Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Razaranje

Šta se sve može saznati iz baza podataka svetskih operskih kuća

U SENCI OCVALE MUZIKE

Kako su sistematski naduvane međunarodne karijere pojedinih pevačica. Ko je pevao svega dve predstave u milanskoj Skali i svega 8 predstava u Metropolitenu. Ko je pevanje epizodnih uloga u Skali predstavljao kao pevanje glavnih. Ko je u Njujorku zalutao u talijanski jezik i pevao zamumuljeno. Ko je i kako pevao 150 Travijata. Kako je sprečena tuča pevačica na stepeništu. Ko je i kako organizovao Letnje operske večeri u Opatiji. Zbog čega je naknadno razbijana orkestarska rupa u Narodnom pozorištu. Zbog čega je kompozitor De Bamfild rekao "Prokleta Alisa"

Stanislav Živkov

Nakon našeg drugog nastavka priče o totalnom urušavanju ostataka Beogradske opera, po društvenim mrežama članak se naveliko prenosio i komentarisao a neko od učesnika rasprave spomenuo je davno objavljenu knjigu Igora Mandića "U sjeni ocvale glazbe" ili u prevodu "U senci ocvale muzike" koja je objavljena sada već daleke 1977 godine, a u kojoj je autor sabrao 26 polemičkih tekstova koje je objavio u novinama i koji su izazvali odijum u svim mogućim i nemogućim društvenim telima i muzičkim organizacijama samo zbog proste činjenice da se neko sa strane uopšte usudio da se upusti u pisanje muzičke kritike. I da još pri tome jasno kaže popu pop a bobu bob!

U raspravi na društvenim mrežama se podsetilo na još mnogo što počevši od toga da su postojale doslovce naduvane karijere po sistemu čega se pametan stidi time se lud ponosi, pa sve do sveopšte mistifikacije i glorifikacije nekih drugih karijera.

Tako se recimo javio izvesni Damir Fatović koji je recimo napisao I ovo: Kako da povjerujem tom skribomanu kad za Bakočevičku piše loše, a žena je puno nastupala u Milanu, gdje je probijanje vrlo teško netalijanu.S njom sam često nastupao u Zagrebu i bila je sjajna.

Jedno je politika a drugo pjevačka umjetnost. E pošto su sada sve poznate svetske kuće izradile online baze predstava izvođača ispostavilo se da je recimo primadonna assoluta Radmila Bakočević u milanskoj Skali pevala svega dva puta u život. I to dve predstave Pučinijeve Toske u sezoni 1974/1975 i nikada više ništa, što samo po sebi znači da su upravi Skale videli o čemu je reč, odnosno da je pevanje ispod njihovih standarda. I zato je nikada više nisu pozvali !

Takođe smo proverili i online bazu podataka Metropoliten opera u Njujorku gde se ispostavilo da je Madam Bakočević pevala svega osam predstava u sezoni 1968/1969 a od tih osam predstava 4 su bile u samoj Metropoliten opera a 4 su bile u Detroitu, Bostonu, Atlanti i Mineapolisu.

Uglavnom to je bio kraj Bakočevićkinog staža u Metropolitenu ali je zato daleko manje poznato da je gotovo istovremeno u Metropoliten opera dve sezone u angažmanu bila daleko bolja pevačica Milka Stojanović koja je u dve sezone 1967/1968 i 1968/1969 otpevala ukupno 11 predstava i daleko zahtevnije uloge poput Leonore u Moći Sudbine,, Đokonde, Aide, Liu u Turandot te Ameliju u Simonu Bokanegri!

A Biserku Cvejić koja je tokom 8 sezona u MEtropoliten operi otpevala 53 predstave niko ne spominje??? Takođe smo malo pogledali privatni novinski arhiv i u zagrebačkom Startu iz 1989. godine pronašli jedan članak pokojnog novinara Vladimira Cvitana o stanju na tadašnjoj jugoslovenskoj operskoj sceni u kome je naveo i razgovor sa jednim njujorškim impresarijem koji je na pitanje šta misli o Radmili Bakočević samo pitao: Šta, zar ona još nastupa??? A time je sve bilo rečeno.

Takođe smo malo proverili bazu podataka milanske Skale kako bi napokon ustanovili šta je i kada tamo pevala Jadranka Jovanović alias "Luče" za koju je njen devetogodišnji intimus Slobodan Turlakov drugima nabijao na nos da je ona pevala glavne uloge u milanskoj Skali.

Međutim, i tu se pokazalo da stvari stoje sasvim drugačije. Pa se tako pokazalo da Jovanovićka jeste nastupala u Milanskoj Skali, ali ne u glavnim ulogama već, osim u jednom slučaju, isključivo u sporednim! A ta jedna jedina predstava gde je pevala glavnu ulogu bila je savremena opera Orfej, gde je Jovanovička uskočila kao zamena mecosopranistkinje Marte Sen 21 juna 1985.

Osim toga 3 puta je pevala epizodnu ulogu Mercedes u operi Karmen (inače se javno hvali kako je nastupala čak u 11 produkcija Karmen ali naravno nikada nije rekla šta je zapravo pevala) i pevala je još epizodnu ulogu crnkinje Bersi u opera Andre Šenije i to četiri puta sve to 1985. godine i nikada više!

Inače u već spomenutom članku Vladimira Cvitana saznalo se i da je Jadranka Jovanović napravila skandal u garderobi velikom talijanskom dirigentu Rikardu Mutiju i da je samim time sebi izmakla stolicu ispod nogu.

A o samom njenom pevanju stvari su postale sasvim jasne iste te 1985 godine, kada je na Splitskom ljetu trebala da zameni indisponiranu bugarsku mecosopraniskinju Penku Dilovu, ali pošto je avion iz Beograda kasnio, Dilova je pevala prvi čin a Jadranka se pojavila na drugom da bi se na kraju ispostavilo da je indisponirana Dilova zvučala mnogo bolje nego disponirana Jovanovićka, a to iz prostog razloga jer je dotična zapravo sopran sa malim volumenom glasa koji na silu peva mecosopranske uloge i to tako što farbanjem glasa odnosno pravljenjem svojevrsne "trube" usnama izigrava mecosopran.

Više čitalaca nam je skrenulo pažnju da se malo pozabavimo i međunarodnom karijerom Dubravke Zubović koja je kao bila značajna, ali se i u njenom slučaju pokazalo nešto sasvim drugo. Iako su se po štampi pojavljivali naslovi poput "Dubravka Zubović kod Zubina Mehte" i slično, pokazalo se da je Zubovićka u Njujorku nastupila jednom jedini put 18. marta 1988.

I to ne u Metropoliten operi niti u Njujorškoj gradskoj operi, već na koncertnom izvođenju Andre Šenijea, pod palicom dirigentkinje Iv Kveler i udruženja građanja Njujorški operski orkestar gde je pevala samo sporednu ulogu, a kritika je napisala sledeće: mecosoprani - Džejn Šaulis, Gvenet Bin i Dubravka Zubović činilo se da su zalutale u italijanski jezik (seemed out of place in Italian) i pevale zamućenim tonom! Pošto se takođe pisalo o velikom uspehu Zubovićke u Sidnejskoj operi proverom se pokazalo da ona naravno nikada tamo nije ni pevala već u provincijskoj operi u Adelajdu i to ukupno 3 puta i nikada više.

Sve u svemu još jedno zamazivanje oči javnosti. Doduše sve to ni najmanje ne čudi jer je Beogradska opera tokom poslednjih najmanje 40 godina bila poznata po tome što je serijski proizvodila raznorazne operske zvezde padalice a sve zajedno je išlo nizbrdo sve brže i brže.

Doduše tih godina se u Narodnom pozorištu dešavalo sve i svašta pa su recimo pojedine pevačice stavljale u piće sredstva za proterivanje uoči generalnih proba kako bi ih na taj način sabotirale za premijeru a inače tih godina Narodno pozorište je bilo poznato kao svojevrsni jebodrom po garderobama, sobama za probe drugim skrovitim mestašcima osim po ložama jer njih tada nije ni bilo jer su srušene 1966 kao simbol dekadencije a radnom narodu je trebalo omogućiti da pod ravnopravnim uslovima gleda i sluša iz cele dvorane!

Jedan danas pokojni dirigent je davno rekao ovom autoru da nakon nikada dovršene rekonstrukcije Narodno pozorište više nije ono što je bilo i da je čak postalo jako dosadno jer više nema situacija: ko na kome, a ko ispod koga!

Doduše dešavale su se neke možda čak i zanimljivije situacije pa je tako nakon jedne predstave Borisa Godunova 1993 godine jedva sprečen fizički obračun na stepeništu koji je počeo tako što je jedna doživotna vedeta siktala na stariju koleginicu na zalasku karijere: Babetino dokle ćeš ti da se dereš, nema više Tita da ti ljubi ruke na šta joj je starija koleginica uzvratila rečima: meni je predsednik države ljubio ruke, ja nisam morala da se kurvam sa Janezom Drnovšekom i Budimirom Lončarom, nakon čega je počelo čupanje za kosu I jedva ih je razdvojilo 5-6 prisutnih!

Upravo tih godina o katastrofalnom stanju u beogradskoj opera stalno je pisao Slobodan Turlakov a direktor opere Konstantin Vinaver i predsednik umetničkog saveta Nikola Mitić su mu odgovarali da sve piše zbog životne saputnice ali ih je Turlakov sve redom sreživao, pošto nikada nisu bili u stanju da bilo šta demantuju.

Recimo da su i Vinaver i Mitić i intendant Veca Lukić sedeli u publici i gromoglasno aplaudirali iako je na sceni upravo bila završena deračina jedne pevačice na zalasku.

I tada kao i sada ostaje nepromenjena i nepromenjiva činjenica da je repertoar Beogradske opera doslovce usahao i da i to što od njega uopšte postoji nema ko da peva jer je iz opera rasterano sve šta je išta vredelo, a ostajali su samo propali i isluženi pevači.

Evo jednog primera za tako nešto .

U pozorištu je na svim mogućim pozicijama delovala izvesna Dobrila Bogošević koja poslednjih 15 godina radnog staža jedva da je mogla da otpeva dve fraze ali je zato dotična decenijama bila prvakinja opere iako nije pevala, zatim predsednik radničkog saveta koja je čak dobila zahvalnicu za društveni i politički rad a kao glavno dostignuće stalno se navodila činjenica da je Bogoševićka otpevala čak 150 predstava Travijate delom čak u poodmaklim godinama života i sa krajnje nepodesnom scenskom pojavom što u bilo kojoj normalnoj operi niko ne bi dopustio.

Nedavno je jedan ugledni kompozitor i dirigent preslušao par dostupnih audio zapisa Bogoševićkinog pevanja, bolje rečeno cičanja pošto je dotična zapravo bila operetna pevačica sa slabim srednjim i nižim registirma i mišljenje tog dirigenta glasilo je da je Florens Dženkins bila ozbiljna pevačica prema Bogoševićki i još je rekao; jadna ta publika.

A da je publika beogradske opere posebna priča pre svega zbog svoje blaziranosti najbolje govori sledeći primer: 1990 godine na programu je bio Verdijev Bal pod maskama.

Glavnu žensku ulogu izvodila je proslavljena sopranistkinja Radmila Smiljanić a neko ne mnogo pametan joj je za partnera odredio izvesnog Predraga Protića, lirskog tenora koji je često proizvodio vrlo feminizirane zvukove. Elem nakon arije usred aplauza gromko se sa neke galerije zaorilo BUUUUUUUUU na šta je Protić zbrisao sa scene.

Komentari u publici nakon predstave bili su otprilike : jeste on jako loše peva i svi to znamo ali da li je taj kantoman zaista baš morao da se prodere i da nam pokvari veče???

To je očito bio do tada nezapamćen slučaj da se nekoj tako značajnoj osobi nešto viče a to je izgleda pogodilo mnoge pa je tako, nakon deset godina bibliotekarka Arheološkog instituta u Beogradu redom sve ispitivala da li je slučajno neko od njenih korisnika sa druge galerije viknuo BUUUUUU Predragu Protiću pošto je eto to jako pogodilo hor opere koji je u to vreme trebao da bude jako sretan da neko njima nešto nije viknuo!

Postoji još jedno svedočenje o stanju u Beogradskoj opera uoči nikada završene rekonstrukcije zgrade pa je tako već pomenuti Vladimir Cvitan pisao sledeće: dok Milka Stojanović u potpunom mraku peva potresnu ariju iz Bala pod maskama, dotle reflektori raspamećeno švenkaju po dvorani a u isto vreme na prvoj galeriji koja je direktno povezana sa pozorišnim bifeom odakle dolazi miris piva i gulaša i kroz otvorena vrata neko stalno ulazi i izlazi i na glas komentariše a ti što su manje više stalno ulazili i izlazili su uvek bili raznorazni direktori beogradske opere predvođeni višekratno smenjivanim Borom Popovićem i takođe višekratno smenjivanim Konstantinom Vinaverom. A Popović je između dva direktorovanja u Beogradu uspeo temeljno da razbuca i operu u Rijeci koja je takođe bila i organizator Letnjih operskih večeri u Opatiji gde se jedne godine Popović takođe "proslavio" svojom organizacijom.

Naime, nakon učešća na Splitskom ljetu bugarski mecosopran Zlatomira Nikolova je trebala da peva Karmen u Opatiji ali se na generalnoj probi ispostavilo da se uopšte ne zna ni ko diriguje tu predstavu ni ko peva Karmen, tako da je Nikolova otputovala u Dubrovnik na odmor gde joj je nakon dva dana javljeno da treba da peva u Opatiji te da po nju iz Rijeke šalju taksi i da će se dogovoriti o honoraru.

Uglavnom posle vožnjice od 650 kilometara Nikolova je stigla u Opatiju i rekla da zbog svog tog cimanja traži honorar od 200 miliona na šta se Popović prenerazio i krenuo da vrda jer Bakočevićka dobija svega 100 miliona na šta mu je Nikolova rekla da je prava beogradska pizda da bi na kraju dobila honorar.

A sada se operski studio Narodnog pozorišta koji je tokom vremena osnivan i ukidan kako je kome palo na pamet zove upravo po Bori Popoviću!!!

Posebna priča vezana za beogradsku operu usledila je nakon rekonstrukcije zgrade jer se ispostavilo da orkestar naprosto ne može da stane u orkestarsku rupu a to iz prostog razloga jer rekonstrukcija, nakon 31 godine, niti je do danas završena niti je sagrađen projektovani znatno veći prostor za orkestar a to zbog toga što zbog štednje nije uklonjena postojeća rotaciona pozornica koja delom zahvata predviđeni prostor za orkestar tako da su ubrzano vršeni nekakvi radovi u smislu nasilnog razbijanja i provizornog proširenja orkestarske rupe da bi se kako tako smestio orkestar!

Ipak i takva orkestarska rupa poslužila je jedne godine za do tada u svetu neviđeno izvođenje Malerove Druge simfonije pri čemu se orkestar prelivao u lože a od gudača su učestvovala tri kontrabasa i po pet violončela i viola što je zvučalo prosto čarobno, tako da se ubrzo pribeglo novom tehničkom rešenju izvođenju baleta na muziku sa razglasa te je navrat nanos odabran snimak Bostonskog simfonisjkog orchestra pod upravom Leonarda Bernštajna, naravno bez dozvole nosioca autorskih prava.

Naravno ni to nije bilo sve jer je nešto ranije nekome palo na pamet da doslovce prekomponuje kompletnu operu "Samson i Dalila" i pretvori je u balet u kome je pevao hor pa su tako iz čistog ćefa neki delovi prebacivani pola tona niže ili više jer su tako melodičniji. Ipak vrhunac su svakako bila i gostovanja opera po unutrašnjosti koja su organizovana tako što su orkestar i hor opera snimili skraćenu verziju Orfeja i Euridike pa je taj snimak emitovan preko razglasa a solisti su pevali uživo.

Sve to ni najmanje ne čudi ako se zna da je u beogradskoj opera decenijama žarila i palila banda pravih pravcijatih operskih grobara pri čemu ni dirigenti nisu mnogo bolje prolazili pa je tako ostalo zapamćeno da je zahvaljujući ličnom ćefu jednog dirigentskog drmatora punih 17 godina bilo sprečeno dirigovanje u opera možda najtalentovanijeg dirigenta od svih sada pokojnog Predraga Miloševića, koji se za dirigentski pult vratio na svoj sedamdeseti rođendan i svima pokazao kako se to radi dirigujući Bal pod maskama sa samo dve orkestarske probe i Ljiljanom Molnar Talajić kao gošćom!

Što se dirigenata tiče i tu se radilo sve i svašta pa su dirigenti iz samog pozorišta Kolar i Žličar najčešće bili isključivani iz priprema premijera jer su sa strane dovlačeni Danon, Šurev, Trailesku, Lekovski i naravno nagluvi Dušan Miladinović!

Doduše u to vreme su premijere i glavna gostovanja bila uvek popunjena ali poslednjih tridesetak godina nije tako pa je zabeleženo da je jedno jedino gostovanje novosadske opere u Sava Centru privuklo više publike nego sve predstave beogradske opere u istoj toj sezoni! Uprava opere je umesto da angažuje najbolje glasove najviše radila na njihovom rasterivanju pa su joj tako svojevremeno promakli rasnni mladodramski soprano Branka Kambasković i Anđelka Simonović, odlična koloratura Miska Šćepanović, a to zato jer su čuvali Mis Pigi.

Naravno u operi nikada nije bilo mesta za proslavljenu mecosopranistkinju Aleksandru Ivanović koja je čak bila i dobitnik Oktobarske nagrade za pevanje a to jer su najpre čuvali Olgu Milošević i Dubravku Zubović a potom i Jadranku "Luče" Jovanović. Zatim je u operi nekome jako smetao odličan bas Miomir Nikolić kome su dali otkaz istog dana kada je postao član Berlinske opere, zatim nije bilo mesta ni za čistog dramskog tenora Milojka Pajevića kao ni za spinto tenora Slavoljuba Kocića koji je oberučke bio primljen u novosadsku operu.

Šta tek reći za odlazak basa Gorana Simića kome je zapravo učinjena životna usluga pošto je karijeru nastavio u Bečkoj operi kroz narednih 20 godina gde je ostvario preko 60 uloga. Čak je svojevremeno jedini dramski sopran na pomolu Vjera Miranović kasnije udata Mikić najpre otišla u novosadsku operu odakle je prešla u Beogradsku, gde je pevala što je manje mogla ali joj je recimo životni cilj u jednom trenutku bio da daleko bolju pevačicu Dunju Simić izbaci iz podele za pripremu nekih uloga. Iako joj je muž Živko od Filozofskog fakulteta već bio dobio stan, dobila je i ona još jedan od pozorišta pa su lepo ta dva stana zamenili za jedan a Živko je onda od fakulteta dobio još jedan koji mu bio potreban za naučni rad, a zbog tog "naučnog" rada Vjera Miranović mu je pravila ljubomorne scene.

Posebno je tragična sudbina soprana Svetlane Bojčević Cicović, izuzetno talentovane pevačice, koja je u beogradsku operu primljena pod uslovom da nikada ne zapeva neku glavnu ulogu pošto su sve bile bezecovane što za Madam, što za Madmoazel, što za brojne druge vedete.Naravno nepostojanje adekvatnih izvođača odražavalo se i na sam repertoar pa se tako jednom Nikola Mitić, inače operski pevač koji je došao na scenu direktno sa ulice javno izjavio kako je Verdijev Magbet manje značajno delo pa je kao zbog toga skinut sa repertoara a brojni naslovi su zapravo skidani jer opera Narodnog pozorišta nije imala , niti sada ima, soliste koji bi neko iole zahtevnije delo mogli da izvedu.

Ipak povremeno su vršeni eksperimenti radi osavremenjavanja repertoara pa je tako volšebno na program stigla opskurna opera Alisa, inače delo podjednako opskurnog italijanskog savremenog kompozitora Rafaela de Bamfilda koja je izvedena par puta i srećom nikada više!

Ipak naknadno se saznalo kako je to toga uopšte došlo. Naime De Bamfild se na jednoj večeri u Trstu raspitivao kako sa visinama stoji primadonna assoluta La Vassovich na šta mu je rečeno da su joj visine dosta istanjene i intonativno nepouzdane, na šta je De Bamfild zavapio : pa kako će onda ona da peva Katarinu Izmajlovu koja je sva u visinama koje su pravi žilet za glas.

Sve je prokomentarisao rečima Ah maledetta Alisa (Ah prokleta Alisa) da bi se na kraju ispostavilo da je siromah De Bamfild morao da plati izvođenje dve predstave svoje Alise u Beogradskoj operi organizovanjem premijere i još osam predstava Katarine Izmajlove u operi u Trstu naravno sa Radmilom Bakočević i dirigentom koga je ona dovukla za korepetitora tokom pripreme opere.

Uzaludni su bili svi pokušaji da Bakočevićku makar na poslednje dve predstave zameni neka bolja pevačica i stvar je definitivno otišla dođavola! Doduše to ni najmanje ne čudi ako se ima i vidu manje više naduvana međunarodna karijera i ugled prave pravcijate režimske pevačice kojoj je čak beogradski Jugopetrol štampao monografiju a koja se drala i urlala dvadesetak godina nakon što je zvanično završila karijeru (prema Wikipediji 1982).

A osim toga žarila je i palila i na Muzičkoj akademiji gde je nastala prava jagma za nastavnim zvanjima i akademskim titulama tako da se i sam odsek solo pevanja na Akademiji dobrano urušio jer do sada niko nije uspeo da na zadovoljavajući način objasni kako neko ko sam nikada do kraja nije savladao umetnost solo pevanja uopšte može da se kvalitetno bavi vokalnom pedagogijom.

Zahvaljujući ovome kao i nakaradnom sistemu školovanja, mnogi i lepi glasovi su namerno bili upropašćeni i to na najveće uživanje samih nastavnika upropastitelja glasova koji su tako dokazivali da su oni bili i ostali nedostižni u čemu je prednjačila upravo primadona asoluta "La Vasovich" što je zaista neshvatljivo ako se ima u vidu njena karijera u zemlji i kakva takva međunarodna, sve moguće režimske nagrade i priznanja a kao rezultat svega je neviđena surevnjivost i zavidljivost prema i najmanjem uspehu bilo kog , pa makar se radilo i o njenom studentu ili o nekom večnom pevaču sporednih uloga, napr onome što donosi pisma i poruke i peva pet rečenica.

Naravno ovde se zapravo radi o jadnom provincijskom stanju duha o čemu najbolje govori primer svečanog koncerta beogradske opere na Kolarcu kada je Bakočevićka doslovce dobila "nastup" kada je čula da će na koncertu jedna daleko kvalitetnija pevačica pevati ariju "Kasta Diva" iz Belinijeve "Norme" za koju je mislila da ima doživotnu tapiju.

Srećom taj koncert je prenošen na televiziji, snimak te arije postoji na yutjubu kao trajno svedočanstvo o tome kome su sve minirane karijere u beogradskoj operi!

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane