamo raditi."

Ocjenjujući moguće reakcije Jovanke Broz ako se to realizira, Edvard Kardelj kaže: "No, postoji pitanje kako će ona reagirati ako se nađe u takvoj izolaciji. Pošto se kod nje očito radi o bolesti, ja se bojim da će ona biti navedena na neke nekontrolirane reakcije koje je danas teško predvidjeti.

Može sigurno otežati Titov život još više. Možda bi bilo dobro da vidimo što će Tito reći, pa u najgorem slučaju da mu predložimo da se nekako izolira od nje. No, Tito se boji skandala. On je, inače, par puta rekao da bi se odvojio od nje, samo ja mislim da se on boji toga skandala.

Tito je, inače, dobar čovjek, on osjeća neku odgovornost prema njoj, on nju još (kažem 'još') nije zamrzio, on će je na kraju toliko zamrziti da će onda odnos između njih dvoje biti žestok. I zato se on tu lomi. Ako bismo mi pritiskali njega u tom pravcu, možemo izazvati negativnu reakciju s njegove strane...

Ako bi Tito sam ponovo postavio ovo pitanje, da se na neki način rastaje, onda da ga se podrži u tome i kaže: Ako si ti za to, ako si se za to riješio, mi ćemo ti pomoći da se to na najbolji način, bez skandala, izvrši."

Kardelj je naglasio da je glavno da se ljudi koji rade kod Predsjednika Republike dovedu u takav položaj da se mogu suprotstaviti Jovanki i da znaju da će imati podršku nekog partijskog foruma ili nekog drugog organa i da neće biti dezavuirani.

Na ovo je Rato Dugonjić dodao: "Ne može, druže Bevc! Ne može! Sinoć je već napala Šokorca, već ga uzela na zub, zbog toga što je Šokorac, navodno, rekao da neke stvari mora raditi po Titovom naređenju... I budite sigurni da će ti napadi sada postati jedna od tekućih parola drugarice Jovanke... I ja žalim Tita...

Ona je jučer meni iznijela jedanaest tajnika, sve poimenično. Od tih jedanaest, deset su špijuni - svaki je špijun, Božinović je špijun, Popović je špijun itd..... Ja govorim ono što mislim i pokušavam i sebe i druge da oslobodim iluzija."

U vezi s miješanjem Jovanke Broz u državne i političke poslove, Edvard Kardelj je, obraćajući se Rati Dugonjić, rekao: "Ti si joj u razgovoru u Karađorđevu lijepo rekao - ostanite vi cijenjena supruga Predsjednika Republike, poštovana od svih, a nemojte se miješati u politiku", a zatim istaknuo da je Jovanka Broz poslije toga razgovora brisala u vijesti za tisak riječ "supruga" i stavila "Jovanka Broz", što ranije nije radila. Kardelj zaključuje da je to "izravan odgovor na to što joj je Rato rekao".

Vladimir Bakarić je iznio da mu se Jovanka Broz u više navrata žalila na postupke pojedinaca na službi u Rezidenciji (Mišković) i na organizaciju i rad nekih službi. Rekao je da se trebaju objektivno prikazati i zasluge Jovanke Broz, ali da to bude precizno rečeno. Smatra da je to u izvještaju Komisije dato s "malo previše hvale".

U odnosu na organizaciju i rad službi u Rezidenciji, Bakarić je istaknuo da je neophodan "oštar zahvat" da se stvari dovedu u red. To bi trebalo dogovoriti s Predsjednikom Republike, jer je njemu očito teško poduzeti ozbiljnije zahvate, jer se boji javnog skandala.

Zaključujući raspravu, Ribičić je rekao: "Ja sam duboko uvjeren da je drugarica Jovanka, ma kako mi to bilo teško kao laiku reći, težak bolesnik. Ali, mislim da ne treba biti stručnjak... pa da se ustanovi da to nije normalno stanje i zbog toga mislim da je rješenje u liječenju drugarice Jovanke... ona nikad ne uzima lijek, ona nikad nije bila kao normalna žena ginekološki pregledana - to je nenormalno stanje, sramota je da to moramo konstatirati."

Trn u oku - Stane Dolanc

2.

Ispričat ću vam jedan detalj, započela je priču o Dolancu Jovanka novinarki Miri Adanji Polak.

- Jednoga dana, davno je to bilo, možda je prošlo dvadeset i više godina, kada je Dolanc, prije nego što je došao na čelo Partije, držao jedan govor u Mariboru. Čini mi se da je to bio Maribor, gdje je bio sastanak oficira i rukovodstva s terena.

Dolanc je govorio kako vojska s terena treba vojsku služiti svaka u svojoj državi. To je dostavio Titu. Baš smo imali neki ručak za strance, a Tito je imao običaj kada je nešto delikatno da meni strpa u torbu. Znao je da je tamo na sigurnom. Ja sam za njim stalno skupljala stvari, sve što je bilo naj, naj. I stavio je on i taj papir i moju torbu. Rekao mi je : "Evo tamo neki Dolanc hoće da razbije vojsku, da razbije zemlju."

Prvo on nije poznavao Dolanca. Nije uopće znao tko je on. Prošlo je neko vrijeme i mi smo išli negdje kod Maribora u lov na puhove. Miha Marinko nam je priredio jedan ručak. Ondje su bili slovenski rukovodioci, Dolanc i drugi. Naložili su veliku vatru i svi su se položili oko nje da se pozdravimo. I sad Miha Marinković predstavlja nam te ljude koji nas čekaju i kada je Titu rekao da je to Dolanc, ja sam se sjetila toga imena iz brzojava.

Kako smo tog Dolanca zvali "tamo neki" ja upozorim Tita: "To ti je onaj tamo neki". "Ma nije valjda?", kaže mi on. Od tada Tito nije mogao niti je želio da sretne niti da čuje za tog čovjeka. Nikada! Ja sam se pitala kako je i na koji način došao taj Dolanc na čelo Partije. To sam se ja puno pitala. Tito nikada nije držao do njega. Smatrao je da je to čovjek koji ni u kom slučaju ne bi trebao doći na neko rukovodeće mjesto. To je bilo Titovo mišljenje - ispričala je Jovanka.

Puno godina kasnije Stane Dolanc pričao je o Jovanki sljedeće:

U vezi razgovora s Jovankom Broz, Stane Dolanc ističe da je uvijek nastojalo da se Jovanki pokaže da joj se želi pomoći i da ima povjerenja u ljude i naglašava: "Ali, što i Rato kaže, razgovor je nemoguć. Jer ti možeš razgovarati o ne znam čemu, ona će se vratiti na Miškovića... To je jedna patološka mržnja. Je li to sad samo patološka mržnja... To je sad dodatno pitanje". Na to je Edvard Kardelj rekao: "...Kod nje je to opsesija, ona će sutra nekog drugog pronaći...", a Rato Dugonjić dodao: "...Tu nema kraja".

Dolanc je opisao slučaj kada su Rato Dugonjić i on bili kod Predsjednika Republike i s Jovankom Broz razgovarali oko osobnog osiguranja Predsjednika Republike. Tom prilikom Jovanka Broz je rekla: "Krivi ste vi za takvo zdravstveno stanje Tita", a Predsjednik Republike ju je prekinuo i rekao: "Šuti, Jovanka,ti si kriva! Ti sa tvojim stavom, sa tvojim pritiskom na mene"...

Na to je Rato Dugonjić dodao da je Predsjednik Republike tad rekao: "Ti mi truješ život".

Dolanc je to potvrdio i dodao da je Jovanka Broz na to odgovorila: "To nije točno, ja tebe dobro znam, druže Tito, a da je Predsjednik Republike dalje rekao: "Ne znaš ti mene ništa, ja dobro znam da si ti kriva" i pri tome je "još nešto dodao". Dolanc je dalje iznio da je od Jovanke Broz traženo da vrati dokumente za koje tvrdi da ih posjeduje, a ona je rekla da dokumente ne da.

Kada je Predsjednik Republike rekao da dokumenta mora dati, ona je odgovorila: "Ja ih ne dam!". Pošto je na to Rato Dugonjić rekao: "Drugarice Jovanka, vi nemate nikakvih privilegija u ovoj Partiji, vi to morate dati ako ih imate", ona je na to odgovorila: "Ja ne dam". Na primjedbu Dolanca da, ako ona nema povjerenja ni u koga, oni onda idu, Jovanka Broz je uzviknula: "Ja ću biti žrtvovana, mene će se žrtvovati, streljajte me!"

Stane Dolanc je iznio da je Jovanka Broz tada, također, rekla da su svi iz okoline druga Tita morali odlaziti zbog Miškovića, a na njegovu primjedbu da navede - koji su to?, odgovorila je: "Svi". Dolanc dalje iznosi da je tom prilikom Jovanki Broz rekao: "Vidite, na žalost, moram vam reći da su svi uvjereni, i da i mi mislimo, da su ljudi morali odlaziti zbog vas, a ne zbog Miškovića", na što je ona odgovorila da su to intrige i Miškovićeve metode i tražila da joj se kaže tko je to rekao. Pošto joj je Dolanc rekao da mu je to prenio Marko Rapo, Jovanka Broz je rekla: "...a Rapo će vidjeti" i drugog dana je otpočela istragu protiv Rape.

Dolanc je zatim iznio da je Jovanka Broz imala razgovor sa Šokorcem i Rapom i da je tom prilikom o članovima Povjerenstva SKJ govorila kao o prodanim dušama, da ona posjeduje za svakoga dokumentaciju s kojom može ucjenjivati, da je sad nastupio trenutak "biti ili ne biti" i da će ona ići u političku akciju.

Ukazujući na stanje u rezidenciji i nesigurnosti Predsjednika Republike, Dolanc je rekao da su on i Rato Dugonjić predložili Predsjedniku Republike da se sastane forum i da on o tome odluči, što je Predsjednik uvažio i rekao: "Odlučite, donesite stavove, održite sastanak".

Navodi da je na sastanku kome je prisustvovala i Jovanka Broz, Predsjednik Republike rekao: "Ja četrdeset godina gradim ovu Partiju i ja neću dopustiti da se na takav način ruši kao što ti, Jovanka, radiš, kuda to vodi "i "još štošta".

U vezi s tim, Rato Dugonjić je dodao da je Predsjednik Republike kazao: "Ti sad hoćeš da mi rušiš ono što ja četrdeset godina radim, za što sam život dao".

Dolanc je naveo primjer da mu je maršal, kada mu je donio prijedlog dnevnog reda za Kongres SKJ, rekao: "Ovo oko biranja predsjednika SKJ ostavite... Pitanje je hoću li ja to prihvatiti".

Na Dolančevu primjedbu da je oko toga s njim razgovarano, Predsjednik Republike je rekao: "Ma čuj, ja bih mogao raditi još dugo i osjećam se sposobnim da radim, ali zbog nje ja ne mogu. Ostaje mi jedino da se razvedem ili da ostavim sve ove funkcije jer ja neću da sam sebe sramotim".

Dolanc dalje kaže da mu je Predsjednik Republike to ponovio u nekoliko susreta i dodao da mu je jednom prilikom, kada su za kratko otišli malo naprijed jer ih Jovanka Broz nije ni minute ostavljala same, rekao otprilike ovako: "Ja od nje ne mogu da živim, a moga bih, bolje se osjećam, šećer mi je pao, puls je normalan, sve je dobro, ali od nje ne mogu živjeti."

Dolanc je podržao prijedlog da se sva rješenja oko Rezidencije i u vezi Predsjednika Republike moraju donijeti uz suglasnost Predsjednika Republike, jer u tom slučaju "odgovornost ne leži samo na nama, nego i na drugu Titu - ovako više ne možemo". Dodao je da je duboko uvjeren da se, u ovakvim uvjetima, ni jedna odluka neće moći provesti i da je, u izvjesnom smislu, dovedena u pitanje i sigurnost Predsjednika Republike, jer "ima niz stvari koje idu preko Jovanke, da mi tu ništa ne možemo", misleći na posjete u Rezidenciji, putovanja Predsjednika Republike i slično.

Dolanc se založio da se nešto radikalno mora mijenjati "jer nam ljudi ne bi oprostili... da Tito tri sata leži u biljarnici i da nema liječnika i da nema mogućnosti da pozove da netko kod njega dođe. To neće nitko shvatiti! Nitko!". Naveo je da je Jovanka Broz jednom prilikom pred njim, Bilićem i Ljubičićem rekla: "Ne bi Tito bio ono što jeste da nema mene".

Na komentar Vladimira Bakarića da bi htio znati "da li bi Tito od nas tražio podršku da se razvede ili u to još nije siguran, jer on je tu riječ i sam upotrijebio nekoliko puta", Dolanc je rekao kako je i njemu to Predsjednik ponovio četiri - pet puta. Vladimir Bakarić je to potvrdio, rekavši "i meni".

Dolanc je naveo da mu je drug Tito to rekao na Brijunima uoči dolaska Janoša Kadara u posjet, kao i da mu je dalje rekao da Jovanka ne dozvoljava ni jednom unuku, ni sinu niti ikome da dođe u kuću, da je novac svojoj djeci i unucima davao preko Miškovića, a kasnije preko Milke Planinc.

Na kraju sjednice, Izvršni biro Predsjedništva SKJ je prihvatio izvješće Komisije SKJ i usvojio prijedloge koje je Komisija dala.

Zaključeno je da svi članovi Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ, kao i drugovi Edvard Kardelj, Vladimir Bakarić, Mitja Ribičić, Džemal Bijedić i Nikola Ljubičić odu narednog dana (8. ožujka 1974. godine) kod Predsjednika SKJ i da ga upoznaju s razgovorom na sjednici i zaključcima koje je Izvršni biro Predsjedništva SKJ usvojio, kao i da mu predlože odluke koje on treba donijeti.

Razgovori s Titom

3.

Sekretar Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ Stane Dolanc je na početku sjednice rekao da je Izvršni biro zamolio druga Tita za razgovor kako bi se upoznao s rezultatima do kojih je došla Komisija SKJ koja je obrazovana po njegovoj odluci i da bi predložili mjere koje bi, po ocjeni Izvršnog biroa, trebalo donijeti.

Stane Dolanc je dalje upoznao druga Tita s osnovnim stavovima Komisije SKJ i predložio da predsjednik Komisije Rato Dugonjić upozna druga Tita s nalazima i zapažanjima Komisije.

Redoslijed izlaganja na sjednici dat je prema redu sudjelovanja u diskusiji.

Rato Dugonjić je ponovio i obrazložio razloge zbog kojih je Predsjednik SKJ obrazovao Komisiju SKJ, što je Komisija utvrdila i koje je ocjene i zaključke predložila Izvršnom birou Predsjedništva SKJ. On je uglavnom ukazao na ista pitanja koja je iznio na proširenoj sjednici Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ od 7. ožujka 1974. godine.

Ponavljajući i potencirajući određena pitanja, Dugonjić je ukazao da je bilo predviđeno da iz Komisije s Jovankom Broz razgovaraju još i Jure Bilić i Stevan Doronjski, i da je to ona odbila i rekla da želi razgovarati samo s predsjednikom Komisije.

Naglasio je da je Jovanka Broz, u razgovoru s njim, iznijela čitav niz vrlo ozbiljnih optužbi od toga da je prisluškuju do toga da prate i provjeravaju osoblje u Rezidenciji, a u centru tih optužbi je Ivan Mišković. Međutim, aluzije su upućene i na vrh Armije, a davala je dosta ocjena o nekim ljudima, generalima, "i to jako loših, vrlo ružnih ocjena".

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane