Natrag

Feljton

Posle Jasenovca - Lora (14)

Sudbina “Karlovačke grupe”

Kada je čovek veliki on je veliki na svakom mestu i u svakoj situaciji. Dr Voja Subotić je svoju veličinu dokazao svojom humanošću, svojim rodoljubljem i brigom za heroje ove napaćene Srbije.Ove knjige sigurno ne bi bilo bez Vojinog nagovora i njegove pomoći. Još jednom mu veliko hvala. Ovo je knjiga zapisa srpskih oficira koji su mučeni u splitskoj Lori i koji pokazuju ljudsku nakaznost. Nije Jasenovac slučajan. Njihovi zapisi treba da posvedoče, da ne zaboravljamo olako, da nam se opet to ne ponovi.

Željko Vasiljević

Kasnije im je Vrhovni sud Hrvatske smanjio kazne na po deset-petnaest godina. Četvoricu, od njih trinaest, hrvatska vlada je zatim oslobodila i oni su pušteni prilikom jedne razmene zarobljenika u Livnu. Kako kažu u beogradskom birou Krajine, razmenjena četvorka je bila vrlo slabog zdravstvenog stanja.

Specifičan je status ove „Karlovačke grupe". Budući da je reč o borcima RSK, predstavnici RSK su više puta zvanično tražili da ovih devet zatvorenika budu razmenjeni, ali Hrvatska na to nije pristajala. Prilikom jednog od poslednjih razgovora na tu temu, u Otočcu, u jesen 1992. godine, predsednik hrvatske komisije za razmenu u sektoru jug, pukovnik Željko Lončar, saopštio je stav Zagreba da o karlovačkim zarobljenicima, inače ljudima uglavnom iz Beograda i okoline, ne želi nikakav kontakt sa Krajinom, nego samo sa Srbijom, odnosno Jugoslavijom.

Republika Srpska Krajina je uvek nastojala da se izbori za oslobađanje svih svojih zarobljenih boraca, i zato je i razmena „Karlovačke grupe" bila u domenu njene odgovornosti. I porodice ovih zarobljenika su bile svesne toga da Krajina preduzima sve što je u njenoj moći da bi ih oslobodila.

Bio je još jedan takav slučaj, kad je u Zadru razmenjena grupa dobrovoljaca iz Srbije, koja se takođe borila na strani RSK. Hrvatska tada nije pravila problem, ali povodom „Karlovačke grupe" jeste. Naime, Hrvatska je htela da optuži SR Jugoslaviju da učestvuje u ratu „kao agresor", jer njeni državljani, i posle odlaska JNA, ratuju u Hrvatskoj. Drugi razlog je „Somborska grupa".

Zagreb je nudio vlastima u SRJ „Karlovačku grupu" za jedanaest hrvatskih terorista uhvaćenih 1992. godine u Jugoslaviji, prilikom pokušaja rušenja mosta na Dunavu kod Bezdana. Ovoj grupi je kasnije suđeno u Somboru i po tome je nazvana „Somborska". Rodbina ovih jedanaest terorista vršila je stalni pritisak na vlasti u Zagrebu da se izbore za razmenu ovih jugoslovenskih zarobljenika, pričao je advokat Nikola Barović, angažovan na zaštiti obe ove grupe.

Vlasti u Beogradu su i same tražile da Hrvatska isporuči karlovačke zarobljenike, ali nisu bile voljne na razmenu sa „somborskim". Nije im odgovarala propagandna igra o Jugoslaviji „kao agresoru". Javno je rečeno da ova grupa nije poslata u Krajinu. Vlasti SRJ su odgovarali na optužbe, napominjući da sa Hrvatskom ratuje Krajina i da su dobrovoljci krajinski.

Jugoslavija je, pored toga, isporučila Hrvatskoj sve ratne zarobljenike još u avgustu 1992. godine, neposredno posle potpisivanja poznatog Budimpeštanskog sporazuma. Jedino joj je preostalo pomenutih jedanaest članova „Somborske grupe" mada oni faktički nisu bili ratni zarobljenici nego diverzanti. U isto vreme, u Hrvatskoj je, prema saznanjima Jugoslavije, preostalo nekoliko desetina, ako ne i više, ratnih zarobljenika iz Srbije i Crne Gore koji nisu razmenjeni, iako je to predviđao Budimpeštanski sporazum.

Zato je „Somborska grupa" čuvana. Da je ranije pristala da pusti i tih jedanaest diverzanata, SR Jugoslavija ne bi imala nikakvih mogućnosti da nekoga ponudi za razmenu za svoje zarobljene građane.

U razgovorima u Ženevi, međutim, otišlo se dalje od ove pregovaračke „mrtve trke". „Karlovačka grupa" će, kako je saopšteno, biti puštena do Nove godine, ali očekuje se da bude puštena i „Somborska".

Obe strane su se, inače, obavezale da dostave sve podatke o nestalima. Hrvatska je ponudila spisak od 400, a SR Jugoslavija od oko hiljadu ljudi.

U pogledu uzroka i načina zarobljavanja „karlovačke grupe" ima razlika u iskazima samih učesnika događanja zarobljenih dobrovoljaca i komentara B. Radivojše, ali im je suština približna. Dobrovoljci su prilikom povratka za Beograd na putu zalutali, upali u ruke Hrvatske policije, zatvoreni i mučeni. Posle 10 meseci tamničenja oslobođeni su 12. januara 1994. godine, kako je Radivojša i predviđao.

Iskaze su dali: Slavko Lukač, Miloš Čedomir, Radmilo Golubović, Vladimir Jovanović i drugi, o tome je pisala Politika od 18. marta (Đuro Đukić, 19. maja i 20. oktobra 1993. Novosti od 19. marta i Borba od 7. septembra 1993. i drugi)

Politika, 19. mart 1993.;Novosti, 19. maj 1993.;Novosti, 19. maj 1993.;Politika, 20. oktobar 1993.;Borba, 7. septembar 1993. (dopisnik Aleksandar živo); Politika, 21. oktobar 1993. (M. Popadić)

Nevine ljude hrvatska strana proglasila teroristima i osudila na po 20 godina robije Posle mesec i po dana provedenih na ratištu dobrovoljci su krenuli kući u Srbiju. Umesto u Vojnić, kombi sa pospanim putnicima uleteo je u ruke hrvatske policije koja ih je sprovela u Karlovački zatvor.

Šta su sve proživeli od trenutka zarobljavanja do oslobođenja (razmene), kazuju sami učesnici.

Hrvatska strana: policija, tužilaštvo, sud i sredstva informisanja proglasili su ih teroristima, četnicima, zlikovcima i sl.

Posle šest dana prebijanja i mučenja Vojni sud u Karlovcu doneo je 19. marta 1993. godine rešenje o sprovođenju istrage protiv Marković Slobodana, Vidaković Čebinca, Vlajković Časlava, Lukač Slavka, Jovanović Vladimira, Kanlić Miće, Životić Jovana, Đurašković Bratislava, Subašić Seada, Golubović Radmila, Vuković Dušana, Senić Milenka i Gljuk Zvonka. U rešenju ovog „političkog" suda stoji ovo:

„Po pristupanju terorističkoj organizaciji „ŠTIT" sa sjedištem u prostorijama tzv „Ureda vlade Krajine" u Beogradu, a koja je osnovana sa svrhom da se na područje Republike Hrvatske u okviru organiziranih grupa ubacuju osobe koje nisu njeni državljani sa ciljem vršenja napada na pripadnike vojske i policije civilne osobe, objekte i sprečavanja uspostave legalnih organa Hrvatske vlasti, u vremenu od 2. veljače do 4. ožujka 1993. godine bili ubačeni na područje Like, gdje su zadužili osobno naoružanje, opremu i sredstva za tihu likvidaciju (noževe, omču za davljenje i dr.), a zatim u sastavu posebne jedinice kojom je zapovjedao I okr. Slobodan Marković u okviru dobivenih zapovjesti sudjelovali u napadima na pripadnike hrvatske vojske, građane i objekte koji su na tim područjima vršeni, sve dok u daljnjem izvršenju ovakovih činja nisu spriječeni, jer su dana 13. ožujka 1993. g. oko 7,30 sati na Turnju u Karlovcu uhvaćeni i lišeni slobode od strane pripadnika Policije i Domobranstva, dakle, terorističkom djelatnošću ugrožavali državnu stabilnost Republike Hrvatske, pa da su time počinili kriv. djelo iz Čl. 5. Zakona o kaznenim djelima podrivačke i terorističke djelatnosti protiv državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti RH".

Istražni sudija, sprovodeći naloge čelnika HDZ u obrazloženju rešenja o istrazi kaže:

„Vojno državno odvjetništvo Karlovac stavilo je ovom sudu zahtjev da se provede istraga protiv osumnjičenih stavljajući im na teret da su izvršili kriv. djelo činjenično i pravno opisano u izreci ovog rješenja.

Još prije podnošenja tog zahteva dana 15. 3. 1993. svi osumnjičenici su po pripadnicima Vojne policije privedeni istražnom sucu Vojnog suda te su tokom 16. i 17. 3. 1993. ispitani, a na navode kriv. prijave koja je od strane vojne policije podnešena istražnom sucu uz privođenje osumnjičenika.

U svojim obranama svi osumnjičeni su izjavili da su na razne načine, a prema obranama uglavnom mobilizacijom koja je izvršena na teritorije Srbije uključeni u vojne formacije i prebačeni na teritorij RH u Liku, te da su zaduženi sa uniformama, oružjem i dr. pri čemu su bili raspoređeni u razne jedinice, 13.3.1993. su krenuli prema Beogradu u kombi vozilu, ali su iz neobjašnjivih razloga zalutali i stigli na Turanj kod Karlovca gdje su lišeni slobode. Ne poriču da bi uz ostale primili iskaznice „ŠTIT".

Iz takozvanih obrana osumnjičenih i samog sadržaja krivične prijave, priloga uz prijavu, kao i činjenice da je kod osumnjičenih pronađeno vatreno oružje i druga sredstva, činjenice da su krenuli baš u Karlovac, proizlazi osnovana sumnja da su doista krenuli u terorističke akcije koje bi vršili u odnosu na pripadnike hrvatske vojske, policije i građana kao i u odnosu na različite objekte.

S obzirom da postoji osnovana sumnja da su počinili djelo radi kojeg se predlaže provođenje istrage, valjalo je taj zahtjev za provođenje istrage usvojiti i odrediti da se istraga sprovede.

Tokom istrage provest će se dokazi i utvrditi činjenice na osnovu kojih će biti moguće sa potrebnom sigurnošću odlučiti o daljnjem toku postup ka", piše u rešenju.2

Hrvatska štampa je fabrikovala neku skicuplan o pravcima kretanja u pozadini njihove države i aktivnostima ove grupe ljudi. Napala ih je da su upućeni da izvode diverzije na vitalne vojne i privredne objekte, vrše atentate na poglavnike Hrvatske, uključujući i samog Franju Tuđmana i sl. „Slobodni tjednik" 19. marta, istog dana kad je pokrenuta istraga o krivičnom postupku, objavio je fotografije zarobljenih dobrovoljaca sa pogrdnim podnaslovima, navodnu skicu-plan diverzije i atentata i komentar pun izmišljotina u kome, pored ostalog piše:

„U njihov pakleni naum spadaju i diverzije i terorističke akcije prema ambasadama Sjedinjenih Američkih Država, Rusije i, ponovo, prema Židovskoj općini.

Po prvim saznanjima planirali su atentat na Stipu Mesića, premijera Hrvoja Šarinića, ali i napade na važne objekte hrvatske vojske. Na saslušanju je jedan srpski terorist priznao kako je trebao minirati zgradu komande Hrvatskog ratnog zrakoplovstva u Maksimirskoj ulici.

Tanke žice pronađene u četničkom arsenalu pripremljene za davljenje protivnika vjerojatno su smišljene za dodatno stvaranje panike. No, na sreću, Mijo Bronjing i ostali karlovački policajci i domobrani bili su budni, reagirali brzo i efikasno. I gotovo cijelu akciju uspjeli snimiti.

Što iz ovog pokušaja zloglasnoga beogradskog KOS-a moramo shvatiti? Četnici se, sasvim sigurno, neće zaustaviti na samo jednom pokušaju. Tiha šaputanja o neopreznosti domobrana u Vodicama, stajala su života nekoliko domobrana i cijelu tenkovsku posadu. Četnici su ih doslovce zatekli na spavanju. Stoga moramo shvatiti da se rat vodi na cjelokupnom hrvatskom teritoriju, slobodnom i okupiranom, da se vodi u svim područjima i svim djelatnostima. Svi, zapravo, moramo shvatiti da se domovina brani profesijom.

Novinari, radnici, ekonomisti, liječnici, športaši, policajci i vojnici najviše će pridonijeti obrani svoje zemlje ako su dobri, pravi profesionalci.

Da četnici okušavaju posijati paniku u Hrvatskoj, to ne treba čuditi. Na meti su im, po njihovu priznanju, kao što smo kazali bili Stipe Mesić i Hrvoje Šarinić. Preciznije, jedan od njih je bio zadužen za atentat na predsjednika Vlade i predsjednika Sabora. Kakve su bile dužnosti ostalih, je li meta atentata bio i sam predsjednik Tuđman, još nije poznato, ali ni takva mogućnost nije isključena. Poznato je da Srbi već tri godine svim sredstvima pokušavaju ubiti hrvatskog predsjednika.

Pokušali su čak i izravnim avionskim napadom na Banske dvore. Na sreću, nisu uspjeli. Jesu li ovaj put pokušali iznutra, atentatom poput onoga Gavrila Principa na prijestolonasljednika Ferdinanda u Sarajevu, pokazat će daljnja istraga. No, sudeći po ugledu i izvježbanosti srpskih terorista, teško je pretpostaviti takvu mogućnost. Nisu oni bili tako velike zvjerke da bi mogli neopaženo proći kroz naše sigurnosne sustave. Uostalom, predsjenikovo osiguranje i do sad je funkioniralo besprijekorno. Istine radi, ponovimo da je Stipe Mesić već imao bliske susrete sa srpskim teroristima na nizozemskom aerodromu u Amsterdamu.

Među dokumentima i zahvalnicama pronađenih kod srpskih terorista vidi se i da su imali velika ovlašćena prema ostalim jedinicama, poglavito prema uzimanju pomoći, oružja i drugih pomagala. Robu, streljivo i oružje nabavili su u Srbiji, Beogradu i Ćupriji.

Ovaj terorističkoj skupini bio je nadređen i operativno rukovodio akcijom pukovnik Dane Vujnović, komadant 50. pješadijske brigade stacionirane u Vrhovinama. Zapovijed kojom su išli po novu pošiljku streljiva i opreme u Srbiju izdana je tek dan prije njihova uhićenja u Karlovcu.

Svi su imali iskaznice „Štit" što u prijevodu znači da su prošli obuku KOS-a, čime su imali velike ovlasti nad drugim srpskim jedinicama.

Ovaj „Tjednik" pod naslovom Jataci kratkih rukava otpužuje nevine ljude lažnim podacima. U tom napisu stoji i ovo: „Vođa srpskih terorista je Slobodan Marković, rođen u Novoj Pazovi, nastanjen u Novom Beogradu, inače vlasnik terorističke tvrtke u Beogradu. Privatnu tvrtku osnovao je novcem opljačkanim u vrijeme rata u Hrvatskoj".

Ovoliko laži o ljudima koji su nešto više od mesec dana štitili srpska sela u Lici, zatim zbog bolesti vraćeni kući i greškom usput naleteli na Hrvatsku policiju, zarobljeni i mučeni može da osmisli i emituje specijalni propagandni štab Gebelsovog tipa. Za Markovića pomenuti „Tjednik", piše i ovo:

„Već je rečeno da je „zbog junaštva u Vukovaru" javno pohvaljen. Na ličko ratište došao je u studenom 1991. godine, neposredno nakon okupacije Vukovara. Na ratištu je izgubio desnu nogu, a nakon toga je od poručnika unaprijeđen u čin kapetana.

Imao je drvenu nogu i nosio specijalnu cipelu. Bio je uočljiv, a zbog sakatosti izgledao bezazleno. S tim tjelesnim nedostatkom lakše bi se maskirao prikrivao da je možebitno uspio doći do nekog od svojih jataka na slobodnom teritoriju Hrvatske.

Na prvom saslušanju vođa srpskih terorista tvrdi kako je samo desetak dana proveo na bojištu, a onda slučajno naletio na srpsku minu i ostao invalid te se više nije mogao angažirati u izravnim akcijama. No, sve to teško će moći braniti na suđenju zbog terorizma, sudjelovanje u oružanim akcijama protiv Hrvatske, a morat će otkriti i što je sve radio na vukovarskom ratištu.

Pravda je spora, ali dostižna. Da se Slobodana Markovića, vođu 13 srpskih terorista izvede pred lice pravde i osudi za terorizam, kao i njegove saučesnike, ovaj put pobrinuo se Mijo Bronjing te ostali karlovački policajci i domobrani."

Posle pokretanja sudskog procesa zarobljeni Dobrovoljci invalidi i bolesni, podvrgnuti su još žešćem teroru istražnih organa koji su ih prisiljavali da priznaju „zločine", kako bi domaću i svetsku javnost i dalje obmanjivali o navodnim zločinima Srba. Prebijeni, bolesni, izgladneli i ponižavani zatvorenici nisu imali šta da im priznaju, već ono što su bili i kako su upali u zarobljeništvo. Tortura je nastavljana danju i noću. Krajem aprila Vojni sud u Karlovcu doneo je rešenje o produžetku istrage:

„Vojni sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca, predsjednika Vojnog suda Juraja Boljkovac kao predsjednika vijeća, te sudaca Mladena Kosijer i Marijane Janjac kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Sande Rastovski, u krivičnom predmetu protiv prvog okrivljenog Marković Slobodana i dr., radi krivičnog djela iz Čl. 4 Zakona o kaznenim djelima podrivačke i terorističek djelatnosti protiv državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, nakon podignute optužnice VDO Karlovac, broj KT62/93 odlučujći o prijedlogu iz optužnice o produljenju pritvora, postupajući u smislu Čl. 265 st. 1 ZKC na sjednici vijeća održanoj dana 30. travnja 1993. godine".

U obrazloženju ovog rešenja piše:

„VDO Karlovac pod brojem KT62/93 od 29. travnja 1993. godine, podnijelo je optužnicu protiv I okr. Marković Slobodana i dr. kao što je navedeno u izreci radi kriv. djela iz Čl. 4 Zakona o kaznenim djelima podrivačke i terorističke djelatnosti protiv državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske.

U istoj optužnici stavljen je prijedlog da se prema okr. pritvor produlji. Nakon zaprimljene optužnice ocjenjujući osnov daljnjeg zadržavanja okr. u pritvoru vanraspravno vijeće je mišljenja da razlozi iz kojih je pritvor određen egzistiraju i nadalje. Naime, svi okr. imaju prebivalište u Srbiji te doista postoji opravdana bojazan da bi u slučaju boravka na slobodi ovu okolnost mogli iskoristiti i da bi postojala opravdana opasnost zbog bijega.

Također proizilazi i opravdana bojazan da bi mogli ponoviti krivično djelo, a zbog načina izvršenja djela i zbog propisane kazne zatvora puštanjem na slobodu moglo bi doći do uznemirenja građana. Osnovana sumnja da su okr. počinili gnusno delo proizilazi iz njihovih obrana, iskaza saslušanih svjedoka kao i prikupljenih dokaza u spisu. Stoga je odlučeno kao u izreci."

Sve tri konstatacije su lažne. To tvrde svi bivši zatvorenici sa kojima smo razgovarali u toku prikupljanja materijala za ovu knjigu. Oni kažu da je u toku svakodnevnih mučenja nesrećnih zarobljenika Vojni sud u Karlovcu 18. maja doneo već pripremljenu presudu.

Oni nisu imali šta da priznaju, sem da su bili u jedinici koja je obezbeđivala civilno stanovništvo. Jovanović Vladimir, Golubović Radmilo, Lukač Slavko i svi ostali pomenuti zarobljenici osuđeni su na po 20 godina robije. Već sutradan, 19. maja o ovom slučaju javile su se Večernje novosti.

„Vojni sud u Zagrebu juče je osudio 13 srpskih boraca na maksimalne kazne zatvora u trajanju od po 20 godina, javlja Rojter, pozivajući se na izveštaj Hrvatskog radija.

Optužnica ih je teretila za terorizam i podrivanje teritorijalnog integriteta države.

Ovih 13 boraca, pripadnika organizacije „Štit", koju Rojter kvalifikuje kao „paravojnu", zarobila je 15. marta hrvatska policija u blizini Karlovca, u mestu Turanj, na samoj granici teritorije koju drže Srbi.

Radio je saopštio da osuđeni imaju pravo žalbe, ali nema informacije o tome da li su oni priznali navode optužnice."

Razume se, ovi ljudi iznenađeni i zaprepašćeni zbog teške i nepravedne presude, žalili su se Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

Ovaj sud im je smanjio kazne od 20 na 15 godina robije. U obrazloženju presude od 19. avgusta 1993. godine kaže se:

„Djelimično se uvažavaju žalbe opt. Vidaković Čebinca, Vlajković Časlava, Lukač Slavka, Jo vanović Vladimira, Kanlić Miće, Životić Jovana, Đurašković Bratislava, Subašić Seada, Golubo vić Radmila, Vuković Dušana, Semić Milenka i Gljuk Zvonka, preinačuje se u odluci o kazni presuda suda prvog stupnja, te se opt. Vidaković Čebinac, Vlajković Časlav, Lukač Slavko, Jovanović Vladi mir, Kanlić Mićo, Životić Jovan, Đurašković Bratislav, Subašić Sead, Golubović Radmilo, Vuković Dušan, Semić Milenko i Gljuk Zvonko, za krivično djelo iz Čl. 4. Zakona o kaznenim djelima podrivačke i terorističke djelatnosti protiv državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, zbog kojeg su tom presudom oglašeni krivim, temeljem istog zakonskog propisa osuđuju na kazne zatvora u trajanju od po 15 (petnaest) godina, svaki, u koje kazne im se po Čl. 45. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 13. ožujka 1993. godine na dalje.

Odbijaju se žalbe opt. Marković Slobodana i u preostalom dijelu žalbe opt. Vidaković Čebinca, Vlajković Časlava, Lukač Slavka, Jovanović Vladimira, Kanlić Miće, Životić Jovana, Đurašković Bratislava, Subašić Seada, Golubović Radmila, Vuković Dušana, Semić Milenka i Gljuk Zvonka, te se presuda suda prvog stupnja u ostalom, nepreinačenom dijelu potvrđuje".

U obrazloženju se navode „činjenice" u vezi sa presudom Vojnog suda u Karlovcu i žalbama osuđenika, ali se potvrđuju svi lažni navodi suda prvog stupnja:

„Vojni sud u Karlovcu, kao sud prvog stupnja je presudom od 18. svibnja 1993. godine K 88/937 opt. Marković Slobodana, Vidaković Čebinca, Vlajković Časlava, Lukač Slavka, Jovanović Vladimira, Kanlić Miće, Životić Jovana, Đurašković Bratislava, Subašić Seada, Golubović Radmila, Vuković Dušana, Semić Milenka i Gljuk Zvonka oglasio krivim zbog počinjenja krivičnog djela iz Čl. 4. Zakona o kaznenim djelima podrivačke i terorističke djelatnosti protiv državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske i osudio ih na kazne zatvora u trajanju od po dvadeset godina svakog, te odlučio da troškovi krivičnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda, a temeljem Čl. 353. st. 1. i 6. Zakona o krivičnom postupku (sada Čl. 343. st. 1. i 6. ZKP) protiv svih optuženika je rješenjem od 18. sibnja 1993. g. K 88/936 produljio pritvor.

Protiv te presude suda prvog stupnja svi optuženici podneli su žalbe i to po branitelju Pavković Nikoli.

U žalbama podnesenim po branitelju presuda suda prvog stupnja pobija se zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se izreknu blaže kazne, a u žalbama podnesenim osobno nisu izričito navedeni ni osnovni, ni predlozi, no iz sadržaja žalbenih razloga proizilazi da se ta presuda pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i zbog odluke o kazni.

Sud prvog stupnja žalbe optuženika nije dostavljao vojnom tužitelju na odgovor (čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske).

Državni odvjetnik Republike Hrvatske je po Čl. 360. st. 2. ZKP u podnesku od 21. lipnja 1993. g. Ktž. 887/93 predložio da se žalbe svih optuženika odbiju kao neosnovane. Žalbe optuženih Vidaković Čebinca, Vlajković Časlava, Lukač Slavka, Jovanović Vladimira, Kanlić Miće, Životić Jovana, Đurašković Bratislava, Subašić Seada, Golubović Radmila, Vuković Dušana, Semić Milenka i Gljuk Zvonka djelimično su osnovane i to zbog odluke o kazni, dok su u ostalom dijelu neosnovane. Žalba opt. Marković Slobodana nije osnovana.

Sud drugog stupnja je povodom žalbi optuženika po službenoj dužnosti ispitao pobijanu presudu i nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka ili povrede krivičnog zakona koje su navedene u odredbi Čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP"

Svedočenje poniženih ljudi mučenika

Pravu istinu o patnjama ovih nedužnih ljudi u hrvatskim zatvorima dobili smo uporednom analizom njihovih svedočenja, dokumenata, lekarskih nalaza i štampe. U knjigu smo uneli samo karakteristične izjave.

Lukač Milana Slavko, 1959, selo Bečmen, Zemun IB(14)

Slavko Lukač, prebijan i mučen logoraš u više hrvatskih zatvora 1993. godine, zanimljiv je sagovornik, komunikativan, neposredan i tečan orator sa bogatim životnim iskustvom, iako je relativno mlad čovek. Po njegovoj priči još od dečačkih dana prošao je sito i rešeto. Životni put mu je bio trnovit, sa mnogo krivina i pustolovina.

Njegovi roditelji: majka Mara i otac Milan napustili su rodne Jasenice kod Bihaća odmah posle Drugog svetskog rata i naselili se u selo Temerin. Prvih nekoliko godina na novom staništu živeli su takoreći nomadski. Stanovali su u nekim barakama, radili u „vojnim baštama". Otac Milan je Drugi svetski rat proveo u krajiškim partizanskim jedinicama i ratovao na mnogim bojištima.

Posle demobilizacije 1946. prešao je u miliciju, uklopio se u sistem narodne vlasti, istakao se u poternim akcijama protiv ostatka kvislinga. Jednoga dana Milana pozovu pretpostavljeni na razgovor. Očekivao je unapređenje na viši položaj u službi, ali umesto unapređenja odveli su ga na Goli Otok. Nije mogao da prihvati priče da je Staljin i njegov Informbiro neprijatelj srpskog naroda i Jugoslovena.

Pružio je otpor, a posledice su bile kobne. Na Golom Otoku dve i pol godine je „prevaspitavan". Vratio se u Temerin i posle kraćeg vremena našao posao u Grabovcima gde je čuvao svinje. Sa suprugom Marom preselio se 1955. u Bečmen i u njemu izrodili tri sina i ćerku. Slavko je četvrto Milanovo dete. U tom selu su sagradili kućicu i vaspitavali decu.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane