Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Esej

Pesnik revolucije na predsedničkom brodu (2)

Imaj o svemu svoje mišljenje

Povod za ovaj esej je poema Danila Kiša, koju sam kao antologičar uvrstio u „Čitanku srpske političke poezije", koju sam objavio zajedno sa Marinkom Arsićem Ivkovom 1999. godine. Razlog je što se oko Kiša već četvrt veka vode polemike, rasprave, svađe... koje nikako da se završe. Taman pomislimo da je gotovo, a pojavi se neka nova knjiga dokumenata, faksimila, prepiski, beležaka. Stoga je očigledno da pravi razlog tolikih turbulencija oko ovog pisca nije u njegovom pozajmljivanju tuđih tekstova, zbog čega je bio optužen za plagijat, nego u odnosu snaga na srpskoj književnoj i političkoj sceni.Tako je Kišov književni postupak, za koji se većina učesnika polemika izjasnilo da je legitiman, bio neka vrsta lakmusa urušavanja titoizma, što će dovesti do raspada države za koju su mnogi mislili da je uzorna i da može bude putokaz transformacije dogmatskog u demokratski socijalizam. Kišov slučaj pokazuje da je „mnogo toga bilo trulo u državi Jugoslaviji", što je dovelo do njenog kraja.Ja sam u eseju pokušao da ovaj problem sublimiram u analizi jedne pesme, u četiri nastavka

Ivan Ivanović

Tad sam tako mislio. U svakom ratu treba videti ko je agresor a ko je žrtva. U slučaju Danila Kiša agresor je bio Miodrag Bulatović a žrtva Kiš. Razume se da sam bio na strani žrtve. Danas, međutim, znam još ponešto. Bulatović nije krenuo na Kiša samo iz rivalskih razloga, da uništi konkurenta na stranom književnom tržištu. Ima tu dubljih razloga.

Bulatović je izvikan za velikog pisca kad je partizanska literatura bila zasićena i iscrpena (njeno mesto će da zauzme tzv. partizanski film, glamurozne epopeje kakve su bile „Neretva" i „Sutjeska"). Bulatović je doneo iz svog zavičaja crnogorski naturalizam, satanizam, vampirizam.

Posle partizanske apoteoze Dobrice Ćosića, Bulatovićeva apologija zla crnogorskog etnosa dobila je svoju promociju, iako je u osnovi bila antikomunistička. Takav pisac se tražio. Da je ostalo na tome, ne bi bilo slučaja Kiš, novi pisci ne bi jedan drugome smetali.

Za razliku od Kiša, koji je odbio da „služi kneza", Bulatović je prihvatio „službu đavolu". Istina, on nije pisao panegirike Titu (kao Oskar Davičo i Radomir Konstantinović), ali se stavio u službu njegove tajne policije, kolokvijalno Udbe. Kao Dobrica Ćosić pre njega.

Ovako. Komunizam jeste bio ideja, velika nada čovečanstva, ideal pokreta koji nazivamo Marksizam. Ali se u državama, u kojima je pobedio, sveo na državni sistem nasilja i nove nejednakosti. Komunistička partija je dobila monopol nad ideologijom marksizma, kao crkva nad hrišćanstvom. Komunizam se od velike nade pretvorio u veliku prevaru, novu svetsku laž. Komunisti su postali nova buržoazija, čak okrutniji i drčniji nego stara.

U studentskoj pobuni 1968. godine prozvali smo ih crvenom buržoazijom. (Otud naslov mog romana Crveni kralj!) Da bi ta vlast opstala, morala je da ima pored ideologije i tajnu policiju za likvidaciju protivnika svoje izneverene nade. U SSSR-u je to bila NKVD, odnosno, GPU... KGB... u nas OZNA, odnosno UDBA, odnosno Državna bezbednost.

Ova politička policija je služila komunističkoj ideologiji, ali je umela i da se postavi iznad nje. (Slučaj Aleksandra Rankovića). Tom cilju učvršćivanja i divinizacije komunističke vlasti imala je da služi i umetnost, ovde govorimo o književnosti. Mnogi pisci su dobijali zadatak da veličaju Komuističku partiju i druga Tita (koliko je pesama, pripovedaka... napisano o njemu!), ja ću ovde da apostrofiram dva pisca: Dobricu Ćosića i Miodraga Bulatovića.

Ćosić je dobio zadatak od Udbe (Aleksandar Ranković) da ode na Goli otok, komunistički koncentracioni logor za Titove protivnike, i napiše roman, pedagošku poemu, o uspešnom prevaspitanju osuđenika, koji su shvatili da je drug Tito bio u pravu kad se odvojio od Staljina. To se zbilo 1952. godine, pošto je godinu dana ranije u romanu „Daleko je sunce" pokazao da ume da veliča partizansku borbu. Ćosić ovaj zadatak nije izvršio, Goli otok je doživeo kao pakao a ne čistilište. Što se mene tiče, na tome mu svaka čast.

Bulatović je dobio zadatak, takođe od Udbe (Stane Dolanc), da napiše antiemigrantski roman i pokaže da su Titovi protivnici najveći ološ Evrope. Da je pogodan da izvrši taj zadatak pokazao je već u u svojoj prvoj knjizi „Đavoli dolaze", a đavoli su sada emigranti. Za ovaj posao je dobio od Udbe stan u Parizu, prevode knjiga, platu... da bi imao modele za svoju sliku. Za razliku od Ćosića, Bulatović je svoj zadatak uspešno izvršio i u Beograd se vratio sa romanima „Ljudi sa četiri prsta" i „Peti prst" 1977. godine, što se podudara sa Kišovom „Grobnicom..." Nagrađen je NIN-ovom nagradom, stanom u Rakovici, predsedništvom u Udruženju književnika Srbije.

Kao predsednik UKS ostao je upamćen najviše po tome što se zalagao da pesnik Milan Mladenović dobije zatvor, jer je negde napisao da „general Draža nije izdao, nego su njega izdali". Valjda je to jedinstven slučaj?

Kad se ovo ima u vidu, moguće je na sukob Kiš - Bulatović gledati mnogo šire nego što sam ja to činio u vreme njegovog izbijanja. Nije li to bio sukob velikosrpskog nacionalizma (Bulatović je svoj nacionalizam overio u službi Slobodana Miloševića) i jevrejskog internacionalizma, koji se ogleda u poemi Danila Kiša, kojom se u ovom radu bavim?

Razume se da je ovo moj lični stav, nastao na bazi lektire, toliko obimne da je nemoguće svu pročitati je. Pošto su po prirodi stvari meni bliži pisci koji ruše nego koji stvaraju mit, više sam uvažio knjige Dragana Jeremića i Nebojše Vasovića, nego gomilu knjiga tzv. kišobrana. No ovu temu nisam posebno istraživao, pa i ovaj rad treba uzeti kao nuz proizvod moje beletristike.

4.

Da pogledamo one dve odrednice navedenog Kišovog savremenika, da je Danilo Kiš po svom političkom ubeđenju bio antikomunist i antinacionalist, što sam obećao u drugom poglavlju ovoga rada.

Šta znači biti antikomunista?

Ne znam drugu definiciju do neprihvatanje komunističke ideje definisane u marksizmu ili bar odbacivanje komunističke prakse nastale u lenjinizmu, odnosno staljinizmu... i titoizmu. Nisam našao da se Kiš izjasnio povodom marksizma, nisam to video u njegovoj literaturi. On se nedvosmisleno opredelio protiv staljinizma, njegova „Grobnica za Borisa Davidoviča" je antistaljinistička. Žestoka osuda Staljinovih koncentracionih logora za neistomišljenike, može se reći jeretike, disidente. (U knjizi „Enciklopedija mrtvih" Kiš je osudu proširio i na lenjinizam.) Ali šta je sa titoizmom?

Koliko sam čitao, Kiš nigde nije osudio titoizam. (Pretpostavljam da nije bio član komunističke Partije?) Naprotiv, biti protiv staljinizma značilo je biti za titoizam, jer Tito je bio neprijatelj Staljina. (Tek nedavno sam shvatio zašto Staljin nije napao Jugoslaviju i ubio Tita. Godine 1948. Staljin nije posedovao atomsku bombu, Zapad jeste. Zapad je nedvosmisleno stao u zaštitu Tita, pomoću njega je počeo da ruši komunizam.

Kad je Staljin posle 1950. godine dobio atomsku bombu (neizvesno je da li špijunažom Rozenbergovih?), trebalo mu je još nekoliko godina da izgradi rakete za njenu upotrebu. Njegovi naslednici (pre svega Brežnjev) dobili su pogonsko gorivo za napad na Mađarsku 1956. odnosno Čehoslovačku 1968. godine. Tito je prevario istoriju.)

Kako jedan pisac stoji kod vlasti najbolje se vidi po nagradama: ako ih dobija, onda je u milosti; ako ih ne dobija, onda je u nemilosti. Da vidimo kako stoji stvar sa Danilom Kišom?

U jeku afere u Beogradu oko plagijata, Kiš u Zagrebu dobija za napadnutu „Grobnicu..." 1977. godine nagradu Ivan Goran Kovačić. Nimalo slučajno, zar ne? Pošto je slučaj internacionalizovan, Kiš dobija nagrade u inostranstvu, u Francuskoj, Italiji, Nemačkoj, u Americi. Godine 1983. objavljena su Sabrana dela Danila Kiša u 10 tomova istovremeno u Zagrebu i Beogradu. Za zbirku pripovedaka „Enciklopedija mrtvih" 1984. godine Kiš dobija u Beogradu nagradu Ivo Andrić, a dve godine kasnije u Sarajevu nagradu Skender Kulenović.

Ako se za ove nagrade može reći da su „stručne", priznanje za postignut umetnički domet, Sedmojulska nagrada 1987. godine može biti samo politička. Tu nagradu, nazvanu po navodnom danu komunističkog ustanka protiv okupatora, dobijali su samo komunisti, odnosno titoisti. Ne samo antikomunisti, nego i nekomunisti, tu nisu imali šta da traže. Sedmi jul je bio komunistička svetinja.

Godinu dana ranije (1986), Danilo Kiš u tajnosti piše poemu „Pesnik revolucije na predsedničkom brodu", možda za svoju dušu jer je ne objavljuje. Dve godine kasnije, 1988, Kiš postaje dopisni član Srpske akademuje nauka i umetnosti i dobija nagradu AVNOJA. U Titovoj Jugoslaviji, koja je tada bila bez Tita, to je bila najveća nagrada koju je jedan žitelj Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije mogao da dobije.

Danilo Kiš je, nažalost, godinu dana kasnije umro, ali su nagrade i priznanja tekla i posle smrti. Sledila su mnogobrojna posthumna izdanja, godine 1995. Sabrana dela Danila Kiša u 14. tomova u Podgorici, koja su prevedena na više svetskih jezika. Samo smrt je Danila Kiša sprečila da dobije Nobelovu nagradu.

Ne, ne mogu da se složim sa Kišovim savremenikom da je Kiš bio antikomunista. Moguće je da je to bio privatno, u duši, u kafani, u javnosti se deklarisao samo kao antistaljinista, ni slučajno kao antititoista.

Još mi je teže da definišem pojam antinacionalist. Ako pod nacionalizmom podrazumevamo veličanje sopstvene nacije a negiranje drugih (šovinizam je krajnja konsekvenca nacionalizma), onda smo svi mi koji smo studirali Svetsku književnost bili antinacionalisti. Mada nije bilo jasno do kraja šta se podrazumeva pod Svetskom književnošću. Da li je ona iznad nacinalnih književnosti, nekakav njihov nadnacionalni ekstrakt, ili je zbir nacionalnih književnosti? Što se mene tiče, ja sam za drugu definiciju, Svetska književnost može biti samo reprezentacija nacionalnih književnosti. (Neka mi moj profesor Vojislav Đurić oprosti u grobu, ali njegovo eliminisanje jugoslovenskih književnosti iz svetske nema logiku.

Ne može se Svetska književnost zamisliti bez Srpske narodne poezije, bez Njegoša, Prešerna, Krleže, Andrića... itd., po meni i bez Stevana Sremca, Radoja Domanovića, Bore Stankovića... vidi moj roman Tri pisca, objavljenom u Tabloidu, ali ne kao knjiga.)

Istakao sam ovu uzgrednicu da bih smestio Danila Kiša u fokus nacionalizma. Jasno je da Kiš nije bio srpski nacionalist, ali, da li je bio antinacionalist? Videćemo kad analiziramo poemu „Pesnik revolucije na predsedničkom brodu" da je Kiš bio protiv srpskog nacionalizma (o drugim jugoslovenskim nacionalizmima se nije izjasnio), ali da li je bio protiv jevrejskog nacionalizma? (Svi Kišovi junaci su Jevreji, sve do „pesnika revolucije" nijedan nije Srbin.)

Ne pada mi na pamet da sporim Kišovo nacionalno opredeljenje, između oca i majke izabrao je oca, držim da je legitimno pravo čoveka da „bira" svoju nacionalnu pripadnost. Uostalom, mnoge ljudske delatnosti (nauka, sport, šah...) su nadnacionalne.

Da li smo mi, Srbijanci, Moravci..., koji smo istorijski, životno, iskustveno, tematski, misaono... vezani za majku Srbiju (očeve nismo imali, izginuli su u ratovima) srpski nacionalisti?

Pošto nemam teorijski odgovor na ovo pitanje, da ga postavim praktično. Bora Stanković je opisivao samo jedan grad u Srbiji (Vranje), to je bio njegov svet. Danilo Kiš je opisivao jevrejsku naciju, to je bio njegov svet. Bora je uglavnom ostao nezapažen u svetskoj književnosti, Danilo je postao slavan. Da li to znači da je Kiš veći pisac od Stankovića? Po meni, ne znači.

Da obrazložim svoj stav. Bora je svoju literaturu stvorio ni iz čega, iz samog sebe. Kiš je svoju literaturu „pozajmio" iz jevrejske istorije, da ne kažem kao njegovi kritičari „prepisao", ali svakako „reciklirao". Rečju, Bora je pisao krvlju, Danilo makazama. Bora Stanković je izvorni pisac, Danilo Kiš je knjiški pisac. Bora je stvorio svoj univerzum, Kiš je ilustrovao dati. Glasam za Boru Stankovića.

5.

Pre nego što se upustim u analizu Kišove poeme, za koju sam rekao da me je „osvojila", da predstavim jedan njegov teorijski rad, koji može biti prolegomena za ovu poemu. Reč je o tekstu „Saveti mladom piscu", nastalom 1984. godine (verovatno u Parizu).

„Saveti..." su u stvari Kišov pesnički program. Savetujući nepostojećeg mladog pisca, on je u stvari pravdao sebe. Jer, nolens volens, svog programa se nije pridržavao. Ili ga se pridržavao u sebi, a javno ćutao.

Već na početku - inače veoma inteligentnog teksta - Danilo Kiš savetuje mladog pisca da se drži podalje od vlasti. „Gaji sumnju u vladajuće ideologije i prinčeve.

Drži se podalje od prinčeva." U našoj generaciji vladajuća ideologija je bila komunizam u titoističkoj varijanti. Lepo je to što je Kiš sumnjao u tu ideologiju i u njenog princa Tita, ali to je berberin cara Trojana. Ne znam da je Kiš javno istupio protiv „vladajuće ideologije", a pogotovo ne protiv njenog „princa Josipa Broza Tita". Jer da jeste, našao bi se tamo gde je boravio Borislav Pekić, odnosno Dragoslav Mihailović. Jedan njegov studentski drug sa Svetske, Mihajlo Mihajlov, javno je podržao ruske disidente (Leto moskovsko...) pa je dospeo osude i zatvora. Na čitaocu je da odluči koji put treba podržati.

Ne vidim Kiša 1968. godine među studentima. Da se javno pobunio protiv titoizma, „ukleti Jevrejin" bi doživeo sudbinu „ukletog Srbijanca". Ne bi bio u prilici da 1972. godine citira jednog od boljara (Krležu) dok mu prinčevi ljudi uručuju NIN-ovo priznanje, dok progone crni talas kao najveću pošast. Bio bi na spisku komunističkog indeksa librorum prohibitorum.

„Imaj čistu savest u odnosu na privilegije koje ti tvoj zanat pisca donosi." Ali se ne odriči tih privilegija! Kiš se nije odrekao nijedne privilegije, mada ih je, vidimo, u sebi prezirao. „Nagrade koje ti dodeljuju prinčevi primaj s ravnodušnošću, ali ništa ne čini da ih zaslužiš." (Kiš se odrekao NIN-ve nagrade naknadno, kad jeNIN objavio Bulatovićev tekst protiv njega.)

„Ne udružuj se ni sa kim: pisac je sam". Šta bi bilo od Kiša da je bio u situaciji koju savetuje mladom piscu? Da ga nije podržala jugoslovenska javnost i jevrejska zajednica? Da se nije zaklonio od kiše mnogobrojnim kišobranima? Tačno je da nema razlike između Aušvica i Kolime, ali šta je sa Golim otokom? Da ne govorimo o pasjim grobljima, Zelengori, Slavniku u Južnoj Srbiji. Zašto Kiš sve to ne pominje?

„Ne piši po narudžbini dana". Od svih Kišovih maksima ova mi je najbliža. Nema sumnje da Kiš nije pisao po narudžbini vlasti, nije upoređivao Tita sa Hegelom (kao Radomir Konstantinović), niti veličao Udbu (kao Oskar Davičo), ali je ćutao. Pridržavao se Andrićevog saveta da je „u ćutanju sigurnost". Moram da kažem da mi je bliži Zola, koji je branio Drajfusa (iako nije bio Jevrejin) i to platio životom, nego Kiš i Andrić koji su ćutali. Ne vidim smisao života u ćutanju. o Šta, onda, znači Kišovo upozorenje mladom piscu: „Imaj o svemu svoje mišljenje. Nemoj o svemu reći svoje mišljenje"? Zar to nije protivurečno? Ako pisac ne može da kaže svoje mišljenje, onda ga i nema. Savetovati mladog pisca da bude licemer da bi dobio kneževa priznanja! Više bih cenio da je Kiš rekao kaži svoje mišljenje, jer si pisac, a ne general!

„Ne budi servilan, jer će te prinčevi uzeti za vratara.

Ne budi naduven, jer ćeš ličiti na vratare prinčeva."

Da opet to prevedemo na jezik prakse. Ako nisi servilan, nećeš biti vratar, tojest nećeš dobiti priznanja, nagrade, stipendiju, studijski boravak u inostranstvu, posao u Ateljeu 212. A ako to dobiješ, šta ti drugo ostaje nego da budeš naduven, jer nije mala stvar za književnog početnika da bude vratar princa. Kiš kaže da je pisac iznad princa, čak i kad mu služi.

Ne razumem zašto Kiš savetuje mladog pisca da ne bude u opoziciji? Kako u Jugoslaviji u vreme ovih „Saveta..." opozicije nema, o čemu on to govori? Kako pisac može da se bori protiv društvenih nepravdi, a da mu to ne bude program? Još Kiš kaže mladom piscu da „ako ne možeš reći istinu - ćuti!"

Sa Danilom Kišom se u potpunosti slažem da pisac mora da bude svoj i da ne sme nikome da pripada. Uvek mora da govori u svoje ime, a ne u ime vlasti, nacije, ideologije. Ako neko počne da ga svojata, onda mora da se preispita, jer tu nešto nije u redu. Pogrešno je verovanje da su pisci „savest čovečanstva", jer si „video već toliko gadova". Kiš ne dozvoljava piscu čak ni da bude dvorska luda, iako je to najbolji način da pisac kaže vladaru sve.

Priznajem da nisam shvatio Danila Kiša: s jedne strane upozorava mladog pisca da je bolje da ćuti, s druge strane traži od njega da Aragonovu pesmu u slavu GPU (sovjetska politička policija) nazove beščašćem. Zašto nije zatražio da to uradi i sa Davičovom pesmom u slavu Udbe? Jer, videli smo, nije hrabrost biti protiv Staljina, napadni ti Tita, (kao Gojko Đogo!) a pesme u njegovu čast nazovi beščašćem! Ali Kiš je dobro znao da bi ga u tom slučaju čekao progon, jer u vreme kad on piše ove „Savete..." na snazi je Zakon o zaštiti ličnosti i dela druga Tita.

Da je neko savetovao Kiša, pre nego što se vinuo na stazu svetske slave, poturajući mu Kišove „Savete mladom piscu", Danilo ne bi ni došao u priliku da savetuje mlade pisce.

Sve u svemu, ne mogu da se otmem utisku da je Danilo Kiš napisao 1984. godine u Parizu „Savete mladom piscu" da nađe alibi što ih se on kad je bio mladi pisac nije pridržavao.

6.

Da konačno dođem do teme ovoga rada, odnosno do Kišove poeme „Pesnik revolucije na predsedničkom brodu". Ako su „Saveti..." pesma, „Pesnik..." je poema. „Pesnik..." je proistekao iz „Saveta..."

Da analiziramo ovu poemu.

Kišova poema ima fabulu, vidi se da ju je napisao prozni pisac. Ima svoje junake, ima naratora. Njeni junaci su Predsednik, koji putuje po svetu na svom (državnom) brodu, i Pesnik, koga je Predsednik poveo sa sobom na putovanje. Kiš priča kroz Naratora, koji je šef Protokola. On uči Pesnika kako da se ponaša na Predsednikovom brodu.

Inače, Kiš ne pominje ličnosti po imenu. Ostavlja čitaocu da ih sam prepozna.

Predsednik je On. Kiš vešto nagoveštava ko je On kroz aluzije, lomeći stih: šala našeg cijenjenog... i tako dale; (U poemi se pominje Dolanc! - to nisam razumeo, Dolanc se približio Titu tek početkom sedamdesetih godina, kad je ovaj krenuo u obračun sa novim komunistima (evrokomunistima). U stvari, to pokazuje da je Kiš smislio svoju poemu znatno kasnije od događaja koji ga je inspirisao). Na brodu samo On može da zametne temu, svi ostali mogu samo da se nadovežu, ozbiljno ako je stvar stroga, veselo ako je šala našeg cijenjenog ... Svi moraju da sednu za sto nakon Njega i da ustanu od stola nakon Njega. (Uzgred, ni Gojko Đogo nije u svojim „Vunenim vremenima" 1981. godine nigde pomenuo Tita, ali je dobio robiju zbog aluzija na njega kroz likove raznih diktatora.) On voli da uživa, upražnjava društvene igre: šah, poker, biljar, dame, kanastu...

U mladosti je voleo i mali fudbal, ali ta igra nije uvrštena u programu na lađi. Svi koji učestvuju u ovim igrama moraju da znaju da se On igra samo uzgred a stalno se bavi krupnim stvarima, Njegove su misli u Indiji, u Iranu, u Rusiji, u Africi, u snježnim Tatrama... Pogotovo moraju da vode računa o tome oni koji igraju šah sa Njim: dok su oni samo u partiji, On je u svetu. Stoga Njegovi partneri moraju da paze da pauze između dva poteza ne budu duge, jer Njegovo je vrijeme dragocjeno. Drugim rečima, s Njim se može igrati, ali On mora biti stalno pobednik!

Ne pominje se ni Pesnik revolucije po imenu, ali su aluzije opet očigledne. Pesnik je negde od Morave, govori Vukovim jezikom, ne ljubi odveć Hrvate, nije upućen u diplomatske manire, deluje dosta seljački, još malo pa da mu je nadimak Gedža! Pominje se Čačak gde se nos javno čačka!

Da vidimo kakve su pouke šefa Protokola putnicima na Predsedničkom brodu, razume se i Pesniku revolucije.

Svaki putnik mora da ima trista belih košulja, da ih po triput menja svaki dan. Isto toliko gaća. (Razume se da sve to Protokol plaća, jer je za to putnicima mala plaća!) Mora da ima i više kupaćih gaćica, jer na brodu nije običaj da se ljudi kupaju u gaćama, onima istim koje na njima povazdan stoje, kako se to radi u Srbiji.

Na brodu ne sme da se pljuje na palubi, ali ne ni u more, ni u vode oceana, jer pasati mogu da vrate pljuvačku na lađu.

Svaki putnik dobiće lakaja i tajnika, poseban toalet i tuš. Tuširanje tri put dnevno. Šef Protokola posebno upozorava da na brodu ne sme da se prdi. Ni naglas niti profunjariti neki prdež! Najbolje je izaći na palubu, pustiti taj pasat, i sačekati da se on izgubi. Nikako ne vratiti se odmah, jer mirisi na brodu se osećaju duže nego na kopnu.

Zube mora da popravi pre polaska, da ne zaudara. Dobiće posebnog dentistu i ordonansa. Mora tri put dnevno da pere noge, da se odvikne od čačkanja uha i nosa, kao i od češljanja kose. Od svoga ćete ordonansa dobit dva-tri dezodoransa za upotrebiti pod pazuho!

Putnik ne sme da se upušta u razgovor sa mornarima, da ih pita, recimo, koliko imaju do kraja roka. Ili: Odakle si, baćo!

Tu su i uputstva za ophođenje sa strancima. Istočni drugovi ljubu se u usta (to je zapisano u njihov Ustav!), nesvrstani se grlu i jedan drugome u susret hrlu, a zapadni su uštirkani ko da su progutali kolanc (što reče u šali drug Dolanc!)

Takođe mora da nauči i nekoliko fraza na engleskom, recimo hao du ju du. Stranci se drugačije ponašaju, ne kao naši kad se sretnu pa stanu da se psuju: Di si, jebem li ti mater!

Što se tiče Pesnika revolucije šef Protokola za njega ima posebna uputstva. Kad ga On pozove na razgovor, ne sme da zalazi u mutne vode nacionalizma, mora da čuva naše bratstvo i jedinstvo, jer to je najveće bogatstvo. Nikako ne sme da pominje Đilasa, Dedijera i Hebranga, neka se drži ljudi svoga ranga. Najbolje je da često citira Gorkog, kao i klasike marksizma bez paroksizma. Dobro bi bilo da zna „Majku-Knešpoljku" naizust. Sad već može da pomene i Ćopića. (Zaboravio se njegov istup sa „Jeretičkom pričom".)

Na brodu postoji knjižnica sa mnogo knjiga. Tu su i Pesnikove knjige, podvučene raznim bojama, da mogu da se prate u mimohodu. Mišljenja sam da Mu vaše knjige nisu zadale odveć velike brige!

Mora da bude oprezan kad govori o stranim državnicima. O Staljinu - oprezno, o Trockom samo sa prezrenjem. O živima se ne izlijetati, jer sve se u politici iz dana u dan mijenja.

Što se tiče pisanja, Pesnik ne može da vodi nikakve privatne belješke. Sve što je odveć lično ovdje je neprilično! Može da izveštava za neke domaće novine, o brodu, o talasima, o zvezdama na noćnom nebu...

Šef Protokola traži da Pesnik tekstove daje prvo njemu, ne zbog kontrole ili cenzure, jer toga nema u nas, nego rad pravopisa!

Na kraju, Kiš zaključuje cinično: Opalo je lišće / Uskoro će zima. / A On voli tople predjele.

Ne treba mnogo napora da bi se ličnosti dešifrovale. Predsednik, dabome, može biti samo Josip Broz Tito, jedini koga je Kiš za života imao. Pesnik može biti samo Dobrica Ćosić, koji je putovao na predsedničkom brodu Galebu prilikom posete Predsednika zemljama Afrike 1961. godine. A šef Protokola je onda bio Zdenko Štambuk, Hrvat, otud je Kišova poema na ijekavskom.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane