Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Nestajanje

Knjiga Branislava Gulana ,,Ruralne sredine u Srbiji - Spasavanje sela i države'' (31)

AGRARNE REFORME

Branislav Gulan, je član Naučnog društva ekonomista Srbije, Nacionalnog tima za preporod sela Srbije, Mreže za ruralni razvoj EU u Srbiji, novinar, publicista i književnik, koji se više od pola veka bavi selom i seljacima, odnosno čekanjem boljeg života na selu. Evo njegovih najnovijih istraživanja. Autor je i trostruki dobitnik nagrada za životno delo. Dve međunarodne i jedne domaće - Drutšva novinara Vojvodine u 2019. godini. U izdanju novosadskog ,,Prometeja'', nedavno je objavljena i nova knjiga Branislava Gulana ,,Ruralne sredine u Srbiji - Spsavanje sela i države''. Knjiga je naqgrađena za najbolje autorsko delo u 2019. godine VELIKOM DARODAVNICOM od strane ,,Svetionika'' iz Kragujevca. Uz dozvolu autora objavljujemo najinteresantnije delove ovog istraživanja čije se i novo izdanje upravo priprema.

Branislav Gulan

Sudbina Dečana

Tako su, primera radi, Pećkoj patrijaršiji, rešenjem Izvršnog odbora oblasnog odbora - Odeljenja za agrarnu reformu i kolonizaciju, od 20. decembra 1946. godine, oduzeta 223 hektara obradive zemlje i 570 hektara šume.

Manastiru Visoki Dečani oduzeta su 793 hektara šuma i njiva, ali i ostala imovina, među kojom i kuća s električnom centralom koju je manastir izgradio za okolne žitelje. I u ovom slučaju manastirska uprava se žalila, ali je oblasni agrarni sud u Prizrenu istog dana potvrdio rešenje Izvršnog oblasnog odbora kojim je oduzeta imovina. Da ironija bude veća, manastir nije mogao čak ni da bira koje će parče zemlje zadržati. Tada je, recimo, manastiru Visoki Dečani u ,,dodeljenih'' 30 hektara uračunato i 15 hektara zemlje u Istiniću kod Dečana na kojem su Albanci bili već podigli kuće.

Izveštaj episkopa Pavla

U središtu manastirskog imanja Dečani vlasti su oduzele jedan hektar zemlje i poklonile ga svom funkcioneru Albancu. Kasnije, 1969. godine, njegova porodica je tu istu zemlju po visokoj ceni prodala manastiru! U manastiru Dečani kažu da je bilo i slučajeva da se crkvena manastirska zemlja iznova upisuje u zemljišne knjige kao vlasništvo džamija i islamskih institucija. Osim toga, bilo je i drugih slučajeva nasrtanja na crkvenu i manastirsku imovinu.

Patrijarh Pavle, u vreme dok je bio episkop Raško-prizrenski, u izveštaju upućenom 23. avgusta 1961. godine Svetom arhijerejskom saboru, između ostalog piše: ''Izvešten sam iz manastira Visoki Dečani o do sada, u tolikoj meri, nebivaloj drskosti u uništavanju manastirskih useva, povrća i voća.

Ne samo deca, nego i odrasli ljudi Šiptari u srpska imanja dolaze kao u svoje, beru i odnose... Na opomenu kaluđera ili drugog osoblja u manastiru, nasrću da se biju, psuju majku srpsku i govoreći da ovo nije srpsko već albansko..''

Život manastira Visoki Dečani s početka 20. veka, kada je srpska svetinja na Kosovu i Metohiji svakodnevno bila meta oružanih napada, pretnji, iznuda, zastrašivanja, pljačke i uzurpacije manastirske imovine, opisan je u knjizi ''Dnevnik dečanskog monaha 1903-1906''. Knjiga donosi dnevničke beleške ruskog jeromonaha Dionisija i putopis Engleskinje Meri Edit Daram koji svedoče o svakodnevnom životu manastira, podignutog u udolini pod Prokletijama, jugozapadno od Peći, i o tome kako su ga pre više od veka čuvali turski vojnici i albanske manastirske vojvode.

Dečanski jeromonah Petar Rojević, jedan od priređivača knjige, izjavio je za Tanjug da se iz zapisa Dionisija, čiji je rukopis dečanskim monasima ustupila bratija Hilandara, može videti da je svetinja, koja je nedavno bila u fokusu javnosti zbog izgradnje spornog puta u neposrednoj blizini spomenika pod zaštitom Uneska, i tada bila ugrožena i da se suočavala sa sličnim problemima kao i danas kada je čuva KFOR.

''Dionisije je 1903. godine sa Svete Gore došao u naš manastir. Pisao je bez komentara i emocija, jednostavno navodeći šta se dešavalo tokom te tri godine - nelegalna seča šuma, pljačka manastirske imovine, uzurpacija manastirskog poseda, zastrašivanje, pretnje...'', priča jeromonah Petar o knjizi čije su priređivanje pomogli i profesori Beogradskog univerziteta Miloš Ković i Dušan Fundić.

Manastir se u to vreme nalazio u Kosovskom vilajetu - administrativnoj jedinici Osmanskog carstva, a zbog ugroženosti je stavljen pod upravu ruskih monaha sa Svete Gore koji su u Visokim Dečanima boravili do Prvog svetskog rata.

Dionisijevi zapisi svedoče kako su grupe naoružanih i pobunjenih muslimanskih Albanaca gotovo svakodnevno pucali na manastir oko kojeg su stražarili turski vojnici, a koji se, ukazuje jeromonah Petar, vide na jednoj od fotografija monaha Arsenija koja prikazuje posadu od 30 vojnika koji čuvaju Visoke Dečane.

Zadužbinu Stefana Dečanskog i cara Dušana od napada Albanaca u to vreme branile su i tzv. manastirske vojvode. ''Bila je najmljena jedna albanska porodica da čuva manastir. To su bile tzv. manastirske vojvode, vrlo savesno su to činili, tada se držalo do reči, bili su spremni i da daju glavu za odbranu manastira'', navodi jeromonah Petar.

Zanimljivo je, priča, da je narod i tada, pored svih opasnosti po bezbednost putnika kroz Metohiju, dolazio na manastirske slave i sabore, a manastir su redovno posećivali važne političke ličnosti poput ruskog, engleskog, francuskog i italijanskog konzula o čemu, takođe, svedoče postoječe fotografije u manastirskoj dokumentaciji.

Dnevnik Dionisija otkriva i kako su dečanski monasi zajedno sa čuvarima manastira pomagali narodu u raznim situacijama. "Ima priča o crnogorskoj devojci koja je iz Plava krenula na slavu u Dečane, pa su je pratioci, muslimani, kad su stigli u Metohiju, prodali jednoj albanskoj porodici. Monasi su, uz pomoć turskih vojnika i manastirskog vojvode uspeli da je oslobode, tj. otkupe", pričao je jeromonah Petar.

Knjiga sadrži i putopis Engleskinje Meri Edit Daram, osnivačice Albansko-britanskog društva i pobornice nezavisne Albanije, koja opisuje kako je manastir ''na krvavoj ivici stvarnosti'', da je došla u pratnji vojske i da monasi ne mogu da izađu van manastirskog dvorišta. ''Engleskinja hvali lepotu dečanske crkve, ali istovremeno govori i o tome kako je manastir ugrožen, da je u stalnoj opasnosti i pod turskom zaštitom'', naveo je jeromonah Petar.

Dnevnik dečanskog monaha, nastavak je istorijske edicije u kojoj su objavljena svedočenja dečanskih igumana Serafima Ristića i Save Dečanca "Stradanja Stare Srbije i Makedonije u 19. veku" i zbirka turskih dokumenata "Dečanski fermani" što je separat knjige ''Dečanska riznica'' Mirjane Šakote. ''Imamo bogatu i najbolje sačuvanu arhivu manastirskih dokumenata.

Sva izdanja prevodimo i na engleski jezik kako bi i stranci koji se bave Kosovom i Metohijom mogli da se upute ne samo u istoriju Visokih Dečana, već i u život srpskog življa u vreme Otomanske carevine na ovim prostorima'', pričao je i pisao jeromonah Petar. Najavljuje da će knjiga ''Dnevnik dečanskog monaha 1903-1906'' imati i elektronsko izdanje koje će moći da se naruči preko sajta manastira, a biće ilustrovana fotografijama monaha Arsenija i Edit Daram.

Kosovska policija zabranila novinarima da izveštavaju o skrnavljenju crkve u Babinom Mostu

Udruženje novinara Srbije (UNS) i UNS na Kosovu zahtevaju od svih institucija na Kosovu da pokrenu istragu i kazne nezakonito i diskriminatorno ponašanje Kosovske policije koja je juče novinarskim ekipama zabranila da izveštavaju o skrnavljenju crkve u Babinom Mostu kod Obilića.

Povodom informacije da je Crkva pokrova Presvete Bogorodice u Babinom Mostu kod Obilića provaljena i opljačkana, novinarske ekipe krenule su na mesto događaja. Na mestu skrnavljenja crkve i u njenom dvorištu zatekli su sveštenika, lokalne srpske predstavnike i pripadnike Kosovske policije.

Policajci koji su bili u dvorištu crkve izbacivali su novinarske ekipe koje su dolazile tokom višesatne istrage koja je sprovođena unutar crkve i oko nje, uz obrazloženje da ih je zabranjeno snimati.

Prvo je izbačena ekipa „Glasa Amerike" i RTV „KiM", a onda i ostale redakcije i dopisnici. Na grub način policajci su vikali na novinare i izbacivali ih iz crkvenog kompleksa, iako nigde nije bilo obeležja kojim je trebalo da bude obezbeđeno mesto provale i pljačke.

U Babin Most, posle nekoliko sati uviđaja, stigli su službenici kosovskog Ministarstva za zajednice i povratak, nepoznati novinarskim ekipama, kojima je dozvoljeno da fotografišu rad policajaca i da o tome obaveste javnost.

UNS i NUNS na Kosovu ističu da je jučerašnja zabrana rada novinarskim ekipama pravi primer gušenja slobode medija. To dokazuje i činjenica da su jedine fotografije sa lica mesta poslale osobe iz Ministarstva za povratak i zajednice, a to ministarstvo ih je, uz saopštenje za javnost ministra Dalibora Jevtića, poslalo medijima.

UNS i UNS na Kosovu ističu da su pripadnici Kosovske policije grubo prekršili zakon, diskriminišući novinare i medijske radnike i izražava bojazan da policija jučerašnjim ponašanjem i odnosom prema novinarima prikriva ili prećutkuje informacije o ovom događaju UNS i UNS na Kosovu pozivaju OEBS, EULEKS, Policijski inspektorat Kosova i Ministarstvo unutrašnjih poslova Kosova da pokrenu istragu zbog nezakonitog i diskriminatornog ponašanja Kosovske policije i obaveste javnost o rezultatima,saopštenoje 16. septembra 2020. godine.

Hramovi sjedinjuju ljude?

Manastiru Ljubostinja kod Trstenika agrarnom reformom oduzeta su 1.442 hektara imanja. Najviše je bilo šume (1.318 hektara), zatim 67 hektara oranica, 20 hektara voćnjaka, pet hektara vinograda, sedam hektara livada, 16 hektara pašnjaka i tri hektara neplodne zemlje. Primera radi, između ostalog, manastiru je tad ostavljeno 30 hektara šume i obradive zemlje. Manastiru Studenica odmah posle Drugog svetskog rata, odlukom nadležnog suda u Čačku oduzeta su 1.383 hektara zemlje (950 hektara šuma i 435 hektara obradivih površina).

Slično je prošao i manastir Žiča. Posle Drugog svetskog rata odlukom nadležnog suda u Čačku manastiru je oduzeto 948 hektara šume i 435 hektara obradive zemlje. Ostavljeno je 30 hektara šume i isto toliko hektara zemlje lošeg kvaliteta. Tadašnji iguman manastira Seleksije išao je kod seljaka i molio ih da uzmu manastirsku imovinu, ali oni to nisu hteli niti smeli. On im je tad govorio: ''Ljudi bolje da je uzmete vi nego država, bar ćete biti oko svoje crkve''.

Deo imanja od oko 1.000 hektara očekivalo se da će biti vraćen i manastiru Gračanica na Kosovu i Metohiji. Ali, zbog svega, što se dešavalo i sad dešava na KiM, sad je to samo san. Rešenjem Komisije za nacionalizaciju NO u Sremskim Karlovcima od 29. oktobra 1959. godine u tom mestu je nacionalizovano 13 zgrada, dok je rešenjem SO Novi Sad od 28. juna 1967. godine utvrđena naknada za šest nacionalizovanih zgrada koje su bile vlasništvo SPC.

Prave evidencije oduzete imovine nema. Ali, deo postoji u manastirskim i crkvenim arhivama, gde se između ostalog vodi da je: Pećkoj Patrijaršiji oduzeto oko 1.000 hektara, Visokim Dečanima 900, Manasiji 3.900, Ravanici oko 4.000, Studenici i Ljubostinji po 1.500, Živi 100, Gornjaku 900, Vitovnici 1.100, Rajinovcu 400, Kaleniću 1.100, Blagoveštenju 250, Rači 1.000, Tronoši 1.400, Petkovici 700, Čokešini 600, Bogovađi 500, Vojlovici 460 hektara, manastir Beočin imao je 2.140 jutara zemlje, a ostavljeno mu je samo 17 jutara (tadašnji maksimum od 10 hektara), a na njegovom imanju nalazi se i beočinska cementara.

Manastiru Vrdnik oduzeto je 1.500 jutara, manastiru Jazak 1.600, Rakovcu 1.300, Šišatovcu 1.200, Feneku oko 1.000, Mesiću 1.400, Kovilju 1.700...

Manastir Privina glava na obroncima Fruške gore, kod Šida, postoji od 12 veka, ali još uvek nema svoju zemlju da bi je obrađivao i od nje živeo. Duhovnik ovog manastira otac Gavrilo ističe da je manastir u XII veku imao 3.000 jutara zemlje, a do nedavno ukupno je imao samo 14,5 jutara.

Na području Žičke eparhije ima 27 manastira. Deset je muških, a 17 ženskih. U muškim manastirima pred kraj XX veka, za vreme ovog istraživanja, živelo je 30 sveštemonaha, 12 monaha i šest iskušenika, a u ženskim 179 monahinja i 23 iskušenice.

Ukupna površina zemljišta oduzetog ustanovama SPC u eparhiji Žičkoj je 4.973 hektara.

Dakle, SPC je u XX veku u dva navrata došla pod udar agrarnih reformi, prvi put u novoformiranoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a drugi put u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji. Donošenjem Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji 1945. godine oduzeta su preostala veća poljoprivredna dobra i šume i time je SPC onemogućena da normalno funkcioniše.

Prilikom susreta nekadašnjeg predsednika Srbije Milana Milutinovića (2000. godine) sa patrijarhom Pavlom, pomenuto je i pitanje vraćanja imovine SPC.

Tada je predsednik Milutinović odgovorio: biće rešeno na obostrano zadovoljstvo. U međuvremenu, sve do nedavno, Crkvi je bila vraćena jedino zgrada Bogoslovskog fakulteta u Beogradu. Vraćanje imovine SPC počelo je tek kada je Tomislav Nikolić postao predsednik Srbije. Do kraja 2020. godine vraćen je značajan deo imovine koju potražuje SPC, a to je blizu 70.000 hektara poseda.

Sad se javlja novi problem njive nema ko da obtađuje, šumu im kradu... Njive idzaju u arendu, ali po mnogo višim cenama nego što to daje država.

Radikalnim merama SPC je od 1945. godine bila lišena najvećeg dela imovine i dovedena na samu ivicu opstanka. Šteta posle Drugog svetskog rata je procenjena na tadašnjih 2,4 milijarde dinara, a ostala je da se procenjena naknadno objavljena šteta od 878 miliona tadašnjih dinara kasnije isplati.

Od naknade, naravno, nije bilo ništa. I dok se više od pola veka tiho negodovalo i tražilo da se vrati oduzeta crkvena imovina, posle osnivanja prve višestranačke Skupštine Srbije u poslednjoj deceniji XX veka ta ideja je intenzivirana.

Nekako su se približili crkva i država i verovalo se da će se uspostaviti saradnja i da će Crkvi biti vraćeno ono što joj je oduzeto. Crkva je tada bila u izuzetno teškoj situaciji pa je Bogoljub Cvetinović, tadašnji pravnik u Patrijaršiji (14. februara 1990. godine) Republici Srbiji podneo zahtev za vraćanje nacionalizovane imovine. Zvaničan odgovor Crkva nikada nije dobila.

I početkom 1991. godine kada je u Narodnoj skupštini Srbije za kratko bio usvojen Zakon o vraćanju SPC zadužbina, legata, stambenih zgrada, građevinskog i obradivog zemljišta, koji su prešli u društvenu svojinu na osnovu Zakona o nacionalizaciji, izgledalo je da će ovaj problem biti rešen. Ali, nije... Zakon koji je imao samo šest članova, a predložio je ga poslanik SPO iz Novog Sada Vojislav Nedeljković je u parlamentu bio privhaćen, iako to nije učinila i tadašnja Vlada Srbije.

Kako je obrazloženo, Vlada zakon nije prihvatila, pa je i upozorila tada da je nacionalizovano građevinsko zemljište postalo društvena svojina i da sad ima karakter gradskog građevinskog zemljišta, koji je po tadašnjem Ustavu Srbije, mogao biti samo u društvenoj ili državnoj svojini. Zakon tada nije potpisao ni predsednik Srbije, vraćen je u skupštinsku proceduru, ali nikad više nije stigao na dnevni red tadašnje vlasti.

Tadašnji predsednik Srbije Slobodan Milošević, kako je kasnije obazloženo zakon nije potpisao zbog toga što je on predviđao samo vraćanje imovine Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Odbio je jer nije pisalo da se imovina vraća i ostalim verskim zajednicama u Srbiji. To tada nije narodu objašnjeno. Ostala je tabu tema. Međutim, kasnije je ispravljeno i u praksi prikazano jer imovinu dobijaju i ostale verske zajednice.

Denacionalizacija, odnosno vraćanje nekada oduzete imovine njenim prvobitnim vlasnicima i u Hrvatskoj ide veoma sporo, a posebna tema u tome jeste imovina verskih zajednica, u prvom redu Katoličke i Srpske pravoslavne crkve, koje su bile najveći vlasnici nacionalizovane imovine.

Samo u Zagrebu SPC traži vraćanje oko 7.000 kvadratnih metara stanova i poslovnog prostora. Radi se o traženju da se vrati i ogromna imovina, a to su šume i zemljišta na Papuku, Psunju... Do pre nekoliko godina u Hrvatskoj je SPC novčano gledano vraćeno manje od dva odsto oduzete vrednosti i to samo u obliku nekih poslovnih prostora. O svemu tome i u ovoj bivšoj jugoslovenskoj republici tek sledi prava bitka.

Crna Gora

OČEKIVANJA OD NOVE CRNOGORSKE VLASTI: Srpskoj crkvi jednaka prava kao katoličkoj

Srpska pravoslavna crkva očekuje od nove vlasti da dobije status kakav ima Rimokatolička crkva kojoj su sva prava garantovana na osnovu međudržavnog sporazuma između Crne Gore i Vatikana. Ovako episkop budimljansko-nikšićki Joanikije vidi epilog krize nastale zbog usvajanja spornog Zakona o veroispovesti, koji je bio povod za litije, odbranu svetinja, a u dobrom delu doprineo i padu režima DPS i Mila Đukanovića posle tri decenije. ,,Bio bih zadovoljan takvim rešenjem, iako su pravoslavci u Crnoj Gori većinska vera.

Nadam se da će nova vlast u Crnoj Gori dovesti sposobne ljude koji će znati da rešavaju probleme u državi. Mi samo očekujemo da će Crkva, kao i sve druge vere u Crnoj Gori, dobiti onaj status koji zaslužu'', objasnio je vladika, piše V.Kadić u V. Novostima.

Ugovorom sa Rimokatoličkom crkvom, koji su u Vatikanu 2011. potpisali tadašnji crnogorski premijer Igor Lukšić i kardinal Tarcizio Bertone, a koji je potvrđen u Skupštini sledeće godine, priznaje se pravo Katoličkoj crkvi da osniva, menja, ukida ili priznaje crkvena pravna lica prema odredbama kanonskog prava, održava vezu sa Svetom stolicom, garantuje sloboda delovanja i javnog nastupanja, usmenog i pismenog izražavanja, štamparske delatnosti, osnivanje radio i televizijskih stanica, udruženja i ustanova sa ciljem socijalne pomoći i humanitarnog delovanja.

Takođe, priznaje se sloboda obavljanja verskih obreda, regulišu pitanja imovine Katoličke crkve i crkvenih pravnih lica, daje pravo da osniva srednje verske škole i obrazovne institucije višeg ranga za školovanje sveštenika...

Posle potpisivanja dokumenta, tadašnji predsednik Crne Gore Filip Vujanović, rekao je da je ovo prvi slučaj da jedna većinska pravoslavna država potpisuje takav ugovor sa Vatikanom, da su već potpisani sa Islamskom i Jevrejskom zajednicom, a da se nada da će to biti postignuto i sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Deset godina kasnije, ne samo da nije došlo do dogovora, već je SPC diskriminisana.

Po rečima rektora Cetinjske bogoslovije Gojka Perovića, Srpska pravoslavna crkva "nema nikakav interes ni plan da učestvuje u formiranju nove crnogorske vlade" i ona će se posle izbornog ciklusa "rastati sa politikom. - Mišljenje vernika i sveštenika je da se Crkva zadesila na političkoj raskrsnici, odnosno nevoljno ušla u doba predizborne kampanje. Razlog tome je što je vlast u Crnoj Gori ušla u jednu avanturu sa Zakonom o slobodi veroispovesti koji je izazvao velike proteste zbog kršenja Ustava - rekao je Perović za N1. - Verujem da se tako nešto nikada neće ponoviti i da Crkva nikada više neće pozivati vernike i građane da ne glasaju za aktuelnu vlast.

Crna Gora neće biti teokratska država, a krajnji interes crkve je da Skupština u novom sazivu izglasa kvalitetan Zakon o slobodi veroispovesti.

Lipe stradale zbog trobojke

Nikšićaninu Vidoju Kisiću (70) neko je pre dve noći, na imanju koje je oko 500 metara udaljeno od kuće u Gornjem Polju, posekao dve velike lipe. Na jednoj je bila naslikana trobojka, a na drugoj krst sa četiri ocila. Slučaj je prijavio policiji.

Ta livada se nalazi pored samog puta. Tu su mi bile lipe koje sam posadio pre trideset godina. Nažalost, neko kome je mržnja stil života ispunio je cilj - kaže ogorčeni Kisić, koji je bio redovni učesnik litija, a zbog trobojke nacrtane na svom imanju bio je privođen u policiju.

Šef države Milo Đukanović ocenio je povodom Međunarodnog dana demokratije da su nedavni izbori potvrdili napredak u demokratskog razvoju crnogorskog društva: Pokazali su da Crna Gora razume proces demokratije i potvrdili važnost snaženja demokratskih institucija, uključujući i kapaciteta koji će jačati otpornost u odnosu na sve brojnije forme manipulacija i dezinformacija.

Ugovor

Ostrvo cveća u Crnoj Gori prvih dana 2003. godine bilo je vruća tema. Vode oko nekadašnjeg letovališta kod Tivta bila je ustalasala trgovina ostrvom. Kako je saopšteno javnosti, uoči Božićnih praznika 2003. godine, Ministarstvo odbrane tadašnje SR Jugoslavije i mitropolija crnogorsko-primorska, sklopili su 12. decembra 2002. godine u Beogradu ugovor na osnovu koga SPC, odnosno njena Mitropolija u Crnoj Gori, postaje vlasnik jugozapadnog dela Ostrva cveća.

Za površinu od 10.000 kvadratnih metara na Ostrvu cveća, 13 stambenih objekata površine 741 kvadratni metar i bifea površine 39 kvadrata. Crkva je vojsci ustupila 32.246 kvadratnih metara zemlje u Lastvi Grbaljskoj, nedaleko od Budve. Crkva i dalje čeka, da joj se vrati imovina. Ona u to veruje jer propoveda Božju pravdu!

Nova vlast u Crnoj Gori sad obećava da će ukiniti postojeći zakon o veroispovesti koji je pred izbore u 2020. godini donela vlast koju je predvodio Milo Đukanović. To znači da će i imovina SPC na teritoriji Crne Gore ostati onome kome i vekovima pripada.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane