Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

NATO

Da li je NATO kaput?

Raspad niko ne bi primetio

Najjača vojna organizacija ikad, koja je ove godine proslavila 70-godišnjicu postojanja, NATO, osnovana je da bi se držali "Sovjeti napolju, Amerikanci unutra, Nemci dole". Pre 70 godina 10 evropskih zemalja, Kanada i Sjedinjene Države udružili su se jer su se osetili ugroženim od strane Sovjetskog Saveza koji je odgovorio Varšavskim paktom, što je uključivao sve države sovjetske satelite. Danas Varšavski pakt više ne postoji, a ne postoji ni Sovjetski Savez i može da se postavi pitanje da li je opravdano postojanje NATO saveza. Francuski predsednik je nedavno izjavio da je NATO klinički mrtav, američki državni sekretar da nije, ali da može da postane prevaziđen, a lideri preostalih zemalja članica uhvatili su se za glave nagađajući šta je to Makron hteo da kaže, koja mu je poruka i koja namera. Evropa ima preko pola milijarde stanovnika, novac im nije problem, a i dovoljno su sposobni da se sami odbrane ukoliko tako odluče. Hoće li tako odlučiti, pita se kolumnista Magazina Tabloid Milan Balinda, dugogodišnji novinar američkog dnevnika Majami Herald

Milan Balinda

Aprila 1949. predstavnici Kanade, Amerike i 10 evropskih zemalja (Velika Britanija, Francuska, Belgija, Holandija, Norveška, Danska, Luksenburg, Island, Italija i Portugal) sastali su se u Vašingtonu i potpisali pristup NATO (Organizacija Severno atlantski ugovor) savezu. Fašistička Španija tada nije bila sistemski kompatibilna.

Od raspada sovjetskog bloka 13 država pridružilo se NATO savezu, a u nekima od njih, Poljska i Mađarska na primer, demokratski sistemi suočavaju se sa agresijom autokratskih tendencija. Sličan slučaj je i sa Turskom.

Bilo kako bilo, NATO nema mehanizme da bilo koju zemlju izbaci iz svojih redova, ali ako ikada do toga dođe, Turska Redžepa Erdogana biće prva na listi. Za razliku od onih koji misle da je NATO nepotreban, drugi tvrde da je Rusija, a na čelu sa Vladimirom Putinom, više nego dovoljan i potreban razlog za postojanje tog saveza. Neki od tih analitičara tvrde da će NATO potrajati još nekoliko decenija, "možda čak i sledećih 70 godina".

Prilikom osnivanja saveza, tadašnji američki predsednik Hari S. Truman izjavio je da "hrabri ljudi sa vizijom još uvek mogu da odrede svoju sopstvenu sudbinu... Oni mogu da izaberu između ropstva i slobode - rata ili mira..."

Ključna stavka NATO ugovora je Član 5 koji počinje sledećim rečima: "Strane se slažu da će se oružani napad na jednu ili više država saveza u Evropi ili Severnoj Americi smatrati napadom na sve..."

I mada se ovo obavezivanje na zajedničku odbranu nalazi u samom centru NATO ugovora, ostavljeno je proceni svake države članice da odluči na koji će način učestvovati. Taj član ugovora aktiviran je samo jednom do sada i to 12. septembra 2001, dan nakon terorističkog napada na kule "bliznakinje" u Njujorku i na Pentagon. U rezoluciji od četiri paragrafa, koja je jednoglasno izglasana, savez je izrazio svoje shvatanje da se radi o globalnoj bezbednosti. Po toj rezoluciji NATO je kontrolisao nebo nad Amerikom tokom sedam meseci, a takođe je sprovodio mornaričke antiterorističke akcije na istoku Mediterana i to je završeno tek 2016. godine.

Francuski predsednik Emanuel Makron je početkom novembra u jednom intervjuu koji je dao za britansko glasilo Ekonomist rekao da je NATO klinički mrtav i da je Evropa u opasnosti da geopolitički nestane. Reakcije koje su usledile na Makronov stav, kako iz Evrope tako i iz Amerike, nisu se slagale sa njegovim "pesimizmom". Postavljalo se pitanje da li je Makron izneo svoje sopstveno "stanje svesti" ili se zaista radi o NATO.

Jedini koji se donekle, ali samo donekle, slagao sa francuskim predsednikom bio je američki Državni sekretar (ministar inostranih poslova) Majk Pompeo koji je tokom komemoracije pada Berlinskog zida upozorio da NATO mora da se menja, da raste, zbog rizika da postane prevaziđen.

Pompeo je suštinski takođe podvukao stav svog šefa, američkog predsednika Donalda Trampa da ako zemlje smatraju da mogu da imaju bezbednosnu korist a da ne pružaju savezu neophodna sredstva, odnosno da ne poštuju svoje obaveze, onda postoji mogućnost da NATO postane zastareo i neefikasan.

Makron je za Ekonomist između ostalog izjavio da "ne postoji koordinacija između Amerike i drugih članova saveza kod donošenja strateških odluka. Nikakva! Imate nekoordiniranu agresivnu akciju od strane drugog saveznika, Turske, u zoni gde su vam interesi u opasnosti". A na pitanje da li još uvek veruje u "kolektivnu odbranu", a u smislu Člana 5 Saveza, Makron je odgovorio - "Ne znam."

Nemačka kancelarka Angela Merkel odbacila je Makronovu procenu rekavši da je on, Makron, "koristio drastične reči koje nisu u skladu sa mojim viđenjem kooperacije unutar NATO saveza".

Govoreći na komemoraciji pada Berlinskog zida Merkelova je rekla da ona ne misli "da su tako snažni stavovi potrebni, čak i kad imamo probleme i kada je potrebno da se držimo zajedno".

Šef NATO, Stoltenberg, je rekao da je NATO jak i da Amerika i Evropa rade "više zajednički nego što je to rađeno tokom decenija".

U tom intervjuu Makron je rekao da Vašington pokazuje znake "da nam okreće leđa", a pozvao se na iznenadnu odluku Bele kuće da povuče trupe sa severa Sirije bez da se konsultovao sa saveznicima. Britanija, Francuska i Nemačka su bili iznenađeni kada je Turska započela vojnu akciju preko granice napadnuvši snage sirijskih Kurda.

Makron je negodovao zbog nespremnosti NATO da reaguje na tursku ofanzivu, dodavši da je stiglo vreme da Evropa prestane da se ponaša kao "mlađi saveznik" SAD kada se radi o Bliskom istoku.

Ponovio je svoja ranije poznata uverenja da Evropska Unija mora da razvije vojnu snagu i da pokaže svoju sposobnost da reaguje kao politički blok. Dodao je da Evropi na duže staze preti ozbiljan rizik da nestane kao geopolitički faktor. Podvukao je da iskreno veruje da će Evropa ukoliko ne reaguje izgubiti moć da sama određuje svoju sudbinu. Moskva se složila sa francuskim predsednikom, a portparol ruskog ministarstva spoljnih poslova, Marija Zaharova, opisala je Makronove procene kao "zlatne reči" koje prestavljaju "preciznu definiciju trenutnog stanja NATO".

Sa Zaharovom i Moskvom ne slaže se Ursula fon der Lajen, predsednica Evropske komisije, koja je nakon Makronovog intervjua izjavila da se NATO "dokazao kao zaštitnik slobode". Dodala je da je NATO "najmoćniji odbrambeni savez na svetu".

A povodom stavova Pariza vezanih za evropska proširenja, Fon der Lajen je rekla da je Makron otvorio vrata Zapadnog Balkana Rusiji nakon što je blokirao pregovore o pristupanju Albanije i Severne Makedonije Evropskoj Uniji. "Sada treba da održimo reč i započnemo pregovore o pristupanju", izjavila je predsednica evropske komisije prilikom komemoracije pada Berlinskog zida.

Dodala je da ako Unija ne otvori perspektivu zemljama Zapadnog Balkana, drugi će popuniti tu prazninu. Pomenula je Kinu, Rusiju, Tursku ili Saudijsku Arabiju. Inače, Makron je za svoje stavove o (ne)proširenju Unije pridobio Holandiju i Dansku.

Fon der Lajen je takođe rekla da je Evropa "atraktivnija nego što mi verujemo da jeste". Istakla je da Evropa ima nešto što je nemerljivo, a to bi bilo: "vladavina zakona, sloboda, demokratija, otvorenost za mnogobrojne stilove života, a to je nešto", istakla je Fon der Lajen, "što mladi ljudi ne mogu da nađu u Kini ili Rusiji".

Takođe, "Evropa mora da nauči jezik snage". Objasnila je da "meka moć" neće više biti dovoljna ukoliko Evropska Unija hoće da bude neko i nešto na svetskoj sceni. Dodala je da "koliko god da zvuči paradoksno, šok Bregzita ojačao je naše jedinstvo". Objasnila je da se jasno vidi koliko je Unija korisna svakoj zemlji članici. A što se Kine tiče, Fon der Lajen je rekla da njihove kompanije moraju da se "privole našim standardima".

U odbranu NATO saveza stao je i nemački ministar inostranih poslova, Hajko Mas. "Da, mi hoćemo jaku i suverenu Evropu, ali nam je to potrebno kao deo jakog NATO saveza, a ne kao zamena".

A nemačka kancelarka pohvalila je zajednički odbrambeni projekat između Francuske i Nemačke, što uključuje razvoj i proizvodnju borbenih aviona i tenkova. Dodala je da je nemačkoj vojsci potrebna "adekvatna finansijska sredstva" da bi se suočila sa savremenim izazovima. Najverovatnije je da će evropske zemlje na kraju zajednički razvijati sisteme naoružanja - bila je jedna od poruka koju je iz Berlina poslala Angela Merkel.

Sve te "vruće" poruke o NATO i o Evropi i o suverenitetu uklopile su se u proslavu 30 godina od pada Berlinskog zida. Hladni rat, borba globalnih sila između diktature i demokratije, završen je u Berlinu 9. novembra 1989, ali tok istorije bio je pokretan odlučujućim događajima van tog grada i mnogo pre samog pada zida.

Taj zid bio je dugačak 155 kilometara i ograđivao je Zapadni Berlin od Istočnog i od ostatka Nemačke Demokratske Republike, poznatije kao Istočna Nemačka. Manje od godinu dana nakon pada zida dve Nemačke su se ujedinile, a to se postiglo nakon odobrenja samog Mihail Gorbačova koji je došao na vlast još 1985. godine. Inače, svi prethodni pokušaji bilo nezavisnosti, bilo više sloboda, ili reformi bili su ugušeni od strane Sovjetskog Saveza.

Tako je bilo u Nemačkoj 1953, u Mađarskoj 1956. i u Čehoslovačkoj 1968. Sovjetski tenkovi nisu ušli u Poljsku da skrše Solidarnošć jer je general Jaruzelski izvršio "preventivni držani udar". Ali 1989. bilo je drugačije jer su se ljudi širom sovjetske zone kontrole bunili, uključujući i nezadovoljstvo u samom Sovjetskom Savezu čiji je sistem bio nepopravljivo korumpiran, a ekonomija po samom dizajnu neodrživa.

Komunističkom sistemu nije suđeno da bude, ali je i NATO odigrao svoju ulogu. U stvari, NATO i nema svoj budžet, osim nešto malo za "generalštab", već svaka zemlja članica gradi i održava svoju vojsku, a onda i po potrebi mogu da deluju zajedno.

Takav pritisak razvijenog Zapada Sovjetski Savez nije više mogao da izdrži. Ne radi se o "slabom Gorbačovu" ili "pijanom Jeljcinu", već o ekonomiji, ali i o komunističkom sistemu. Neosporno je da komunizam nije nigde postojao, ali takođe je nesporno da se u "komunističkim" zemljama primenjivala komunistička ideologija.

Demokratski sistem, mada nesavršen, prilagođeniji je ljudskoj prirodi. Sam NATO je osnovan na demokratskom principu i operiše sledeći demokratska pravila. Problem koji NATO, odnosno zemlje članice, ima je slabljenje demokratije u Poljskoj i Mađarskoj, ali i u Turskoj.

To su problemi koji u ovom trenutku muče i samog Emanuela Makrona, osim što su ga uzbudili stavovi Bele kuće koji zahtevaju da svi članovi učestvuju sa dogovorenim vojnim budžetima, a to bi bilo dva odsto BND. Tih dva odsto ispunjavaju samo nekoliko zemalja, a među njima i Amerika koja izdvaja čak nešto više od četiri odsto.

Sovjetski Savez nije mogao da parira Zapadu. Nije mogao da se meri sa NATO, osim u nuklearnom naoružanju, ali i tu je imao manjkavosti jer je bio okružen američkim i NATO vojnim bazama, brodovima i podmornicama. SSSR je imao slabe pomorske snage, osim podmornica, kao što i dan danas Rusija nije pomorska sila, a pre svega jer taj deo naoružanja veoma mnogo košta.

Kada bi danas Rusija htela, kao što nagoveštava, da izgradi veliki i moderni, dakle na atomski pogon, nosač aviona, onda bi cela ruska vojna industrija morala da radi na tom projektu. Isključivo na tom, a na kraju bi bankrotirali, tvrde procene eksperata, U jeku hladnog rata vladalo je opšte mišljenje da bi Sovjeti mogli da izvrše iznenadnu invaziju Zapadne Evrope svojim kopnenim snagama.

To nije bilo ništa više od propagande jer SSSR nije imao ni toliko ljudstva, a Moskva nije mogla da garantuje kako će se ponašati vojske drugih članica Varšavskog pakta. Danas je Rusija neuporedivo slabija od SSSR, a, primera radi, u sukobu ruske i italijanske mornarice ishod bi bio, tvrde stručnjaci, neizvesan.

NATO nije neophodan da bi se Moskva odvratila od avanturističkih akcija, ali bi neka vrsta evropskog vojnog saveza i dalje bila preporučljiva. Sve to Moskva veoma dobro zna shvativši da su samo regionalna sila, ali ne prezaju da tu silu i koriste.

Osvojili su i okupirali Krim jer Ukrajina nije članica NATO saveza i niko nije imao obaveze da joj priskoči u pomoć. U Siriji Putin je povlačio najbolje moguće poteze i u velemajstorskom stilu uvukao se u srce Bliskog istoka.

Osim toga, Moskva takođe postiže veoma dobre rezultate u hibridnim ratovima. Njihove internet operacije u stanju su da poljuljaju same temelje sistema zemalja Zapada, mada ne odnose toliko pobeda kao što bi na prvi pogled moglo da izgleda. U izvesnim delovima sveta Rusija ima respektabilnu meku moć, ali i tada niže nešto više gubitaka od pobeda.

Nije im uspelo u Crnoj Gori i Makedoniji, ali oko Srbije i Republike Srpske se nastavljaju pokušaji Moskve da dominira u nekim delovima Zapadnog Balkana. Bez sumnje, sve ostale zemlje izvan srpskih zemalja su članice NATO saveza, ili to ubrzo postaju.

Ipak, povratak Rusije neće se zaustaviti na Siriji. Za mnoge na Zapadu ruski povratak na svetsku scenu tokom poslednjih par godina bilo je iznenađenje i ne naročito ugodno iznenađenje.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza ono što je ostalo od te zemlje otpisano je kao lanjski sneg. Rusija je ostala regionalna sila, a mnogi su je gledali kao benzinsku stanicu prerušenu u državu. Uprkos sankcijama Zapada povodom okupacije Krima, Rusija je uspela da de fakto pobedi u Siriji.

To je pre svega vojna pobeda i sada je Rusija jedna od sila koja mora da se pita kada je u pitanju Bliski istok. Rusija nije supersila, ali je važan nezavisni igrač. Ispadanje i povratak na svetsku scenu deo su ruske istorije, sve joj se to i ranije događalo i sve sa Rusijom je vremenski ograničeno. Jedino pitanje koje se danas postavlja u kojoj će formi Moskva da stupi na glavnu scenu.

Početkom dvehiljaditih godina Rusija je bila razočarana jer je želela da bude deo evro-atlantskog društva i htela je da bude jednaka sa Sjedinjenim Državama. Vašington to nije impresioniralo jer Rusija, osim nuklearnog naoružanja, nije nikad bila jednaka Americi. I tako je od 2010. Kremlj počeo da razvija strategiju koja je bila veoma različita od one što je htela da se spoji sa Zapadom. Potom je usledila vojna akcija u Ukrajini 2014. godine, a s tim nakon hladnoratovski poredak je prestao da dominira.

Prisvajanjem Krima i separatistička nastojanja Donbasa jasno su stavili do znanja Zapadu da su postavljene granice dokle NATO može da se širi. Ruska intervencija u Siriji 2015. bio je rizičan potez jer je taj deo sveta pun zamki za pridošlice, a to su Sovjeti iskusili u Avganistanu.

Ipak, Rusija nastoji da proširi zonu svog uticaja i daleko od svojih granica. Dosta daleko, kao što je Venecuela u kojoj Moskva podržava Madura, ili u Africi sa čijih 43 lidera Moskva je nedavno održala samit u Sočiju. Kuba koja se ponovo nalazi pod američkim pritiskom takođe obnavlja veze sa Rusijom. Medvedev je bio u poseti Havani, a kubanski predsednik Migel Dias-Karnel u Moskvi.

Osim što Rusija pruža ruke latinoameričkim levičarskim režimima, Moskva šalje prijateljske poruke Brazilu, Argentini i Meksiku. Svojevremeno je Sovjetski Savez marširao širom sveta trošeći ogroman novac na propale ideološke priče zbog svojih preteranih geopolitičkih ambicija. Ruska Federacija je izvukla poruku iz toga i sada ne troši ni novac ni snagu na ideološke pričice.

Rusija ne nameće nikakav model nikome, a ona sama teško da može da bude model bilo kom. Danas se Moskva striktno drži biznisa. Rusija je ipak zagrizla više nego što može da sažvaće jer nema odgovarajuću ekonomsku moć. Njihova tehnologija još nije na svetskom nivou, kao što je kineska, a ruska vladajuća elita zauzeta je trkom za novac i nema dovoljno vremena da razmišlja o nacionalnim interesima. A što se tiče ruskog mešanja u političke procese demokratskih zemalja, analitičari smatraju da bi za Moskvu bilo bolje da ne zaviruje u tuđe političke spavaće sobe i ne zato što to gospoda ne rade, već zato što korist od takvih radnji nije značajna, a nastaju i negativni efekti. Koliko god da se Moskva pretvara da ih simpatije zapadnog sveta ne interesuju, zna se da to nije tako. Nije ugodno kad ti tvoju zemlju niko ne voli.

S druge strane se postavlja pitanje da li NATO može da opstane ukoliko se ne širi. O tome kao i o pokretanju NATO snaga ne odlučuju generali već političari zemalja članica, a generali u zoni širenja, ili konflikta, samo sprovode odluke političara.

NATO nije sila sama po sebi; nema sopstvenu vojsku; nema čak ni uniforme; nema tenkove, ni avione, ni topove, ni kasarne, a ni podmornice. NATO nije ništa više od jednog dogovora da će se zajednički delovati kada je to potrebno, ili kada se smatra da je potrebno. Dakle, ako bi NATO koliko sutra prestao da postoji to ne bi značilo ništa više nego da je dogovor nevažeći.

Čak i sa dogovorom, svaka zemlja članica sama odlučuje da li će i na koji način da učestvuje u nekom ratu ili nekim operacijama. Kada bi se NATO ugasio to ne bi bio spektakularan prizor sličan onom kada je rušen Berlinski zid. Ne bi se cepale državne zastave, kidale oznake sa revera vojnih uniformi, ili bi se proslavljalo folklorom po ulicama. Svaka država članica i dalje bi imala onu vojnu snagu koju već ima i jedino što ne bi postojala već dogovorena vojna saradnja. Svaka bi zemlja ličila na Rusiju koja je sama samcita.

Opšte je mišljenje da će NATO postojati sve dok je Putin na vlasti, a najverovatnije i sve dok je njegov naslednik na vlasti, a možda i onaj nakon naslednika. Drugim rečima, NATO nigde ne ide, a i kad bi hteo NATO nije ništa više od jednog ugovora, plus zajedničkih vežbi i većih ili manjih manevara.

Šta je onda Makron hteo da kaže, na šta je hteo da upozori? Jednostavno: učinilo mu se da više Evropa ne može da veruje Americi u eventualnim kriznim situacijama. Ipak se smatra da je Makron paničio bez razloga jer Bela kuća danas tvrdi jedno, a sutra može biti nešto drugo. Dakle, Makron je ipak možda u pravu jer Amerika je prestala da bude pouzdana zemlja. Makar u ovom trenutku.

Koliko god da je NATO jak, 1989. godina je pokazala da su ljudi jači od bilo kog vojnog dogovora. Ljudi i s jedne i s druge strane gvozdene zavese.

Kada je Elfride Begrih, tadašnja sveštenica u jednoj crkvi u Istočnom Berlinu, u svojoj pripovesti izgovorila reči iz Pete knjige Mojsijeve: "Bog zna put tvoj u ovoj velikoj pustinji", prisutni vernici su shvatili poruku i 4. novembra 1989. Nemci su sa svećama u rukama preplavili ulice Istočne Nemačke. Bilo ih je pola miliona u Berlinu i režim je potrajao još samo nepunih pet dana.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane