Natrag

Pogledi

Rusija i Evropa kao poslednji bastion odbrane hrišćanske civilizacije

Od Kamčatke do Baltika, jedna politika

(Ovaj teket objavljen je u Magazinu Tabloid broj 285 od 23. 5. 2013. godine. Povodom šest meseci o Gorankove smrti, preštampaćemo neke njegove tekstove koji su potvrđeni današnjim događajima. Bio je dalekovid, vrstan analitičar...) Na ulasku u XX vek, Rusija je imala najbržu rastuću ekonomiju na svetu. To se nije dopalo londonskim bankarima. Usledila su dva svetska rata sa ogromnim ruskim žrtvama. Na ulasku u XXI vek, Rusija opet ima jednu od dve najbrže rastuće ekonomije na svetu. Ali, ima i bolno iskustvo, kolektivno pamćenje i moć da sebe očuva u novom napadu globalističke zamke koju su smislili bankarski centri moći, od Londona do Vol strita. O tome piše sociolog Goranko Đapić, jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine...

Goranko Đapić

Kriza traje od 2007. godine, već sedmu kalendarsku godinu, a ni ne naslućuje joj se kraj. Već sada ona je dugotrajnija od one strašne Svjetske krize iz 1929. godine. Ono što im je zajedničko je njihovo suštinski isto porijeklo, isti su akteri i iste su namjere. Tehnologije izvlačenje golemih koristi iz njih potpuno je ista. Obje su krize izazvale i izazivaju značajna ekonomsko - politička prestruktuiranja, a prva je u tom smislu iznjedrila Drugi svjetski rat čije posljedice osjećamo i danas tako živo.

Ono što ih razlikuje je samo milje. Svijet je od Prve krize izmijenio svoje lice, ponajprije u vrtoglavom razvitku tehnologije i mamutskom rastu proizvodnje. Rodile su se nove ekonomske sile tamo kamo ih nikada nije bilo. Finansijski kapital je nemjerljivo moćniji i nikada nije imao manje ograničenja. Goleme korporacije su odavno transnacionalne, a u zadnje vrijeme uveliko preuzimaju ingerenciju državnih suvereniteta, pa slobodno možemo reći da su mnoge državne vlade u njihovoj službi. Taj se trend zahuktava i u našem starom europskom domu odnoseći dotada svete institucije nacionalnog suvereniteta u nebesko plavetnilo i zaborav.

Ova druga kriza također pustoši demografsku strukturu; kulturu osobito, a svu tradiciju urušava, zamenjujući je potrošačkom kulturom za koju ne postoji jučer i sutra, već samo danas. Vjerske strukture pretvorene su u kvazibanke za pranje novca, a nije im stran nikakav kriminal, sve do trgovine narkoticima.

Tradicionalne vrijednosti potpuno su izvrgnute ruglu, tretiraju kao poželjno i društveno prihvatljivo ponašanje. Od medija do kvazikulture njeguje se potrošnja ispraznosti, osnovano na najgorim crtama ljudske duše. Sve što je moralno, odgovorno, ponosno i ljudsko progoni se i perfidno se odbacuje. Despotiji svesvjetskog finansijskog kapitala nije potreban čovjek kao aktivni sudionik u svim poslovima ovoga svijeta, već samo individua koja se opisuje kao ljudska, a osnovni zadatak je da bude broj i konzument, točku u ogromnom mehanizmu zarade novca.

Da bi se to podstaklo uništava se i porodica, sjećanje, svaka kultura i istinska vjera. Jednom riječju čovjek današnjice u prosijeku je neobarbar koji se ne koristi tehnologijom za svoje ciljeve, već im uveliko služi u interesu upravljača svijeta svog novca - malom broju neograničenih upravljača.

Ova Druga kriza tiho teče bez prevelike dramatike, ali baš zato je podmuklija i opasnija. Ustvari, za života samo jedne generacije promjene će biti dramatične. Iz one Prve krize se izašlo i djelovalo je da ima nade. Iz ove Druge krize izlazi se veoma sporo i nitko ne zna kada i kako će joj doći kraj. Štaviše, čini se ponekad da zapravo i neće niti biti kraja; da će zapravo svijet vječito biti u krizi. Kriza će zapravo postati postepeno način života. Više nećemo ni znati to je bio život nekada; što je zapravo uopće prošlost, a još manje što će biti budućnost. Budućnost će biti vječita sadašnjost.

Iznad toga beznadežnog svijeta stajat će izabrani, odnosno njihov Centralni komitet sastavljen od 15 do 20 porodica, nastavljača bankara i mijenjače iz Jerusalimskog hrama. Kako je postradao Krist potkazom od strane Velikog fariseja Kajafe, tako danas strada svijet kao žrtva Kajafnih nasljednika i njihovog sna svesvjetskoj vladavini. Ako pažljivije pogledamo, gotovo sve krupnije integracije vode preko UN i djelovanjem globalnog finansijskog kapitala približavamo se snu o svesvjetskoj vladi. Vladi izabranih.

Da se razumijemo, nismo protiv činjenice da interes ljudske rase na ovom putujećem svijetu kroz Sunčev sustav, bude ostvaren ujedinjenim naporima.

Čitava povijest ljudskog roda vodi ka tome, štaviše ljudi su se otisnuli ka Svemiru. Taj skromni početak najave je čudesne ekspanzije u vremenu što slijedi. Ali to ujedinjenje mora biti slobodna federacija država i pojedinaca, mora jednom riječju biti dijete slobode, a ne užasna posljedica, užasnog sna izabranih kroz dvije i pol tisuće godina naše povijesti. Zvaničnu povijest moramo smjesta pocijepati i pisati sasvim novu. Stara varijanta apsolutnih je laž.

Zapravo zavjere potkovane uz pomoć moći novca kroz čitavu povijest iz generacije u generaciju kreirale su stvarne događaje. Da nije tako, zašto bi se u moćnijim državama uvela institucija državne tajne? Ma ta državna tajna zapravo je ono što je istinit događaj, a javna istina je ono to je i po formi i po suštini potpuna laž. Čovjek koji ne može na taj način spoznati stvarnu stvarnost, unaprijed je osuđen na neslobodu. Dakle, po samoj prirodi to poduzeće izabranih mora biti svijet neslobode. Približavanju takovog svijeta upravo prisustvujemo. Još uvijek imamo vremena da se trgnemo i odupremo ovom satanskom planu.

A, naš europski dom? U kakvom je on stanju?

Ural nije granica Europe

Prvo moramo definirati gdje su njegove granice. Uobičajeno je da se Europa smatra omeđenom Uralom od zapada ka istoku i od Sjevernog ledenog mora do Sredozemlja na jugu. Potom se ona dijeli na Zapadnu i Istočnu Europu. Ali da li je sasvim tako? Drugim riječima, da li se ta prostorna mjerila imaju smatrati jedino mogućnim?

Kada je Katarina Velika krenula dalje od Urala šaljući čete hrabrih Kozaka, zvanično je krenula u beskraje Azije. Čete su stigle do Tihog oceana. Potom su se raširile do Amura Čukotskog poluotoka i Kamčatke. Tako je nastao Vladivostok. Tako je Sibir ušao u Carstvo, budući njegov najveći dio. Postepeno je naseljavan ruskim stanovništvom i do XIX stoljeća već je bio pretežno rusificiran. Nikli su gradovi i industrije. Simbol toga je transibirska željeznička magistrala.

Od doba Petra Velikog; Carstvo je uveliko europeizirano. On ne samo da je primilo tekovine europske prosvijećenosti, već je europskoj kulturi podarilo velika klasična djela koja su odavno njena baština. I još više -svjetska baština. Na ulasku u XX stoljeće Rusija je bez obzira na još uvijek znatnu zaostalost imala impozantnu naučnu i kulturnu javnost, a u privrednom smislu postala je najbrže rastuća ekonomija na svijetu. Za doba kancelara Stolipina rast je konstantno iznos 12,80% . Taj trend je štaviše rastao sve do Prvog svjetskog rata. Zašto ovo sve ističemo?

Pa, jednostavno, Rusi su indoeuropski narod (arijevski narod) kao uostalom i ogromna većina europljana. Pored toga su vjerski utemeljeni na rimsko - grčko - kršćanskim tradicijama. Kada su Sibir učinili ruskom domovinom, Rusi su raširili cijelim tim prostorom europsku kulturu. Dovoljno je vidjeti grad u Mandžuriji, Harbin, negdašnji grad naseljen Rusima i diviti se biserima europskog graditeljstva.

Sve je bilo tu. I kazalište i Univerzitet i tramvaji i prelijepi parkovi, i elitni hoteli i prostrani trgovi. Kad je tome tako, možemo slobodno reći da je sav prostor od Urala do Tihog oceana zapravo produženi europski prostor. Nije Europa samo zemljopis. Europa je prije svega domovina arijevskih naroda grčko - rimsko - kršćanske civilizacije. Tako Ural ne može biti granica Europe! Ural je samo jedan Europski planinski vijenac, a ravnice Sibira su europske ravnice. Jednom riječju, Europa se zapravo prostire od Atlantika do Vladivostoka. Neprekidno kopneno povezan taj je prostor etnički i kulturno, dio je jedinstvene europske civilizacije. Samo tlo bez tih etničkih i ekonomsko - kulturnih supstrata ne znači ništa. Na tome prostoru najveća zemlja je Rusija. Niti malo nije slučajno da se ruska vanjska politika povijesno usmjerava na Europu, već od Petra Velikog pa sve do danas. To je jednostavno prirodan tok stvari.

Evrocentrizam alžirskog Jevrejina

Ovu činjenicu su primjetili i izabrani. Od toga doba počinje elaborat kako uništiti Rusiju, najveću kontinentalnu silu u XVIII stoljeću. Njeno uništenje je bilo tim urgentnije jer je ta rastuća sila ugrožavala takozvanu ravnotežu sila u Europi. Taj eufemizam znači da su londonski bankari uvidjeli da će u toj situaciji njena politika usitnjavanja, svađanja i potpune političke impotencije starog kontinenta, biti suštinski dovedena u pitanje.

Kako je ovaj projekat tekao i kako je Rusija britanskom politikom bila dovedena do potpunog kraha i kako je preživljela već je bilo mnogo riječi. Ne treba vjerovati kako su bankari (izabrani) od te politike odustali. Naprotiv, veoma agilno i agresivno vode politiku do izazivanja svjetske krize dovedu elaborat do kraja. Barbarizacijom Europe i europskog dijela Rusije, nadaju se stvaranjem povoljnih uslova za njihov naum o konačnom svesvjetskom gospodarstvu.

Eurocentrizam je postao poštapalica za nešto što je samo po sebi negativno. Petokolonaši u sav glas viču kako je vrijeme za ukidanje tog zla.

U povijesti je bilo mnogo samosvjesnih civilizacija. One su trajale i nakon nekog vremena su stagnirale i nestajale. No, nikada potpuno bez traga. Uvijek su postojale u mnogim elementima baštinom novih civilizacija. Bilo je potpunih civilizacijskih simbioza. Bilo je onih koje su bile stvorene i sklone izmjenjivanju iskustava. Bilo je civilizacija koje u potpunosti odbacuju bilo kakav oblik suradnje pa čak i kontakata sa drugim civilizacijama i bilo je i ima civilizacije koje traže uništenje svih ostalih civilizacija!

Danas je po tom pitanju situacija gora nego u srednjem vijeku, pa po žestini i isključivosti nemaju premca u cjelokupnoj pisanoj povijesti. Baš jednu takovu civilizaciju pohvalno Europi preporučuju izgubljeni kvaziliberalni intelektualci, plaćeni petokolonaši, a počesto se javljaju i direktni pripadnici izabranih.

U Francuskoj vodeći kritičar eurocentrizma je alžirski židov Žak Derida. Pošto su po njemu već upotrebom ove poštapalice krivica europske kulture uzima zdravo za gotovo, preporučuju se mjere za njeno kažnjavanje. Europa treba praktično da se samodegradira da bi se približila Drugome. To Drugo su druge civilizacije, ali u ovom slučaju je očigledno da se radi o islamu koji je u brzom usponu u Francuskoj.

Šerijatska budućnost evropskog kontinenta

Svijet je bez sumnje po prvi put u povijesti na velikim prostorima prihvatio vodeće europske ideje. Europska kultura je postala svjetska kultura. To nije bio proces iza kojega je bezuslovno stajala sila i sračunata imperijalna politika. To je bila obična prirodna činjenica poznata u povijesti odranije. Jednostavno, dalje se širila civilizacija iza koje su stajala uspješnija, prodornija i dinamičnija društva. Djela, sloboda, izumi, prosvijećenost stečena kroz stoljeća bila su osnovna snaga naše europske civilizacije. Nitko joj nije činio ,"popust,".

Ona sama je postigla to što je postigla i ništa joj nije bilo dato. Ipak ona je bila stvorena i priznala je iskustva i tekovine drugih i nije samo davala. Vremenom , stekavši zrelost ona nam je podarila političke, kulturne i ekonomske slobode koje su osnov našeg postojanja. Derida glavno traži da se samoukinemo, da uđemo i učimo od Drugog. Zašto? Zbog čega i zbog koga? Zar zbog islama koji bespogovorno odbacuje sve vrijednosti naše civilizacije?

Znači jedna jedino od Boga data islamska civilizacija da je jedina istina, niti može niti ko će prihvatiti kulturu koje joj hrli u susret, bez ičega u sebi...To kaže Derida i zaista treba biti sasvim naivan pa ne vidjeti da bi rezultat takovog "razumijevanja" bila pobjeda civilizacije kazne, prinuda i gušenje svake slobode misli. Jedina pažnja vrijedne javne građevine bile bi džamije, a sa vremena na vrijeme na , "Plac de Concorde" bi se kamenovale takozvane preljubnice, vješali oni koji sumnjaju, a do smrti bičevali nevjernici ili nedovoljno ubijeđeni. Takova barbarska islamska Europa, praktično je preporuka Žaka Deride.

Projekat sprečavanja ruske moći

Važnost shvaćanja Europe od Antlatika do Vladivostoka tek sada dolazi do izražaja. Moć Rusije uprkos značajnim problemima, sigurno će rasti. Veliki će se resursi početi koristiti. Danas se obrađuje osam odsto obradivog tla, ali sa daljim uravnoteženjem društva stvari će se mijenjati. Nova demokratska politika, na ogromnim potencijalima zasnovane strategije bit će presudan faktor u odbrani naše civilizacije.

Što se tiče izabranih, oni će preko svoje države - SAD pokušati da svim sredstvima od ekonomskih do vojnih razore zajednički nam dom. Upravo je sada u toku projekat dokidanje osobenosti Starog kontinenta i njegovog potpunog ubacivanju u sferu ovisnosti od SAD.

Sve će se koristiti, sve od islamskih okupatora do južnog trbuha ruskog prostora i sumnjivog "saveznika" - Kine.

Kriza će se odužiti u nedogled kako bi se spriječio rast ruske moći i njena eventualno najbliža suradnja sa Njemačkom. Suštinski interes Europe je ravnopravna suradnja i smanjivanje opasnog utjecaja SAD. Naravno, možda će se američki narod, onaj arijevski, koji smo voljeli, ne tako davno podići i uspostaviti istinski stare i odbačene slobode i povratiti od bankara otetu Republiku. Negdašnje dijete Europe, tada će moći da zrelo i promišljeno odbaci užasnu uzurpaciju da američko tlo postane polazna osnova izabranih, za stvaranje njihovog ekskluzivističkog carstva svevlasti svijetom.

A 1.

Robovi sa četiri noge

Dan, nakon Prvog maja, vlasnik jedne tvornice kozmetike u Kini natjerao je sve svoje radnike, oba pola, da četvoronoške, jedan iza drugog obiđe ulice grada, objašnjavajući to svojim zanimanjem u kojoj će to mjeri stresno utjecati na njih! Ovaj naučno orijentirani vlasnik, ako ovako bude kreativan, ubuduće može u krugu tvornice objesiti nekog radnika da utvrdi, onako naučno, kako će to smaknuće utjecati na produktivnost rada. Bio je to kineski doprinos Prvom maju praznika radnika. Izgleda da bi možda moglo biti inspirativno za mnoge vlasnike. Pomenimo da u zemljama , "eurocentrizma" radnici još uvijek idu na godišnji odmor. Toliko o Kini, i toliko o civilizacijama.

GLOSA

Bankari će učiniti sve da razore jedinstvo Europe i izoliraju Rusiju.

Pogledi

Kuda nas modni kreatori vode?

Sakaćenje ljudskog gena

( Ovaj tekst je objavljen u broju 240 Magazina Tabloid

od 1. septembra 2011. godine!)

Jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenta i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine u Beogradu Goranko Đapić, prvi put nakon dugogodišnjeg ćutanja, specijalno za Tabloid piše o sunovratu savremene evropske civilizacije...

Goranko Đapić

Već pola stoljeća slušam o Holokaustu a preda mnom su slike ostataka Buhenvalda, Mathauzena, Osvjenćima iliti strašnog Aušvica...

Otišli su milijuni ljudi u najvećem od svih zločina ikada učinjenih, zločina koji je utoliko veći što se ne radi o bijesnome hiru pobjednika, već o zločinu planiranom i pedantno sprovedenom do kraja uz obilnu upotrebu administracije i tehnoloških napredaka.

Već pola stoljeća, mnogo poslije Holkausta, bilo je i ima, a sva je prilika da će i biti još mnogo zločina, manje-više planiranih, ponekad spontanih ali ništa manje brutalnih.

Nekada se predviđalo a danas se sve i vidi sredstvima masovnih komunikacija, dvedesetčetvoročasovnim, neraskidivim životom čoveka i televizije, mobilne telefonije i interneta.

Da li zločin, onaj ozbiljni, veliki, koji eufemistički zovemo političkim potresima, konfliktima, previranjima, pa kasnije i arbitražnim inicijativama, možemo nazvati velikim ili malim holokaustima?

Vremena dolaze i prolaze, ali, pažljivijim pogledom na, naizgled neuhvatljive veze čitavih epoha, nepogrešivo donose sliku o zakonitostima nestanka čitavih civilizacija. Ovde posebno, sliku dolazećeg nestanka one nasleđene grčko-rimsko-kršćanske, popularno nazvane: europska civilizacija...

Taj je proces uveliko odmakao i, mada izgleda nezamislivo, on je onaj stoljećima ranije planirani annimi globalini: Holokaust!

Ovaj put žrtve nisu oni iz "izabranog naroda", nego stotine onih koji odlaze i koji će otići iz svoje europske prapostojbine. Oni nisu samo pojedinci, narodi, grupe, kršćani... Ne, žrtva je sama europska civilizacija, biološki temelj sveukupnosti mukotrpno stvarane kroz 3000 godina.

Dan velikog iščeznuća

Mnogo upozoravajućih zbivanja, suptilno izazvanih kriza, ali i dekadentnih rekvijema, nevinih zabava, provoda i slatkog propadanja, naizgled jednog normalnog, malograđanskog i samozadovoljnog života, sve govori o dolazećem danu velikog iščeznuća!

Kao u zenitu propasti najviših civilizacija u prošlosti, tako i danas, neke naizgled periferne, antipolitičke i subkulturne ljudske djelatnosti, ispisuju potonju volju sunovraćene današnjice.

To samrtno pismo danas ispisuje između ostalog i takozvana modna industrija, ali i sve što se oko nje dešava...

Kad je počelo stvaranje mita o ispošćenoj, mršavoj ženi, kao sinonimu elegancije (od anoreksične Meri Kvant početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća), bilo je to samo dvadesetak godina nakon zastrašujućih slika polumrtvih ljudi koji bauljaju iz konc-logora.

Današnji kreatori, promoteri modnog fašizma, poput Kelvina Klajna, ali i mnogih drugih neskrivenih i prikrivenih nekrofila, uglavnom homoseksualaca koji čine stožer ove metaforične industrije samrti, samo su nastavak politike masovnog usmrćivanja milijuna.

Ubiti ženu-majku, ubiti familiju kao maticu zdravog društva, razoriti sve što liči na konvergenciju prirodno suprotstavljenih spolova iz koga nastaje novi život, nova kreacija, nova vrijednost, to je sveta zadaća današnjih "modnih kreatora", o čijem mračnom zanatu figurativno zbore na desetine i stotine tisuća istinskih pedera-krojača, onih koji samo podsvjesno, dakle, vrlo vjerno, slikaju politiku globalnog zla koje se nadvilo nad bijelom, kršćanskom civilizacijom.

Ali, zločin pomoću "otuđene žene" kojoj je muž, suprug i muškarac nepotreban, ili ga uopće nema jer galopirajućom brzinom mutira u njenog androidnog slugu, ili, u najboljem slučaju, alternativnu družbenicu, nije ni jedini ni dovoljan!

Kontinent, konclager, konačnica

Već duže vremena, pod formom multietnicizma, multikulturalizma ili sličnog, uvežen je u europsko tkivo jedan islamski element, onaj koji nikako ne želi da prihvati niti djelić kulture u novoj sredini, onaj koji zdušno radi protivu te kulture i te sredine. Narasta im natalitet enormno te mnogi gradovi staroga kontinenta liče na Karači ili Kairo. Ukratko, islamska zajednica u Europi počiva na temeljima čiji su postulati potpuna negacija svih, ama baš svih temelja zatečene europske civilizacije...

Pitanje je vremena kad će, mehanizmom etničkih većina na određenim prostorima, europski kontinent postati federacija islamskih samouprava, trasiranih još odavno, raznim poveljama o zaštiti etničkih, vjerskih i rasnih prava, deklaracijama o ravnopravnostima rasa i polova, što je sve zloupotrijebljeno i prilagođeno potrebama islamskog ekstremizma i ekspanzionizma, koji već desetljećima gradi svoj integralni svijet u sred potonje kršćanske domovine...

Dakako, ovaj proces nije počeo poslije Drugog svjetskog rata nego seže u dalju prošlost, i to je, na žalost, zaboravljena Golgota koje su danas, od Dablina do Atine, tek malobrojni svjesni. Jer, indoevropska je civilizacija unutar sebe u nekoliko razornih ratova iskrvarila biološki, a najbolji ljudski gen je zauvijek osakaćen.

Zločin nije počeo jučer. On planski traje desetljećima. On se sada ubrzava, vidljiviji je...

On će biti veći u onoj proporciji u kojoj bude realno sagledan. Tek svjesni da se ova civilizacija ruši manje bombama i boleštinama, a više raznim "modnim kreatorima", tim suludim mračnim, globalističkim klajnovima, slijepilom od ekstraprofita i multi-kultovima, kršćanski Europljani mogu vidjeti gdje su pali i što ih čeka...

Kad Europa postane islamski Treći svijet, borba izabranih bit će umnogome privedena kraju. Borba stoljetna. Nestat će civilizacijskih prepreka neograničenom vladanju barbarskim oceanom. Bit će to nulta točka. Točka početka neželjenog Novog svijeta.

Na nama je da tako ne bude.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane