Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Razaranja

Kakva je međusobna veza parazita i nevladinih organizacija

Večiti talenat srpske istorije umetnosti

Ko je predsednik najveće parazitske nevladine organizacije u kulturi. Čija je „eminentna" karijera bila stalno praćena skandalima. Koji su sve skandali obeležili „eminentnu" karijeru Subotić dr Irine, predsednice NVO Europa nostra. Zbog čega je Subotićki zasmetala Mirjana Bobić Mojsilović. Kako je direktor Muzeja Savremene umetnosti Radisav Trkulja razotkrio Subotićkine laži. Kako je Subotić Dr Irina podržala izložbu falsifikata u Kući Legata. Kako je zahvaljujući Subotić dr Irini Narodni Muzej bio zatvoren 15 godina. Zbog čega bi pod hitno trebalo uvesti zabranu sećanja (Damnatio Memoriae)

Stanislav Živkov

Parazitizam (grčki: đánÜóéôio = čankoliz, ulizica), predstavlja tip simbiotskog odnosa između organizama različitih vrsta u kojem jedan organizam, parazit, ima koristi na štetu domaćina.

U svakodnevnom životu izraz parazitizam se najčešće koristi radi označavanja raznoraznih štetočina koje samim svojim postojanjem i gromoglasnom medijskom halabukom pokušavaju da skrenu pažnju sa svog štetočinstva, besprimernog arčenja para i prodavanja magle.

Po svom stepenu štetočinstva posebno se ističu, s jedne strane podjednako štetne nevladine organizacije koje se navodno bave zaštitom kulturnih dobara pri čemu od tog rada jedino korist imaju same nevladine organizacije i njihova članska visočanstva, dok se spomenici i dalje nalaze u trajnom trpnom i propadajućem stanju, te s druge brojni pojedinci i navodni stručnjaci za zaštitu kulturne baštine, a sama aktivnost takvih eminentnih kapaciteta u najmanju ruku kao da je opisana u onom vicu gde baba ulazi u policijsku stanicu i viče da je silovana.

Policajci je pitaju kada i gde se to desilo a ona odgovara: pre četrdeset godina a policajci kažu da je sada malo kasno da se to prijavi, na šta baba kaže da ona neće da prijavi već hoće da priča o tome!

Elem priča koja sledi itekako ima veze i sa parazitizmom egzibicionizmom i nevladinim sektorom. Pre skoro trideset godina u Beogradu je održano savetovanje „Urbanizam i zaštita spomenika kulture" koje se pretvorilo u sveopštu gnjavažu sa ciljem da se spreči svaka gradnja i rekonstrukcija tada veoma nakaznog trga „Slavija" a zapravo je to bio pokušaj da se nekadašnja zgrada apoteke na silu proglasi spomenikom kulture samo zato što je tamo navodno radio pokojni slikar Aleksandar Tomašević koji je inače imao atelje na Kosančićevom vencu, a svaka priča o zaštiti je prekinuta kada je Tomaševićeva žena dobila stan u Krunskoj ulici u zamenu za 25% vlasništva zgrade sa apotekom.

Uglavnom ceo skup je bio takva gnjavaža da je predsedavajući, Bata Stojkov, u jednom trenutku, iako je mikrofon bio uključen, zavapio; ljudi nemojte nas sada ovde zajebavati!!!! Elem nakon skoro trideset godina istorija se ponavlja samo što je sada reč o Beogradskoj tvrđavi, odnosno gradnji gondole koja bi trebala da poveže obe obale Save.

Naravno predvodnici sveopšte kampanje pljuvanja su sve sami najobjektivniji objektivni mediji poput najnezavisnije nezavisne televizije N1 i istog takvog najobjektivnijeg objektivnog lista Danas , pri čemu sa ekrana u štampanih strana naprosto ne silaze redom sve sami štihovi predvođeni takođe plaćeničkom nevladinom organizacijom Europa Nostra i udruženjem anarhista pod imenom Ne davimo Beograd.

Zajednički imenitelj i za Europu nostru i nedavitelje Beograda da su i jedni i drugi sve sami „stručnjaci" i „stručnjakinje" koji uglavnom pojma nemaju ni o pravilima konzervatorskih istraživanja, niti o pravilima arhitektonskog projektovanja, , niti o tome šta je interpolacija, niti šta su potrebe razvoja turizma.

Sama Europa nostra se po plaćeničkim medijima proglašava za svetski poznato udruženje za zaštitu spomenika kulture ali kada se pročita i čuje šta sve njeni predstavnici javno lupetaju postaje sasvim jasno o kakvim se kapacitetima zapravo radi. P

redsednica ove bizarne NVO je izvesna Irina Subotić, po struci istoričar umetnosti, inače u široj javnosti poznata kao Irina Nacionale, takođe kao Baba Irina a koja sada u cvetu starosti čekajući 80 godina života po svaku cenu pokušava da i dalje ostane u centru pažnje.

Njena navodno eminenta karijera ostala je obeležena što skandalima, što neznanjem o čemu najbolje govori čuveni skandal oko plagijata i tužbe Zorana Markuša zbog krađe autorstva izložbe o grupi Zenit, odnosno najblaže rečeno njenih kleptomanskih poteza.

Zatim naredni skandal oko izložbe slikara Vlade Veličkovića gde joj je jako zasmetalo što je Mirjana Bobić Mojsilović radila intervju sa Veličkovićem, zbog čega je vređala Bobićku nazivajući je novinarčićem na šta je Bobićka u tekstu „Čiji je čovek Vlada Veličković?" pored ostalog napisala sledeće: izvesna Irina Subotić se uvalila u meku i izazovnu stolicu kratkotrajne TV slave da bi narodu saopštila da jedino ona razume slikarstvo Vlade Veličkovića te da su svi ostali budale.

Bobićka je dalje napisala: duboko žalim gospođu Irinu Subotić, večitog talenta jugoslovenske umetničko kritičarske scene koja je po godinama odavno prešla granicu talentovanih jer je imala potrebu da milionskom tv gledalištu saopšti kako je Vlada Veličković njen i samo njen, te da ga jedino ona može razumeti. To čiji je čovek Vlada Veličković rešava se pristojno u porodičnom trouglu ili četvorouglu i ne tiče se TV publike.

Dalje se navodi da ucveljenost Subotićke možda dolazi od jednostavne činjenice da i pored dvadesetogodišnjeg vernog služenja slikaru on uopšte nije spomenuo nju već Katarinu Ambrozić.

Naravno i kada se pogleda muzeološka karijera Subotić dr Irine vidi se da je često brkala babe i žabe pa je tako 1993 godine priređujući u Narodnom Muzeju izložbu Ruski umetnici u Srbiji mrtva hladna u ruske slikare utrpala hrvatskog slikara Ivana Tišova rođenog 1870 u Viškovcima kraj Đakova, školovanog na Zagrebačkoj likovnoj akademiji koji je umro 1928 godine u Zagrebu, a da stvar bude kompletna Subotička je čak izmislila da je Tišov rođen 1906 godine i da se ne zna ni kad ni gde je umro!!!

Srećom postoji skroman katalog da sve ovo potvrdi! Naravno, nešto ranije ju je kao otvorenu kniigu pročitao i tadašnji direktor Narodnog Muzeja Jefta Jeftović koji je video da u muzeju ima jedan broj kustosa neradnika kojima je zato naredio da pothitno spreme planove rada za naredni period što naravno niko nije uradio ali je Subotićka pred svima izjavila kako je ona spremila ali napisano rukom i krenula da čita na glas sve dok joj jedna koleginica nije otela papir iz ruku te se ispostavilo da čita iz potpuno praznog papira!

Naravno, Subotićka je nakon NATO bombardovanja po svaku cenu pokušala da dezavuiše poslednjeg uspešnog direktora Muzeja Savremene umetnosti pokojnog Radisava Trkulju koji joj je u Vremenu br 463 od 20.11. 1999 lepo odgovorio: Pročitavši tekst u nedeljniku Vreme shvatio sam da je već unapred predviđen da bude intoniran kao kritički osvrt sa perfidnim lažima možda stručne Irine Subotić, koja svojom CRNOM RUPOM pokazuje sve moguće položaje svoje stručnosti, adekvatna je njenim idealima, njenoj želji da pokaže kako je (ona) završila škole, kako je umna i kvalifikovana za sve što je u bilo kakvoj vezi sa muzejima, umetnošću, otkupima itd.

Gospođa Irina Subotić laže kad kaže: "Trkulja nema vizije o skupljanju dela, ni o programima, on ne poznaje ovo vreme, ne zna šta se dešava oko nas, ne kupuju se časopisi, nema razmene kataloga, dokumentacija se ne obrađuje, nastupila je velika promena, došli su novi umetnici, a postavka nije ažurirana". Moguće da je Irina Subotić jedino u pravu kad kaže za bivšeg direktora, slikara Miodraga Protića, kako ga je teško zameniti. Tačno.

Irina Subotić ne zna da slika, ali posao čuvara (kustosa) uz određene uslove i pod posebnim nadzorom mogla bi da odrađuje.

Sada su njena politika belosvetske dame, njen kredibilitet, njena stručnost okrenuti prema Muzeju savremene umetnosti i prema direktoru Radislavu Trkulji. Zašto je to tako?

Subotić u svojoj karijeri nije uradila ništa pozitivno. Navodno je pratila likovnu savremenu scenu. Glupost. Pokušala je da nametne šta je savremena likovnost. Ali samo pokušala. Definitivno, ona barata podacima, informacijama, ali šta je to što nju predstavlja u toj kritičnosti, u toj sadašnjoj i budućoj muzeologiji, šta je njen životni posao?

Moram da kažem - samo laži i izmišljotine. Što nije stala iza Protića, Veličkovića, Šejke pre četrdeset godina? I onda je bila nejasna, pravila prazne ali pametne tekstove, i verovatno i tada lagala i baratala lažnim podacima kao i sada. Njen rad je njena katastrofa. Trkulja je dalje na Subotićkinu trdnju kako u prostor ulaze ptice mogu i životinje da uđu, da ne govorim o kiši i vetru... čula sam da je Trkulja tražio 40.000 DM od marketinga od Ceptera za saniranje zgrade..." napisao : ako je naše društvo otvoreno, a naš muzej bombe otvorile, kako onda da ne uđu ptice i životinje.

Gđa Irina Subotić nije bila među njima. Trkulja je dalje naveo: A ja sam čuo kako je Irina Subotić, kada joj je trebalo para, izašla na Stacione centrala u Milanu... ali samo sam čuo. Stručni stav Irine Subotić: "... Šejkina izložba je bila lepa jer su lepi Šejkini radovi..."dakle ovo je jedna veoma stručna likovna kritika koja objašnjava slikarstvo Šejke na novi način, "lepi Šejkini radovi". Tu smo definitivno prešli na politiku i tu je pobrojana jedna ozbiljna lista ljudi sa svim vrlinama i manama, i pošto nam je očitala lekciju svi smo po funkcijama i redosledu strpani u tu njenu CRNU RUPU!

Naravno i oko Šejke je ispao skandalčić jerbo je Subotić dr Irina napravila gromoglasnu galamu nakon izložbe Šejka pre Šejke jer su po njoj na toj izložbi isplivali brojni navodni falsifikati Šejkinih crteža da bi se na kraju ispostavilo da je upravo iste te Šejkine crteže upravo Subotić dr Irina uvrstila u popis radova koji je sama objavila u katalogu u izdanju Muzeja Savremene umetnosti a čitava stvar je kulminirala zahtevom pokojnog Dragoša Kalajića da se crteži pošalju na ekspertizu, a Kalajić je obećao da će se, u slučaju da se ispostavi da su crteži falsifikati, povuči iz javnog života pri čemu je povlačenje tražio i od Subotić Dr Irine u slučaju da se ispostavi da su crteži autentični čime se Subotički doživotno zamerio!

Inače, vezano za Miodraga Protića treba podsetiti na svojevremeni susret Irine Subotić sa jednom pokojnom prijateljicom potpisanog, inače novinarkom Politike, pri čemu se Subotička koja je šetala dete, po običaju hvalisala svime i svačime, na šta joj je rečeno: slatka mala, isti otac. Subotička je rekla. Hvala, liči na Gojka ali je potom sledio hladan tuš: nisam ja mislila na Gojka!!!

A o čemu se zapravo radi nagovestila je Mirjana Bobić Mojsilović spominjući porodični trougao i četvorougao mada se zapravo radilo o daleko većem mnogouglu pa je tako gosn Subotić svojevremeno redovno viđan u sumnjivom društvu po Šumicama a gospođa Subotić je, pored ostalih, bila u veoma ustreptalim odnosima sa sada pokojnim vajarem Draganom Mileusnićem, koji se čak žalio kako je dotična tražila da u Košutnjak donese i ćebe, a takođe je poznato i to da je dotična imala i duplikat ključa od stana sada pokojne Svetlane Isaković, ex direktorke Muzeja Primenjene umetnosti, inače iste one koja je polivala vodom demonstrante 1996 godine, a koji je koristila kada je u Košutnjaku zima!

Inače u upućenim krugovima dobro je poznato i da su Subotić dr Irina i mužić joj dr Gojko godinama iznajmljivali stan u u napuštenom rudarskom naselju na padinama Rtnja gde su redovno preko vikenda boravili sami ili sa prijateljima, tako da još iz tog vremena potiče priča o bračnim trouglovima i četvorouglovima, tim pre jer je tamo redovno dolazio i pridruženi član slikar Stojan Ćelić, s kojim su se intenzivno družili do poslednjeg dana njegovog života iako je sam Čelić poodavno pred većim društvom javno naredio i Subotić dr Irini i sopstvenoj ženi Ivani Simeonović Čelić da umuknu jer su prave ćurke koje ništa ne razumeju!

A o tome da Subotić dr Irina očito ne razume mnogo šta, a uz to, poput one babe u policiji sa početka teksta, očito pati i od ekshibicionizma nije joj ni najmanje bilo teško da samu sebe upetlja u još jedan veliki i monumentalni skandal vezan za falsifikate slike, ovoga puta radilo se i skandaloznoj izložbi zbirke umetnina izvesne Svetlane Jovičić koja je održana u beogradskoj Kući Legata pre nekoliko godina, jer se ispostavilo da je najveći deo izloženih umetnina iz Zbirke Jovičić zapravo bio kapitalna zbirka falsifikata.

Elem za tako kapitalnu prigodu predgovor u katalogu napisala je Subotić dr Irina, istoričarka umetnosti, a tekst njena koleginica prof. dr Dijana Metlić. One su, po mišljenju članova Udruženja i galerista, na taj način dale "legitimitet predstavi i potanko opisale svako (ne)delo ponaosob.

Ipak pokazalo se da je najstrašnija činjenica da čak dva istoričarke umetnosti, bolje rečeno kunsthisteričarke, koje su pritom i doktori nauka uopšte ne znaju šta je original, a šta falsifikat, pa mrtve hladne svojim tekstovima potvrđuju da ono što nije original, to jeste. Štaviše, pojavile su se slike za koje niko ne zna.

Nijedna slika sa ove izložbe ne postoji u popisima umetnika. Naravno sve to velikoj stručnjakinji za sve i svašta Subotić Dr Irini to očito nije ni najmanje bilo bitno pa je nakon pucanja afere sa faslifikatima mrtva hladna objasnila da je njen pogovor zapravo podrška kolekcionaru da dela koja poseduje izloži u javnost i da se time da šansa da kritika i istorija umetnosti da svoje mišljenje o izloženim radovima vadeći se pri tome da se ona ne bavi nečijim delima već teorijom što samo po sebi govori da je tekst za katalog pisala napamet, dakle bez gledanja slika o kojima je trebala da piše!

No skandal je dobio na zamahu pošto je jedan od naših najeminentnijih kolekcionara umetnina, Novosađanin Đuro Popović, napisao krivičnu prijavu za organizovani kriminal protiv Svetlane i Zorana Jovičića kao i njegovih saučesnika, među kojima su i autorke kataloga.

Popović je sa pravom izjavio kako je reč o velikoj prevari pošto će Jovičići posle ove izložbe, sa potrebnim potvrdama o autentičnosti, slike nuditi na sajtovima "Kupujem prodajem", "Kupindo" i "Limundo" i varati građane. Popović je izjavio i kako smatra da su na ovoj izložbi izložena samo četiri originala a sve ostalo su grubi falsifikati.

Takođe je naglasio da je vlasnik kompletne ostavštine Bogdana Šuputa koji je pisao bratu o svakom svom delu tako da je sve zabeleženo, svaka njegova slika, najmanji rad a izložena slika nigde nije evidentirana! Takođe je rekao da poseduje Šuputove originalne boje i da će ih rado dostaviti forenzičarima.

Falsifikatima je bila ogorčena i mr Mira Kun, kćerka slikara Đorđa Andrejevića Kuna. Ona je tvrdila da oba rada potpisana imenom njenog oca, on nije naslikao: Jedan od tih radova "Oplakivanje" potiče iz 1937. i njen otac ga je navodno naslikao u Španiji.

On jeste bio u Španiji, ali tek 1939. i zna se da tamo nije uradio nijednu sliku. Na drugoj slici je predstavljena balerina u statičnoj pozi. Kunovi likovi nikad nisu bili statični - tvrdi ćerka poznatog umetnika. Naravno svoj kreativni doprinos ovom prekrasnom skandalu dao je tadašnji direktor Kuće Legata izvesni Filip Brusić Reno koji se hteo ne hteo upeljao kao pile u kučine pa je mrtav hladan izjavio kako je izložba falsifikata pod nazivom "Između sećanja i zaborava" gostujuća izložba a Kuća legata je samo ustupila prostor.

Katalog je izdala porodica Jovičić, a iza izložbe su stale Irina Subotić i Dijana Metlić. A Brusić Renou je to bilo dovoljno pošto se Kuća Legata kao ne bavi autentifikacijom dela što niko nikada nije ni tražio.

U svakom slučaju to je bio sraman potez Kuće legata, od koga je gore bilo samo objašnjenje direktora i Subotić dr Irine. Tužno!! Tužno je da neko dobije titulu doktora nauka ili kako već istoričara umetnosti i da može da postavlja ovakva pitanja i vodi diskusiju bez imalo odgovornosti.

Jači je direktor koji kaže da je izložbu odobrio jer su mu Jovičići predočili da će stručne tekstove za prateći katalog izložbe potpisati dr Irina Subotić, profesor emeritus, kao autor uvodnog teksta za katalog i dr Dijana Metlić, profesor istorije umetnosti na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, kao autor studijske analize izloženih dela, te da će recenzent biti dr Olivera Erić, kustos na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu.

Uglavnom, sve sami eminentni štihovi, pardon štihovice pošto je sada jako moderna rodna ravnopravnost a posebne je bisere ipak priredila Subotić Dr Irina koja je najpre tvrdila kako je pisala tekst za katalog da bi objasnila potrebu izlaganja privatnih zbirki u javnosti kako bi se doneo sud kritike, kao i da ukaže da netipične slike, a ne remek-dela, mogu da upotpune saznanja o opusima umetnika da bi na kraju odbila da govori pred kamerama očito nezadovoljna tonom polemike koja je po njoj očito otišla u nepoželjnom pravcu!

Naravno, sve ovakve stvari su posledice situacije u kojoj raznorazne prethumne penzionerke sa svojih 80 I kusur godina po svaku cenu žele da ostanu u centru pažnje lečeći pri tome sve moguće komplekse a jedini rezultat njihove stalne i napadne prisutnosti na javnoj kulturnoj sceni i činjenice da godinama i decenijama samo one i oni daju raznorazna mišljenja o svemu, stvorila se situacija u kojoj mlađi I stručniji ljudi nemaju baš neku šansu ni da rade, ni da iskazuju mišljenje drugačije od mišljenja ove grupacije ljudi koji jedni druge napadaju, udružuju se u klan kada im to odgovara i isto tako prave hajke na one koji su se usudili da nešto rade bez njihovog misljenja!

Onda ni najmanje ne može da čudi da se jedna takva persona poput Subotić dr Irine, koja je zvanično istoričar umetnosti petlja u sve osim onoga što joj je struka i za šta je zvanično kompetentna pa se dotična recimo pojavila, da kao veliki stručnjak za probleme migranata u centrima za tražioce azila u Srbiji, govori povodom skaredne izložbe "Granica je zatvorena" u tzv Muzeju afričke umetnosti koji se očito bavi svime osim onime što mu stoji u nazivu pri čemu nema nijednog kustosa istoričara umetnosti, a ovakva nebulozna izložba je nastala u saradnji Muzeja afričke umetnosti, nevladine organizacije Grupe 484 i umetničkog kolektiva Škart.

Ipak najveće štetočinstvo ikada zabeleženo u muzeologiji u Srbiji direktno je izvedeno u vreme kada je Subotić dr Irina bila predsednik UO Narodnog muzeja kada je najpre muzej zatvoren za posetioce a potom je sledio udruženi zločinački poduhvat u režiji velike muzeološke lože predvođene velikim majstoricama dr Tatjanom Cvjetičanin i bivšim predsednicama upravnog odbora Narodnog muzeja dr Irinom Subotić i dr Maricom Šuput.

Velike rotarijanske lože predvođena velikim majstorima akademikom Nikolom Tasićem, arhitektom Dragomirom Acovićem i Miroslavom Tasićem smenjenim direktorom Etnografskog Muzeja te velika arhitektonska loža predvođena velikim majstorima arh. Miladinom Lukićem, prof. dr Milanom Rakočevićem i savetnikom arh. Dragomirom Acovićem čija je glavna uloga bila nameštanje izbora svog kućnog prijatelja Milana P. Rakočevića za glavnog projektanta rekonstrukcije Narodnog muzeja u šta se svesrdno uključio dvaput smenjeni pomoćnik dva ministra kulture Miladin Lukić.

On je omogućio plaćanje 856.850 evra arhitekti Rakočeviću za izrada idejnog i glavnog projekta a 248.054 evra potrošeno za konsultantske usluge konzorcijumu Solomko-Projman. Ono što nikome ni najmanje nije zasmetalo je činjenica da iz ovoga proizilazi da je sitnica od „svega" 856.850 evra zapravo plaćana fizičkom licu, odnosno preduzetničkim radnjama direktno povezanim sa Velikim Majstorom prof dr Milanom Rakočevićem!

Ali u računicu od straćenih 1.104.904 (milion sto četiri hiljade devet stotina četiri eura) što je ustanovilo Ministarstvo kulture nisu ušli troškovi službenog puta Subotić dr Irine i mužića joj u SAD o trošku Narodnog muzeja, a da do sada nikome za to nije zafalila ni dlaka sa glave, iako su sa dvorskim arhitektima, kućnim ljubimcima prijateljima i kumovima, namerno birana najskuplja i najneracionalnija rešenja koja bi omogućila višedecenijsko izvlačenje novca poreskih obveznika, jer su besposlenu operativu i biroe po potkrovljima mnogo više zanimali kolač od 50 miliona evra i razvlačenje radova nego kvalitetno rešavanje postavljenih zadataka.

Naravno, po sistemu Živke Ministarke i njene izjave „samo da se malo zaboravi ovo malo bruke" Subotić dr Irina se nepozvana pojavila na otvaranju Narodnog muzeja i odmah počela da prosipa mudrosti. Velika je šteta što više ne postoji stari rimski običaj Damnatio Memoriae, odnosno zabrana sećanja u smislu proterivanja iz javne uspomene jer bi onda na svoje došao i Miroslav Krleža koji je u najpoznatijoj drami Gospoda Glembajevi za Barunicu Kasteli napisao da takva osoba treba da šuti!!!

A Subotić dr Irina i dalje priča o svemu i svačemu o čemu pojma nema, počevši od uređenja pešačkih zona i urbanizma pa sve do navodnog narušavanja siluete grada i još vodi Europu Nostru, a o tome u sledećem broju!

Parazitizam (grčki: đánÜóéôio = čankoliz, ulizica), predstavlja tip simbiotskog odnosa između organizama različitih vrsta u kojem jedan organizam, parazit, ima koristi na štetu domaćina.

U svakodnevnom životu izraz parazitizam se najčešće koristi radi označavanja raznoraznih štetočina koje samim svojim postojanjem i gromoglasnom medijskom halabukom pokušavaju da skrenu pažnju sa svog štetočinstva, besprimernog arčenja para i prodavanja magle.

Po svom stepenu štetočinstva posebno se ističu, s jedne strane podjednako štetne nevladine organizacije koje se navodno bave zaštitom kulturnih dobara pri čemu od tog rada jedino korist imaju same nevladine organizacije i njihova članska visočanstva, dok se spomenici i dalje nalaze u trajnom trpnom i propadajućem stanju, te s druge brojni pojedinci i navodni stručnjaci za zaštitu kulturne baštine, a sama aktivnost takvih eminentnih kapaciteta u najmanju ruku kao da je opisana u onom vicu gde baba ulazi u policijsku stanicu i viče da je silovana.

Policajci je pitaju kada i gde se to desilo a ona odgovara: pre četrdeset godina a policajci kažu da je sada malo kasno da se to prijavi, na šta baba kaže da ona neće da prijavi već hoće da priča o tome!

Elem priča koja sledi itekako ima veze i sa parazitizmom egzibicionizmom i nevladinim sektorom. Pre skoro trideset godina u Beogradu je održano savetovanje „Urbanizam i zaštita spomenika kulture" koje se pretvorilo u sveopštu gnjavažu sa ciljem da se spreči svaka gradnja i rekonstrukcija tada veoma nakaznog trga „Slavija" a zapravo je to bio pokušaj da se nekadašnja zgrada apoteke na silu proglasi spomenikom kulture samo zato što je tamo navodno radio pokojni slikar Aleksandar Tomašević koji je inače imao atelje na Kosančićevom vencu, a svaka priča o zaštiti je prekinuta kada je Tomaševićeva žena dobila stan u Krunskoj ulici u zamenu za 25% vlasništva zgrade sa apotekom.

Uglavnom ceo skup je bio takva gnjavaža da je predsedavajući, Bata Stojkov, u jednom trenutku, iako je mikrofon bio uključen, zavapio; ljudi nemojte nas sada ovde zajebavati!!!! Elem nakon skoro trideset godina istorija se ponavlja samo što je sada reč o Beogradskoj tvrđavi, odnosno gradnji gondole koja bi trebala da poveže obe obale Save.

Naravno predvodnici sveopšte kampanje pljuvanja su sve sami najobjektivniji objektivni mediji poput najnezavisnije nezavisne televizije N1 i istog takvog najobjektivnijeg objektivnog lista Danas , pri čemu sa ekrana u štampanih strana naprosto ne silaze redom sve sami štihovi predvođeni takođe plaćeničkom nevladinom organizacijom Europa Nostra i udruženjem anarhista pod imenom Ne davimo Beograd.

Zajednički imenitelj i za Europu nostru i nedavitelje Beograda da su i jedni i drugi sve sami „stručnjaci" i „stručnjakinje" koji uglavnom pojma nemaju ni o pravilima konzervatorskih istraživanja, niti o pravilima arhitektonskog projektovanja, , niti o tome šta je interpolacija, niti šta su potrebe razvoja turizma.

Sama Europa nostra se po plaćeničkim medijima proglašava za svetski poznato udruženje za zaštitu spomenika kulture ali kada se pročita i čuje šta sve njeni predstavnici javno lupetaju postaje sasvim jasno o kakvim se kapacitetima zapravo radi. P

redsednica ove bizarne NVO je izvesna Irina Subotić, po struci istoričar umetnosti, inače u široj javnosti poznata kao Irina Nacionale, takođe kao Baba Irina a koja sada u cvetu starosti čekajući 80 godina života po svaku cenu pokušava da i dalje ostane u centru pažnje.

Njena navodno eminenta karijera ostala je obeležena što skandalima, što neznanjem o čemu najbolje govori čuveni skandal oko plagijata i tužbe Zorana Markuša zbog krađe autorstva izložbe o grupi Zenit, odnosno najblaže rečeno njenih kleptomanskih poteza.

Zatim naredni skandal oko izložbe slikara Vlade Veličkovića gde joj je jako zasmetalo što je Mirjana Bobić Mojsilović radila intervju sa Veličkovićem, zbog čega je vređala Bobićku nazivajući je novinarčićem na šta je Bobićka u tekstu „Čiji je čovek Vlada Veličković?" pored ostalog napisala sledeće: izvesna Irina Subotić se uvalila u meku i izazovnu stolicu kratkotrajne TV slave da bi narodu saopštila da jedino ona razume slikarstvo Vlade Veličkovića te da su svi ostali budale.

Bobićka je dalje napisala: duboko žalim gospođu Irinu Subotić, večitog talenta jugoslovenske umetničko kritičarske scene koja je po godinama odavno prešla granicu talentovanih jer je imala potrebu da milionskom tv gledalištu saopšti kako je Vlada Veličković njen i samo njen, te da ga jedino ona može razumeti. To čiji je čovek Vlada Veličković rešava se pristojno u porodičnom trouglu ili četvorouglu i ne tiče se TV publike.

Dalje se navodi da ucveljenost Subotićke možda dolazi od jednostavne činjenice da i pored dvadesetogodišnjeg vernog služenja slikaru on uopšte nije spomenuo nju već Katarinu Ambrozić.

Naravno i kada se pogleda muzeološka karijera Subotić dr Irine vidi se da je često brkala babe i žabe pa je tako 1993 godine priređujući u Narodnom Muzeju izložbu Ruski umetnici u Srbiji mrtva hladna u ruske slikare utrpala hrvatskog slikara Ivana Tišova rođenog 1870 u Viškovcima kraj Đakova, školovanog na Zagrebačkoj likovnoj akademiji koji je umro 1928 godine u Zagrebu, a da stvar bude kompletna Subotička je čak izmislila da je Tišov rođen 1906 godine i da se ne zna ni kad ni gde je umro!!!

Srećom postoji skroman katalog da sve ovo potvrdi! Naravno, nešto ranije ju je kao otvorenu kniigu pročitao i tadašnji direktor Narodnog Muzeja Jefta Jeftović koji je video da u muzeju ima jedan broj kustosa neradnika kojima je zato naredio da pothitno spreme planove rada za naredni period što naravno niko nije uradio ali je Subotićka pred svima izjavila kako je ona spremila ali napisano rukom i krenula da čita na glas sve dok joj jedna koleginica nije otela papir iz ruku te se ispostavilo da čita iz potpuno praznog papira!

Naravno, Subotićka je nakon NATO bombardovanja po svaku cenu pokušala da dezavuiše poslednjeg uspešnog direktora Muzeja Savremene umetnosti pokojnog Radisava Trkulju koji joj je u Vremenu br 463 od 20.11. 1999 lepo odgovorio: Pročitavši tekst u nedeljniku Vreme shvatio sam da je već unapred predviđen da bude intoniran kao kritički osvrt sa perfidnim lažima možda stručne Irine Subotić, koja svojom CRNOM RUPOM pokazuje sve moguće položaje svoje stručnosti, adekvatna je njenim idealima, njenoj želji da pokaže kako je (ona) završila škole, kako je umna i kvalifikovana za sve što je u bilo kakvoj vezi sa muzejima, umetnošću, otkupima itd.

Gospođa Irina Subotić laže kad kaže: "Trkulja nema vizije o skupljanju dela, ni o programima, on ne poznaje ovo vreme, ne zna šta se dešava oko nas, ne kupuju se časopisi, nema razmene kataloga, dokumentacija se ne obrađuje, nastupila je velika promena, došli su novi umetnici, a postavka nije ažurirana". Moguće da je Irina Subotić jedino u pravu kad kaže za bivšeg direktora, slikara Miodraga Protića, kako ga je teško zameniti. Tačno.

Irina Subotić ne zna da slika, ali posao čuvara (kustosa) uz određene uslove i pod posebnim nadzorom mogla bi da odrađuje.

Sada su njena politika belosvetske dame, njen kredibilitet, njena stručnost okrenuti prema Muzeju savremene umetnosti i prema direktoru Radislavu Trkulji. Zašto je to tako?

Subotić u svojoj karijeri nije uradila ništa pozitivno. Navodno je pratila likovnu savremenu scenu. Glupost. Pokušala je da nametne šta je savremena likovnost. Ali samo pokušala. Definitivno, ona barata podacima, informacijama, ali šta je to što nju predstavlja u toj kritičnosti, u toj sadašnjoj i budućoj muzeologiji, šta je njen životni posao?

Moram da kažem - samo laži i izmišljotine. Što nije stala iza Protića, Veličkovića, Šejke pre četrdeset godina? I onda je bila nejasna, pravila prazne ali pametne tekstove, i verovatno i tada lagala i baratala lažnim podacima kao i sada. Njen rad je njena katastrofa. Trkulja je dalje na Subotićkinu trdnju kako u prostor ulaze ptice mogu i životinje da uđu, da ne govorim o kiši i vetru... čula sam da je Trkulja tražio 40.000 DM od marketinga od Ceptera za saniranje zgrade..." napisao : ako je naše društvo otvoreno, a naš muzej bombe otvorile, kako onda da ne uđu ptice i životinje.

Gđa Irina Subotić nije bila među njima. Trkulja je dalje naveo: A ja sam čuo kako je Irina Subotić, kada joj je trebalo para, izašla na Stacione centrala u Milanu... ali samo sam čuo. Stručni stav Irine Subotić: "... Šejkina izložba je bila lepa jer su lepi Šejkini radovi..."dakle ovo je jedna veoma stručna likovna kritika koja objašnjava slikarstvo Šejke na novi način, "lepi Šejkini radovi". Tu smo definitivno prešli na politiku i tu je pobrojana jedna ozbiljna lista ljudi sa svim vrlinama i manama, i pošto nam je očitala lekciju svi smo po funkcijama i redosledu strpani u tu njenu CRNU RUPU!

Naravno i oko Šejke je ispao skandalčić jerbo je Subotić dr Irina napravila gromoglasnu galamu nakon izložbe Šejka pre Šejke jer su po njoj na toj izložbi isplivali brojni navodni falsifikati Šejkinih crteža da bi se na kraju ispostavilo da je upravo iste te Šejkine crteže upravo Subotić dr Irina uvrstila u popis radova koji je sama objavila u katalogu u izdanju Muzeja Savremene umetnosti a čitava stvar je kulminirala zahtevom pokojnog Dragoša Kalajića da se crteži pošalju na ekspertizu, a Kalajić je obećao da će se, u slučaju da se ispostavi da su crteži falsifikati, povuči iz javnog života pri čemu je povlačenje tražio i od Subotić Dr Irine u slučaju da se ispostavi da su crteži autentični čime se Subotički doživotno zamerio!

Inače, vezano za Miodraga Protića treba podsetiti na svojevremeni susret Irine Subotić sa jednom pokojnom prijateljicom potpisanog, inače novinarkom Politike, pri čemu se Subotička koja je šetala dete, po običaju hvalisala svime i svačime, na šta joj je rečeno: slatka mala, isti otac. Subotička je rekla. Hvala, liči na Gojka ali je potom sledio hladan tuš: nisam ja mislila na Gojka!!!

A o čemu se zapravo radi nagovestila je Mirjana Bobić Mojsilović spominjući porodični trougao i četvorougao mada se zapravo radilo o daleko većem mnogouglu pa je tako gosn Subotić svojevremeno redovno viđan u sumnjivom društvu po Šumicama a gospođa Subotić je, pored ostalih, bila u veoma ustreptalim odnosima sa sada pokojnim vajarem Draganom Mileusnićem, koji se čak žalio kako je dotična tražila da u Košutnjak donese i ćebe, a takođe je poznato i to da je dotična imala i duplikat ključa od stana sada pokojne Svetlane Isaković, ex direktorke Muzeja Primenjene umetnosti, inače iste one koja je polivala vodom demonstrante 1996 godine, a koji je koristila kada je u Košutnjaku zima!

Inače u upućenim krugovima dobro je poznato i da su Subotić dr Irina i mužić joj dr Gojko godinama iznajmljivali stan u u napuštenom rudarskom naselju na padinama Rtnja gde su redovno preko vikenda boravili sami ili sa prijateljima, tako da još iz tog vremena potiče priča o bračnim trouglovima i četvorouglovima, tim pre jer je tamo redovno dolazio i pridruženi član slikar Stojan Ćelić, s kojim su se intenzivno družili do poslednjeg dana njegovog života iako je sam Čelić poodavno pred većim društvom javno naredio i Subotić dr Irini i sopstvenoj ženi Ivani Simeonović Čelić da umuknu jer su prave ćurke koje ništa ne razumeju!

A o tome da Subotić dr Irina očito ne razume mnogo šta, a uz to, poput one babe u policiji sa početka teksta, očito pati i od ekshibicionizma nije joj ni najmanje bilo teško da samu sebe upetlja u još jedan veliki i monumentalni skandal vezan za falsifikate slike, ovoga puta radilo se i skandaloznoj izložbi zbirke umetnina izvesne Svetlane Jovičić koja je održana u beogradskoj Kući Legata pre nekoliko godina, jer se ispostavilo da je najveći deo izloženih umetnina iz Zbirke Jovičić zapravo bio kapitalna zbirka falsifikata.

Elem za tako kapitalnu prigodu predgovor u katalogu napisala je Subotić dr Irina, istoričarka umetnosti, a tekst njena koleginica prof. dr Dijana Metlić. One su, po mišljenju članova Udruženja i galerista, na taj način dale "legitimitet predstavi i potanko opisale svako (ne)delo ponaosob.

Ipak pokazalo se da je najstrašnija činjenica da čak dva istoričarke umetnosti, bolje rečeno kunsthisteričarke, koje su pritom i doktori nauka uopšte ne znaju šta je original, a šta falsifikat, pa mrtve hladne svojim tekstovima potvrđuju da ono što nije original, to jeste. Štaviše, pojavile su se slike za koje niko ne zna.

Nijedna slika sa ove izložbe ne postoji u popisima umetnika. Naravno sve to velikoj stručnjakinji za sve i svašta Subotić Dr Irini to očito nije ni najmanje bilo bitno pa je nakon pucanja afere sa faslifikatima mrtva hladna objasnila da je njen pogovor zapravo podrška kolekcionaru da dela koja poseduje izloži u javnost i da se time da šansa da kritika i istorija umetnosti da svoje mišljenje o izloženim radovima vadeći se pri tome da se ona ne bavi nečijim delima već teorijom što samo po sebi govori da je tekst za katalog pisala napamet, dakle bez gledanja slika o kojima je trebala da piše!

No skandal je dobio na zamahu pošto je jedan od naših najeminentnijih kolekcionara umetnina, Novosađanin Đuro Popović, napisao krivičnu prijavu za organizovani kriminal protiv Svetlane i Zorana Jovičića kao i njegovih saučesnika, među kojima su i autorke kataloga.

Popović je sa pravom izjavio kako je reč o velikoj prevari pošto će Jovičići posle ove izložbe, sa potrebnim potvrdama o autentičnosti, slike nuditi na sajtovima "Kupujem prodajem", "Kupindo" i "Limundo" i varati građane. Popović je izjavio i kako smatra da su na ovoj izložbi izložena samo četiri originala a sve ostalo su grubi falsifikati.

Takođe je naglasio da je vlasnik kompletne ostavštine Bogdana Šuputa koji je pisao bratu o svakom svom delu tako da je sve zabeleženo, svaka njegova slika, najmanji rad a izložena slika nigde nije evidentirana! Takođe je rekao da poseduje Šuputove originalne boje i da će ih rado dostaviti forenzičarima.

Falsifikatima je bila ogorčena i mr Mira Kun, kćerka slikara Đorđa Andrejevića Kuna. Ona je tvrdila da oba rada potpisana imenom njenog oca, on nije naslikao: Jedan od tih radova "Oplakivanje" potiče iz 1937. i njen otac ga je navodno naslikao u Španiji.

On jeste bio u Španiji, ali tek 1939. i zna se da tamo nije uradio nijednu sliku. Na drugoj slici je predstavljena balerina u statičnoj pozi. Kunovi likovi nikad nisu bili statični - tvrdi ćerka poznatog umetnika. Naravno svoj kreativni doprinos ovom prekrasnom skandalu dao je tadašnji direktor Kuće Legata izvesni Filip Brusić Reno koji se hteo ne hteo upeljao kao pile u kučine pa je mrtav hladan izjavio kako je izložba falsifikata pod nazivom "Između sećanja i zaborava" gostujuća izložba a Kuća legata je samo ustupila prostor.

Katalog je izdala porodica Jovičić, a iza izložbe su stale Irina Subotić i Dijana Metlić. A Brusić Renou je to bilo dovoljno pošto se Kuća Legata kao ne bavi autentifikacijom dela što niko nikada nije ni tražio.

U svakom slučaju to je bio sraman potez Kuće legata, od koga je gore bilo samo objašnjenje direktora i Subotić dr Irine. Tužno!! Tužno je da neko dobije titulu doktora nauka ili kako već istoričara umetnosti i da može da postavlja ovakva pitanja i vodi diskusiju bez imalo odgovornosti.

Jači je direktor koji kaže da je izložbu odobrio jer su mu Jovičići predočili da će stručne tekstove za prateći katalog izložbe potpisati dr Irina Subotić, profesor emeritus, kao autor uvodnog teksta za katalog i dr Dijana Metlić, profesor istorije umetnosti na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, kao autor studijske analize izloženih dela, te da će recenzent biti dr Olivera Erić, kustos na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu.

Uglavnom, sve sami eminentni štihovi, pardon štihovice pošto je sada jako moderna rodna ravnopravnost a posebne je bisere ipak priredila Subotić Dr Irina koja je najpre tvrdila kako je pisala tekst za katalog da bi objasnila potrebu izlaganja privatnih zbirki u javnosti kako bi se doneo sud kritike, kao i da ukaže da netipične slike, a ne remek-dela, mogu da upotpune saznanja o opusima umetnika da bi na kraju odbila da govori pred kamerama očito nezadovoljna tonom polemike koja je po njoj očito otišla u nepoželjnom pravcu!

Naravno, sve ovakve stvari su posledice situacije u kojoj raznorazne prethumne penzionerke sa svojih 80 I kusur godina po svaku cenu žele da ostanu u centru pažnje lečeći pri tome sve moguće komplekse a jedini rezultat njihove stalne i napadne prisutnosti na javnoj kulturnoj sceni i činjenice da godinama i decenijama samo one i oni daju raznorazna mišljenja o svemu, stvorila se situacija u kojoj mlađi I stručniji ljudi nemaju baš neku šansu ni da rade, ni da iskazuju mišljenje drugačije od mišljenja ove grupacije ljudi koji jedni druge napadaju, udružuju se u klan kada im to odgovara i isto tako prave hajke na one koji su se usudili da nešto rade bez njihovog misljenja!

Onda ni najmanje ne može da čudi da se jedna takva persona poput Subotić dr Irine, koja je zvanično istoričar umetnosti petlja u sve osim onoga što joj je struka i za šta je zvanično kompetentna pa se dotična recimo pojavila, da kao veliki stručnjak za probleme migranata u centrima za tražioce azila u Srbiji, govori povodom skaredne izložbe "Granica je zatvorena" u tzv Muzeju afričke umetnosti koji se očito bavi svime osim onime što mu stoji u nazivu pri čemu nema nijednog kustosa istoričara umetnosti, a ovakva nebulozna izložba je nastala u saradnji Muzeja afričke umetnosti, nevladine organizacije Grupe 484 i umetničkog kolektiva Škart.

Ipak najveće štetočinstvo ikada zabeleženo u muzeologiji u Srbiji direktno je izvedeno u vreme kada je Subotić dr Irina bila predsednik UO Narodnog muzeja kada je najpre muzej zatvoren za posetioce a potom je sledio udruženi zločinački poduhvat u režiji velike muzeološke lože predvođene velikim majstoricama dr Tatjanom Cvjetičanin i bivšim predsednicama upravnog odbora Narodnog muzeja dr Irinom Subotić i dr Maricom Šuput.

Velike rotarijanske lože predvođena velikim majstorima akademikom Nikolom Tasićem, arhitektom Dragomirom Acovićem i Miroslavom Tasićem smenjenim direktorom Etnografskog Muzeja te velika arhitektonska loža predvođena velikim majstorima arh. Miladinom Lukićem, prof. dr Milanom Rakočevićem i savetnikom arh. Dragomirom Acovićem čija je glavna uloga bila nameštanje izbora svog kućnog prijatelja Milana P. Rakočevića za glavnog projektanta rekonstrukcije Narodnog muzeja u šta se svesrdno uključio dvaput smenjeni pomoćnik dva ministra kulture Miladin Lukić.

On je omogućio plaćanje 856.850 evra arhitekti Rakočeviću za izrada idejnog i glavnog projekta a 248.054 evra potrošeno za konsultantske usluge konzorcijumu Solomko-Projman. Ono što nikome ni najmanje nije zasmetalo je činjenica da iz ovoga proizilazi da je sitnica od „svega" 856.850 evra zapravo plaćana fizičkom licu, odnosno preduzetničkim radnjama direktno povezanim sa Velikim Majstorom prof dr Milanom Rakočevićem!

Ali u računicu od straćenih 1.104.904 (milion sto četiri hiljade devet stotina četiri eura) što je ustanovilo Ministarstvo kulture nisu ušli troškovi službenog puta Subotić dr Irine i mužića joj u SAD o trošku Narodnog muzeja, a da do sada nikome za to nije zafalila ni dlaka sa glave, iako su sa dvorskim arhitektima, kućnim ljubimcima prijateljima i kumovima, namerno birana najskuplja i najneracionalnija rešenja koja bi omogućila višedecenijsko izvlačenje novca poreskih obveznika, jer su besposlenu operativu i biroe po potkrovljima mnogo više zanimali kolač od 50 miliona evra i razvlačenje radova nego kvalitetno rešavanje postavljenih zadataka.

Naravno, po sistemu Živke Ministarke i njene izjave „samo da se malo zaboravi ovo malo bruke" Subotić dr Irina se nepozvana pojavila na otvaranju Narodnog muzeja i odmah počela da prosipa mudrosti. Velika je šteta što više ne postoji stari rimski običaj Damnatio Memoriae, odnosno zabrana sećanja u smislu proterivanja iz javne uspomene jer bi onda na svoje došao i Miroslav Krleža koji je u najpoznatijoj drami Gospoda Glembajevi za Barunicu Kasteli napisao da takva osoba treba da šuti!!!

A Subotić dr Irina i dalje priča o svemu i svačemu o čemu pojma nema, počevši od uređenja pešačkih zona i urbanizma pa sve do navodnog narušavanja siluete grada i još vodi Europu Nostru, a o tome u sledećem broju!

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane