Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Ropstvo

Srbija je leglo organizovanog kriminala u Evropi, koji je pod zaštitom države

A u ropstvu je najmanje 30.000 mladih

Kod nas su socijalne i ekonomske krize već postale stalne. Sve je manje mogućnpsti za rad i legalnu zaradu koja bi omogućila pristojan život. Zbog toga mladi, koji ne vide perspektivu u zemlji odlaze u inostranstvo, a oni koji to ne mogu sve se češće okreću ilegalnim poslovima u sklopu organizovanog kriminala i prostitucije. Po tvrdnjama evropskih zvaničnika, Srbija je leglo organizovanog kriminala u Evropi koji je pod zaštitom države. Zbog toga se sve češće razmatra ponovno uvođenje viznog režima za naše državljane.

Milan Malenović

Mladi u Srbiji nemaju puno izbora ako žele da zarade novac, jer ima izuzetno malo mogućnosti za zapošljavanje na nekom legalnom poslu. Jedna od mogućnosti je odlazak u inostranstvo „trbuhom za kruhom", druga je kriminal, a treća prositucija. Ni jedna od ovih mogućnosti ne nudi neku perspektivu, ali bar privremeno spašava od gladi.

Epidemija i razarajuća ekonomska kriza koja je nastupila sa njom, povećali su broj osoba bez posla i prihoda u Srbiji. Kako je rečeno na jednoj konferenciji u Beogradu, organizovanoj krajem novembra od strane američke organizacije NALED, u saradnji sa nemačkim GIZ-om,(„ Deutsche Gesellschaft für Internationale Zusammenarbeit" - Organizacija za međunarodnu saradnju nemačke vlade), usled pomenute krize bez posla je ostalo oko 200.000 ljudi, tako da je broj zvanično nezaposlenih skočio na 8,2 odsto.

Naša država, međutim priznaje samo njih 44.105 kao nova nezaposlena lica. Ovu razliku od oko 150.000 ljudi stručnjaci objašnjavaju time da se kao nezaposleni u Srbiji tretiraju isključivo oni koji su prijavljeni kod Nacionalne agencije za zapošljavanje, što kod mnogih osoba bez posla često nije slučasj iz različitih razloga.

Marija Babović, predsednica "Sekonsa" i profesorka na Filozofskom fakultetu u Beogradu koja je uradila istraživanje prezentovano na pomenutom skupu, objašnjava kako je najviše novonezaposlenih iz redova samozaposlenih i neformalno zaposlenih, koje statistika nekada priznaje kao zaposlene, a nekada (kao u ovom slučaju) ne.

I NALED i GIZ su dovoljno ozbiljne organizacije koje ne bi prikazale neke podatke za koje nisu sigurne da su tačni, tako da može da im se veruje, posebno posle ovog pojašnjenja. I inače, u celom svetu se broj nezaposlenih koji su bili zaposleni na "crno" pridodaje zvaničnim evidencijama koje imaju službe za zapošljavanje. I najnoviji evropski statistički izveštaji potvrdili su da su najveće žrtve korona-zaključavanja sezonski radnici, radnici na povremenim poslovima i zaposleni na određeno vreme.

Najviše posledica trpe uslužne delatnosti, ugostiteljstvo, turizam, hotelijerstvo, saobraćaj. Ugostiteljstvo i turizam već su na kolenima. U jednom momentu gotovo svaki treći radnik u ovoj oblasti je ostao bez posla - bilo da radi u restoranu, hotelu ili turističkoj agenciji. Veliki broj njih su mladi, mlađi od 30 godina. Pošto se krizi ne nazire kraj, puno njih će za duže vreme biti nezaposleno.

Nekada je odlazak u pečalbu bila najmasovnije korišćena metoda borbe protiv nezaposlenosti i besparice koju je često i sama država podržavala i pomagala kako bi se smanjio broj gladnih i siromašnih u Srbiji. Po statističkim podacima zvaničnih organa, na vrhuncu talasa iseljavanja iz Srbije svakih deset minuta jedna osoba je napuštala Srniju. To znači da bi, da se ovaj trend nastavio, najmanje dve porodice očiju punih suza ispratilo nekog svog člana na daleki put u nepoznato, ali u bolju budućnost.

Epidemija i sa njom povezane restriktivne mere ulaska stranaca u većinu zemalja Evropske Unije, kao i sa time povezana ekonomska kriza drastično su smanjile broj novih pečalbara iz Srbije u Evropi i Severnoj Americi.

Godišnje je iz ove zemlje, što sa dozvolom boravka i rada, što na „crno", u svet odlazilo 52.049 ljudi, mahom mladih, u najboljim radnim godinama.

Među iseljenicima je bio i veliki broj medicinskih radnika, tako da je situacija u našem zdravstvu postala alarmantna. Zbog rada na respiratorima (koji se koriste u lečenju kovid-19 pacijenata) Srbiju je napustio veliki broj anesteziologa.

Nedavno je Ministarstvo zdravlja raspisalo konkurs za prijem na određeno vreme 80 ovih stručnjaka, ali je odziv bio više nego skroman. U šali jedan od lekara kaže; „Lakše je naći prase na ulicama Teherana, nego anesteziologa bez posla u Srbiji". Žalosna istina.

Problem sa kojim se naši novi „gastarbajteri" suočavaju u zemljama Evropske Unije jeste činjenica da je gotovo nemoguće danas naći legalan posao, jer nadležne službe odbijaju da pridošlicama izdaju dozvole zbog velikog broja domaćih radnika koji su ostali bez posla, a koji imju prednost pri zapošljavanju.

Uslovljeno ekonomskom krizom dosta firmi na Zapadu je prestalo sa radom, a i u onim kompanijama koje su nastavile sa radom drastično je smanjen broj zaposlenih.

Strani radnici iz zemalja izvan Evropske Unije koji bi da rade na „crno" izloženi su na milost i nemilost poslodavcima. Plate su obavezno ispod onih uobičajenih u nekoj branši, često se neredovno isplaćuju. Žrtve ne znaju da i u slučaju da rade bez dozvole imaju pravo da zatraže i dobiju pomoć državnih organa.

U nekim slučajevima, koji su sve manje ekstremni, a sve više uobičajeni, plate su toliko niske za ilegalce, da mnogi od naših iseljenika u inostranstvu imaju niži standard života nego u Srbiji. Ovome doprinosi i činjenica da su oni u pečalbu otišli da bi prehranili porodicu u otadžbini, pa deo male plate šalju u Srbiju svojima. Ono malo što im preostane je jedva dovoljno za život.

Kako stručnjaci procenjuju oporavak evropske privrede ne može da se očekuje pre kraja 2021. godine, dok ima i onih koji su još veći skeptici i tvrde kako će se posledice aktuelne krize osećati i narednih godina. Za svo to vreme tržište rada najrazvijenijih zemalja Evrope ostaće zatvoreno za državljane iz Srbije.

Nemačka je već prepolovila kvotu za izdavanje dozvola boravka i rada za pridošlice iz naše zemlje. Da bi se dobila radna i boravišna dozvola potrebno je naći poslodavca spremnog da primi novog radnika, a takvih je sve manje. Budući iseljenik tek tada može da podnese zahtev za radnu vizu, ali isključio preko nadležnog diplomatsko-konzularnog predstavništva Nemačke.

Po podacima nemačke ambasade u Beogradu nekvalifikovani radnici i do dve godine čekaju da im se izdaju tražene dozvole.

Nešto malo drugačija je situacija u nekim drugim zemljama Evropske Unije. Na primer, u Holandiji je moguće zahtev za izdavanje dozvole podneti i u samoj zemlji, a procedura je mnogo brža nego u susednoj Nemačkoj.

Zbog ovakve situacije u najrazvijenijim zemljama Evrope i Sverne Amerike, sve je više mladih u Srbiji koji ne mogu da se isele, u zemlji ne mogu da nađu pristojno plaćeni posao, pa se neki od njih okreću kriminalu kao mogućem izvoru prihoda.

Primetan je porast broja sitnih krivičnih dela, kao što je krađa artikala iz prodavnice, jer se ljudi u gladi i očajanju sve češće koriste ovom metodom. Zvanično je broj krivičnih dela iz sfere organizovanog kriminala u opadanju, ali prizori sa beogradskih i ulica drugih velikih gradova u Srbiji to demantuju.

Nemački javni servis ZDF objavio je reportažu francuskog novinara istraživača Žerara Pjerera o organizovanom kriminalu u Srbiji.

U ovoj TV emisiji dokumentarnog žanra, na više mesta se citiraju zvanični izveštaji evropskih nadležnih institucija po kojima je naša zemlja jedno od najvećih legla organizovanog kriminala u Evropi i da je on pod snažnom državnom zaštitom.

Pjerer, koji se bavi istraživanjem ilegalne trgovine oružjem, preko svojih kanala je uspeo da stupi u kontakt sa nekim pripadnicima organizovanog kriminala u Srbiji koji su mu potvrdili da u svom radu mogu da računaju na pomoć zvaničnih državnih institucija.

Jedan od sagovornika, koji se pojavio sa skijaškom maskom na licu, a glas mu je elektronski u montaži bio izmenjen, i koji se iz razumljivih razloga predstavlja samo kao jedan od vođa navijača fudbalskog kluba „Partizan" francuskom novinaru je objasnio kako funkcioniše ova saradnja između države i mafije rečima: „U slučaju da budemo uhapšeni bićemo ili oslobođeni, ili ćemo dobiti simboličnu kaznu zatvora na čije izdržavanje nikada nećemo otići, jer ćemo uvek slati lekarske izveštaje da smo u zdravstvenim problemima.

Do ovih potvrda lako dolazimo, jer postoje lekari koji su na našem platnom spisku, a to isto važi i za sudije koje bez pogovora ovo opravdanje prihvataju, jer ih država na to primorava. Posle izvesnog vremena kazna zastari i mi smo ponovo potpuno slobodni. Za uzvrat mi vlastima pružamo podršku u nasilnom razbijanju anti-režimskih protesta."

Kao ilustracija ovoga prikazane su scene sa protesta protiv Aleksandra Vučića iz 2017. godine, tokom njegove inauguracije u Skupštini Srbije (reportaža je snimljena pre julskih demonstracija iz ove godine). Na snimcima se vidi kako krpupni momci odeveni u crno biju i nasilno odvlače demonstrante, posebno novinare. Ni jedan od ovih momaka, čija se lica jasno vide, zbog ovoga nije osuđen.

Kako upućeni tvrde najviše pripadnika organizovanog kriminala dolazi iz nove grupe „Partizanovih" navijača, „Janjičari", koja je u kratkom roku preuzela kontrolu nad Južnom tribinom od do skora dominantne grupe „Alkatraz" iz koje potiče organizaciona struktura. Veliki broj lidera „Janjičara" su ranije bili vođe navijača „Rada", a neki i „Crvene Zvezde".

Grupa je osnovana uz aktivnu saradnju Danila Vučića koji je i sam bio vatreni navijač „Rada", a od vođa navijača ovog kluba formirano je i njegovo lično obezbeđenje koje je formalno u sastavu elitne vojne jedinice „Kobre". Danilo je pre nekoliko godina stupio u kontakt sa nekim od vođa „Alkatraza" kojom prilikom je i dogovorena ova saradnja. Kako pomenute vođe slavu, novac i državnu zaštitu nisu želeli da dele sa ostalima iz „Alkatraza", oformljena je nova grupa, ali je iskorišćena postojeća organizaciona struktura koja se smatrala najboljom u Srbiji.

Na ovaj način mogu lakše i manje primetno da se regrutuju novi pripadnici organizovanog kriminala koji se okupljaju u lokalnim navijačkim grupama povezanim sa „Janjičarima". Pošto imaju direktnu podršku najvišeg državnog vrha, koju je obezbedio Danilo preko svog oca Aleksandra Vučića, u podzemlju se smatraju nedodirljivima.

Poseban deo organizovanog kriminala čini prostitucija koja je u Srbiji ilegalna. Postoji, međutim, i veliki broj „slobodnih strelaca", momaka i devojaka koji se povremeno bave prostitucijom da bi preživeli i koji nisu pod zaštitom mafije i države.

Oni su najćešće još na studijama, neki i u srednjoj školi, a pored nezaposlenih ima i veliki broj legalno zaposlenih koji od svoje plate ne mogu da žive, pogotovo ako su iz unutrašnjosti došli u Beograd u kome cene, posebno smeštaja, vrtoglavo rastu.

Oni koji se prostitucijom bave povremeno svoje usluge naplaćuju oko 10 evra (devojke), odnosno od 20 do 50 evra (momci) za jedan sat.

Ne postoje tačni podaci koliko se naših momaka i devojaka „najstarijim zanatom" bavi u zemljama Zapadne Evrope - neki veruju da ih je 50.000, drugi smatraju da je cifra daleko manja, a ima i onih koji tvrde da je ukupan broj njih dosta veći. Ima i dosta naših koji povremeno, ili stalno borave u Ujedinjenim Arapskim Emiratima (najčešće u Dubaiju) i bave se ovim poslom.

Do ovogodišnje epidemije i sa tim povezanim zatvaranjem granica skoro svih evropskih zemalja, u velikoj meri je bila razvijena takozvana „vikend prostitucija". Radi se o našim mladim ljudima, najčešće sa estrade, koji su avionom u petak odlazili u neku od evropskih prestonica (najčešće u Beč) i tamo prodavali svoje telesne usluge.

Oni su morali da budu povezani sa organizovanim kriminalom čiji su im pripadnici obezbeđivali mušterije. Cene koje su tražili ovi momci i devojke kretale su se od 250 evra za sat, pa naviše - i do preko hiljadu evra, istina za celu noć (veliki broj pripadnika takozvane elitne prostitucije odbija da radi na sat).

Naši momci i devojke koji ne pripadaju takzvanoj elitnoj prostiuciji na evropskim ulicama ili u odgvarajućim klubovima svoje usluge nude po daleko nižim cenama. Devojke obično traže do 50 evra, dok su momci skuplji, najčešće i do dva puta ili više. Ne postoji nikakav zvanični cenovnik za ove usluge, pa cene zavise od mnogih okolnosti - najčešće od odnosa ponude i potražnje.

Kako je sve veći broj mladih iz zemalja izvan Evropske Unije, ali i iz njenih najsiromašnijih članica (Rumunije i Bugarske) koji na ovaj način zarađuju za život, cene su u padu. Najniže su one u Amsterdamu, jer je tamo i ponuda dosta brojna.

Prostitucija je u svim zemljama Zapadne Evrope legalna, ali je u mnogima, kada su u pitanju stranci, ograničena ili na državljane Evropske Unije, ili na one koji imaju dozvolu boravka koja im omogućuje obavljanje samostalne delatnosti.

U skoro svim zemljama prostitutke bilo kog pola moraju da se registruju kod nadležne službe i da poseduju uredne i aktuelne lekarske nalaze o zdravlju. Kako naši državljani, posebno oni koji borave ilegalno u zemljama Zapadne Ebrope, ne mogu ni da se prijave, a ni da dobiju zdravstvenu potvrdu rade nezakonito i stalno su izloženi riziku da budu uhapšeni i deportovani nazad u Srbiju.

Pošto broj ilegalnih radnika, kao i pripadnika organizovanog kriminala iz Srbije stalno raste, posebno u kriznim vremenima kao što je ovo, naša zemlja je stalno na dnevnom redu sastanaka državnih i funkcionera nadležnih službi Evropske Unije.

Razmatraju se mogućnosti ograničenja daljih dolazaka naših državljana, a to bi moglo da znači i ponovno uvođenje viznog režima. Naše vlasti se oglušuju na pozive iz Evropske Unije da preduzmu nešto po ovom pitanju, jer im odgovara da izvozom radne snage smanje pritisak na domaće tržište rada, pa tako i socijalne tenzije, ali i da se oduže „žestokim momcima" za nesebičnu podršku u suzbijanju protesta gladnog i obespravljenog naroda.

Dugotrajni rad na crno

Za vreme ekonomskih kriza raste i broj modernih robova, obespavljenih radnika koji nemaju drugih mogućnosti da prežive.

Pored onih klasičnih oblika ropstva poznatih iz ranijih vremena (kojih u Evropi, pa i u našoj zemlji skoro da nema) postoje i oni moderni: kao što je rad za bedno nisku platu, pa čak i stalno zapošljavanje preko ugovora o povremeno privremenim poslovima (tako broj modernih robova izračunava, na primer, nevladina organizacija „Walk Free").

Stalni ili dugotrajni rad na „crno", povremeno zapošljavanje koje faktički postaje stalno, kao i rad preko agencija za iznajmljivanje radne snage u slučajevima kada radnik nema obezbeđeno stalno radno vreme, niti socijalnu i zdravstvenu zaštitu (takozvani „rad po pozivu", kada se radnik samo povremeno angažuje, postaje sve popularniji u Evropskoj Uniji) smatraju se oblicima modernog robovlasništva.

Prisilni rad je sve ređi u Evropi i svodi se, uglavnom, na prostituciju.

Postoje, međutim, i radnici koji se ne bave „najstarijim zanatom", ali su faktički u ropskom položaju i primorani da rade za „gazdu" za platu koja jedva pokriva troškove preživljavanja. To su najčešće ilegalni migranti iz Afrike i Azije koji neretko organizovano stižu u evropske zemlje.

Kada su u pitanju naši državljani situacija je veoma slična kao sa ilegalnim izbeglicama. Oni često u organizaciji neke „tašna, mašna" firme, ili nekog drugog posrednika, organizovano dolaze u razvijene zemlje gde se smeštaju u kolektivne centre i rade daleko duže od propisanog radnog vremena.

Dogovorena plata im se samo delimično isplaćuje, tek toliko da prežive i nastave sa radom, dok se ostatak zadržava uz obećanje da će ga dobiti na kraju angažovanja i po obračunu troškova (za put, smeštaj, razne navodne takse i slično). Mnogima se taj novac nikada ne isplati, a oni nemaju koga da tuže, jer su formalno bili zaposleni u nekoj posredničkoj firmi koja je u međuvremenu zatvorena, ili na računu nema para, niti raspolaže bilo kakvom imovinom.

Neretki su i slučajevi kada zaposleni pomenutim posrednicima po dolasku na krajnju destinaciju predaju pasoše, navodno radi regulisanja boravka, pa tako bez ikakvih ličnih dokumenata ne mogu slobodno da se kreću i pobegnu nazad u Srbiju.

Po podacima organizacije „Walk Free" do izbijanja ovogodišnje ekonomske krize u Srbiji je bilo oko 30.000 robova, dok se procenjuje da ih sada ima bar duplo više.

Ova oganizacija je pre krize smatrala da 33,91 odsto naših građana spada u grupu ugroženih od odlaska u ropstvo. Koliko je naših državljana u ropskom ili njemu sličnom položaju u Evropskoj Uniji može samo da se procenjuje, a smatra se da ih ima preko 100.000.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane