Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Ubistvo Dragiše Kašikovića i Ivanke Milošević (2)

Kako se polusvet snalazio u demokratskoj državi

Ovo dvostruko ubistvo, delo brozovskog iseljeništva, izraz dna srpskog društva, nije ono što sme da uđe u povest koja bi se ostavila našoj deci. Odbegli od Broza, oni su Broza nosili sobom. Sam zločin po sebi je jedan od mnogobrojnih zločina dece brozovskog vremena. Kao takav pre pripada brojevima nego nekom posebnom predmetu istraživanja. Ono što ovaj zločin čini posebnim je ubistvo male nevine devojčice, Ivanke Milošević, koja je u to vreme imala devet godina. Njena glava je bila razmrskana, a telo izbodeno noževima. To je što čini ovaj zločin posebnim, čime se ovaj zločin razlikuje od mnogobrojnih brozovih zločina koje je Broz doneo sirotinji. Ubijena je bila devojčica.Nevino dete je platilo glavom obračun između jednog nadrilekara, jednog nesveštenika, nekolicine besposličara, promašenih ljudi, jednog ratnog zločinca, društvenog dna Brozovog nevremena, sa blagoslovom Brozovih diplomata. Objavljujemo izvode iz knjige Mihaila Šaškijevića, uz njegovu saglasnot, o događajima koji nisu poznati srpskoj javnosti, a koji osvetljavaju ubistvo književnika Dragiše Kašikovića i njegove kćerke, kao i opis delovanja srpske emigracije oko SNO u Americi

Mihailo Šaškijević

Posle raspada brozovštine Rada je prišla ratnom zločincu Slobodanu Miloševiću, koji ju je, budući da je bio veći gangster od nje, uspešno izigrao. Otvoreno je pitanje, što će nadamo se biti stvar sudskog uvida, koliko novaca je Radi preko Dafinine banke kliznulo u tašnu.

Jedno je izvesno: neprijatelj je znao sve o iseljeništvu. Iseljeništvo je bilo prorešetano cinkarošima. Od crkvenjaka do episkopa, od episkopa do kralja, i od kralja do episkopa, do crkvenjaka, za brozovce nikakve tajne nije bilo.

Zapravo baš od kralja. Grupa Davida Damijanovića i Todora Milašinovića je preko kraljeve kancelarije bila poslana na Brozovo područje. Svi su bili sa lakoćom pohvatani. Udbaški doušnik je bio u kraljevoj kancelariji. Iz te grupe dvojica su bili ubijeni, a ostali proveli godine u tamnici. Za kralja i otadžbinu. Ni kralj, ni otadžbina nisu ni prstom makli da im pomognu.

Ne sme da se ispusti iz vida i „crkveni sukob". Izazvan ponašanjem episkopa Dionisija, te nesposobnošću i kukavičlukom episkopata u zemlji taj sukob je uspešno pozavadio sve one koji su imali bilo šta sa crkvom. Kada je ozbiljnom svetu dozlogrdilo ono što je radio episkop Dionisije, oni su zatražili da se on smeni. Ovaj nije hteo da prihvati bilo šta što bi došlo iz Beograda (kao od komunista je, a ne od Svetog Sinoda), te potpomognut od nekolicine neodgovornih politikanata, među kojima je bio i Uroš Sefer, odvoji jedan deo srpske pravoslavne crkve od matice. Srpsko iseljeništvo se podelilo na „federalce", to jest one koji su za „federativu crkvu" ili možda „Federativnu Jugoslaviju", i „raskolnike", to jest one koji su prihvatili raskol (prvi u istoriji) u srpskoj pravoslavnoj crkvi. Ljudi nisu govorili jedan sa drugim, popovi su sa obe strane uzimali novac „da bi spasli crkvu". Međutim u to vreme su se pojavili subotari, adventisti i naravno najagresivniji Jehovini svedoci. Crkva je bila u krizi sa više strana.

Videći da će sukob biti izgubljen, a da bi spasao imovinu, Đorđe Nikolić odluči da uz pomoć Dragiše Kašikovića „ukrade" Dionisija. Do koje mere su mu u tom pomagali njegovi prijatelji iz jugo-konzulata nepoznato je. Možda nisu, možda su tek posle tog slučaja oni ušli u njegov život.

Đorđe je došao sa kamionom da „odnese" Dionisija i njegove stvari iz manastira u neku vilu koja je kupljena ko zna čijim novcem. Računao je da će Dionisije tamo umreti i da će ta vila ostati njemu. Međutim to neki popovi jave pomoćnom episkopu Irineju, koji silom spreči tu „krađu" episkopa, te Dionisija vrati u manastir. Đorđe Nikolić je tim činom priznao da je on smatrao da je stvar crkve izgubljena, bilo privremeno od „one druge strane", ili zauvek od Brozovaca, te je hteo da spase što se može spasti za sebe lično.

Svi oni koji su uvučeni u zločin ubistva Dragiše Kašikovića i Ivanke Milošević su bili na „raskolničkoj" strani.

LIČNOST STOJKA KAJEVSKOG

Rođen u nekom selu u okolini Kumanova 1936. godine. Bio bogoslov u Prizrenu u vreme kada je Metodije Muždeka bio rektor Bogoslovije. Organizovao štrajk studenata zbog „loših uslova života u bogosloviji". Zatim prijavio rektora Muždeku mesnim udbašima „jer ga kao Makedonca diskriminira". Nepoznato koji episkop ga je zaredio. Naglo napušta Jugoslaviju (po svemu sudeći zbog silovanja neke žene u Skoplju).

U Trstu ga prihvata Dragoljub Vurdelja (1911-1971), koji je bio samonametnuti doživotni predsednik i stvarno vlasnik tršćanske crkvenoškolske opštine, najbogatije crkvenoškolske opštine Srpske pravoslavne crkve i upućuje ga u to vreme već raščinjenom episkopu Dionisiju. Stojko Kajevski nikada nije imao stalan posao, niti parohiju. Bio je suvlasnik javne kuće u Čikagu. Poznat je po upotrebi prostačkih reči.

Kao „šef" SOPO-a izmamljivao je novac od srpskih iseljenika obećavajući im da će za taj novac bombardovanjima diplomatskih predstavništava srušiti Broza i osloboditi Srbiju.

Pošto je izdržao šest od dvanaest godina robije (1978-1984), na koliko je bio osuđen od federalnog suda u Čikagu, posećivao je Pale gde je držao uvodnu molitvu na zasedanju Karadžićevih skupova. Posetio je i Skoplje gde ja na sastanku Srpske radikalne stranke proglasio Srpsku republiku Vardarsku banovinu. Odredio je granice te republike i proglasio sebe predsednikom vlade Srpske republike vardarske banovine. (Vidi POGLEDI od 11. XII. 1992.)

Iako je njegovo kriminalno delovanje dobro poznato episkopima Srpske pravoslavne crkve, nijedan episkop se nije usudio da pokrene postupak njegovog raščinjenja. Ne samo to, nego ni istragu u vezi njegovih delovanja. Čak ni zabranu služenja u crkvama. Ništa. Razlozi ovakvog ponašanja bivšeg-sadašnjeg episkopa zaslužuju posebnu pažnju, ali to nije predmet ovog izlaganja.

Kajevski je vrlo sposoban da od ljudi izmami novac. Od nekih lažima, od nekih pretnjom. On je bio jedini koji je povremeno dobijao novac od Uroša Sefera. Dobijao bi gotovinu (za „nacionalno delovanje" svoje organizacije), ali i posredno - jednom je Sefer polozio kauciju za Kajevskog kada je u Vašingtonu bio uhapšen zbog nošenja oružja.

Brat Stojka, Živko Kajevski, je bio dve ili tri godine učenik bogoslovije, te ga je episkop Dionisije rukopoložio za sveštenika. Živko nekako dozna da je protojerej Sava Banković iz Kragujevca izdao knjigu priča „Grešne duše" o svom trošku. Živko se obrati proti Savi Bankoviću i naruči od njega dve stotine knjiga, koje će on „da proda u Americi i onda proti Savi da pošalje novac." Knjige je na reč i dobio, ali prota Sava nije novac nikada video.

Treba da se napomene da je prota Sava proveo devetnaest godina (1944-1959, te 1973-1977) u Brozovoj tamnici i da se nijedan episkop nije usudio u strahu od brozovaca da mu da posao. Kod katolika (Slovenaca i Hrvata) je bilo sasvim suprotno - čim bi neki svećenik izašao iz tamnice bio bi oberučke prihvaćen i dobio bi župu. Stari prota Sava Banković je živeo u bedi i sirotinji. Nadležni episkop, Irinej Kovačević, je znao za prevaru kojom je stari prota Sava Banković bio oštećen, ali Živka Kajevskog nije nikada pozvao na odgovornost. U pitanju je suma od nekoliko tisuća dolara.

LIČNOST DRAGIŠE KAŠIKOVIĆA

Dragiša nije hteo da radi u tvornici, međutim za bolji posao nije imao nikakvu stručnu spremu. Rođen 1934. godine u Hadžićima, kraj Sarajeva, u dobrostojećoj porodici. Završio gimnaziju u Beogradu, upisao Pravni fakultet, ali nije dao nijedan ispit. Bio je dva puta neuspeli student prava. Jedanput jer studije prava u ono vreme u onoj zemlji kao takve nisu bile uspešne, i drugi put jer on sam nije uspevao u krugu tog neuspeha.

Ne samo taj fakultet, ne samo cela zemlja nego ni on lično nisu imali izgleda na bilo kakvu budućnost. Pokušavao je da prebegne granicu, ali je bio uhvaćen, zatvoren i osuđen na deset meseci zatvora u Dubrovniku. Drugi put mu je to na austrijskoj granici pošlo za rukom. U Evropi se potucao po Austriji i Nemačkoj i tu shvatio da postoji deo iseljeništva koji želi da promeni prošlost jer nije u stanju da stvori budućnost. Sa tim znanjem je došao u Ameriku gde ga je čekala ili tvornica, ili zalutali deo iseljeništva. Izabrao je maglu i time i svoj put u smrt.

Prvi čovek na kojeg je naišao u Americi je bio Tika Pavlović, koji mu je dao vezu sa Srpskom Narodnom Odbranom, gde je radio kao tehnički urednik „Slobode". Taj polupismeni listić, koji je zvanično bio organ Srpske Narodne Odbrane imao je za cilj da promeni ne samo prošlost, nego same činjenice koje su neumitno delovale u sadašnjosti. Taj listić su održavali ljudi koji su hteli da svoj sadašnji neuspeh opravdaju nepostojećom veličinom svoje prošlosti. Ti ljudi su plaćali Dragišu nekih četiri stotine dolara mesečno u vreme kada su plate prelazile dve tisuće.

Da bi mogao da se izdržava bavio se i preprodajom kuća, pisanjem knjiga za Srbe namernike, davanjem pravnih saveta zbunjenim doseljenicima koji nisu govorili engleski. Gde je spavao nije bilo jasno; koji put u nekoj kući koju je ko zna kako kupio, koji put u podrumu zgrade Srpske narodne odbrane, a koji put na spratu iste zgrade pored Dragice Milošević-Nikolić.

Dragišina pismenost nije bila na zavidnoj visini, iako je bila neuporedivo veća od pismenosti ljudi njegove okoline. Dragiša je imao talenat za strane jezike, brzo je savladao nemački i zatim engleski do te mere da je mogao da lako saobraća i sa Nemcima i sa Amerikancima.

Iako mu nije polazilo za rukom da ljude slika umeo je dosta dobro da crta. Dragiša je bio u osnovi dobričina, čak i naivčina, i uvek dobar drug. Nije lagao, niti se hvalio, niti je poznato da je bilo koga za novac prevario. Reč je uvek držao. Na neki način postajao je za jedan deo srpskog iseljeništva nezamenjiv. Naravno novac mu je uvek nedostajao te su neki pakosnici rekli: „Dragiša je uvek spreman da govori za srpstvo, ali ako mu neko plati tada će i da radi za srpstvo." I baš to što mu je novac nedostajao, to ga je koštalo glave.

Poznanstvo sa Kajevskim je Dragišu skretalo sa poštenog puta. Pokušao je da sam sebi napiše (otštampa) diplomu Pravnog fakulteta iz Beograda. Verovatno sa namerom da time „folira" Srbe namernike, kao da je on „advokat" koji može da im napravi nešto što oni ne mogu da dokuče.

Razmišljao je o tome kako da falsifikuje poštanske marke. Međutim taj posao ne samo da je bio i suviše rizičan, nego nije donosio skoro nikakav prihod.

Jednom je Sefer obećao Kajevskom da može da mu nabavi strihnin. Kašiković je odmah predložio da se taj strihnin u bočicama likera rasturi među brozovskim rukovodiocima. Naravno da nisu našli budalu koja bi to prenela preko granice.

Radeći u Srpskoj narodnoj odbrani upoznao se sa Dragicom Milošević Nikolić, rapuštenicom koja je imala dete iz prvog braka. Ne postoje razlozi da se veruje da je hteo da se i oženi sa njom. Međutim tokom godina se privikavao na nju i što je mnogo važnije na njeno dete, malu Ivanku, sa kojom je imao najsrdačniji odnos. Ako je Dragiša nekog voleo to je bila mala Ivanka.

Dragica, žena pored koje bi Dragiša po koji put spavao je bila iz obitelji Nikolića iz okoline Mladenovca. Njena baba po majci je bila sestra bivšeg (ili sadašnjeg, to još nije razjašnjeno) episkopa Dionisija. Dragicu nekako episkop dovede u Ameriku gde je živela u okolini njegovog dvorca ili kolibe, kako se uzme, u Libertvilu, gradiću državi Illinois, gde je bilo sedište eparhije.

Dostojanstvo tog dvorca nije bilo na većoj visini nego što je u to vreme bila i kraljevska kuća. Dragica je rodjena 1942. godine, imala je samo osmogodišnju školu, i posleratni brozovski moralni odgoj, samo onakav kakav je prosečna devojčica u to vreme mogla da dobije.

Ona nije stajala na čvrstim osnovama Svetosavlja jer nije imala priliku da sa tim ikada dođe u dodir. Šta se sve pričalo, a što niko nije video ne treba da se iznosi, ali zna se da se udala za Milutina Miloševića, radnika iz Kenoše u državi Viskonsin, što je nedaleko od Libertvila. Posle dva meseca su se razveli. Nakon razvoda se rodilo žensko dete, koje je krstio Uroš Sefer i po svojoj ćerci nazvao i to dete Ivanka. Otac deteta se za dete nije mnogo zanimao, niti je dete mnogo potpomagao. Zapravo njegova sestra je bila više nego iko drugi zauzeta za malu Ivanku.

Dragica je imala neodređeno prezime, bilo Nikolić po ocu, ili Milošević po prvom mužu. Njena ćerka Ivanka je imala prezime po svom ocu Miloševiću.

LIČNOST UROŠA SEFERA

Rođen u Risnu 1919. godine kao Uroš Seferović. Došao u Ameriku 1939. godine kao kafanski pevač, nekoliko meseci pred izbijanje rata između Engleske i Nemačke. Ostaje u Americi gde završava (u ratnim godinama!) studije medicine. Prima američko državljanstvo i menja svoje prezime u „Sefer" sa namerom da se pred američkim lekarima prikaže kao sefardski Jevrejin.

U prvo vreme ne obraća pažnju na iseljeništvo. Kada zapaža da su članovi Srpske narodne odbrane ljudi u godinama, on se uspešno nameće za predsednika te organizacije i postaje lekar ostarelim članovima iste. Za lekarske usluge, koje su za ostarele ljude daleko češće i daleko skuplje nego za zdrav mlad svet, podnosi račune osiguravajućim društvima. Koristi Srpsku narodnu odbranu za svoje lične svrhe. Uroš Sefer je imao dve lekarske radionice koje je nazivao „klinikama". Izvesno je da nije mogao da ima dovoljan broj pacijenata koji bi mu održavali obe radionice. Njegove veze sa Miomirom Radovanovićem i ljudima iz tog kruga ukazuju na to da je i on učestvovao u prečišćavanju novca.

Sa ženom, sa kojom je imao sina i ćerku, se razveo. Decu nije školovao. Sa gospođom Šeri Šurbatović je imao vanbračno dete, za koje se nije brinuo i za koje je izbegavao da daje izdržavanje. Živeo bi tu i tamo sa ponekom kafanskom pevačicom, koju nije plaćao nego ju je i koristio da bi mu bila sluškinja u njegovoj ordinaciji.

Na srpskim skupovima bi glasno davao priloge za Srpsku narodnu odbranu, što bi bilo zatim vidno objavljivano u „Slobodi", ali Dragiša Kašiković svedoči da je sutradan uzeo taj novac natrag i da u blagajni nije ništa zabeleženo.

Nije poznato da je ikada bilo šta učinio za mučenike u zemlji. Njegov rad na srpskoj njivi se uglavnom usredsređivao na bankete. Do pojedinosti bi razmatrao raspored stolica i mesta koja bi uzimale zvanice.

Prilikom jedne posete nekih episkopa iz zemlje pred svedocima je rekao za episkopa Dionisija: „Taj čovek je lud. Ako ga vi ne sklonite, ja ću morati kao lekar da mu nabijem ludačku košulju." Međutim, kada je posle nekoliko godina crkveni sukob izašao pred američki sud Uroš Sefer je svedočio za karakter Dionisija. Pred sudom je pod zakletvom rekao da je Dionisije pošten i karakteran čovek, da se ništa loše za njega ne može da kaže, što on, Uroš Sefer, svojon čašću pred sudom tvrdi.

Neosporno je da za taj sukob Dionisije snosi glavnu odgovornost, međutim, Dionisije bi pristao da se povuče (uz novčanu otštetu u iznosu od jednog miliona dolara, što mu je nuđeno), da ga nisu Uroš Sefer i Nikola Stepanović, koji je bio advokat eparhije, nagovorili da odbije sve ponude i da se ne povuče. I jedan i drugi su imali materijalnu korist od tog sukoba. Međutim Dionisije bi bolje prošao da je prihvatio otkupninu koju su mu nudili i da se povukao.

Seferovo bankrotstvo, koje je prijavio 1982. godine i njegova smrt su ostali neobjašnjeni. Naime priča o arapskim šeicima koji su mu ponudili milione jer ih je lečio u Londonu, je budalaština za malu decu. Nije isključeno da je u pitanju bio neki „blagi" obračun sa onima čiji je novac prečišćavao. o LIČNOST MIOMIRA RADOVANOVIĆA o Za Miomira Radovanovića se pouzdano može reći samo da je živeo na Senjaku u Beogradu. Beogradski uličar, koji je ipak nekako završio osnovnu školu. Verovatno da je bio mobilisan 1944. godine i da je poslan na Sremski front. Izvesno je da je bio neki sitan aparatčik u nekom odeljenju agipropa, a ne borac na frontu. Kao takav je pisao članke za „Djelo Krntije", listić politčko-prosvetnog odseka I brigade VI proleterske divizije „Nikola Tesla" čiji komandant je bio poznati ratni zločinac Đoko Jovanić, koji je posle rata oženio setru Jovanke Budisavljević-Broz i time postao pašenog Josipa Broza.

Pošto je radio u agipropu može da se zaključi da je Miomir Radovanović za vreme rata bio politčki oficirčić u štabu VI Ličke divizije. Ljudstvo te divizije je učestvovalo u zločinima kod Dravograda i Kočevja, a da ne govorimo o mnogobrojnim ubistvima na Sremskom Frontu. Posebno da su oficiri koristili vojnike, većim delom srpske seljake, kao topovsko meso.

Iz nepoznatih razloga Radovanović je u leto 1945. godine prebegao iz Jugoslavije u Italiju. Zašto bi komesar kojem je otvorena karijera u pobedonosnoj vojsci velikog maršala prebegao u pobeđenu i razrušenu Italiju? Nije isključeno da je u pitanju bio neki zločin učinjen brozovcima i da je bežao ispred osvete. Iz Italije je prešao u Francusku i tu je zapazio da je iseljeničko društvo podložno lakoj prevari, da se da lako zaplašiti i da se među tim ljudima vikom može da postigne ono što ne može poštenim radom.

U Parizu je prozvan „Mile Galama". Iseljenici nisu pitali šta je radio Mile, nego su samo slušali njegove „srpske nacionalne tirade", koje su bile predmet gađenja ozbiljnim Srbima, ali su bile melem duši u ratu poraženog srpskog vojnika.

Kada je Miomir nekako dospeo u Ameriku Uroš Sefer ga zapazi, te videći da mu karakterom odgovara, postavi ga, iako nepismenog, za urednika „Slobode". Miomir Radovanović nije nikada uređivao „Slobodu", jer to niti je znao, niti je hteo. „Slobodu" je uvek uređivao Dragiša Kašiković. Radovanoviću je pošlo za rukom da sebi nekako pribavi tu i takvu krčmu gde su uglavnom zalazili ljudi kojima je tamo bilo najprijatnije. Nažalost među tim ljudima su bili iseljenici sa višom stručnom spremom, u većini slučajeva trećerazredni lekari i inženjeri, ali ipak lekari i inženjeri.

Postoji nepotvrđena priča, koja može biti vrlo verovatna, da je Miomira u Americi njegova sopstvena žena stavila u ludnicu. Iz ludnice ga je izvadio advokat Brašić. Advokat Brašić je onaj koji je sebe predstavio kao delegata Draže Mihailovića i u travnju 1945. godine u Zagrebu pregovarao je sa Antom Pavelićem. Nažalost i Miomirova žena, Ana Radovanović i advokat Brašić su umrli bez da su ostavili neko pismeno svedočenje o Miomirovom ponašanju.

Miomir je za sebe pred iseljeništvom tvrdio da je bio u nekoj četničkoj brigadi u okolini Trstenika gde se borio za srpstvo. Niko to nije nikada potvrdio.

Miomir je bio običan divljak. Prve godine „crkvenog sukoba" dođe kralj Petar II u Čikago. Pošto je on „kralj", to odluči da poseti ne samo crkvenu stranu Dionisija, nego i onu „drugu" stranu, to će reći stranu episkopa Firmilijana. Kada se kralj Petar II spremao da ode episkopu Firmilijanu, Miomir se razljuti na njega, izviče se na kralja i opali mu šamar. Opalio kralju šamar. Krunisanoj glavi, u Žiči miropomazanoj, kralju Jugoslavije Petru II Karađorđeviću, sinu Blaženopočivšeg kralja Aleksandra I Ujedinitelja i oca prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića, Miomir - Mile „Galama" opalio je šamarčinu. I nikom ništa.

Kasnije, uglavnom zahvaljujući pažljivom radu Slobodana Draškovića, izašlo je na površinu šta je Miomir Radovanović pisao kao politički oficirčić u štabu ratnog zločinca Đoke Jovanića.

Međutim, niko u iseljeništvu to nije uzeo ozbiljno. Iseljeništvo je počelo da prihvaća „borbu" sa oslobođenje otadžbine kao sprdnju. Da je Miomir prekjuče bio četnik, juče partizan, danas borac za slobodu Srbije koji ide Amerikom i pokušava da ubije Broza, to je bila priča za razonodu. Takvo stanje duhova iseljeništva je mogao neki naivan čovek u zemlji da plati dugogodišnjom robijom. I ne jedan je i platio.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane