Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Ubistvo Dragiše Kašikovića i Ivanke Milošević (5)

Detalji istrage

Ovo dvostruko ubistvo, delo brozovskog iseljeništva, izraz dna srpskog društva, nije ono što sme da uđe u povest koja bi se ostavila našoj deci. Odbegli od Broza, oni su Broza nosili sobom. Sam zločin po sebi je jedan od mnogobrojnih zločina dece brozovskog vremena. Kao takav pre pripada brojevima nego nekom posebnom predmetu istraživanja. Ono što ovaj zločin čini posebnim je ubistvo male nevine devojčice, Ivanke Milošević, koja je u to vreme imala devet godina. Njena glava je bila razmrskana, a telo izbodeno noževima. To je što čini ovaj zločin posebnim, čime se ovaj zločin razlikuje od mnogobrojnih brozovih zločina koje je Broz doneo sirotinji. Ubijena je bila devojčica.Nevino dete je platilo glavom obračun između jednog nadrilekara, jednog nesveštenika, nekolicine besposličara, promašenih ljudi, jednog ratnog zločinca, društvenog dna Brozovog nevremena, sa blagoslovom Brozovih diplomata. Objavljujemo izvode iz knjige Mihaila Šaškijevića, uz njegovu saglasnot, o događajima koji nisu poznati srpskoj javnosti, a koji osvetljavaju ubistvo književnika Dragiše Kašikovića i njegove kćerke, kao i opis delovanja srpske emigracije oko SNO u Americi

Mihailo Šaškijević

Detektivi su pronašli da je Dragiša imao sudsku tužbu sa Miomirom Radovanovićem u vezi nekog neisplaćenog računa. Naime Kašiković se pogodio sa Radovanovićem da mu bojadiše neku plakatu za tri stotine dolara. Kada je posao bio završen Radovanović nije hteo da mu plati obećanu svotu. Kašiković je podneo tužbu sudu za male dugove i vrlo lako dobio odštetu.

Svedoci potvrđuju da Dragiša i Miomir nisu već duže vremena govorili jedan sa drugim i da je Dragiša javno govorio da on u tu krčmu neće ići „jer Miomir prodaje jugoslovenska vina".

Jedan svedok (Vlada Oklopdžija) je rekao da je Dragiša razmatrao mogućnost da se baci eksploziv na Radovanovićevu krčmu - kao tamo se prodaje komunistička roba.

Odnos Kašikovića i Radovanovića je bio loš, zapravo neprijateljski, ali radi jedne sitne tužbe Radovanović ne bi najmio nekoga da ubije Kašikovića. Izvesno je da mu je bilo milo što se to desilo, ali on očigledno nije bio u ubistvo neposredno umešan.

Radovanović je posle ubistva tvrdio da su se on, Miomir Radovanović i Dragiša Kašiković mesec dana pre ubistva pomirili i da su od tada bili najbolji prijatelji. Međutim to niko nije mogao da posvedoči. Mnogo verovatnije je da je Radovanović lagao da bi skrenuo pažnju sa sebe kao mogučeg saučesnika.

Međutim nije bilo isključeno da Radovanović nešto zna što iz nekih razloga ne želi da kaže. Zapravo tokom vremena to je postajalo sve očiglednije

Detektivi su ispitali političko delovanje Kašikovića. On je bio poznat po tome što je napadao Hrvate i komuniste. Ukazano je na činjenicu da je izdao knjižicu na engleskom jeziku u kojoj je rečito objašnjavao genocid koji je izvršen nad Srbima za vreme rata na području takozvane Nezavisne Države Hrvatske.

Međutim nije postojao bilo kakav dodir između Srba i Hrvata u iseljeništvu. To su bila dva sveta koji se nisu znali. Izgleda da Hrvati nisu ni znali za tu knjižicu, jer Srbi nisu imali način da je oglase.

Kašikovićev antihrvatki rad nije Hrvatima ni bio poznat. Kao što uostalom Srbi retko da znaju poimenice Hrvata koji ih napada. Hrvati kao krivci su odbačeni. Tačno je da je Dragiša napadao komuniste i da je njima išao na živce. Ne toliko rasturanjem letaka koje su oni lako uhvatili, nego pretnjama i koji put i istinskim bacanjem eksploziva. Detektivi su ovo uzeli mnogo ozbiljnije nego sve druge motive i istraga se u prvo vreme okrenula u pravcu delovanja jugoslovenskih agenata u Americi.

Međutim u tu hipotezu se nije uklapao način ubistva. Politička ubistva se ne vrše tupim predmetom i perorezom i ne nad detetom. Sem toga jugoslovenska vlada ne bi radi Kašikovića dovodila u pitaje američke zajmove. Teroristi sa hrvatske strane su bili mnogo opasniji, naročito oni u Nemačkoj i Australiji, pa nikada brozovci nisu učinili ništa što bi bilo u suprotnosti sa zakonima zemlje u kojoj su delovali ti teroristi. Tako je posle dva dana istrage šef detektiva Joseph Di Leonardi tu pretpostvaku javno odbacio.

U to se uklapala i činjenica da je Đorđe Nikolić bio doušnik brozovim diplomatima. Preko Đorđa Nikolića brozovci su znali sve o Kašikoviću. Živi Kašiković je njima bio više od koristi nego od štete. Postavilo se i pitanje zašto bi Dragiša koji je svima glasno ukazivao da su brozovi agenti ovde i da samo čekaju na prvu priliku da nas likvidiraju, pustio nepoznatog čoveka u to doba noći samog u svoj ured? Zašto bi uopšte bilo šta raspravljao sa bilo kim posle pola noći?

Taj sastanak sa ubicom nije zakazan sa namerom da se uradi nešto pošteno, nešto na svom mestu, nešto što se ne protivi društvenim normama. Bilo je jasno da je Dragiša i sam nešto mućkao. Taj ponoćni sastanak nije ukazao ko je ubica, nego iz kojeg društva je izašao ili ubica, ili onaj koji je ubicu poslao Dragiši sa preporukom da ga primi posle pola noći.

Vrlo lako se pokazalo da niko ko je bio blizak Dragiši, ili nije mogao u to doba noći da bude tamo, ili ne bi imao niti snage, niti razloga za taj čin. Znači da ubica nije neko ko je bio blizak Kašikoviću, te ostaje samo da je ubicu preporučio neko ko je bio blizak Kašikoviću. Sledilo je da je organizator ubistva neko ko je bio blizak Kašikoviću. Sam ubica nije iz užeg kruga, ali organizator je tu, vrlo blizu, na dohvat ruke.

Međutim, svi srpski iseljenici su tvrdili da je Dragiša žrtva brozovaca. To je i bio razlog da nisu hteli da sarađuju sa detektivima u potrazi za ubicom. „Ubice su (množina!) pobegle u Jugoslaviju, ne vredi da se traže." Taj stav iseljenika je ometao istragu i detektivi su na kraju postavili pitanje ko je izvor tih priča. Kome ide u račun da se u to veruje? Brzo se našlo da su te priče uglavnom izlazile iz Radovanovićeve krčme.

Radovanović je gostima pričao najneverovatnije stvari. Kao na primer da šef detektiva koji vrši istragu ( Joseph DeLionardi) redovno svraća kod njega na večeru i da mu je on rekao da je istraga okončana jer je očigledno da su ubice (množina!) u Jugoslaviji. Nikada ni jedan detektiv nije ni prišao toj krčmi, sem kad je u pitanju bila istraga u vezi nekog prekršaja. Da bi stvorio zabunu oko priče da je Đorđe Nikolić zatajio na poligrafu, Radovanović je pričao da je na poligrafu Đorđe pao „jer je uzimao lekove za smirivanje", ili drugom prilikom „radi nekih novaca koje je uzeo da bi platio Dragišinu sahranu."

Laž je bila očita i u jednom i u drugom slučaju. Lekovi za smirivanje će dati obrnuti efekat na poligrafu, a Dragišinu sahranu je platila Srpska narodna odbrana, a ne Đorđe Nikolić. Zatim da bi omalovažio Dragišu proturao je priču da Dragiša ima vanbračno dete. Postavilo se pitanje zašto bi Radovanović pronosio takve glasove i time namerno otežavao istragu.

Drugi izvor tih priča je bio Stojko Kajevski. On je pričao da je neki nepoznat čovek došao nenajavljen Dragiši u dao mu oko tri tisuce dolara u novčanicama od sto dolara i rekao da je to za borbu protiv komunista. Pošto je ostavio novac na stolu udaljio se. Zatim je govorio o nekom čoveku koji živi u Austriji. Spominjao je neka imena, kao Sveta Belodedić, ili Paraskijević (za koga je pričao da je ubio Savu Čubrilovića u Nemačkoj).

Niko nije mogao da posvedoći da li ti ljudi uopšte postoje. Mnogo je verovatije da je ta imena izmislio Stojko Kajevski sa jedinom mogućom namerom da istragu skrene u nekom, za njega, najpovoljnijem pravcu.

Nikada nije ništa od toga hteo da kaže ni jednom detektivu. Jedno je pričao na ulici, a drugo bi govorio detektivima. Zapravo Stojko Kajevski detektivima nije ukazivao pomoć; uvek su detektivi tražili njega, nikada on nije tražio njih.

Međutim nevezano za motiv ubistva detektivi su postavili pitanje gde je ko bio te noći. Detektivi su imali obaveštenje o članovima organizacije SOPO (Srpski omladinski pokret oslobođenje), jer je Dragiša Kašiković bio član rukovodstva te organizacije.

Pitalo se gde su bili ti ljudi te noći. Nekoliko aktivnijih članova su se kockali i svi su zajednički potvrdili da su svi bili te noći u kući nekog Zdravka Grbića „na kocki" do oko pet sati izjutra. Detektivima je bilo malo čudno da se ovde radi o revolucionarima koji se bore za slobodu Srbije, a provode noći i noći kockajući se. Drugi su mirno spavali u svojim krevetima.

Ne samo oni koji su živeli u Čikagu, nego i oni koji su bili u drugim mestima. Međutim Stojko Kajevski, koji je bio vođa te grupe i koji je živeo u Čikagu, je te noći bio u Vašingtonu. Detektivi su zapazili izvesnu sličnost - kad god je nešto urađeno u šta bi Stojko bio umešan on tada ne bi bio u mestu u kojem se to događalo. Miomir Radovanović je te noći bio u svojoj krčmi i nije se iz nje udaljavao do posle tri sata izjutra.

Dragica, mati Ivanke, je te noći radila kao konobarica u krčmi Miomira Radovanovića zajedno sa svojim bratom Đorđem Nikolićem. Prema izjavi koju je dala detektivima ona je te noći radila do oko 3 sata i 15 minuta ujutru u nedelju 19 lipnja. Međutim, svedoci (Sava Rakočević) tvrde da nikada osim te noći Dragica nije ostajala na poslu posle dva sata po ponoći. „Dok bi druge kelnerice ostajale da bi na kraju otišle sa nekim od gostiju, Dragica nije nikada prilazila gostima sa tom namerom. Ona je uvek u dva sata po ponoći bacila kecelju i otišla kući."

Ovog puta je ostala zato što su neki naročiti gosti došli i Radovanović je njoj ponudio da služi te goste jer su oni voljni da joj daju dobru napojnicu. Ona je ostala, služila je te goste. Međutim kada se krčma zatvorila ti gosti nisu hteli da napuste krčmu. Tek, upozoreni da se po zakonu krčma mora da zatvori oni su otišli. Posle njih je i Dragica napustila krčmu.

Pri izlasku ju je presreo njen brat Đorđe i zamolio ju je da dođe u njegov automobil gde je hteo sa njom da razgovara o nečem važnom. Ona je otišla u njegov automobil i tu su ostali oko dvadeset munuta. Đorđe je rekao detektivima da su oni razgovarali o svojoj babi koja se sledećeg dana vraćala u Jugoslaviju, te su se jadali jedno drugom kako je više nikada u životu neće videti. U ovu priču, naime o jadikovanju za babom koja odlazi u Jugoslaviju, niti detektivi, niti bilo ko drugi nije verovao.

Detektivi su odmah zaključili da je Đorđe namerno zadržavao Dragicu da bi dao ubici vreme da se skloni. Upitani ko su bili ti gosti koji su je zadržavali Dragica je nesigurnim glasom rekla da ne može da ih se seti. To je bila tako očigledna laž da je detektivima bilo jasno da rešenje ovog zločina leži baš u tim gostima. Ako ne i sam zločin.

Ako je Dragica ušla u Đorđev automobili oko 3.25 i ostala u njemu oko 20 minuta ona ga je napustila u 3.45. Čim je ona napustila automobil svog brata, Đorđe je, ne izlazeći iz automobila otišao svojoj kući, ostavivši Dragicu samu u to doba noći na tom mestu, koje nije bilo baš sigurno za samu ženu.

Dragica je otišla u svoj automobil, ali nije mogla da nađe ključeve koji bi trebali da budu u njenoj tašni. Izašla je iz automobila, vrtila se okolo jedno vreme i kako je naišao jedan taksi ona ga je zaustavila i taksista ju je odveo do zgrade Srpske narodne odbrane. Vrata su bila pritvorena, Dragica je ušla u zgradu i tamo je našla ubijene Dragišu i svoje dete. Đorđe je brzo došao da joj pomogne.

Sutradan su došli novinari i svedoci kažu da joj je Đorđe šapnuo na srpskom jeziku, tako da američki novinari ne bi razumeli: „Ne spominji ključeve." Đorđe je rekao detektivima da je ključeve našao na podu svog automobila, i da zaključuje da su ključevi ispali iz Dragicine tašne. Ovu tvrdnju Đorđa Nikolića detektivi nisu prihvatili. Detektivi su obišli sobičak u kojem su zaposlenici Radovanovićeve krčme držali svoje stvari i zaključili su da je svako ko je radio tamo mogao da uzme iz svake tašne šta je hteo.

Zatim su se pojavili svedoci koji su tvrdili da je Đorđe Nikolić u nedelju 12 lipnja ugovorio sa porodicom Svete Gajevića da Ivanka spava kod njih tokom noći između subote i nedelje 18 i 19 lipnja „jer je drugarica njihovim ćerkama".

U subotu 18 lipnja kasno naveče je Ivanka bila u crkvenom domu (Kedzi Avenue) čekajući da je Gajevićevi odvedu sebi. Ali Ivanka zaključi da joj nedostaje neka haljinica za sutrašnju predstavu, te pozove telefonom Dragišu. Ivanka je govorila bez greške i engleski i srpski, slobodno se služila telefonom i slobodno se kretala među iseljenicima. Ivanka zamoli Dragišu da promene plan, te da umesto da spava kod Gajevićevih, Dragiša dođe po nju i da ona spava kod svoje kuće. Očigledno da devojčica nije bila zagrejana za tu promenu mesta spavanja.

Dragiša to i učini i Ivanku prebaci u zgradu Srpske narodne odbrane, to jest u svoj ured, nešto posle jedanaest sati uveče u subotu. Znači oko sat, ili manje, pre ubistva. Ovo su znali samo Gajevićevi, nekoliko ljudi koji su se zatekli u toj zgradi i Kašiković. Jedno je bilo sigurno a to je da Đorđe Nikolić NIJE znao da je Ivanka otišla Dragiši.

Drugi svedoci su rekli da se Đorđe nije nikada zanimao za Ivanku i da mu je ona uglavnom bila strana osoba. Nije bilo jasno zašto se sada zauzeo da joj učini tu uslugu i to baš za tu noć. Zapravo izgleda da Ivanka i nije bila obradovana tim predlogom, ili zahtevom njenog ujaka Đorđa Nikolića. Kada su detektivi doznali za ovo, a pored toga imajući u vidu one izgubljene ključeve oni zatraže od Đorđa da sve svoje iskaze ponovi na mašini za hvatanje laži (poligrafu).

Ovaj to uplašeno učini, ali zaključak je bio nesiguran. Možda laže, a možda ne. Međutim svakako je da nije sigurno da NE laže. Detektivi (Homicide Department of the Chicago Police Department) obeleže Đorđa Nikolića kao "the first suspect in withholding the information leading to the solution of the murder."

Namerno nedavanje podataka u vezi ubistva je u državi Ilinois krivično delo, kažnjivo sa do tri godine zatvora. U razgovorima sa detektivima Đorđe Nikolić se kao naljutio i počeo da viče na Joseph-a DeLionardi-a, koji je u to vreme bio šef detektiva odeljenja za ubistva. Zatim nije hteo da daje više izjave, ni on, ni njegova sestra. Kao naljutili su se na detektive i više neće da razgovaraju sa njima.

To je bilo i suviše prozirno, i suviše mangupsko, više je ličilo na muža koji se ljuti na ženu kada ga je uhvatila sa nekom drugom ženom. Mati kojoj je dete ubijeno ne ponaša se tako bez određenog razloga.

Uroš Sefer, predsednik Srpske narodne odbrane i u poslovnim odnosima pretpostavljeni Dragiši Kašikoviću, je bio pozvan na razgovor, jer nije bio voljan da sam dođe. Na pitanja nije odgovarao nego je uzdišući ponavljao: „O my dear Dragisa! How I am missing him!" Nikakav podatak se nije mogao da dobije od njega. Neposredno posle ubistva je održana sednica upravnog odbora Srpske narodne odbrane.

Na sednici je Bogoje Panajotović predložio da on sam da deset tisuća dolara za nalaženje ubice, i da Srpska narodna odbrana raspiše nagradu od pedeset tisuća dolara ($ 50,000.-). Sefer je to blago odbio i rekao da u prvi mah treba da se ponudi manje, a posle kako već bude, možda možemo i više. Članovi uprava su kao i uvek bez pogovora prihvatila ono što je Sefer predlagao.

Propisana je nagrada u visini od $ 25,000.- što je američki tisak sutradan i objavio. Međutim ni „Sloboda", list Srpske Narodne Odbrane, niti bilo koji drugi iseljenički list to nije objavio.

Zašto Sefer nije hteo da prihvati Panajotovićevu ponudu? To ga nije ništa koštalo. Nije jasno niti zašto niko drugi nije ponudio novac za nalaženje ubice. Tu su bili mnogobrojni prijatelji, članovi tajne oraganizacije SOPO koje je Dragiša bio član, tu je bila obitelj Nikolića, tu je bila slobodna srpska eparhija čiji episkop je bio bliski rođak ubijene devojčice.

Niko, niko, ama baš niko nije ponudio ništa. Ni pomoć, ni novac. Izgleda da su ljudi u okolini Srpske narodne odbrane osećali da u celoj stvari nešto gadno smrdi. Ako ponude novac, ko će biti taj koji će na kraju taj novac dobiti? Neka propalica (na sramotu Svetosavlja), neki Hrvat (na sramotu srpstva), ili možda neki udbaš (na sramotu ravnogorstva)? Na istoj sednici je doneta odluka da se pre sahrane održe demonstracije sa kovčezima ubijenih pred brozovim konzulatom koji je bio na vidnom mestu u središtu grada. Za to je bila potrebna dozvola opštinske uprave. Opštinska uprava bi sa zadovoljstvom dala dozvolu, jer opštinski službenici nisu podnosili brozove špijune sa diplomatskim imunitetom koji su zloupotrebljavali svoj položaj te često ostavljali automobile na nepropisnim mestima otežavajući rad vatrogasaca i naravno ne plaćajući kazne. Međutim po zakonu treba da se čeka sedam dana za do bijanje dozvole za demonstracije. To nije predstavljalo teškoću jer su tela ubijenih mogla da se drže i mnogo duže.

Sutradan Sefer bez odobrenja upravnog odbora Srpske narodne odbrane, donese odluku da se demonstracije NEĆE održati. Tvrdio je da je porodica toliko ucveljena da NE MOŽE da čeka sedam dana te da se sahrana MORA da izvrši što je pre moguće. Međutim Dragiša nije imao porodicu u Americi. Tačno je da je njegova sestra od strica došla iz Australije, ali ona je mogla da čeka sedam dana, ili u najgorem slučaju da ode pre sahrane.

Ona sa Dragišom nije održavala skoro nikakvu vezu. Dragiša je jedino održavao vezu sa svojom sestrom koja je bila u to vreme u Africi i koja nije došla na sahranu. Jasno je bilo da se Seferu žurilo da se sahrana što pre završi i sa što manje pažnje.

Sahrani su prisustvovali detektivi. Posebno je posmatrana Dragica. Njeno ponašanje je moglo da oda neke stvari koje su zanimale detektive. I njeno ponašanje je nešto odalo. U trenutku kada su kovčezi iznošeni iz crkve, ona je uzviknula: „A zašto ste mi dete ubili!?!"

Na to ju je njen brat Đorđe, koji se nije odvajao od nje, zagrlio i stavio joj je ruku na usta. Ovo svedoče Radoš Stevlić i Nikola Kavaja, najbliži saradnici Stojka Kajevskog, ali Stojko nije nikada ovo svedočenje javno oglasio. Naprotiv stišavao je svedoke.

Međutim niko, pa ni Panajotović nije sudelovao u istrazi, niti je svoje usluge ponudio vlastima. Sva obaveštenja detektivi su morali da „izvlače" od svedoka. Joseph DeLionardi zatraži od Mihaila Naumovića, koji je bio urednik „Slobode" da objavi oglas o uceni. Ovaj obeća da će to uraditi u sledećem broju lista. Međutim ništa se nije pojavilo u sledećem ni i potonjem broju.

DeLionardi pozove Naumovića na telefon i Naumović mu se izvini, rekavši da nisu imali mesta, da su imali tehničke teškoće, ali da će se u sledećem broju sigurno pojaviti oglas.

Međutim oglas se ni u sledećem broju nije pojavio. To se ponavljalo sve do 28 listopada, znači više od četiri meseca posle ubistva, kada se konačno objavio oglas u kojem se nudi nagrada „...za otkrivanje, hapšenje i osudu zločinca, odnosno zločinaca, koji su na zverski način ubili Dragišu Kašikovića..." Oglasom se traži da se obaveštenja upute PISMENIM putem i da „Obaveštenja moraju biti potpisana čitko sa tačnom adresom stalnog stanovanja. Takođe obaveštenja se mogu dostaviti i lično..." Taj oglas je bio na dnu prve stranice lista. Oglas se pojavio i u sledećem broju na prvoj stranici. U narednom broju je bio na petoj stranici, zatim se u dva naredna broja nije pojavio.

Onda se u dva sledeća broja pojavio na petoj stranici, da se više nikad ne pojavi. Izvesno je da Naumović nije imao nikakav uticaj, niti je mogao da odluči kada, gde i kako da se oglas objavi. To je jedino mogao da odluči Sefer.

Međutim za razliku od ostalih članova uprave koji su bili naivni i neškolovani starci, Naumović je bio jedini koji nije bio naivan. Došlo je do nekog nerazjašnjenog sukoba između Sefera i Naumovića i u siječnju 1978 .Sefer izbaci Naumovica iz Srpske narodne odbrane. Dva dana nakon toga Naumović izvrši samoubistvo. Prelazeći most preko Čikaške reke (Chicago River) on je naglo punom brzinom automobil bacio sa mosta u reku. Nekoliko sati nakon toga su vatrogasci izvadili iz reke automobil u kojem je bilo Naumovićevo telo.

To samoubistvo je posebna priča i ona nema veze sa ubistvom Dragiše Kašikovića, ali iseljeništvo je ukazalo na to kao na drugi teroristički čin komunista i tražila je da se istraga povede u pravcu „ubistva" Naumovića. Sada se na sceni pojavljuje Sefer koji vrlo glasno traži da se povede istaga u vezi tog „gnusnog ubistva od strane jugoslovenskih agenata".

On sa inspektorom i detektivima sada razgovara vrlo jasno i ne plače za Naumovićem, nego odrešito traži da se dovede stručnjak iz Detroita, da se utvrdi da li su gume automobila bile izrešetane mecima i tako dalje. Umešao je i kongresmena Rostenkovskog. Međutim nije nikada spomenuo da je dva dana pre toga izbacio Naumovića iz Srpske narodne odbrane.

Da stvar bude narodu još nejasnija, Sefer je prećutao to izbacivanje i u „Slobodi" objavio da je Naumović bio u vreme svoje smrti „urednik Slobode", što je bila očita laž. Svaka pretpostavka da je Naumović ubijen je odbačena. Ostalo je samo pitanje da li je bio nesretan slučaj ili izravno samoubistvo.

Naumović je bio prezadužen, nije mogao da položi doktorski (lekarski) ispit, radio je za bednu platu, imao je nepodnošljivu glavobolju, u bolnici u kojoj je radio je jednom govorio o samoubistvu.

To što ga je Sefer izbacio is Srpske narodne odbrane je možda samo ubrzalo njegovu odluku. Očevici su tvrdili da nije bilo nikoga na ulici te da je i nesretan slucaj neverovatan. Svi su znali da je u pitanju bilo samoubistvo. Međutim da bi udovica mogla da dobije osiguranje u izveštaj se unelo da je u pitanju možda samoubistvo, možda nesretan slučaj, ali nikako ubistvo. Tako je udovica dobila oštetu, sa kojom je vrlo pošteno platila muževljeve dugove, naime Naumović je dugovao novac nekolicini članova uprave Srpske narodne odbrane.

Nešto potom (u leto1978 godine) neki Dušan Ćurčić slučajno ispriča da su Kašiković i Kajevski hteli da ubiju Sefera, ali da ih je ovaj preduhitrio. To dočuju detektivi te zapitaju Dušana Ćurčića ko mu je to rekao. Ćurčić bez okolišenja izjavi da mu je to rekao Branko Puhar.

Detektivi odu do Branka Puhara koji u prvi mah zbunjeno i nesigurno pokuša da izbegne odgovor i ništa ne kaže. Na kraju ipak prizna (ili slaže) da mu je to rekao pokojni Naumović. Treba da se napomene da je Sefer svojevremeno dao neka lekarska uverenja ženi Branka Puhara pomoću kojih je ona dobila neku mirovinu.

Ta uverenja su bila lažna jer je supruga Branka Puhara bila izrazito zdrava osoba. Sefer je imao naivnog i neškolovanog Branka Puhara u rukama. Svakako je da ni jedan detektiv ne bi ni spomenuo ta uverenja. Puhar to nije znao te je sve prebacio, na sada pokojnog, Mihaila Naumovića. P

osle ovoga glavni deo istrage je bio završen. Niko u to vreme nije povezao ovu izjavu Branka Puhara sa poslednjim člankom koji je Dragiša Kašiković objavio pod svojim imenom u „Slobodi". Taj članak ukazuje na to da je Branko Puhar govorio istinu.

Njegov greh je što tu istinu nije odmah javio detektivima. Da su detektivi u tom trenutku imali živog Mihaila Naumovića zločin bi bio rešen. Sam Naumović nije imao hrabrosti da to kaže detektivima jer bi u tom slučaju bio suočen sa svojim poveriocima, ljudima iz uprave Srpske narodne odbrane. On je bio ne samo potkupljen koliko ucenjen. Naumović je živeo iznad svojih mogućnosti, što ga je dovelo u zavisan položaj od njegovih poverioca.

Da ponovimo. Glavni razlozi koji upućuju na Đorđa Nikolića su sledeći:

On je ugovorio da mala Ivanka spava te noći kod porodice Gajević (ne Dragica koja je mati, nego baš on).

On je doveo Dragici „nepoznate" goste koje je Dragica služila te noći izvan svog svakodnevnog rasporeda.

Ni on ni Dragica nisu hteli da se sete ko su bili ti gosti.

On je te noći zadržavao Dragicu u svom automobilu bez stvarnog razloga.

On je „našao" Dragicine ključeve u svom automobilu koji su „ispali" iz njene tašne.

Đorđe tvrdi da su u pitanju samo nevezane slučajnosti, ali da ništa nije namerno činjeno. Ko može pred sudom da dokazuje šta je on imao u glavi?

Pored ovih glavnih postoji i niz drugih razloga naizgled manje važnih, ali koji dopunjuju mozaik delovanja Đorđa Nikolića.

Đorđe je bio dovoljno blizak Kašikoviću da bi Kašiković prihvatio njegovu preporuku da primi nepoznatog čoveka posle pola noći u svoj ured.

Otkazane su demonstracije bez stvarnog razloga.

Đorđe Nikolić nije hteo da učestvuje u istrazi.

Uroš Sefer nije hteo da učestvuje u istrazi.

Dragica više nije htela da služi u toj krčmi i radila je na drugom mestu.

Đorđe je na sahrani stavio ruku na usta Dragici.

Sefer je odbacio da prihvati ponudu Bogoja Panajotovića kojom ovaj nudi svojih deset tisuća dolara onome ko nađe ubicu Dragiše Kašikovića.

Sefer nije hteo da se odmah objavi u „Slobodi" ponuda od dvadeset i pet tisuća dolara onome ko nađe ubicu Dragiše Kašikovića, nego je četiri meseca otežavao objavljivanje tog oglasa i na kraju je objavljen na taj način da niko pri zdravoj pameti ne bi ništa smeo da učini.

U oglasu je izričito zahtevano da se podnosilac obaveštenja mora javno da potpiše. U tom podzemlju se niko ne bi usudio da tako nešto uradi.

Događaji koji slede nakon ubistva

Iz razloga koji do sada nisu objašnjeni Bogoje Panajotović kratko vreme nakon ubistva Kašikovića ponudi svoje usluge federalnim vlastima koje su već godinama vodile istragu protiv članova organizacije SOPO, na prvom mestu protiv Stojka Kajevskog. Kako je i Panajotović bio član te organizacije to on prihvati da na sebi nosi skrivene slušalice koje bi zabeležile sve razgovore Stojka Kajevskog i njegovih „bombaških" saradnika.

Tom prilikom nije zabeleženo samo ono što se odnosilo na sledeće „bombardovanje" nego je bio i otkriven ceo privatan i vrlo žalostan život članova te nazovi organizacije. Nekoliko članova organizacije SOPO budu uhapšeni (Stojko Kajevski, Nikola Živović, Radoš Stevlić, Nikola Kavaja, Boško Radonjić i Životije Savić).

Drugi nisu hapšeni niti optuživani, iako još uvek mogu da budu jer zločini paljevine ne zastarevaju. Većina tih drugih članova organizacije SOPO, osim Živka Kajevskog (brata Stojka) su bili beznačajni, dok su vlasti Živka Kajevskog ostavile na miru jer je „jedan u porodici dosta". Osim toga Živko je imao stalan posao u nekoj tvornici, dok Stojko nikada nije hteo da se primi stalnog zaposlenja. Ostavljen je na miru i Miomir Radovanović, jer je odavno prekinuo sa tom grupom, a sa druge strane za njim su već tragale poreske vlasti radi višegodišnje utaje poreza.

Federalne vlasti su htele da zadrže samo Stojka Kajevskog, ali iz neznanja, gluposti i zbunjenosti svi su završili na sudu koji ih je sve osudio, iako ni sudija nije bio zagrejan da osudi bilo koga drugog osim Stojka. Neposredno posle hapšenja članova SOPO-a, u jesen 1978 Nikola Živović menja iskaz koji je dao u vezi ubistva Dragiše Kašikovića. On je posle ubistva rekao da se je one noći kada je Kašiković ubijen, kockao sa Panajotovićem do zore. Sada je promenio iskaz i rekao da je Panajotović napustio kockanje oko ponoći, te da je on taj koji je ubio Kašikovića.

Detektivi su ovu izjavu skoro sa gađenjem odbacili. Nažalost mnogi iseljenici su u to poverovali i počela je haranga protiv Panajotovića. Time je istraga još i više otežana. Umesto da pomognu detektivima, iseljenici su činili što su mogli da otežaju njihov rad.

Neki iseljenici i to ne mali broj su i dalje vrlo uzbuđeno ne navodili, nego baš vikali da je ubica Bogoje Panajotović. Ta priča je počela da se širi nakon toga što je obznanjeno da je Panajotović u službi federalnih vlasti. „Bogoje radi za FBI, FBI radi za Udbu, prema tome Bogoje radi za Udbu." Neverovatno, ali to nije bila jedina glupost koju je iseljeništvo prihvatalo. Iseljeništvo je uvek lako prihvatalo najneverovatnije priče o tajnim organizacijama, masonima, Jevrejima, tajnoj vatikanskoj službi, engleskoj službi, francuskoj službi, pa čak i o japanskim samurajima. „Oni su jaki. Oni imaju para.

Njih oni plaćaju. Mi tu ne možemo ništa." Nije čudo da je priča o Bogoju Panajatoviću kao mogućem ubici i saradniku Udbe preko FBI-a, ma kako besmislena i odvratna bila, u takvoj sredini prihvaćena. Jedan izvor te priče su oni koje je Panajotović prisluškivao i čija delovanja je prijavio, na prvom mestu Nikola Živović, što je razumljivo. Nikola Živović nije imao niti hrabrosti, niti snage da se sam obračuna sa Bogojem Panajotovićem nego je pokušavao da navede američke vlasti da one to za njega učine.

Jedino što je postigao je da su te vlasti njega prezirale kao kukavicu i čoveka lošeg karaktera. Taj prezir se preko te grupice počeo da širi preko celog srpskog iseljeništva. Srbi su malo po malo postajali parije. Sami nisu ništa činili da se njihovo društvo oslobodi takvih ljudi, nego su ih i prihvatali.

Međutim tu priču širi i Miomir Radovanović i to daleko veštije nego što je širi Nikola Živović. Miomir Radovanović, iako to tvrdi, ne prijavljuje to istražnim vlastima. Tu priču su uskoro počeli da prihvataju mnogi koji nisu imali ama baš nikakav razlog da se ta laž širi. Niko od tih koji su to glasno tvrdili nije u vezi toga podneo prijavu (čak ni anonimnu) protiv Panajotovića. Znači da su i oni bili svesni da su lagali.

Krivica za to je sada počela da pada na celokupno srpsko iseljeništvo. Jednom osuđen na dvanaest godina zatvora Stojko Kajevski pokušava da ponudi ono što zna u vezi Kašikovićevog ubistva u razmenu za smanjivanje kazne. Federalne vlasti, u čijoj nadležnosti nije bilo to ubistvo, odbijaju da razgovaraju sa njim.

Nezavisno od rada članova organizacije SOPO, detektivi su i dalje posmatrali Nikolićeve. Svedoci su rekli da je na jednom parastosu Ivanki i Dragiši, na koje je svake godine dolazilo sve manje i manje posetilaca, Đorđe Nikolić rekao sa tužnim izrazom lica: „Nije mi žao za tog ludaka, ali zašto je ubio (jednina, ne monožina!) devojčicu..."

Tokom 1982 godine Sefer dolazi pred iseljenike sa dobrom vešću. Objavio je prijateljima da su neki arapski šeici koje je on lečio u Londonu njemu ponudili oko sto miliona dolara sa niskom kamatnom stopom. On može da taj novac uloži u američke poslove sa visokom kamatnom stopom i da sa tom zaradom „podigne srpske manastire po celoj Americi." Da bi se to učinilo potrebno je da se plate advokati koji za te usluge traže oko sto dvadeset tisuća dolara. „Ako mi pozajmite te pare posao je siguran."

Nije poznato da je Sefer ikada bio u Londonu. Zapravo otišao je samo do Njujorka. Iseljenici su mu turali novac u ruke da bi se „podigli srpski manastiri po celoj Americi", odnosno da bi i oni dobili nešto od razlike u kamatnim stopama. U prvi mah niko nije obratio pažnju na taj novi „posao dr. Sefera". Međutim nešto kasnije on prijavi bankrotstvo za dugove u visini od oko 360,000 dolara. Ostao je dužan 25,000 dolara za izdržavanje svog vanbračnog deteta, kuća mu je bila prezadužena tako da ni ćerka nije ostala sa krovom nad glavom.

Ženu koja je živela sa njim i koju je koristio kao sluškinju u svojim lekarskim uredima je takoreći isterao na ulicu. Spisak poverilaca je više nego žalostan: njegovi najbolji prijatelji, starci bez ušteđevine, neka mala apoteka za neku sitnu sumu, neplaćen porez za tri godine i tako dalje. (Kao uzgred može da se napomene da je Sefer ženu koja je živela sa njim vodio u Vašington, gde ju je pred naivnim Srbima predstavljao kao ženu nekog senatora koja mu je „kao što vidite švalerka". Kao da će preko nje američki Senat osloboditi Srbiju. I to Srbi ozbiljno prihvataju.) Posle ovoga ljudi su počeli da se pitaju u čudu šta se to zbilo. Prijatelji iz Njujorka su rekli da je Sefer išao gradom potpuno izgubljen, da nije znao šta govori i gde se kreće. Nije imao novaca ni da plati sebi večeru.

Vidak Ćelović je ponudio Seferu da sa tim „advokatima" pregovara njegov sin koji je američki advokat, ali Sefer je to odbio. Zatim je Vidak Ćelović razgovarao sa „posrednikom" tih šeika koji se predstavio kao nemački pukovnik u mirovini. Zvao ga je iz Njujorka, govorio je engleski sa stranim naglaskom. Uveravao je prijatelja da je novac sigurno uložen. Tog pukovnika niko nikada nije video, niti se o njemu bilo šta zna. Ni ime, ni poslodavac, ni mesto boravka.

Jedino ime koje je bilo zabeleženo je neki „G. McClowry", o kojem se takođe ništa ne zna. Niko ne zna da je Sefer ikada bio tužen za neke greške na lekarskom polju (malpractise), što znači da mu novac nije bio za to potreban. Iseljenici su rekli da je Sefer bio prevaren. Detektivi kojima je to rečeno su bez razmišljanja uzviknuli: „Ucena." Ko je mogao da ga uceni i zašto? Postoje dve mogučnosti. Jedna je da su ga ucenili udbaši koji su znali sve ono što je svojevremeno brozov konzul Branko Lakić javio predpostavljenima u Beograd.

Druga mogučnost je da se Sefer zapetljao sa nekim mafiozima koje je on pokušao da nadmudri. Sa njima nije bilo šale i oni su mu ispraznili novčanik. Sefer, iako predsednik Srpske Narodne Odbrane nije došao na kongres koji je održan u leto 1984 godine. Izgovorio se bolešću. Za novog predsednika Srpske narodne odbrane bude izabran Vukale Vukotić. Tvornički radnik, čije obrazovanje je bila srednja škola u Crnoj Gori i jedna godina studija prava u Beogradu bez i jednog položenog ispita.

Oženjen u Jugoslaviji pre rata, gde je za vreme rata silom prilika ostavio porodicu, da bi se kasnije u Italiji oženio sa Italijankom, bez da je ikome poznato da se razveo od prve žene. Pored toga što je Vukalu Vukotiću nedostajalo osnovno poštenje on je bio u osnovi „crnogorski zeleni" koji se nije uopšte osećao kao Srbin. Sefer je tog čoveka, dobro znajući ko je on i kakav je on, svojevremeno progurao na mesto podpredsednika Srpske narodne odbrane.

Za vreme Vukotićevog predsednikovanja nestaje arhiva Srpske narodne odbrane, veći deo zapisnika i biblioteke. Zapravo jedan deo biblioteke je Đorđe Nikolić nekako prisvojio. Nije poznato da je ikome išta platio za to. Navodno sve papire, koje su mogli, su prodali nekom čoveku za otpad (recycling).

Blagajničke knjige su nestale, nije se znalo ko šta uzima, gde šta ide. Fondovi Đure Đurovića, Draže Mihailovića i Save Bankovića u kojima je prema pisanjima „Slobode" bilo nekoliko tisuća dolara (4.X.1974, 31.I.1975, 7.II.1975, 18.VII.1975, 19.XII.1975, 5.III.1976) su jednostavno nestali.

Slovoslagačka mašina je premeštena u Vukotićevu kuću gde je za honorar njegova ćerka kucala „Slobodu". Nestala je zastava 51. pešadijskog puka Kraljevine Jugoslavije, koja je data na čuvanje Srpskoj narodnoj odbrani. Zastavu je sačuvao jedan Šiptar.

Verno ju je čuvao celo vreme musolinijevske i brozovske okupacije. Zastava je u prisustvu kralja Petra II data lično u ruke Seferu. To je jedina pukovska zastava Kraljevine Jugoslavije koja nije pala Nemcima u ruke. Zastava je u prvo vreme bila izložena na zidu glavne sale Srpske narodne odbrane.

Jedne noći neki Srbin sa neke planine uzme makaze i iz grba Kraljevine Jugoslavije iseče šahovicu (hrvatski deo grba Kraljevine Jugoslavije). Ozbiljni ljudi počnu da protestuju, Sefer se smeje i sleže ramenima. Nestanak te zastave je zločin učinjem srpskom narodu. Niko nije nikada ne samo pozvan na odgovornost, nego niko nije nikada ništa u vezi toga rekao.

To ukazuje na to da u Srpskoj narodnoj odbrani niti je bilo niti ima Srba. Kako je još za Seferovog predsednikovanja oteran Radomir Stevanović koji je kao sekretar Srpske narodne odbrane vodio knjige koliko toliko uredno, to nije bilo čoveka koji bi stao na put delovanju Vukala Vukotića.

Dužnost sekretara je vršio Rade Blagojević, čovek niti pismen, niti za Srpstvo zauzet, a najmanje pošten. Dva siromašna radnika su pod zakletvom izjavila da im je Rade Blagojević uzimao novac da bi im izradio dozvolu boravka u Americi, da im to nije učinio, niti im je novac vratio (Volislav Stojanović za tisuću dolara i Milomir Stevanović za sedam stotina dolara).

Treći svedok, Stanko Jović, sa gađenjem piše da je dao Radu Blagojeviću pedeset dolara za upis u Srpsku narodnu odbranu, ali da od njega nikada priznanicu nije dobio. Zatim piše da je Rade krao iz bašte njegovog suseda paprike i krastavce.

Nije ni čudo što je Srpska narodna odbrana prestala da bude srpska, da bude narodna, a najmanje srpskom narodu odbrana. Rade Blagojević je imao vrlo uspešnog sina koji je jedno vreme bio guverner države Ilionois. Sa tog položaja je bio premešten u robijašnicu gde mu je dozvoljeno da čeka 15 godina.

Kao guverner države Ilionois je stavio na prodaju položaj senatora države Ilinois. Na sreću srpskih iseljenika američka štampa nije nikada objavila da je on „američki Srbin". Zapravo to i nije bio, niti „američki", a najmanje „Srbin". Ali ipak, što narod kaže, ne pada iver daleko od klade.

Đura Radojević je sa gađenjem rekao „Vukale je Srpsku narodnu odbranu pretvorio u svoju ličnu svojinu." To je rekao, ali nije ništa učinio da se to spreči. Posle dve godine Vukotić umre. Od Srpske narodne odbrane nije ostalo ništa osim imena. Srpsku narodnu odbranu je iz temelja morao ponovo da diže doktor Rajko Tomović. Nešto potom umre i Uroš Sefer. Od čega je umro nije nikoga ni zanimalo. Možda samoubistvo (overdose). Da nije umro otišao bi u zatvor.

Dok su svi posmatrali Sefera i njegovo delovanje, niko nije obratio pažnju na delovanje Miomira Radovanovića i na događaje oko njegove krčme. Pre svega Dragica nije više htela da radi u toj krčmi. Rekla je da radi žalosti za izgubljenim detetom ne može više da radi. Međutim ubrzo je našla neki drugi posao. Đorđe je bez reči nastavio da radi kao konobar u toj krčmi. Zašto Dragica nije htela više da radi na tom mestu, a radila je na drugom, dok je Đorđe nastavio tamo da radi? Niko na to nije obraćao pažnju. Posle nekoliko meseci Radovanović iznajmi krčmu Zoranu Zečeviću i Zoranovom „kumu" Ronu (Rade) Dabižljeviću.

Za Dabižljevića kojekako, ali izvesno je da Zoran Zečević nije bio spreman za taj posao. Međutim oni su oko šest meseci vodili posao i onda se razišli. Radovanović je ponovo preuzeo krčmu, da bi posle izvesnog vremena prijavio bankrotstvo i krčmu zatvorio. Kakav ugovor je postojao između te trojice (Radovanovića, Dabižljevića i Zečevića) nije poznato, ali posle razilaska se pričalo (istinito ili lažno) da je Zoran proneverio neki novac Dabižljevića.

Nema podataka da je ta priča tačna, ali ona je postojala. Ili je istinita, ili je namerno proturana. Možda je Zoran stvarno pokrao svog kuma, a možda se ta priča proturila da bi se zamaglio stvarni razlog njihovog povlačenja iz krčme - pošto su prečistili novac nisu imali razlog da nastave poslovanje sa krčmom. Zoran se od ranije poznavao sa Seferom. Jednom prilikom, još za života Dragiše Kašikovića, su neki uličari (Demir Sinanbašić, koji se zvao još i Mirsad Demirov, sa svojim drugovima) pokušali da skinu neke delove sa automobila koji su pripadali nekim članovima Srpske narodne odbrane i koji su bili u blizini parkirani. Sefer to dočuje, pozove Zorana Zečevića, da mu pedeset dolara i kaže da uredi da se sve vrati na svoje mesto. Zoran uzme pare i sve je bilo na svom mestu.

Uličari su bez pogovora vratili sve što su uzeli. Zoran ode u Jugoslaviju, zatim učestvuje u prebacivanju narkotika iz Jugoslavije u Švedsku. Bude od švedskih vlasti uhvaćen zajedno sa svojim saradnikom Borisom Rađenovićem. Imali su 996 grama heroina.

Zoran bude osuđen na devet godina strogog zatvora. To je bilo u rujnu 1993 godine. Prijatelji koji su sa njim delili narkotike mu više nisu bili prijatelji. Rođaci nisu bili od pomoći. Advokata nije imao, a krivično zakonodavstvo i sudstvo su bili daleko iznad njegove veštine rasturanja narkotika. Umesto da ostane u Švedskoj gde bi sačeko uslovni otpust, on zatraži da doizdrži kaznu u Americi jer je američki građanin. Šveđani to sa radošću prihvate. Jednom u Americi, rok za uslovni otpust mu je počeo da teče ne od dana hapšenja, nego od dana kada je došao u Ameriku. Tako da nije nikada stekao pravo na uslovni otpust, te je ostao skoro svih devet godina iza brave. U Švedskoj u zatvoru Kumle, u Americi u zatvoru Marion u državi Ilinois. Oba zatvora su poznata kao najstrožiji zatvori za najgore zločince.

Podaci o ličnosti Zorana Zečevića su nejasni. Niko ne može sa sigurnošću da tvrdi kada i gde je rođen, niti ko su mu roditelji. Jedino sa sigurnošću može da se tvrdi da Zoran Zečević pripada brozovskom kriminalu koji luta svetom sa krivotvorenim dokumentima, tražeći žrtve. On je navodno peto dete nekih doseljenika iz Peći (koji su opet navodno Crnogorci), ali niko ne može da tvrdi da li su ti ljudi zaista njegovi roditelji, ili su mu oni pomogli da preko njih dođe u Ameriku.

Sigurno je da je rođen posle rata (1945. godine), ali tačno kada, niko ne zna. Još manje se zna gde je rođen. Među tim svetom je uobičajeno da se krštenice krivotvore sa namerom da se lakše uđe u neku stranu zemlju.

Nije isključeno da je Zoran Zečević neki rođak koji je podmetnut kao sin bračnom paru koji je imao pravo da svoju decu dovede u Ameriku. Samim tim se dovodi u pitanje i njegova starost. Tome mišljenju ide u prilog i to da kada je Zoran Zečević dopao zatvora u Švedskoj, njegova braća i sestra nisu pokazali ni malo zanimanja za njegovu sudbinu. Ovo su činjenice:

Zoran Zečević je vrlo krupan i snažan čovek, visok preko dva metra i težak oko sto i dvadeset kilograma.

Zoran Zečević je bio u Čikagu poznat po tučama i grubostima.

Zoran Zečević je između 1990 i 1991 godine rasturao zabranjenu robu (narkotike) u Švedskoj zbog čega je završio u zatvoru. Nekoliko zadnjih godina (do 2000) je doizdržavao kaznu u US Prison Marion, Ill.

Ovo su podaci koje je dao vlastima u Švedskoj: Name: Zoran Zecevic. Date of birth: Feb. 1. 1956. Place of birth: Czech Republic. (Nije isključeno da je Zoran Zečević imao krivotvoreni češki ili slovački pasoš.). Ovo su podaci koje o njemu daje US Department of Justice: Status: CTA from Sweden. Domicile: Des Plaines, Ill. Prisoner number: 04863-000 To be released: Sep. 17. 2000. No parole.

U vreme ubistva Dragiše Kašikovića Zoran Zečević je imao između dvadeset i trideset godina i živeo je u Čikagu.

Miomir Radovanović nije hteo da sarađuje sa detektivima u potrazi za ubicom Dragiše Kašikovića. Radovanović nije hteo da se seti ko su bili tajanstveni gosti koji su posetili njegovu krčmu neposredno posle ubistva nakon ponoći 19 lipnja 1977 godine i zadržavali Dragicu do tri sata u zoru sledećeg dana.

Nekoliko godina posle ubistva Dragiše Kašikovića, Miomir Radovanović je izdao svoju krčmu pod zakup Zečeviću, iako Zečević nije imao nikakvo iskustvo u ugostiteljskoj struci. To takođe ukazuje na činjenicu da Zečević nije u to vreme mogao ne samo da bude „dete", nego ni mladić.

Posle nekoliko meseci krčma je bila vraćena Radovanoviću. Izvesno je da u pitanju nije bilo ugostiteljsko poslovanje nego nešto drugo. Osim prečišćavanja novca ništa drugo ne može da se predpostavi. Zečević se kasnije, u Švedskoj, pokazao kao jedan od takvih ljudi. Sledi da su Zečević i Radovanović imali neke zajedničke interese.

Sigurno je da postoji određeni razlog radi kojeg Radovanović nije hteo da tokom istrage spomene Zečevića vlastima, iako je u pitanju bila nagrada od $ 25,000.- što bi Radovanović svakako zgrabio od bilo koga. Samo ne u slučaju ako bi time mogao da izgubi više nego što bi taj novac vredeo.

Postoji još jedna stvar koja nije do sada bila poznata javnosti. Ubica je iza sebe ostavio jedan trag. Taj podatak je poslužio da se pokaže ko nije ubio Kašikovića, ali nije mogao da pokaže ko ga je ubio. Tako su odmah kao moguće ubice bili odbačeni Mihailo Naumović, Bogoje Panajotović, Stojko Kajevski i Miomir Radovanović. Međutim taj podatak NE ISKLJUČUJE Zorana Zečevića kao mogućeg ubicu. Zapravo Zoran Zečević je prvi i za sada jedini osumnjičeni čovek koji nije tim podatkom isključen kao mogući ubica.

U prvi mah je bilo nejasno iz kojih izvora je došlo do istražnih organa ime Zorana Zečevića. Tokom vremena to je malo po malo izbilo na površinu. Zoran Zečević je bio zatvorenik u švedskom zatvoru Kumle, gde je bio podvrgnut nizu psiholoških ispita. Ti ispiti su jasno pokazali švedskim psiholozima da Zoran Zečević ima iza sebe barem jedno ubistvo.

To je brzo došlo do detektiva policije u Čikagu, kojima sada nije bilo teško da vežu to obaveštenje sa ubistvom Dragiše Kašikovića. Jednom rečju Zoran Zečević je pao na psihološkom ispitu u Švedskoj. On je dorastao srpskom šljamu, ali nije dorastao švedskim psiholozima. Detektivi su se raspitivali o Zoranu Zečeviću. Žene, pogotovu starije žene, su se vrlo lepo izražavale o njemu. Međutim detektivi su osetili da su ozbiljniji svedoci prestrašeni kada je reč o bilo kome iz porodice Zečevića.

Jedna žena je u strahu rekla „Molim vas ne spominjite moje ime. Oni (porodica Zečevića) su razbojnici."

Prvi odgovor na ovo novo stvoreno stanje istrage sa namerom da se ovaj zločin prečisti, je bio zahtev nekih Srba da se o ovome ne govori, jer je to „naša srpska sramota" te nije najpodesnije da ceo svet o tome zna. Tačno, ali ako to mi sami ne iznesemo i ne prečistimo, neko drugi će to uraditi.

Uradiće baš onaj koji tim iznošenjem može da nanese još jednu novu i veću štetu Srbima. „Vi prikrivate zločin, jer ste kao ceo narod zločinci." Zašto da se to pripiše Srbima? Bolje je da Srbi sami iznesu i sami prečiste svoj prljež i time spreće druge da to na još veću štetu srpstva učine.

Ako nam čak i pođe za rukom da ovaj zločin prikrijemo, on će ipak ostati našoj deci, unucima i pokolenjima. Ako nismo u stanju da deci u nasleđe ostavimo naše uspehe jer ih nemamo, zašto da im ostavimo naše dugove, koji smo sami dužni da za našeg života isplatimo? Drugi prigovor toj opravdanoj sumnji je bilo šaputanje da je Zoran Zečević bio dete u vreme ubistva.

To je proturao niko drugi nego Đuro Krošnjar sveštenik crkve Svetog Vaskrsenja Hristovog. To je bila jedina Srpska pravoslavna crkva o kojoj bi u policiskim stanicama povremeno bilo reči. Sveštenik je govorio svojim vernicima ono što su oni hteli da čuju. Kome ide u korist lažna tvrdnja da je Zoran Zečević u vreme ubistva bio „dete"?

Do sada niko nije dao ni jedan podatak istražnim vlastima o Zečeviću. Zašto njegovi prijatelji čute? Braniti ga u kafani i šapatom nije isto što i dati istražnim vlastima neki određeni podatak koji bi pokazao da Zoran nije mogao da bude ubica.

Pada u oči i to da Đorđe Nikolić, koji je organizator tog krvoločnog zločina, javno ne brani Zorana Zečevića. Kada je ime Zorana Zečevića izbilo na površinu Đorđe Nikolić je zanemeo. Samim tim Zoran Zečević postaje prvoosumnjičeni kao ubica Dragiše Kašikovića i Ivanke Milošević.

Iako se među iseljeništvom otvoreno govorilo da je Đorđe organizator tog ubistva, Đorđe nije ništa učinio da opovrgne te tvrdnje. Ako bi ga neko upitao za nešto u vezi tog on bi stavio ruke na grudi i rekao da je voljan da se u crkvi na ikoni Svetoga Save zakune da on nije organizovao ubistvo male Ivanke, ne spominjući ubistvo Dragiše Kašikovića.

Đorđu Nikoliću je smetalo da njegove pesmice nemaju ama baš nikakvu prođu na bilo kojem književnom tržištu. Čak ni na književnoj buvljoj pijaci. Kad god bi mu se ukazala prilika pokušao je da nešto učini za svoju književnu mrtvorođenčad. Imao je susret sa Branom Crnčevićem, sa Matijom Bećkovićem i sa Dobricom Ćosićem.

Za Branu Crnčevića nije ni važno, njegov ugled neće Đorđe Nikolić moći da učini gorim nego što već jeste. Ali šta da se kaže za dva člana Akademije, bez obzira na koje grane je ta Akademija spala? Dobrica Ćosić nije znao ko je Đorđe Nikolić. Biljana Šljivić mu ga je podmetnula. Verovatno da je nju Đorđe moljakao, a ona ga se ne malo i plašila. Sa druge strane htela je da se otrese Dobrice, da ne bi gubila vreme sa njim. Neka ga Đorđe vozika i neka mu pokazuje znamenitosti Srba.

Međutim Matija je dobro znao ko je Đorđe. On ga je prihvatio i sa njim je imao bliži dodir.

Ovo je šta istražni organi znaju o kretanju Đorđa Nikolića te samim tim i o Matiji Bećkoviću: November 30, 1987, Monday. About 12.00 Djordje Nikolic, aka Georgy Boy took Mateja Beckovic (a poet from Yugoslavia) from the apartment of Sava Rakocevic. He gave him a ride to Milwaukee. The night November 30/December 1 Mateja spent with him in Milwaukee. George took Mateja back to Chicago. The night December 1/2 Mateja slept at George's place. On December 2, George gave Mateja ride to the airport. Mateja went to Canada. Mateja Beckovic plays a prominent role in Yugoslav politics.

Niko nije posmatrao Matiju, on se sam podmetnuo. Nije bez razloga kasnije Dobrica Ćosić rekao da književnici idu po Americi tražeći dodir sa emigrantskim podzemljem. Ma šta se reklo za Dobricu Ćosića, da je ratni zločinac, da su mu ruke krvave, ipak niko nikada nije rekao za njega da je lopov i da je varalica.

Međutim, Brana Crnčević i Matija Bećković nisu ratni zločinci, oni nisu nikada nikoga ubili. „To have a killing on a market" ne znači ubiti nekoga na pijaci. U vreme poseta tih i takvih književnika primljeno je nekoliko iseljenika u Udruženje književnika Srbije.

Iako su svi znali da se to Udruženje sastoji od ratnih zločinaca, varalica, špekulanata, nepismenjaka, propalica, beskućnika, promašenih jadnika, udbaških doušnika, prodanih duša i da to društvo uživa zgradu koju je Broz oteo od pravog vlasnika i dao njima, da bi oni sitni stihoklepci veličali njega, zagorsku gegulu, što su ti bednici i te kako pred svetom činili, ti iseljenici su čak i plaćali večere i možda dali nešto ispod stola, samo da postanu i oni članovi takve družine. Nikad nikome nije palo na pamet da se javno ogradi od te manguparije. Ovde sledi delimičan spisak iseljenika koji se hvale onim čega se mudar stidi. Udruženje književnika, članovi iz SAD (na dan 22.XII.1989):

Bojić, Veljko

Đuričić, Vuk

Gavrilović, Kosara

Janković, Sava

Karapandžić, Bora

Miličić, Vladimir

Nikolić, Đorđe

Rajković, Dragan

Marković, Milosav (Kanada)

Loši pisci ne prolaze ni na najlošijem tržištu.

Đorđe Nikolić je u osnovi jedan površan čovek. On je to ubistvo organizavao krajnje aljkavo. Nisu umesniji bili ni Stojko Kajevski ni Dragiša Kašiković. Oni su sami mogli da se otresu Sefera bez da ikada iko nešto u vezi toga dozna. Kada su detektivi utvrdili da je ceo zločin počeo od Kajevskog koji je hteo da se otrese Sefera, detektivi su sa prezirom govorili ne samo o Kajevskom nego i o Kašikoviću. "They could choke Sefer, grind his body in a meat grinder and then sell Seferburgers on a Serbian church picnic." Kako se stvar razvija nije isključeno da će se sve završiti sa prodajom Georgeburgers, ili Stoyburgers

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane