Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

(P)likovi

Aleksandar Vučić je zaražen i virusom poraza

Svi beže od svog vođe

Počeo je raspad Srpske napredne stranke. Pametniji i iskusniji pripadnici kartela distanciraju se od Aleksandra Vučića, ne žele da ih on povuče na dno. Svesni da je došao kraj, zainteresovani samo da izbegnu suočavanje s odgovornošću dojučerašnjem velikom vođi lojalnost otkazuju najbliži saradnici. Klan Ane Brnabić i Siniše Malog otvoreno mu se suprotstavlja, dezertirali su Petar Panić, Zvonko Veselinović i kum Nikola Petrović, a bekstvo s broda koji tone pripremaju Željko Mitrović, Slaviša Kokeza, pa čak i Bratislav Gašić. O raskolu u kartelu piše zamenik glavnog urednika Magazina Tabloid Predrag Popović, bivši urednik u Dnevnom telegrafu, Nacionalu i Pravdi, nekad blizak Vučićev saradnik i prijatelj.

Predrag Popović

Pored svih psiho-somatskih oboljenja, Aleksandar Vučić je zaražen i virusom poraza. Spoj političkih avantura i međunarodnog kriminala izazvao je fatalnu infekciju od koje mu nema spasa.

Toga su svesni svi u njegovom okruženju, zato se žurno sklanjaju na bezbednu udaljenost. Osam godina su s Vučićem delili ratni plen, državnu i privatnu tuđu imovinu, uživali su u svim benefitima vlasti, ali ne pada im na pamet da podele i odgovornost.

Dok su punili džepove, nije im smetalo što on zavodi diktaturu, krši Ustav i sve postojeće zakone, pljačka i progoni normalne ljude i nanosi trajnu štetu državnim i nacionalnim interesima. Sad, kad su shvatili da se bliži kraj tiranije, ne sviđa im se ideja da svoju sudbinu vežu za njega.

Oko Vučića se širi opor vonj propasti. Instinktom za samoodržanje, svojstvenim kriminalcima većeg kalibra, mnogi su taj neprijatan miris prepoznali kao simptom neminovnog raspada kartela.

Da bi izbegli svođenje računa, prvi su svojim putem krenuli Petar Panić i Zvonko Veslinović. Panić, bivši pripadnik surčinskog klana, izvukao se bez po muke. Još pre 27 godina uterao je patoliški strah u kosti Vučiću, pa nije morao ni da objašnjava razloge za povlačenje iz naprednjačkog kartela. Sa Veselinovićem je druga priča. Njegovi i Vučićevi interesi su suviše prepleteni, a odnosi napeti do pucanja. A, kad dođe do toga, prštaće na sve strane.

Vučić se već pomirio s tim gubicima u ljudstvu. Prljave poslove, koje je doskora obavljao kum Pana, prepustio je Veljku Belivuku, zvanom Velja Nevolja. Očekivao je da dobije isti kvalitet mafijaških usluga, bespogovornu lojalnost i poslušnost, i to po nižoj ceni. Prevario se. Tačno je da Pana i Velja imaju podjednak broj ubistava, za koja nisu odgovarali usled nedostatka dokaza, kao i da su spremni da urade skoro sve što zabranjuju krivični zakoni, ali na tome se završava sličnost.

U Vučićev kartel, Pana je uneo tri decenije burnog iskustva, dok Velja Nevolja tek prolazi prvu fazu neobuzdanog iživljavanja, koje mu omogućava zaštita izvršne i pravosudne vlasti. Belivuk se već uživeo u ulogu Dušana Spasojevića iz 2002. godine.

On i njegovi "Janičari" dobili su unosne poslove i policijske značke. Imaju sve što žele, pa i narasle apetite. Kao "zemunci" nekad, tako sad oni rade šta hoće i kome hoće. Jaki i gladni, ne biraju mete, na udaru su im i naprednjački funkcioneri i finansijeri. Problem se oteo kontroli, pa ni Vučić više ne može da utiče na njih.

Pokušao je preko Bezbednosno-informativne agencije, ali bolje da nije. Kad je video izveštaj, koji je pripremio lično Bratislav Gašić, Vučić se sablaznuo. U svakom dokumentu, uz Belivuka, Aleksandra Vidojevića ili nekog drugog "Janičara", pominje se i Danilo Vučić.

Od Pančeva do Voždovca, pa čak i do Jabuke, graničnog prelaza između Srbije i Crne Gore, u svim parapolitičkim i sumnjivim poslovnim akcijama Belivukove ekipe postoje i tragovi nestašnog prestolonaslednika. Umesto da ih uništi, Gašić ih je precizno zaveo i arhivirao. Bolje reći, učinili su to načelnici uprava. Nisu to uradili zato što su nesmotreni i neoprezni. Naprotiv, čak je i direktor BIA procenio da će mu to jednog dana, kad dođe do promena, poslužiti kao kakav-takav dokaz da je pokušao da korektno vodi službu.

Izveštaj BIA o Belivuku zabrinuo je Vučića po više linija. Prva vodi ka identifikaciji sa zemunskim klanom. Zna se kako je završio uspon Spasojevićevog ganga, iza koga su ostali mnogi grobovi, pa i onaj Zorana Đinđića.

Kod Vučića to budi podeljene uspomene. Više se ne raduje, kao 12. marta 2003, načinu na koji su se mafijaši, kako je govorio, rešili svog premijera. Iako zasad nema naznaka da postoji mogućnost repriziranja takvog epiloga, uplašeni diktator napuni pelene svaki put kad se seti Nevolje. Ne zna kako da ga obuzda, a kamoli ukloni. Da problem bude komplikovaniji, tu je i pomenuta linija koja vodi ka Danilu Vučiću.

Kad je ukrstio linije, kojima su označeni ključni problemi, Vučić je došao do zaključka da na listu za odstrel stavi Gašića. Direktora BIA je optužio za curenje informacija na sve strane. Kao ključni dokaz optužbe protiv Gašića, Vučić je iskoristio saznanja do kojih nije došao preko svoje privatne službe.

Prema tim saznanjima, crnogorski ambasador u Beogradu Tarzan Milošević, u poslednjoj nedelji avgusta, napisao je tajnu depešu u kojoj je opisao učešće Danila Vučića u auto-litiji. Marko Parezanović, prvi operativac BIA, organizovao je automobilske kolone koje su iz Beograda i još nekoliko gradova otišle do crnogorske granice, da neposredno pred izbore, pruže podršku opozicionim strankama sa srpskim predznakom.

U automobilu u kome je bio sin predsednika Srpske napredne stranke nalazila se i torba sa pet miliona evra. Novac je preuzeo jedan sveštenik Srpske pravoslavne crkve. Ambasador Milošević je depešu s tim navodima prosledio svom ministarstvu spoljnih poslova, crnogorskoj Agenciji za nacionalnu bezbednost, ali i, što je Vučića najviše zabolelo, centru CIA u Zagrebu.

Za Vučića, kao i za ovu temu, nije ni bitno da li su Miloševićeva saznanja tačna. Činjenica da su te informacije stigle na zagrebačku adresu predstavlja dovoljno veliki problem da se Vučić prestravi. Kao uvek, on će sve demantovati, predstavljajući to kao još jedan pokušaj kompromitacije njegovog sina i cele porodice, ali od toga nema vajde.

Neposredno pred izbore, crnogorski predsednik Milo Đukanović je lično prozvao Marka Parezanovića da služi kao "lansirna rampa za ruske i velikosrpske interese, kojima podriva državu Crnu Goru". Te informacije je Crnogorcima prosledila Zagorka Dolovac, Republički javni tužioc. Za razliku od nje, koja zna da neće biti reizabrana, Gašić se ne miri sa sudbinom. Pošto ne sme da udari na Vučića, za metu je izabrao njegovu miljenicu Dijanu Hrkalović.

- Sedeli smo blizu nje. Da li je malo više popila ili šta, ali je Gašića žestoko vređala. Nije joj se svidelo to što je on jedan od kandidata za prvog čoveka MUP-a. Pričala je kako je on ker, džukela, previše lojalan Vučiću. Njen razgovor su čuli skoro svi, galamila je dok je pričala - "otkrio je izvor koji je bio prisutan u tom restoranu" za režimski blatoid Srpski telegraf.

Naravno, pouzdan svedok tog događaja, koji se nije desio, bio je lično Gašić. Seljačkim primitivizmom, baš kao što Vučić voli, direktor BIA je pokušao da se predstavi kao verna sluga, i dalje spremna da kidiše i ujeda svakoga ko mu zasmeta. Gašićev trik nije uspeo. Iako mu se sviđa način na koji mu laska, Vučić ne želi da rizikuje, zna da Gašićev poslovni pedigre garantuje samo jedno - izdaće ga čim dobije priliku.

Da bi Gašiću pokazao da još ima uticaj i moć, Vučić je plasirao priče da će na mesto šefa policije vratiti Ivicu Dačića. Malo ko, osim Dačića, očekuje da diktator na čelo Ministarstva unutrašnjih poslova postavi nekoga u koga nema poverenja. A, Dačić je poslednji na tom spisku.

Na prvi pomen te mogućnosti, većina aktuelnih ministara i kandidata za njihove naslednike u sledećoj vladi slatko se nasmejala, pretpostavljajući da sam Dačić širi takve glasine ne bi li sebi digao cenu. Međutim, i pre nego što su završili s ruganjem, neki su se setili da vladu ne sastavlja Vučić, nego Ričard Grenel. Dakle, sve je moguće, pa i povratak predsednika Socijalističke partije Srbije na staru funkciju, na mesto zločina.

Dačić je, kao što je poznato, bio prvi američki favorit u realizaciji plana o redefinisanju političke scene u "postkosovskoj" Srbiji. Vilijem Montgomeri, tadašnji američki ambasador, još 2004. godine je pokušao da vrbuje Dačića za razbijanje patriotskog bloka. Iako zadatak nije ispunjen, jer je SPS pao na niske grane, uspostavljena je saradnja, koja traje i danas.

Pored toga, s obzirom na animozitet koji postoji između Dačića i Ane Brnabić, Vučić se ne bi protivio tom kadrovskom rešenju. Ako mu Amerikanci već uzimaju iz ruku MUP, bolje mu je da tamo ima Dačića, nego nekog Brnabićkinog poslušnika, na koga ne bi mogao da utiče.

Konstituisanje nove vlade Vučić koristi samo za vlastiti marketing. Ta tema mu je povod da se prenemaže na konferencijama za medije, da vrti mantre o rezultatima u izgradnji puteva, bolnica, fabrika i ostalih korupcionaških projekata, sve po njegovim zamislima i pod njegovom kontrolom.

U njegovim bajkama vlast je uspešna, za razliku od realnog stanja u kome se nalaze privreda, zdravstvo, prosveta... Da bi održao privid stare moći, Vučić saradnicima saopštava dileme kome da dodeli koji resor - da li socijalistima da prepusti dva ili tri ministarstva, da li da umesto Vanje Udovičića postavi Dejana Tomaševića i slično. U tom kontekstu, najavio je mogućnost da Ministarstvo privrede poveri Tomislavu Momiroviću, princu iz dinastije "Mona".

- Mi nismo nastali devedesetih, nego 1989, kada je stupio na snagu zakon o preduzećima. Nikad se nismo uvlačili nikome, ali smo jako poštovali institucije svoje zemlje - napisao je na Tviteru mladi Momirović, šampion u ulizištvu na društvenim mrežama.

Tomislav Momirović mesecima vodi besramnu uvlakačku kampanju od koje je i Vučiću postalo neprijatno. Kako i ne bi, takve izlive ljubavi, vere i nade nikad mu niko nije upućvao. Ni mama Angelina, a kamoli supruge Ksenija i Tamara. Iako mu godi svačije uvlačenje u onaj debeli deo tela, pedalj ispod leđa, Vučić ne krije šta misli o Momirovićima.

Za Đorđa Momirovića, rodonačelnika modno-ugostiteljske dinastije, uvek je isticao da je tolika šlihtara da se čak odrekao starog prezimena Momirovski i posrbio ga, da bi olakšao pristup vrhu SPS-a, koji je u to vreme zastupao jake patriotske i nacionalne stavove.

Kao i tata Đorđe, tako bi i sin Toma mogao da promeni prezime. Samo, on ne bi izabrao meku politički podobnu varijantu, nego bi odmah uzeo prezime Vučić.

Na drugi način, ali sa istim ciljem, Vučiću se mesecima ulizuje i Tomislav Nikolić. U početku, Nikolić je pokušavao da za sebe dobije dozvolu da se vrati na mesto predsednika Srpske napredne stranke, a sina Radomira da udene u Vladu, na neko ministarsko mesto, može i ono za lokalnu upravu.

Poslednje što bi Vučić hteo bilo bi da mu Toma Nikolić kadrira i vršlja po stranci. Lukavi bajčetinski vojvoda ne bi propustio priliku da mu se osveti za sva poniženja. Kad ga je Vučić odbio, Nikolić je smanjio ambicije i zadovoljio se s tim da Radomir s mesta gradonačelnika Kragujevca ode za ambasadora u Kinu, gde će naslediti Milana Bačevića. Na taj način, ambasadorska funkcija će ostati u krugu familije.

Vučića ne zanima sastav nove Vlade, nego njen rok trajanja. Ana Brnabić je dobila mandat suprotno njegovoj volji, ali Vučić je i u tom zlu našao nešto dobro.

Brnabićka ima podršku Ričarda Grenela, toplog gej ortaka, ali nema nikakvo uporište u SNS-u, ni među funkcionerima, a kamoli u glasačkom telu.

I ona, kao i njen saveznik Siniša Mali, predstavljaju strano telo među naprednjacima. Doduše, njih to i ne zanima. Od političkih, njih mnogo više zanimaju finansijke mahinacije. Rešenje za eliminaciju te konkurencije Vučić vidi u obaranju vlade koja još nije ni formirana. Za to će iskoristiti pritisak iz Evropske unije.

Evopska komisija je početkom oktobra objavila godišnji izveštaj o napretku Srbije u pregovorima za pristupanje EU. Osnovnu ocenu da Srbija nije ispunila nijednu preporuku iz prošlogodišnjeg izvešta, EK je zasnovala na konstatacijama da i dalje postoji veliki politički pritisak na pravosuđe, nema slobode medija, ugrožena su ljudska prava, a u borbi protiv organizovanog kriminala napredak je uočen samo u strukturnim reformama, ali ne i u "kontinuitetu istraga, optužnica i, na kraju, presuda protiv organizovanih kriminalnih grupa".

"Srbija mora da poveća napore kako bi raskrinkala velike i međunarodno aktivne organizovane kriminalne grupe", navodi se u izveštaju Evropske komisije.

Zahtev da se raskrinkaju kriminalne grupe u Srbiji Vučić čita kao poziv na samoubistvo. On je autor aktuelne šeme organizovanog kriminala i komandant naprednjačkog kartela.

Umesto da nanosi štetu visokoj korupciji, svojoj osnovnoj privrednoj aktivnosti, Vučić će to uraditi Brnabićki i njenom budućem kabinetu.

Čim dođe vreme, raspustiće vladu i inicirati nove izbore. Pod pritiskom, pristaće i na ustupke briselskim tehnokratama, pa i srpskim opozicionarima. Prihvatiće neke od palijativnih zahteva za izmenu izbornih uslova i oslobodiće državne medije, bar delimično. Što se Vučića tiče, Dragan Đilas i Vuk Jeremić, kao i još neki lideri opozicionih stranaka, mogu da dobiju prostor na Radio-televiziji Srbije, to mu neće naneti veliku štetu. Ne, dok ima Pink, Hepi, Prvu i B92. Kao privatne televizije, one neće imati opoziciju da otvaraju program za pravu opoziciju, zadovoljiće formu upotrebom marioneta poput Vojislava Šešelja, Nenada Čanka i Čedomira Jovanovića.

Ipak, ne lezi vraže, i u tom Vučićevom planu ima rupa. Najveća je Željko Mitrović. Vučić i Mitrović dobro znaju da su u braku iz interesa, pa i zbog ucena, straha i korupcije. Mitrović je svakoj vlasti prepuštao svoju televiziju. Uvek je to radio gorljivo i agresivno, ali samo do prve krivine. Mitrović je bio najvatreniji julovac i najservilniji obožavalac Mire Marković.

Na režimskom kontramitingu 1996. godine, u vreme protesta opozicije, vlasnik Pinka se pojavio na bini, rame uz rame sa Slobodanom Miloševićem, sve sa heklerom pod jaknom. Tada je pričao da je dobro što te večeri nije video Đinđića, nije znao da li bi se uzdržao od paljbe.

Kad je Đinđić došao na vlast, Mitrović mu se stavio na raspolaganje. Bez srama, odrekao se Mire Marković, tvrdio je da su se videli samo dva-tri puta, na nekim koktelima. Vučićevu tadašnju suprugu Kseniju zadržao je na plati od 500 evra, ali nije joj dozvolio da radi. Ksenija je postala politički podobna kad se Vučić vratio na vlast, samo u još goroj varijanti, ne kao ministar protiv informisanja, nego kao jurodivi apsolutista.

Takav, Mitrović će do poslednjeg daha služiti Vučiću. Do poslednjeg Vučićevog daha. To zna i diktator. "Žeks nikad nije menjao političko mišljenje, uvek je bio istomišljenik sa svakim vladarom", tvrdi Vučić. Ako proceni da je mu je isplativije da pređe na drugu stranu, Mitrović će to uraditi bez sekunda kolebanja. A, svima kriv i dužan, lak je za ucenjivanje. To zna i Vučić, zato se nije iznenadio vestima da je Mitrović letos imao seriju sastanaka s agentima američkih obaveštajnih službi.

Šta je i koga cinkario, vlasnik Pinka ne priča, a Vučić ne pita, ne sme da rizikuje i naruši ravnotežu straha.

Dok ne dobije signal da krene s antivučićevskom kampanjom, Mitrović glumi lojalnost gospodaru. Svoju televiziju je pretvorio u servis za kompromitaciju i kriminalizaciju svih opozicionara, naročito Đilasa. To mu nije dovoljno, pa ga progoni i lično, tužbama.

Mitrović je u martu podneo krivičnu prijavu protiv Đilasa, koji ga je, tobože, uvredio tvrdnjom da nije platio porez.

Na ročištu, održanom pre nekoliko dana, Đilas je rekao da Mitrović trenutno duguje sto miliona dinara za porez na prihod građana, a da Pink duguje nekoliko stotina miliona dinara. Pritom, Mitrović stalno kasni s isplatom duga po ugovoru o reprogramu, koji je postpisao 2016. na pet godina. Iako bi ugovor morao da bude raskinut, zakon ne važi za vlasnika najjače Vučićeve medijske močuge. Da važi, Mitrovićevi računi bi bili blokirani za iznos duga, plus kamate, koje su oproštene reprogramom.

Umesto toga, Mitrović je od Agencije za osiguranje izvoza dobio kredit od 3,5 miliona evra. I to je suprotno zakonu, jer nije platio porez. Za Mitrovićeve potrebe je napravljena šema, po kojoj on posle godinu dana vrati kredit i sutradan dobije novi, sa istim iznosom. Tako radi već četiri godine.

- Ne dugujem ništa po osnovu poreza. Nije sporno da sam pre šest godina dugovao, ali za razliku od Đikija ja sam dugove otplatio - odgovorio je Mitrović.

Napadom na Đilasa, po ko zna koji put je dokazao lojalnost Vučiću. Usput, zadovoljio je i lični osvetnički poriv, pošto nikad nije zaboravio kako ga je Đilas, dok je bio na vlasti, prinudio da po hitnom postupku plati 17 miliona evra dug Dajrekt Mediji.

Bez obzira na sve to, i Đilas i Vučić znaju da je Mitrović lojalan samo sebi. Kad mu uticajni stranci narede, vlasnik Pinka će, po tradiciji, ekspresno izvršiti nalog i promeniti stranu. Što da ne? Pa, i Vučić je to uradio kad se odrekao radikalskog velikosrpskog nacionalizma i počeo da glumi evroatlantskog fanatika.

Istu vrstu pragmatizma pokazuju mnogi Vučićevi saradnici iz vrha kartela. Na tom spisku dezertera ima i nekoliko tipova od kojih se to ne bi očekivalo. Ko ne poznaje odnose na dvoru iznenadio bi se informacijom da otklon prema padajućem diktatoru pravi čak i Slaviša Kokeza. Dok Vučić nije došao na vlast, Kokeza je bio niko i ništa. On je to i danas, samo što ima mnogo više novca.

Čim je ušao u krupan biznis, mali Kokeza se pokondirio. Količina para uronjenih u njegove džepove iz njega je istisnula sve neprijatne karakterne osobine. Bivši kafedžija preko noći je postao vlasnik nekoliko kompanija, vrednih stotine miliona evra.

U jednom trenutku pomislio je da je to zaista njegovo, pa je počeo da sapliće konkurente iz klana. Disciplinovan je tako što je prinuđen da proda Win Win Nenadu Kovaču, zvanom Neša Roming. Dobio je proviziju od tog posla, ali i želju za osvetom. Na njegovu žalost, nije znao da ćuti. Preventivno, da bi ga ućutkao, Vučić mu je priredio medijsku kampanju s elementima satanizacije.

Kokezinim stopama ide i Slobodan Kvrgić. Uzalud je pristao da učestvuje u mnogim Vučićevim prevarama, među kojima je i ona sa stanovima u naselju Belvil. Kvrgić je kupio dva stana, pa ih je prodao Vučiću. Garsonjeru za njega, a veliki stan za njegovu zvaničnu suprugu Tamaru Đukanović. Prilikom kupovine, dao je pare. Kad ih je prodao, dobio je Vučićeve osmehe.

Preko Kvrgića su realizovani i mnogi sporni poslovi s Elektroprivredom Srbije, u kojima je, opet, najviše profitirao veliki vođa. Iako malo sporije razmišlja, Kvrgić se setio da bi mogao jednog dana da bude pozvan na odgovornost. Ta ideja mu se ne sviđa, ne bi voleo da on, posle svega, dobije robiju, a da Vučiću ostanu pare.

Uskoro će, kao Kokeza, u medijima pod gospodarevom kontrolom moći da gleda šta ga čeka ako zaista realizuje pretnju da će obelodaniti dokumentaciju o zajedničkim poslovnim kombinacijama.

Pored dezertera iz poslovnog miljea, Vučića napuštaju i politikanti iz sive zone, takođe zabrinuti za svoju sudbinu.

Mnogi su dali groš da uđu u to kriminalno kolo, a sad bi dali dva da izađu bez posledica. To je najbolje opisala Zorana Mihajlović: "Htela sam da imam sve, pa sam onda poželela da imam i više od toga, a sada se samo nadam da me neće uhapisiti". Ona se, u poslednje dve godine, nadala da će je od odgovornosti spasiti to što ima bogatu kolekciju dokaza o Vučićevim koruptivnim radnjama u infrastrukturnim poslovima. Plašila se Vučića, a sad je shvatila da je on u još težoj situaciji.

Demoliranje njegove kriminalne piramide je počelo, a u velikom finalu može da se očekuje hapšenje i privođenje pravdi. Taj proces zahvatiće i njegove najbliže saradnike, među kojima istaknuto mesto ima Zorana Mihajlović. Samo status svedoka saradnika, svejedno da li zvaničan ili ne, može da je izvuče iz problema.

Vučić je inficiran virusom propasti u Americi. U Vašingtonu, gde je 2009. godine položio test i dobio podršku za dolazak na vlast, procenjeno je da mu je istekao rok. Osim penkala i suvenira iz Bele kuće, Vučić je s tog puta doneo i zadah truleži, koji nagoveštava raspad naprednjačkog kartela. Ko mu je bliži, taj bolje oseti opasnost, pa gleda samo da se distancira.

S obzirom kako je počelo rasulo, Vučiću nema leka. Ako pokuša da pobegne, neće imati ko da ga stavi u gepek, pa kao njegovog drugara Nikolu Gruevskog, prebaci u skrovište kod Viktora Orbana. Ako bude uhvaćen i završi na nekoj vrsti sudske i medijske lomače, njegovi najbliži saradnici će mu pomoći tako što će vatru gasiti pljujući na njega.

U poslednjoj opciji, za Vučića najgoroj, ako se obesi, neće imati ko da ga oplače i isprati na onaj svet. I danas, dok je još na vlasti, Vučić je sirak tužni, sam bez iđe ikog svog. Izolovan i očajan, bar ne mora da brine za svoju budućnost. Nema je.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane