Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Esej

Ram za portret diktatora (5)

Kako se gubi osvojena sloboda

U ovom tekstu ću da analiziram dve knjige koje se bave „demokratijom i njenim neprijateljima", „Non imprimatur" (Ne štampati) Dejana Vukićevića i „Demokratija, populizam, entropija" Dragoljuba Mićunovića. Prva je objavljena 2019, a druga 2018. godine. Obe su neka vrsta udžbenika, prva stvaralaštva i cenzure, a druga demokratije i diktature. Osvojile su me svojom sveobuhvatnošću, studioznošću, preciznošću. Da predstavim te knjige i njihove autore, obrnutim redom od njihovog nastanka, odnosno redom kojim sam ih ja čitao. Iako različite, knjige su slične, jer im je zajednička tema: ugrožavanje čovekove slobode.

Ivan Ivanović

9.

U vreme Titove despotije profesor Dragoljub Mićunović je bio njen protivik u meri koliko se to moglo. U studentskoj 68. ovaj „golootočanin" je ponovo izašao na scenu, ali „titoisti" su ga sa nje makli pre nego je izgovorio prolog. Uz druge intelektualce, Mićunović je postao stalna meta komunističke vlasti, odgovoran za sve što ona nije umela da uradi. Ipak, titoisti mu nisu priredili novi Goli otok, zadovoljili su se da ga udalje sa Univerziteta i drže na margini. Razvoj istorijskih događaja je hteo da se Mićunivić 2000. godine vrati u centar političkih zbivanja, istina u drugorazrednoj ulozi, jer su mu prethodno „njegovi" oduzeli glavnu rolu.

„Nakon velike izborne pobede Demokratske opozicije Srbije i ogromnih demonstracija građana da se priznaju rezultati izbora 2000. godine, došlo je do povratka države Srbije u sve međunarodne institucije iz kojih je bila isključena.

Ukidanje sankcija, izlazak iz izolacije, otpis dela državnih dugova i međunarodna finansijska pomoć, uz veliku energiju i želju građana za promenama, omogućili su Srbiji da se suoči sa izazovom."

„Kad je demokratska opoziciona koalicija posle izbora preuzela vlast, suočila se sa velikim očekivanjima građana, koja je sama ranije podsticala, ali i sa skromnim mogućnostima da se ta očekivanja ispune. U opozicionoj borbi sve su političke i ideološke razlike u koaliciji bile potisnute željom da se pobedi zajednički protivnik na vlasti, ali sve su te razlike brzo izbile na površinu. Partijska sebičnost i lična netrpeljivost trošili su početnu energiju i pozitivnu aktivnost."

Tako je demokratska vlast, umesto da reformiše i stabilizuje društvo kroz set zakona o čovekovom pravu, boreći se za prevlast svoje partije, u stvari radila u korist svoje štete, da bi na kraju pojela samu sebe. Demokratija u Srbiji je „trajala" samo dvanaest godina, a onda se „predala" diktaturi „jednog čoveka" pošto se pokazala nesposobnom da stvori demokratsko društvo.

Tog čoveka Mićunović ne imenuje, zadovoljava se pseudonimom „On", ali stvar „ram za njegov portret".

„Korišćenje političkog populizma je sastavni deo marketinške pripreme za autoritarni poredak ili vladavinu jednog čoveka. Metodologija ovog političkog procesa je već toliko puta proverena i pokazala se uspešnom da je postala gotovo opšte prihvatljiva za sve pretendente na monopol vlasti. „On" može doći na vlast legalnim, izbornim, zakonitim putem ili posle revolucije, ali svakako „plebiscitarno podrazumevajućom voljom naroda" ili pak uzurpacijom, odnosno državnim udarom."

Profesor analizira preuzimanje celokupne vlasti od strane diktatora, uz tiho gašenje demokratije, što je slučaj u Srbiji.. o Kako izgleda ram za portret diktatora? „On" kontroliše celokupan javni i tajni život države. Kao vođa najmoćnije, praktično jedine partije, koja ima ogromnu većinu u parlamentu, „On" vlada parlamentom. Z

akoni koje donosi parlament su u njegovoj službi, kreirani u njegovoj kuhinji, poslanici su tu jedino da ih potvrde, što oni zdušno čine. Celokupan rad parlamenta svodi se na ukidanje ili bar sužavanje demokratije. Pošto je „On" vođa vladajuće stranke, njegova je izvršna vlast.

Kao predsednik Republike je ustavno ograničen, ali „On", kao Staljin u Vermolenovoj drami, ustav prihvata samo formalno a suštinski ga podređuje sebi. Preko izvršne vlasti (Vlade) „On" kontroliše javnu i tajnu policiju, finansije, javni sektor, sredstva informisanja. Sve, čitav javni život. „On" je pretvorio u jedno. Više od toga, „On" preko svoje funkcije vrhovnog komandanta kontroliše armiju, u potpunosti gospodari „sredstvima sile". Tako „On" potčinjava sebi zakonodavnu i izvršnu vlast, da vidimo šta je sa trećim segmenstom vlasti, sudstvom.

„Sledeći korak je ovladavanje sudstvom, trećom „nezavisnom" demokratskom institucijom, putem zakona kojim parlament bira sudije ili predsednike sudova, sve se lako ozakonjuje glasovima vladine većine. Tu ne pomaže mnogo ni Ustavni sud koga takođe bira parlament, koji u autoritarnom sistemu postaje instrument volje i zamisli jednog čoveka."

Dakle, „On" je diktator već po Herodotovoj definiciji da je diktatura „vladavina jednog čoveka". Kreće se u datom ramu, iz kojeg niti ume niti želi da izađe.

Dragoljub Mićunović je skicirao i portret diktatora, ne ulazeći u detalje. Vraća se na Herodota, koji je znao da „vođi" gube osećaj realnosti, „precenjuju svoju moć i čine razne budalaštine".

Svaki diktator je „smrtni neprijatelj demokratije", a „On" je samo jedan u nizu tih diktatora, od Pizistrata i Sule do današnjih dana.

Koje su osobine savremenog diktatora koji je proizišao iz istorije?

Profesor opisuje metode vladanja diktatora.

„Poslednja faza u razvoju autoritarnog poretka je obezbeđenje od unutrašnjih protesta, koji se smatraju „aktivnostima opozicije". Zloupotrebom policije, tužilaštva i sudova od režima, čelni ljudi opozicije bivaju kompromitovani „istragama" koje su negovane i praćene u tabloidnim medijima, a hranjene „poverljivim podacima" iz policijskih dosijea.

Policijski organi i službe, u saradnji sa pravosudnim organima, koji su pod kontrolom „centralne moći", preko tabloidnih medija „policijski kontaminiranih" liferuju sve što se iz dosijea može upotrebiti za „kompromitaciju", bez obzira na verodostojnost. I bez straha od direktnog nasilja, već samom pretnjom kompromitacije, mnogi ispravni građani bivaju „ucenjeni".

Tako se, i bez zvanične cenzure, porastom autocenzure postižu slični efekti. Mnogi novinari i službenici nižeg nivoa dolaze u još dramatičniju situaciju jer ova „ucena" postaje egzistencijalna. Pri visokom stepenu nezaposlenosti i niskom nivou socijalne zaštite i sindikalne pomoći, gubitak posla predstavlja opasnu pretnju koja nameće veliki stepen autocenzure i građanske pokornosti."

„U svojoj „stabilnoj fazi" autoritarni poredak stvara „sistemsko bespravlje" koje nastaje kada se primene zakona relativizuju, kada zakoni prestaju da budu „neprikosnovene opštevažeće norme" apstraktnog karaktera, kada zakoni nisu jednaki za sve i kad štite i kad kažnjavaju, kad daju prava i kad nameću obaveze, kada iščezava ravnopravnost građana pred zakonom.

Slabljenje autoriteta zakona jača autoritet vlastodršca. Njegova volja, i kad nije „samovolja", ostavlja utisak arbitra koji ima moć da „deli pravdu". Zbog toga je autoritarni poredak nelegitiman. Vlastodržac se za svoju vladavinu jednog čoveka ne može pozivati kao monarh na nasledno i božansko pravo, ali ni na demokratsku zakonitost jer je obezvredio zakone. On zato mora da strepi od optužbe za uzurpaciju, protiv koje je legitimna pobuna."

„Autoritarna vladavina relativizuje i pojam odgovornosti. U njoj nema hijerarhije, a samim tim i podeljene odgovornosti. Međutim, u nedostatku hijerarhije odgovornosti, u miljeu „sistemskog bespravlja" stvara se organizovana neodgovornost u kojoj vlastodržac ipak ne uspeva da sve kontroliše i kažnjava.

Mada se vlast maksimalno suzila, jer on sam vlada, pojavljuje se sve više „odanih" saradnika koji ugrađuju svoje volje i interese u volju i interes „gospodara". Nastaju dvorske klike i vladar nije više usamljen u dvoru sa svojom voljom i svojim interesima. Javlja se oligarhija, nastala od onih koji su uspeli da svoju „odanost" ili „zasluge" za gospodara pretvore u bogatstvo.

To je početak kraja „vladavine jednog čoveka" u obliku autoritarnog poretka. „Oligarsi", pogrdno nazivani i „tajkunima", u početku prihvataju kontrolu i oporezivanje svog bogatstva, ali sve više gunđaju na „reket" koji uredno moraju da odvajaju za „vladara".

Dužina trajanja „vladavine jednog čoveka" zavisi od smelosti i sposobnosti za udruživanje „oligarha". Svakako da to može zavisiti i od prihvatljivog praga siromaštva obespravljenih i eksploatisanih masa i njihove hrabrosti da se pobune."

„Da bi produžio i osigurao svoju autoritarnu vladavinu, vlastodržac nastoji da pored „odanih dvorjana" obezbedi i ljubav naroda. On voli da mu mase kliču, da mu svi aplaudiraju, da ga obožavaju, da mu veruju, da mu se dive i da ga slede.

To oduševljenje mora biti masovno, ogromni mitinzi, beskrajne povorke, nebrojeno mnoštvo fotografija na svakom slobodnom mestu. Štampa, radio, televizija, filmovi, sve biva stavljeno u pogon da prikažu sveopštu privrženost naroda vođi. Vojnici, radnici, omladina, đaci, utrkuju se da iskažu ljubav i poštovanje. Da bi se to postiglo, u izgradnju kulta ličnosti uključuju se svi propagandni kapaciteti.

Vođa treba da bude najmudriji, kako njegove odluke ne bi podlegale sumnji i raspravi. Njegova „mudrost" je garancija da će i u budućnosti njegova vladavina donositi samo blagodeti."

„Kada se ugase alternativni izvori informacija, obmanama, lažima i klevetama kao da porastu krila i slika „lakirane stvarnosti" se maksimalno udaljava od realnosti. Kad ne postoje uslovi za demanti, kad je ugašena kritička javnost, sve postaje još više lažno i groteskno.

Uklanjanjem ili potiskivanjem konkurenata i protivnika sa javne svene, pritiskom na medije ili kompromitovanjem putem tabloidnih medija, vođa ostaje sam na sceni. Ali, obasjan reflektorima, neoprezno pokazuje i one nedostatke koji su možda ranije bili manje vidljivi. Izložen upornim laskanjem dvorjana sa sve većim preterivanjima, vladar počinje da veruje u pohvale i otklanja svaku sumnju da su neiskrene.

Objektivan i kritički sud počinje da doživljava kao neprijateljski čin, kao pukotinu u opšte izraženoj „ljubavi naroda". Tu „pukotinu" objašnjava „zaverom neprijatelja" i time otvara put paranoidnim osećanjima. N

jegova politička reakcija obično je uklanjanje sumnjivih, sa neizvesnim posledicama koje nastaju po poredak. U 20. veku, koji se može okarakterisati kao vek velikih ratova sa milionskim žrtvama, imali smo i brojne autoritarne poretke, od najblažih do zastrašujućih diktatura. Iz odličnih analiza ovih režima nije teško naslikati i kolektivni portret „vođa". Mnoge od tih crta, mada ublaženih, srećemo i kod savremenih „lidera" čiji se autoritet, ili kult, gradi populističkim „tehnikama"."

„Najgore u „vladavini jednog čoveka" jeste to što sve mane i nedostaci tog jednog čoveka postaju mane i nedostaci države. Po prirodi stvari, u autoritarnom poretku nema definisane odgovornosti, zato je vlastodržac „po položaju" neodgovoran, budući da je on sva vlast, on nema kome da odgovara.

On će reći da je ,,odgovoran samo narodu". Obično opijen vlašću, on ne zna šta govori. Taj ,,sud naroda", ako ga možemo zamisliti, najčešće je „nemilosrdna revolucija". O sudbini mnogih kraljeva i diktatora ispričala nam je istorija mnoge grozne priče. U populističkim vladavinama obično se ta „odgovornost narodu" izbegava organizovanom neodgovornošću i sistemskim bespravljem. Ali ne presađuje samo država vlastodrščeve mane i nedostatke u svoje „telo".

Još je veća šteta što se te mane presađuju i u društvo. Ako je vođa sklon korupciji, mnogi će ga imitirati bez ikakvog straha i nelagode. Ako je vođa hedonista, slediće ga svi kojima je to moguće."

„Pošto je vođa usamljen na vrhu vlasti, dijalog je po prirodi stvari izbačen kao izlišna forma komunikacije. Ukoliko „On" ne neguje „unutrašnji dijalog", ukoliko „razgovor sa samim sobom" ne proglasi dijalogom. U većini slučajeva vođa ipak traži neko „društvo", jer „čovek je društveno biće".

Usrećeni dvorjani i laskavci su uvek pri ruci. U tom „dijalogu u društvu" on govori, a dvorjani pažljivo slušaju i glasno odobravaju. On sluša samo sopstveni glas, povremeno „samoobmanjujući se da čuje glas naroda". U „dvorskom krugu", grupi najpoverljivijih funkcionera i saradnika, obično nema dijaloga, ali ima razmena dvosmernih informacija. Dvorjani, funkcioneri, saradnici dobro znaju sudbinu „glasnika koji donose loše vesti" i utrkuju se ko će više obradovati vođu lepim vestima u koje spadaju primeri izraza velike ljubavi koje narod različitim povodima izražava prema vođi. O

pšte stanje se opisuje kao stalni napredak i porast zadovoljstva građana. Zauzvrat, vođa obaveštava dvorjane o porastu njegovog međunarodnog ugleda, napretku zemlje u sve izglednijoj lepoj budućnosti. U tom uzajamnom obmanjivanju vođa stvara sliku o popularnosti, zdravlju i čvrstini svoje vladavine, a dvorjani se osećaju spokojni jer mudri vođa vodi brod sigurnim putevima u željenu luku."

Tako, u dva značajna rada, jednom pesničkom, drugom naučnom, dobili smo portrete dva diktatora. Karakteristično je za oba autora, pesnika Gojka Đoga i filozofa Dragoljuba Mićunovića, da svoje junake nisu imenovali.

U stvari, slikali su ih posredno, Đogo govoreći o drugim diktatorima, a Mićunović pišući ljudsku istoriju, ali ne može biti dvojbe da su to - oni.

10.

Ove dve knjige, Vukićevićevu i Mićunoviću, spaja negativan odnos njihovih autora prema diktaturi. Diktatura se zasniva na cenzuri, a cenzura je sredstvo vlasti diktatora. I diktatura i cenzura su uperene protiv slobodne misli čoveka.

Za diktaturu je karakteristično da je smrtni neprijatelj demokratije, a za cenzuru da svoj smisao nalazi u diktaturi. Demokratija i cenzura su nespojive. Da li je jedno drušvo demokratsko ili autokratsko najbolje se može videti po „količini" slobodne misli u njemu.

Demokratsko društvo „neguje" slobodnu misao, autokratsko je „zabranjuje". Stoga je cenzura lakmus za otkrivanje vrednosti jednog društva. Ako lakmus pocrveni, onda to društvo nije slobodno nego je ropsko. Ako lakmus poplavi, onda je to društvo slobodno, sociolog Karl Poper je rekao „otvoreno".

U zaključku svoje knjige, Dejan Vukićević kaže da je cenzura fenomen koji je „svevremenski i sveprisutan".

„Većina vlada zemalja novijeg doba neće priznati njeno postojanje, ali u svima njima, bilo da su apsolutističke ili deklarativno demokratske, na ovaj ili onaj način, preventivno ili suspenzivno, otvoreno ili prikriveno, delimično ili totalno, institucionalno ili van institucija, biće primenjena".

„Pravo na zabranu uvek je pripadalo centrima moći, makar bili u pitanju ego i superego unutar jedne osobe. Cenzura je, reklo bi se, neuništiva pojava, s neograničenim mogućnostima prilagođavanja i mimikriranja.

Kao i čovečanstvo, i ona je evoluirala, pa njeni metodi danas nisu tako transparentni kao nekad, poput Inkvizicije, već suptilni, gotovo nevidljivi. Često je nevidljiva ili sasvim teško vidljiva granica između pozitivne i negativne cenzure."

„Spaljivanje knjiga od strane Inkvizicije bilo je čin kažnjavanja, što je instrument pakla, dok je fašističko, nacističko i komunističko spaljivanje deo čistilišta. Cenzura se, tako, selila zajedno s centrima moći.

U samim korenima bili su to autoritarni i suvereni vladaoci, zatim se centar moći preselio u Crkvu, da bi se procesom sekularizacije moć opet vratila vlastima država."

Dejan Vukićević kaže da je cenzura tokom istorije samo promenila sredtva destrukcije, ali je zadržala svoju suštinu uništavanja čovekove slobode.

Dragoljub Mićunović, nesumljivi privrženik demokratije, priznaje da je demokratija zapala u ozbiljnu krizu.

„Najnoviju krizu demokratije generišu ekonomski, politički i društveni faktori. Ekonomski faktori oličavaju se u agresivnoj neoliberalnoj ekonomiji panprofitizma neograničenog bogaćenja i ubrzane nekontrolisane tehnološke revolucije i globalizacije.

Politički faktori ugrožavanja demokratije su konzervativne ideologije poput obnovljenog nacionalizma, upornog tradicionalizma i klerikalizma. Pored ekonomskih i političkih faktora, značajan uticaj, kao društveni faktor, ima i manipulacija masama modernim sredstvima masovnog komuniciranja koja građane u sve većem procentu pretvara u potrošače i učesnike masovne sportske i subkulturne zabave, sve udaljenije od političkog angažmana."

„Autoritarni manir unutar političkih partija samo olakšava autoritarnom modelu države da brže i lakše suspenduje ili obesmisli demokratske procedure u funkcionisanju državne birokratije.

Sve veći broj građana dobrovoljno apstinira iz političkog života prihvatajući propagandno nametano i planski šireno uverenje da je politika „prljava i amoralna delatnost" u kojoj je skoro sve dozvoljeno.

Sa apatičnim i pasivnim građanima svaka autoritarna vlast i sa malim brojem svojih odanih pristalica može lako da funkcioniše i nekontrolisano vlada na štetu opšteg dobra i budućnosti zajednice."

Kakve su perspektive demokratije? Dragoljub Mićunović, koji je svoju mladalačku veru u socijalističku demokratiju platio Golim otokom, u starosti je ozbiljno posumnjao u opravdanost te vere. Stiče se utisak da je svestan svoje zablude da svet može biti demokratski, iako je čitav svoj život posvetio demokratiji.

„Masovno, potrošačko društvo postalo je loš istorijski ambijent za razvoj, napredak i održivost demokratije. „Ljudi su postali lak plen propagande" koja je u ekonomiji napravila od njih „perazumne kupce nepotrebnih proizvoda, a u politici neinformisano biračko telo koje će vrlo često doneti iracionalnu odluku protiv svojih interesa", konstatuje i Noam Čomski, pridružujući se kritici „masovnog društva".

„Protivnici demokratije, posednici koncentrisane ekonomske i političke moći, kao i sledbenici konzervativnih ideologija i predstavnici pojedinih tradicionalnih institucija, u vremenima krize demokratije oživljavaju stare predrasude i političke mitove. Medijskim populizmom apsorbuje se pažnja milionskih gledališta, koja u TV serijima upijaju i emotivno preživljavaju kostimiranu prošlost u slikama, bez napora da o njoj razmišljaju.

Medijski, zabavni populizam na masovnu publiku deluje sedativno, pomaže uklanjanju „glavobolje" zbog svakodnevnih problema. Tako „anestezirane mase" gube kritički potencijal prema stvarnosti i želju da učestvuju u njenoj promeni, kao građani kojih se to tiče. I oni koji realnije percipiraju stvarnost osećaju se izolovani i slabi, postaju sve više apatični i pasivni, prepuštajući tako svoju sudbinu autoritarnim vlastodršcima da o njoj odlučuju, i to bez velikih otpora, i da čak bez velike državne represije ignorišu njihova građanska prava.

Ovako uspavano, atomizirano društvo otvara širom vrata vladavini vođa, populista i manipulanata."

„Jačanje autoritarnih tendencija u mnogim krajevima sveta najvećim delom proizvod je ekonomskih kriza, socijalnog raslojavanja većine društava i porasta siromaštva, pod uticajem dominacije neoliberalne ekonomije na globalnom nivou. Ali sve to prati kriza i relativizacija humanističkih i demokratskih vrednosti.

Socijaldemokratske vlade vodećih evropskih zemalja, ponete trenutnim trendovima ekonomskog rasta, lako su napustile neke temeljne principe društvene solidarnosti i odgovorne socijalne politike. Toni Bler, Šreder i drugi vodeći socijaldemokrati, prihvatajući neoliberalizam u ekonomiji, relativizirali su socijalističku komponentu socijaldemokratske ideologije.

U praktičnoj politici izgubili su podršku sve ugroženijeg radništva kome je pretilo siromaštvo. To je dalo prostora desnom populizmu da za sve društvene nevolje optuži strance, imigrante, izbeglice i socijaldemokratske vlade. Nacionalizam, ksenofobija i vraćanje tradicionalnim vrednostima punili su desni populizam municijom kojom su gađali demokratiju kao krivca za krizu.

Desno orijentisane partije skupljaju rasute i razočarane birače socijaldemokratskih partija, propagirajući novu socijalnu politiku koja neće rasipati sredstva za „pomoć strancima" već će ih „patriotski" usmeravati ka ugroženim svojim sunarodnicima. I

deolozi ove nove desnice lansiraju tvrdnje da su ideološke razlike izmišljotina bivših revolucija, da nema razlike između „levih" i „desnih" već samo između „naših" i „stranih", zbog čega je neophodno nacionalno jedinstvo i čuvanje svog identiteta, bilo da se on definiše poreklom, istorijom, verom, jezikom ili pismom."

„U takvoj društvenoj klimi rađa se potreba za autoritetom, vođom, „čvrstom rukom". Svaki pokušaj društvene ili ideološke kritike biva dočekan mehanizmima medijskog tabloidnog populizma kao „nepatriotski" i na kraju kao „izdajnički" i „neprijateljski" akt, jer „razbija jedinstvo", a samim tim slabi odbranu od „stalno prisutnog neprijatelja".

Neprekidnim isticanjem u prvi plan ugroženih nacionalnih interesa uklanjaju se iz vidnog polja svi tekući problemi zajednice kao manje važni. Teritorijalni integritet, istorijski kontinuitet i kulturni identitet najčešće su isticani kao najviše vrednosti čije očuvanje je od najvećeg nacionalnog interesa. Konzervativna ideologija često oživljava romantičarske političke mitove i koristi ih za „buđenje" nacionalne svesti. Tako „probuđenja svest" se pokazuje kao najplodnije tlo za prijem stalnih populističkih poruka."

„Slika dobrog, pravednog, očinski zabrinutog vođe naroda, za svakog svog sugrađanina, zaštitnika pravednosti i bezbednosti, svakog dana, po nekoliko puta pozdravlja verni narod sa TV ekrana. On sve zna najbolje, on se seti i onog što drugi ne bi, on sme što drugi ne sme, on se raduje uspehu svakog „našeg čoveka", svakom kilometru puta, svakoj fabričici koja se izgradi, on se raduje svemu čemu se narod raduje, a tuguje kad god narod tuguje, On nema svojih emocija, njegove radosti i tugovanja pozajmljeni su od naroda, toliko je srastao sa narodom."

Normalno je da postavim pitanje Gde sam tu ja?, inače zašto bih sve ovo pisao. Što se tiče Dejana Vukićevića, on me je uzeo za „partnera" u svom radu, pa je peto poglavlje u svojoj knjizi posvetio, uz Gojka Đoga, i meni.

To poglavavlje nosi naslov Suđenja knjigama, piscima. Dejan Vukićević smatra da su tek cenzurisane knjige prave knjige, navodi Fransisa Bejkona, koji je rekao „Cenzurisane knjige su tek ogledalo vremena". To znači da se Gojku Đogu i meni sudilo što smo „pravi pisci" koji su „obuhvatili svoje vreme".

Što se tiče Dragoljuba Mićunovića, on se mnome nije bavio kako sam se ja bavio njime, pa mi je ostalo da sebe pronađem u njegovom opštem osvrtu na grupu „kritičkih mislilaca", koje on naziva „levom inteligencijom". Pretpostavljam da će mi profesor dozvoliti da se nađem na ovom portretu.

„Otpori autoritarnoj vlasti u socijalističkim državama najčešće su bili koncentrisani na odbranu slobode izražavanja, slobode kritičkog mišljenja, na slobodu onog što je Kant nazivao „javnom upotrebom uma".

Ovi otpori dolazili su iz krugova leve inteligencije i njihovi protagonisti nazivani su disidentima, nekom vrstom „otpadnika" od dominirajuće, populistički izgrađene, zvanične „socijalističke ideologije".

Pripadnici ovih grupa otpora morali su često da se služe i ezopovskim manirima, kako bi se uopšte mogli pojaviti, koristeći terminologiju „zvanične" ideologije, koja se pozivala na delo Karla Marksa, ali dajući mu svoju, autentičniju interpretaciju. „Leva inteligencija" je u poslednjim decenijama socijalističkih država najčešće pomoću Marksa napadala autoritarni poredak koji se u svojoj propagandi pozivao na marksizam, oduzimajući mu na taj način „legitimaciju", dokazujući da se lažno predstavlja."

Dakle, među otporašima totalitarnom režimu treba razlikovati leve i desne disidente.

Levi disidenti su se pobunili protiv komunističkog totalitarizma u kojem se guše ljudske slobode i civilizacijske demokratske vrednosti. Stoga su se oni pozivali na „mladog Marksa", tačnije na njegove „Rane radove" u kojima se „radikalno brane osnovne liberalne vrednosti: sloboda štampe, sloboda kritike vlasti, pravo na udruživanje, kritika birokratizacije države". Filozofija 68.!

Desni disidenti su kritikovali titoizam ne što nije rešio demokratsko pitanje, nego što je u komunističkoj državi „oštetio njihovu naciju". Oni su samo zamenili komunistički nacionanim totalitarizmom, što će dovesti do odbacivanja demokratije i restauracije naci-fašizma na novonastaloj mapi Evrope i Sveta. Bojim se da je u modernom svetu fašizam pobedio demokratiju.

Danas su u većem delu sveta na vlasti diktatorski režimi, koji se zasnivaju na „vladavini jednog čoveka". Svejedno koju titulu nosio taj vladalac, bio on kralj, car, duče, firer, generalni sekretar, predsednik..; svejedno kako je došao na vlast, rođenjem, vojnim udarom, izborima... - on je autokrata, vladalac sam po sebi. Primera radi, u vreme kad je Mićunović objavio svoju knjigu protiv autokratije, u dve najveće zemlje sveta njihovi predsednici postali su „doživotni" (Vladimir Putin u Rusiji, „brat" Si Đinping u Kini), pa Josip Broz Tito nije više jedinstveni „predsednik bez ograničenja mandata".

Da li se u državi Srbiji sprema još jedan takav vladalac, vremešni Mićunović i pisac ovog teksta neće moći da vide, ali slutim da sve ide u tom pravcu. Filozofija danas!

Stoga nam ostaje samo vera u demokratiju, kao najboljem obliku vladavine. Bojim se da nam praksa to ne nudi.

Da završim tekst duhovitom Čerčilovom sentencom: Demokratija je najgori poredak, ako se izuzmu svi ostali!

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane