Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

DIJALOG GLUVIH, SLEPIH I MUTAVIH

Svi najavljuju društveni dijalog u Srbiji, i EU i vlast i opozicija, kao da znaju o čemu govore. A, prvi su slepi za stvarno stanje u našoj zemlji, drugi gluvi za drugačije mišljenje, a treći mutavi toliko da ne mogu da ih razumeju ni Evropa, ni vlast, ni narod. Možda je onda ipak logično da svi oni, takvi kakvi su, pričaju o dijalogu kojeg nema i ne može biti u datim uslovima. Kad kažu dijalog, oni misle samo na nekakav dogovor o fer i poštenim izborima, a dijalog je nemoguć tamo gde nema demokratije. Pošto je u Srbiji na delu autokratski režim jednog čoveka, do demokratskih izbora ne može se doći dijalogom već samo velikim pritiskom na vlast. Taj pritisak može doći od pobunjenih građana ili spolja, a pravi rezultat će dati samo kombinacija ta dva faktora, tvrdi kolumnista Mile Isakov, bivši potpredsednik u Đinđićevoj Vladi i ambasador Srbije u Tel Avivu

Piše: Mile Isakov

Zašto je dijalog u Srbiji nemoguća misija? Zato što dijalog podrazumeva kompromis, a kompromis popuštanje sa obe strane. Međutim, toga ovde ne može biti jer režim ne sme da popusti u suštini jer zna da bi tako odmah pao, a opozicija nema u čemu da popušta jer ništa ni nema. To što protivnici režima traže je minimum minimuma za demokratske izbore, dakle samo poštovanje Ustava i zakona, a o tome nema šta da se pregovara. Kao što devojka ne može biti malo trudna, tako ni izbori ne mogu biti malo u skladu sa Ustavom i zakonima. Ili jesu ili nisu.

Druga je stvar što pitanje društvenog dijaloga nije samo pitanje izbora, tu se samo najbolje vidi kako ga nema i koliko je neophodan. Dijalog je suštinsko pitanje demokratije, kad ga nema, nema ni demokratije, a kad nema demokratije ne može biti ni demokratskih izbora.

Šta Vučić misli o dijalogu i koliko mu je stalo da do njega dođe, najbolje ilustruje osnivanje novog ministarstva za dijalog, a naročito izbor ministarke za to mesto i taj posao. Urađeno je to po starom proverenom šablonu koji kaže, ako hoćeš da se nešto odugovlači i nikad ne sprovede, formiraj komisiju, odnosno ministarstvo za to.

A za takav pristup nema boljeg kadrovskog rešenja od Gordane Čomić, koja je u upravo završenoj izbornoj kampanji pokazala srednji prst svima koji ne misle kao ona. I vlasti, protiv koje se navodno kandidovala i opoziciji koja je smatrala da na te izbore ne treba izaći, a time i svim građanima koji su te izbore bojkotovali, kao i svima onima koji su na izbore izašli a nisu glasali za nju. A to su, kad se sabere, svi državljani Srbije, sa statističkom greškom od samo jedan odsto koliko joj je dalo glas. Možda bi samo Vulin bio bolji od nje za taj posao, jer on baš ume da vodi dijalog, sam sa sobom.

I ko će onda da uzme učešće u dijalogu koji ta 99% persona non grata treba da organizuje i vodi. Niko, makar na njima i pevao Ivica Dačić, koji se takođe pominje kao inicijator pregovora, jer, pobogu, Parlament je najlogičnije mesto za dijalog vlasti i opozicije. Tačno, ali kako to izvesti kad u Narodnoj Skupštini nema opozicije, nema drugačijih mišljenja, koji bi predstavljali stavove različitih delova duboko podeljenog društva.

Znači, Dačić će pozivati u goste neke predstavnike opozicije, po nekakvim svojim kriterijumima, a ne one koje bi građani odabrali da ih zastupaju, prosto zato što se posle bojkota protivustavnih i protivzakonitih izbora, ne zna koga bi građani izabrali. A ni sam Dačić nije ličnost koja uliva poverenje za dijalog, kao više puta dokazani konvertit. Nema sa kime taj nije saradjivao i koga nije izneverio. Ako je to kriterijum za pokretanje dijaloga, onda bi Maja Gojković bila najbolje rešenje, bolje i od Čomićke i od Dačića.

Velika je, nenadoknadiva, razlika između dijaloga poslanika u Skupštini i razgovora koji bi se samo vodili u zgradi Parlamenta, nezvanično, sa nasumice izbranim predstavnicima opozicije. Po tom principu, na primer, taj bi dijalog mogli voditi i sami, Dačić, kao predstavnik vlasti i Gordana Čomić, kao predstavnik opozicije, jer mada je uzeta u vladu ona je formalno iz opozicije. A mogla bi i Maja da im se priključi kao ministarka kulture, jer u pitanju je pre svega nedostatak kulture dijaloga.

Jedan takav "unutrašnji dijalog" smo već imali o Kosovu i znamo kako se to završilo, pre nego što je i počelo. A i kakvi bi i mogli biti rezultati dijaloga u kojem niko nije učestvovao, u kojem nema druge strane i drugačijeg mišljenja, nije bilo čak ni predloga organizatora. Taj unutrašnji dijalog je bio toliko unutrašnji, da građani nikad nisu saznali čak ni šta je bio osnov za razgovor.

Da li je postojao makar neki predlog, nekakav plan o kojem bi se razgovaralo, pa i ako se nije vodila debata, ako je predloženo i prihvaćeno bez polemike, šta je to. Šta je bilo bar ponuđeno kao dilema na početku ili je to bio prosto sastanak sa temom, hajde da pričamo o Kosovu.

Tako nekako će biti i sa najavljenim dijalogom u Parlamentu, na kojem će Dačić i Čomićka raspravu početi sa jedinom tačkom dnevnog reda koja će da glasi: 1. Kako da se vodi dijalog o dijalogu.

Šta je zapravo dijalog? Knjige starostavne kažu da je to razmena mišljenja, sukob mišljenja, diskusija, polemika, razgovor, diskusija, pa i prepirka. Umesto toga mi imamo dijalogizam, a to je kad čovek sam sebe pita i odgovara, ili drugog pita a sam odgovara, kao što Vučić uredno radi sa TV novinarima u gotovo svakodnevnim intervjuima na televizijama sa nacionalnom frekvencijom.

Za dijalog ne znaju ni u opoziciji, nisu u stanju da ga vode ni međusobno, pa se najčešće posvađaju i podele. To smo videli više puta na primerima čak i unutar pojedinih stranaka, najčešće u Demokratskoj, a obavezno kad su koalicije i savezi u pitanju.

U Srbiji prosto ne postoji kultura dijaloga, tako da se svaka rasprava obično završava svađom, međusobnim optužbama i diskvalifikacijama. Nije onda nikakvo čudo što kod nas dijaloga nema ni o trenutno najvažnijoj stvari na svetu, pandemiji korona virusa.

Poveća grupa lekara okupljena oko inicijative "Udruženi protiv kovida", uporno ga traži od takozvanom Kriznog štaba i nudi različita rešenja, ali ovi se uredno prave ludi. Slušaju samo šta im kaže vlast i bave se politikom umesto strukom. Lekari u njemu više se brinu o rejtingu Aleksandra Vučića i njegovog režima, nego o zdravlju nacije. Prikrivaju realno stanje i lažu o broju umrlih i zaraženih, a uprkos naglom skoku epidemije ne donose nikakve nove mere da ne bi trpela ekonomija, jer predsednik je obećao da će naš privredni rast biti najbolji, odnosno pad najmanji u Evropi.

Polemišu sa zahtevom da se uvede policijski čas koji niko ne traži, bave se svim i svačim samo ne svojom strukom i ne žele da o tome razgovaraju sa kolegama koje to znaju i imaju nešto drugačije mišljenje kako bi trebalo upravljati tom sad već tragičnom krizom.

Uzmimo, na primer, imunologa Srđu Jankovića, koji se ne skida sa televizije i ne prestaje da nas ubeđuje da moramo biti odgovorni, da nosimo maske, peremo ruke i držimo distance, što već i mala deca znaju. Međutim, to su samo načini da izbegnemo bliski susret sa virusom, što je tema kojom treba da se bave epidemiolozi i psiholozi, a ni reči ne progovara o svojoj struci, kako da ojačamo imunitet sopstvenog organizma ako se ipak sretnemo sa virusom.

Kako da mu se suprotstavimo, ako ne da ga sprečimo da nam se useli u ćelije, bar da lakše podnesemo njegovo razorno dejstvo. Svuda po medijima i naročito društvenim mrežama, serviraju nam se stotine sredstava za jačanje imuniteta, kako da živimo, šta da jedemo, koje prirodne i veštačke suplemente da uzimamo, kako bi se naš organizam osposobio da se bolje brani, a on o tome ni mukajeta.

Umesto da raspravlja o tome koliko su nam od pomoći D vitamin, C vitamin, cink, magnezijum, antibiotici, probiotici, aspirini, beli luk, med, proteini, omega 3 i omega 6 masne kiseline, i sve druge špecije za koje neki stručnjaci tvrde da pomažu u borbi protiv korone, on raspravlja o tome kako bi neke radikalnije mera ugrozile ekonomiju.

To nije dijalog, jer on se u to ne razume, a dijalog mogu da vode samo ljudi koji znaju to o čemu govore. Uostalom, da je samo disciplina građana problem, ne bi sad i Nemci obarali rekorde u broju inficiranih.

Nije nedostatak kulture dijaloga samo u načinu na koji se on vodi, u nepristojnim rečima i ponašanjima, naprotiv, najbolji primer nepostojanja kulture dijaloga u Srbiji su oni koji se najradije raspravljaju o stvarima za koje nisu kompetentni, a ne mešaju se u svoj posao ili ćute kad se povede javna debata o korupciji i raznim zloupotrebama u firmi u kojoj rade, u partiji čiji su član, u gradu u kojem žive.

Naravno, najveću štetu društvu nanose oni koji zanemaruju dijalog u upravljanju državom i na unutrašnjem i spoljnopolitičkom planu. Oni koji vode pregovore sa Kosovom, bez verifikovane platforme i bez uključivanja svih relevantnih institucija i razmene mišljenja sa svim predstavnicima građana.

Oni koji započinju rat protiv mafije preko televizije,a ne pitaju tužilaštvo kad će početi da radi ili Ustavni sud, kad će početi da brani taj osnovni zakon. Oni koji se mešaju u izbornu kampanju u Americi, navijajući za jednog kandidata za predsednika, stavljajući na kocku sudbinu države koju vode.

Nedostatak kulture dijaloga je najočigledniji kod predsednika Vučića, koji neprestano ponavlja kako nikad, ni po koju cenu, neće dozvoliti da se bilo ko spolja meša u naše unutrašnje stvari, naročito u izbore, a onda on ide da učestvuje u predizbornoj kampanji najpre Hilari Klinton, a sad i Donalda Trampa.

Po svom ukusu, navija jednom za demokratu, drugi put za republikanca, dajući milionske priloge za njihove kampanje i rasprodavajući interese sopstvene zemlje, bez odobrenja građana koji sve to plaćaju. Kakav dijalog bilo ko može očekivati sa takvim političarem i onima koje je on odabrao da ga povedu.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane