Natrag

Mjanmar

Zemlja vječnih vojnih udara

PLES U SJENI TENKOVA

Od kada je korona ušla u glavni grad Mjanmara Naypyidaw, instruktorica Khing Hnin Wai uživo snima sebe kako vježba aerobiku u blizini parlamenta. Koreografije su joj omiljene u domovini, a svjetsku su slavu stekle u ponedjeljak, 1. veljače, kada je Khing nehotice osim sebe snimila i vojni udar u nastajanju zbog čega je trominutna vježba odmah pokupila 70 tisuća lajkova, 60 tisuća tvitova, 25 tisuća prosljeđivanja te je video bio i ostao iznimno gledan na Tik-Toku i YouTubeu.

Piše: Dario Majetić (Glas Slavonije)

OSUDE I PODRŠKE

Osim po koreografiji i kontekstu, snimka je izuzetno zanimljiva po ritmičnoj glazbenoj pozadini. Riječ je indonezijskoj techno-pop pjesmi "Ampun Bang Jago", koja je prošle godine naširoko korištena u pobuni mladih Indonezijaca protiv antiekološke demokratske vlasti predsjednika Jokowija. A kako je indonezijska vlada podržala nedemokratski prevrat u Mjanmaru, svi su pomislili da je slavni aerobika-videouradak narodu podvaljen.

Trenerica Khing je te zamjedbe demantirala napisavši na profilu: "Nisam plesala kako bih se rugala ili ismijavala bilo koju organizaciju, nisam valjda toliko glupa. Plesala sam tu gdje plešem već 11 mjeseci i to mi je bila priprema za natjecanje u aerobici." Još je dodala: "Stvarno ne razumijem ljudsku pakost.

Svi znaju da svakodnevno kroz Naypyidaw prolaze službeni konvoji, pa sam mislila da je to što se događalo normalno i nastavila sam vježbati."

Kako god, nakon državnog udara ugašen je internet, proglašeno izvanredno stanje na godinu dana te je iznova u kućni pritvor odvedena čelnica Mjanmara (State Counsellor of Myanmar) Aung San Suu Kyi i veći broj njezinih kolega. Svemu su prethodile pojačane društvene napetosti zbog toga što Mjanmarska vojska (Tatmadaw) i njezino civilno krilo Sindikalna stranka solidarnosti i razvoja (USDP) nisu priznavali izbore iz studenoga prošle godine.

Na njima su stranka Nacionalna liga za demokraciju (NLD) i njezino zaštitno lice Aung San Suu Kyi osvojili nevjerojatnih 83 % glasova! Vojska je tvrdnje o izbornim malverzacijama potkrijepila javnim kompromatima u kojima je opisano kako je došlo do potkradanja više od deset milijuna glasova u korist Nacionalne lige za demokraciju (NLD).

Uz to, vojsku su plašili mnogobrojni procesi usmjereni na njezino slabljenje po subordinacijskoj okomici i opće rasulo u državi. Stoga je odmah nakon vojnog udara obnašateljem dužnosti predsjednika imenovan general Myinta Swea, koji je vlast predao zapovjedniku Tatmadawa, Minu Aungu Hlaingu. Jer on, prema svemu sudeći, jedini ima autoritet, kapacitet, političko znanje i vještinu te vanjsku i unutarnju podršku zaustaviti kaos u državi i spriječiti posljedična međuetnička i ideološka krvoprolića u budućnosti.

A dogovorima koji su prethodili državnom udaru, osim vječnog suparništva Tatmadawa i Nacionalne lige za demokraciju (NLD), pogodovala je korumpiranost i nepotizam burmanskih demokrata, politička potrošenost nobelovke Aung San Suu Kyi, pandemija, demokratski deficiti u SAD-u i široka regionalna podrška koju je dobio general Min Aung Hlaing. U tome je New Delhi bio izravan: "Indiji je stalo do demokracije u Mjanmaru, ali to je luksuz za koji se zna da si zasad oni ne mogu priuštiti. I jedina sigurna opcija bit će angažman sigurnosnog i obrambenog establišmenta."

Kina, Japan i Tajland također su odbili osuditi puč nazvavši to unutarnjom problemom Mjanmara. Japanu je jasno da bi sa slabašnom Nacionalnom ligom za demokraciju (NLD) Mjanmar ostao nestabilan, a kao takav bio bi im nepouzdan partner u pacifičkom "hladnom ratu" protiv Kine.

Za ekonomski i politički oslabljen Tajland, koji također vodi vojno postavljena vlada, presudno je važan opstanak hunte, kao što je to bitno i neobuzdanom predsjedniku Filipina Rodrigu Duterteu. A Indonezija se uopće nije ustručavala otvoreno pomoći Tatmadawu uspostaviti "istinsku i discipliniranu demokraciju", kako je to obećao mjanmarski general Min Aung Hlaing.

Što se tiče Kine, mjanmarski vojni časnici i druge elite ne žele daljnje približavanje Pekingu, a jedan od bitnih čimbenika koji je potaknuo prijašnji pomak prema civilnoj vlasti i kvazidemokraciji bila je zabrinutost vojske zbog izolacije i ovisnosti o Kini.

Zanimljivo je da, iako se vojska načelno oslanja na Kinu, većinu oružja uvozi iz Rusije. Za razliku od mjanmarskih susjeda, države Zapada poput Australije, Kanade, Europe i SAD-a osudile su vojni puč. Američki predsjednik Joe Biden ljutito je istaknuo kako je riječ o "izravnom napadu na demokraciju i vladavinu prava", zaprijetivši tamošnjem vojnom vrhu da se "odmah preda" ili će snositi posljedice u vidu sankcija i odgovora "međunarodne zajednice".

Uvod u sankcije

Na tom je tragu bio i glavni tajnik Ujedinjenih naroda Antonio Guterres koji smatra da je razvoj događaja "ozbiljan udarac demokratskim reformama". Predsjednik Europskog vijeća Charles Michel i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen pozvali su na obnovu demokracije, osudili vojno preuzimanje vlasti u Mjanmaru te zatražili hitno puštanje svih onih koji su privedeni u racijama diljem zemlje. "Legitimna civilna vlada mora biti obnovljena u skladu s ustavom zemlje i izborima u studenome", rekla je Von der Leyen.

I novi američki državni tajnik Antony Blinken pozvao je "burmanske vojne vođe da oslobode dužnosnike vlasti i civilnog društva i poštuju volju naroda Burme izraženu na izborima 8. studenoga". U toj je objavi upozoravajuće što je tajnik Blinken koristio naziv Burma! Naime, radi se o tome da je od neovisnosti do 1989. službeno ime zemlje bilo Unija Burma. Tada je vojna vlada nakon puča proglasila današnje ime, no promjenu nisu priznale oporbene snage u Mjanmaru i emigraciji kao ni vlade SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i Kanade. Ipak, novo su ime priznali Ujedinjeni narodi u skladu sa svojim pravilom da svaka zemlja, tj. vlada, ima pravo odrediti vlastito ime.

Osim oštre retoričke osude vojne hunte, SAD će dodatno obnoviti i pojačati sankcije Mjanmaru. I to ne samo na šest kolovođa vojne hunte već i na tvrtke Myanmar Economic Holdings Limited (MEHL) i Myanmar Economic Corporation (MEC) kao glavne stupove moći Mjanmarske vojske i velikim dijelom cjelokupnog društva.

Navedeni konglomerati bave se širokim djelokrugom poslova poput bankarstva, turizama, graditeljstva, teške industrije, petrokemije, rudarenja, trgovine, izdavaštva, ulaganja i dr. Stoga bi blokiranje njihovih financijskih i robnih tokova preko Singapura znatno otežalo funkcioniranje i ubrzalo raspad Tatmadawa.

Otpali kadar bi se po etničkom ili zavičajnom ključu, u potrazi za egzistencijom, pridružio jednoj od stotinu nedržavnih naoružanih skupina, a formirale bi se i nove paramilicije.

Trenutno na mjanmarskoj militarističkoj sceni djeluje stotinjak naoružanih skupina od kojih dvadesetak ima podršku vlade dok su druge u promjenjivom odnosu. Te se paravojne i parapolicijske grupe bave krijumčarenjem nafte, drveta, dragog kamenja, oružja, ljudi i narkotika te ilegalnim oporezivanjem stanovništva. Prljavi novac najčešće peru u velikim hotelskim lancima, kockarnicama i na gradilištima uz granicu s Kinom, a ostala prikupljena sredstva prebacuju u Singapur od kuda se novac preusmjerava u konzumerističke rajeve poput Maldiva.

Učiteljica života

Vojni udar kao politička opcija u Mjanmaru dio je tamošnje "opće kulture" od 1958., kada se dogodio prvi. Zatim dolazi 1962., kada general Ne Wina preuzima vlast i uvodi političku mješavinu marksizma, nacionalizma i budizma većinskih Burmanaca te potpuno izolira zemlju.

Nakon njegova povlačenja 1988., vlast je preuzela skupina vojnika na čelu s generalom Sau Maungom koja je nastavila reforme, ali je nakon 1990. pojačala izolaciju zemlje, ne dopustivši formiranje demokratske vlade nakon izbora na kojima je pobijedila stranka predvođena Aung San Suu Kyi, kćerkom oca mjanmarske neovisnosti, generala Aung Sana, koja je potom odbila napustiti državu i od tada se uglavnom nalazila u kućnom pritvoru.

To je dovelo do međunarodne osude hunte. Iz kućnog pritvora Aung San Suu Kyi prvi je put puštena u srpnju 1995. godine. U rujnu 2000. godine ponovno je završila u kućnom pritvoru. Nakon niza pregovora pod vodstvom Ujedinjenih naroda puštena je u svibnju 2002. godine. U svibnju 2003. godine bila je uhićena i tri mjeseca zatvorena na nepoznatoj lokaciji, nakon čega je vraćena u kućni pritvor.

Iz kućnog je pritvora zatim puštena krajem 2010., kada počinje surađivati s mjanmarskom vojnom huntom u svrhu ukidanja sankcija. Nakon ograničene demokratizacije, od 2011. godine djeluje kao predvodnica oporbe te značajno pridonosi izbornoj pobjedi Nacionalne lige za demokraciju 2015. godine.

Ustavom joj je onemogućen izbor za predsjednicu države (zbog braka sa stranim državljaninom) te u ožujku 2016. godine, nakon što je njezin bliski suradnik Htin Kyaw postao predsjednik, zauzima važne položaje u državnome aparatu.

Za slobodarske napore dobila je Nobelovu nagradu za mir 1991., ali je Nobelova aura izblijedjela zbog podrške etničkog čišćenja naroda Rohinja. Taj je mandat osim krvoprolića obilježilo prisvajanje goleme količine moći, slabljenje institucija, gušenje slobode medija i neprestano podilaženje vojsci.

Sve u svemu, u toj dalekoj i egzotičnoj državi koju jedni zovu Burma, a drugi Mjanmar, kroz lik i djelo nobelovke Aung San Suu Kyi ponovno kao da je oživjela jedna stara Krležina napomena: "Sve su vam to socijaldemokratske perjanice koje će se dati zataći za šešir prvom saborskom lideru koji im ponudi fotelju."

Zemlja etničkog haosa

U Mjanmaru se od Drugog svjetskog rata do danas vodi de facto neprekinuti građanski rat. Povodi za ratovanje su povijesno nepovjerenje i neprijateljstva između velikih i moćnih etničkih skupina koje je podupirao i razdvajao kolonijalni režim.

No načelni sukob vodio se između središnje vlade i naoružanih krila političkih pokreta koji zastupaju interese nekoliko glavnih etnolingvističkih skupina koje čine većinu na svojim teritorijima, ali se računaju kao manjine u okviru Mjanmara.

Najstarija i jedna od najvećih je Nacionalna unija Karen (KNU) koja predstavlja treću najveću etničku skupinu u zemlji. Kareni duže od 2000 godina žive u Mjanmaru i drugdje u jugoistočnoj Aziji i jedna su od najstarijih postojećih kultura na tom području.

Borili su se na strani Britanije u Drugom svjetskom ratu, ali poslije nisu mogli ishoditi suverenitet koji je dan Burmi nacionalističkog generala Aung Sana, oca Aung San Suu Kyi.

On nije bio bez smisla i razumijevanja za etničku šarolikost te je pokušao dati autonomiju najvećim narodima, ali to nije bilo provedivo u praksi te je Mjanmar utonuo u rat koji se vodi različitim intenzitetom do danas. (D.Ma.)

Od suživota do sukoba

Prema popisu stanovništva iz 2014. godine, Mjanmar ima više od 51,4 milijuna stanovnika. To je bio prvi popis stanovništva unatrag 30 godina. Procjenjuje se da u Mjanmaru ima više od 60 milijuna stanovnika jer nisu prebrojeni svi stanovnici države Rakhine, domovine manjine Rohinja, te sela u državama Kachin i Kayin. Etničkih grupa je 135, a glavne skupine žive u sedam država.

To su Karen, Shan, Mon, Chin, Kachin, Rakhine i Karenni. Zanimljiv su i narod Nage, koji žive u sjevernom Mjanmaru. Procjenjuje se da ih ima 100 tisuća, što ih čini još jednom skupinom iz obitelji tibetansko-burmanskih jezičnih podskupina. Ostale važnije etničke skupine su Pa-O, Wa, Kokang, Palaung, Akha i Lahu. (D.Ma.)

Vodeni topovi na ulicama

Nakon državnog udara, prosvjedi stanovništva Mjanmara protiv Tatmadawa (Mjanmarska vojska) bili su srednjeg intenziteta. Prošlog vikenda održane su demonstracije diljem zemlje na kojima je sudjelovalo više stotina tisuća ljudi i koje su prema organizaciji i narativu bile najsličnije "revoluciji šafrana" iz 2007., koja je otvorila prostor za rušenje prošle hunte i dolazak NLD-a na vlast. Zbog svega su generali Tatmadawa u strahu od eskalacije sukoba diljem države preventivno rasporedili tenkove i druga vojna vozila. (D.Ma.)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane