Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Sančo Pansa kao vladalac (1)

Ideje vladavine ljudima

Tema vladanja ljudima je jedna od ključnih tema političke filozofije. Gotovo svi teoretičari političke istorije sveta, od Platona do današnjih dana, bavili su se problemom vladavine, kako u jednoj državi tako i u čitavom svetu. Ko vlada ljudima na planeti Zemlji? Među mnogobrojnim teorijama istakli bismo dve: Platonovu, koju će usavršiti Hegel, da svetom vladaju ideje, kao što je religija, i Marksovu, da je to ekonomija. Mnogi mislioci su gradili svoje teorije na ovim postulatima. Od autora koje sam čitao, meni je najinteresantniji Karl Poper sa svojim delom „Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji". Poper je radikalni kritičar i Platona i Marksa. Obojicu tretira kao neprijatelje slobodnog sveta.

Ivan Ivanović

Mene više zanima kako su ove ideje prošle u literaturi, na kojim pozicijama su stajali neki velikani svetske književnosti (Rable, Šekspir, Stendal, Tolstoj, Dostojevski...). U ovom tekstu ću se baviti španskim piscem Migelom Servantesom, koji je tvorac najinteresantnijeg romana svetske književniosti na ovu temu, „Don Kihota". U jednom delu romana Servantes parodira ideju vladavine ljudima.

A ovaj tekst pišem jer se danas u državi Srbiji problem vladanja i vladaoca zaoštrio do kidanja.

Razume se da najpre moram Čitaoca da upoznam sa ovim neobičnim piscem koji je u svom delu izvrnuo naopako vreme u kojem je živeo na prelazu iz Srednjeg u Novi vek, odnosno iz dogmatizma u renesansu.

Najvažnije Servantesovo delo „Don Kihot" na Srpski je preveo Đorđe Popović Daničar (nadimak je dobio po listu Danica kojeg je uređivao u Novom Sadu) još 1895. godine, kad je delo štampano pod naslovom „Veleumni plemić don Kihot od Manče". (Daničar je preveo i Bokačovog „Dekamerona") Bilo je to prvo objavljivanje ovog remek dela svetske književnosti na jedan slovenski jezik. Daničar je tom prilikom napisao opsežan predgovor romanu, pa ću ja njime da se poslužim kao najatentičnijim pristupom Servantesu.

Daničar je napisao da je Servantesov život sam po sebi roman i da je „Don Kihot" nadgradnja tog života. Evo kako izgleda Daničarova priča.

Sedam grčkih gradova otimali su se o čast da je Homerova kolevka u njima bila. Osam španskih gradova dokazivali su da je u njima Servantes ugledao sveta. Duga i zametna istraživanja dokazala su da se on rodio u Alkali de Henares, u koji dan ne zna se, ali je kršten tamo 9. oktobra 1547. godine.

Starinom je bio od Galisije, ali mu se porodica nastanila u Kastiliji i računala se u plemstvo koje Španci nazivaju hidalgo, kolenović. Još u XIII stoleću odlikovala se ona u bojevima sa Mavrima. Otac mu Rodrigo bio je oženjen plemićkom, s kojom je rodio prvo dve kćeri, zatim dva sina, Rodriga i Migela.

Na svu priliku primio je Migel svoje prvo izobraženje u mestu rođenja; a kad je odrastao, otišao je u sveučilište u Salamanku, gde je ostao dve godine, a zatim je dospeo u Madrid, gde je učio latinski u humaniste Hojosa. Tu je sačinio jednu eklogu, jednu elegiju i druga manja stihotvorenja, koja su bila pohvaljena.

U to vreme (1568) desila se tajanstvena smrt kraljevića Don Karlosa i kraljice Jelisavete, pa je u Madrid došao kardinal Akvaviva da od papine strane izrazi saučešće Filipu II. Da bi u Italiji dopunio spoje studije i svoje znanje, Servantes ode sa kardinalom u Rim kao njegov komornik.

Ali već iduće godine ostavi se Servantes dokolice u kardinalovoj službi i sledujući svojoj naklonosti, upisa se u četu kapetana Dijega Urbine, slavnoga među Špancima. Tako je Migel postao vojnik, kao što će kasnije biti mnogi pisci, Ljermontov, De Vinji,Tolstoj, Dostojevski...

Tada se bio zapodeo veliki rat. Turčin sultan Selim II udario je 1570. na mletački Kipar i osvojio ga. U pomoć Mlecima priskoče papa i Španija. Nad udruženom flotom postaviše za komandanta Don Huana od Austrije, bastarda cara Karla V, a Španija potkrepi flotu sa 5000 vojnika, među kojima je bila i četa Dijega Urbine, koja je bila na galiji Markeza. U toj vojsci bili s Servantes i njegov brat Rodrigo.

Pošto flota odbi Turke od Krfa, stiže ona tursku flotu 7. okttobra 1571. godine na ulasku u zaliv od Lepanta. Servantes je tada bolovao od groznice i njegov kapetan i drugovi govoriše mu da ide pod palubu; ali on zamoli kapetana da ga postavi na najopasnije mesto. Boj se počne posle podne i do večera svrši se konačnim porazom turskim.

Markeza se osobito odlikovala; ona je osvojila brod egipatskog kapudana, ubila 500 Turaka, dobila egipatsku kraljevsku zastavu. U ovom krvavom okršaju dobio je Servantes dva turska zrna u grudi, treće mu razmrska levu ruku, u koju ostade sakat do kraja života.

Servantes je vidao rane u Mesini, a pošto se izvidao, učestvovao je u ratu sledeće godine. Pošto je još bio u pohodu na Tunis, pusti ga Huan od Austrije 1575. u Španiju da se oporavi. Snabdeven najlepšim preporukama Don Huana i sicilijanskoga vicekralja, ukrca se Servantes sa svojim bratom Rodrigom na galiju za Španiju. Ali 26. septembra napadnu na njihovu galiju tri alžirska broda pod komandom kapudana Arnauta Deli Topal Mamije. U krvavi okršaju, u kome se Migel, kao i uvek, hrabro borio, nadjačaše Turci, koji odvukoše zarobljenu galiju u Alžir, gde podeliše roblje. Migel dospe u ruke Deli Mamije.

Mamija bio je koliko grabljiv, toliko svirep. Kad vide kakve preporuke ima Migel, pomisli da će on biti kakav od najotmenijih Španaca, te da bi za njega iscedio što veće otkupe, okova ga u sindžir, baci ga u tamnicu, mučaše ga od svake ruke. I po ovih patnja pokazao je Migel uzvišeno junaštvo strpljenja. Njega muke ne polomiše, nego u njemu sazre plan da oslobodi sebe i drugove, kojima je sa svojim uzvišenim duhom i karakterom brzo postao kolovođa.

Plan im je bio da odu u Oran, koji su tada držali Španci. Servantes beše zadobio jednog Mavra, koji ih zaista izvede iz Alžira; ali već drugi dan ostavi ih Mavar i sužnjima ne ostade drugo nego da se vrate svojim gospodarima i da prime kaznu za svoje pokušavano bekstvo.

Godine 1576. Migel Servantes preko jednoga oslobođenoga druga uspe da javi rodbini svoje i bratovljevo stanje. Otac na to prodade svoje imanje, sestre neudate dadoše svoj miraz, osuđujući sebe na najveću sirotinju. Sve beše uzalud. Mamija je tražio za Migela toliko da se ovaj ostavi nadanja da će se osloboditi. Svoj deo ustupi on za otkup brata Rodriga, koji se oslobodi 1577. godine. Polazeći, Rodrigo obeća da će doći sa jednim brodom da oslobodi Migela i drugove mu.

Plan za oslobođenje smislio je Migel ranije. Na tri časa od Alžira na istok bio je letnjikovac kaida Hasana, grčke poturice. Tu je jedan rob Španac bio baštovan. U bašti je on potajno iskopao tamnik, u koji su jedan po jedan odbegavali pojedini robovi.

Kad je Rodrigo pošao u Španiju, bilo ih je tamo već petnaest. Ne izlazeći iz Mamijine kuće, Migel je upravljao ovom družinom i starao se za njenu hranu i bezbednost. Čovek bi bio voljan da posumnja u ovu stvar, koja svedoči za Migelovo oštroumlje, ali su tu pouzdani dokazi.

Osim baštovana bio je tu u pomoći još jedan rob, koji se mlad poturčio, pa se posle opet pokrstio. Ovaj je nosio hranu u tamnik, iz kojeg su samo noću izlazili.

Kad je Migel mislio da će tu biti vreme da mu brat dođe, utekne i on u tamnik. Zaista, dođe brod posle nekoliko dana, približi se noću obali, ali se onde desiše neki ribari koji digoše uzbunu, te brod morade da ustupi. Kasnije ponovi brod svoj pokušaj, ali su Mavari bili na oprezu, pa zarobiše one koji su došli da oslobađaju roblje.

Njihov zapovednik Dej zapovedi da se robovi odvedu u zatvor, a kolovođu da dovedu njemu. Okovana odvedoše Servantesa u konak, kroz svetinu koja ga je obasipala pogrdama. Više puta uzimaše ga dej na ispit, obećavaše mu, laskaše mu, prećaše mu, ali Servantes okrivljivaše samo sebe. Dirnut tolikom hrabrošću, Dej ga samo okova u svom zatvoru.

U 1578. godini Servantes je našao je načina da po jednom Mavru pošalje pismo u Oran do gubernatora. Ali pismonošu uhvatiše vojnici pred Oranom i dovedoše ga Deju, koji zapovedi da nesrećnika nabiju na kolac, a Servantesu da udare dve hiljade degenaka (batina).

Dokle se on tako trošio u bezuspešnim pokušajima za svoje oslobođenje, njegova rodbina činila je sve što je mogla da bi ga mogla otkupiti. Međutim, umre mu otac, što i opet zadrža stvar. Najposle reši kralj da pošlje fratre redemptoriste da otkupljuju roblje u Alžiru. Bedna mati Servantesova donese fratrima 250 dukata za otkup svoga mezimca, bedna sestra dade im 50 dukata za otkup brata svoga. Ali dej je tražio za Servantesa 1000 talira, preteći inače da će ga voditi u Stambul, kuda ga je sultan pozvao.

Najposle pristade Hasan da za Servantesa primi 500 zlatnih španskih talira. Morali su mnogo dodati da bi tu sumu podmirili. U koji se par Hasan kretao u Stambul, dobi Servantes svoju slobodu, 19. septembra 1580. godine.

Tako se posle pet godina robije Migel ponovo našao u Španiji u roditeljskoj kući. Ali, ljuta sirotinja ga brzo istera odatle. Sa bratom Rodrigom stane opet u vojsku, kao prost vojnik. Vojevao je pri osvajanju Portugalije, učestvovao je slavno u morskim bitkama i vrati se uvenčan lovorikom, vazda praznom, da sa familijom, koja se zbog njega upropastila, podnosi najveću nevolju. Baveći se u Lisabonu, dobio je sa jednom tamošnjom damom kćer, koju je pri sebi zadržao i kad se oženio. To mu beše jedino dete.

Ljubav povrati Servantesa na književno polje. Nalazeći se kao vojnik u Eskivijama u Kastiliji, upozna se sa tamošnjom plemenitom gospođicom Katalinom Palasios. U slavu ljubljene devojke sačini on Galateju koju nazva eklogom, a to je pastirski roman prema tadašnjem ukusu. Galateja je hvaljena sa čista stila, lepih opisa, nežnossti u opisu ljubavi. Od nje je izišao samo prvi deo. Krajem 1584. godine u kojoj je napisao Galateju, oženio se Donom Katalinom.

Ostavivši vojsku, kao prost vojnik posle toliko usluga otadžbini Servantes se nastani u Eskivijama. Primoran da uveća svoj maleni dohodak, baci se na književnost. Tada mogaše biti materijalne koristi španskoga pisca samo kod teatra, koji se naglo u ono vreme počeo razvijati. Španski dvor nastanio se 1561. u Madridu, a 1580. godine već su tamo bila dva geatra. Od 1584. do 1588. godine napisao je Servantes blizu 30 dramskih komada. Ali taj izvor brzo presuši. I njega, kao i mnoge druge, otera od teatra Lope de Vega sa svo.jom basnoslovnom plodnošću.

Stoga se Servantes preseli u Sevilju gde se primi da bude komesar životnih namirnica. U Sevilji ostade nekih 10 godina. Godine 1593. prestade mu komesarstvo i on se lati posredničke agenture. Ali nije uz to zanemarivao muze. Dom slavnoga slikara Fransiska Pačeka u Sevilji bio je otvoren svakom zaslužnom čoveku; tu je bilo zborište seviljskim „lepim duhovima". I Servantes je bio tu čest gost i Pačeko je naslikao njegov lik. U Sevilji je Servantes napisao većinu svojih novela, koje su kasnije izdane. Ovo su prve španske novele; ima ih 7 ozbiljnih i 8 šaljivih. Nazvao ih je primernima što su kao za uzor potonjima i što, kako veli, od svake može da se izvede neki koristan primer.

Servantesovo bavljenje u Sevilji neprijatno se prekide. Njega baciše u zatvor i uzeše pred računski sud zbog nekih nepodudarnosti u računima. Ostavši siromah, lako je mogao da dokaže svoju nevinost.

Iz Sevilje otišao je u Manču i tu se nastanio u palanci Argamazilji de Alba. Tu je imao mnoge neprijatnosti, čak je bio i u zatvoru. Ne zna se tome pravi uzrok, jer podaci iz njegovoga života od 1598. do 1603. godine posve su retki. A za tih pet godina on je zamislio, počeo i skoro dovršio prvi deo „Don Kihota".

Napisavši „Don Kihota" Migel Sevantes je imao velike muke da ga pečata. U ono vreme svaka delatnost morala je da ima svog pokrovitelja iz redova vladajućeg sloja društva. Pritešnjen neutešnim stanjem svoje porodice, Servantes ode do vojvode od Lerme, svemogućega ljubimca kralja Filipa Drugog. Ali ovaj „najveći lopov u Španiji" primi pisca hladno i sa prezrenjem. Vojvodi ništa nije značilo što se Migel celog svog života borio za Španiju i što joj je „žrtvovao" ruku.

Migel je pokušao kod drugog vojvode Bejara, iako je znao da je on „jedan od onih visokorodnih neznalica koji književnost i umetnost udostojavaju snishodljivim smehom" ali za to ne haju. Kad vojvoda ču da je „Don Kihot" neka šala na račun viteštva, pomisli da mu je time dostojanstv poniženo i ne hte da se primi Servantesove posvete i pokroviteljstva. No Migel ga umoli da mu ponešto pročita od ove „šale", na šta vojvoda na nagovor vojvotkinje pristade. Slušaoci su bili oduševljeni pričom, pa vojvoda pristede da ga Servantes svojom posvetom ovekoveči! (Vojvotkinja i vojvoda su poslužili kao likovi u drugoj knjizi romana, u kojoj se dešava „šala" sa Sančom Pansom, što je predmet ovog teksta.)

Trenutak za objavljivanje „Don Kihota" bio je složen po Servantesa. U to vreme je još uvek bio popularan viteški roman u kome se slave pustolovine „lutajućih vitezova", što je bila posledica Krstaških ratova.

Servantes je takav roman izvrgao ruglu, njegov „Don Kihot" nije pohvala viteškom romanu nego je satira na njega. Vreme u kojem su slavljeni lutajući vitezovi uzima se izzmeđu prestajanja starog i stvaranja novog sveta.

U to vreme varvarstva, gde je pravo bilo u sili, gde se pravda dokazivala na megdanu, gde je nasilnička neobuzdanost slavila orgije. U tom vremenu su lutajući vitezovi slavljeni kao istiniti junaci i heroji. Servantes je uzeo model tog vremena, ali njegov junak je antivitez, ne samo da ne isteruje pravdu nego svuda doživljava poraze u svom pohodu.

No preterana volja na viteške romane brzo donese ružan plod. Mladn ljudi počeše se ugledati na junake tih knjiga. Povinovanje ženskim ćudima, zabranjena ljubav, lažno častoljublje, krvava osveta za sitnncu, neobuzdana raskoš, preziranje društvenog reda, sve to uđe u običaj, i viteške knjige dođoše kobne i za moral i za dobar ukus. Prvi ustaše moraliste i razumni pobožni pisci na zlo koje dolažaše sa čitanja tih knjiga.

Onda dođoše zakoni, Karlo V zapovedi vlastima u Americi da ne dopuštaju da se tamo štampa, prodaje ili čita kakav roman o vitezovima. a kortesi u Valjadolidu zahtevaše 1555. godine da se takva zabrana izda i za Španiju, čak da se pokupe i spale sve takve knjige. Ali ne pomogoše ni predike, ni rasprave, ni zakoni. Svet je i dalje pisao i čitao knjige o vitezovima. Velikaši i prelati primali su posvetu od njih. Jedna sveta Terezija napisala je takođe jedan takav roman.

Sam Karlo V gutao je takve knjige. Jedan franciskanac napisao je još 1589. roman čiji je glavni junak bio patron njegovoga reda, sv. Franja Asiški. Posvetio ga je kondestablu od Kastilije. Na naslovu bio je svetitelj sav u oklopu, i on i njegov konj; na šlemu je imao kao čelenku krst sa čavlima i trnovim vencem, na štitu pet rana Hristovih.

Tako beše u Španiji kad Servantes, pritvoren u selu u Manči, naumi da uništi knjige o vitezovima. On, ubogi siromah, nepoznat, bez pokrovitelja, jedino sa svojim duhom i perom, naumi da udari na tu hidru koja je prkosila razumu i zakonu. I uspeh mu beše potpun.

Da pogledamo samoga „Don Kihota". Kad je Servantes počeo da ga piše, on je samo hteo da oružjem satire udari na knjige o vitezovima. On nam to i sam kaže u predgovoru. A i po onim neobičnim aljkavostima, protivslovljima, neuputnostima, kakvih je puno u prvome delu, vidi se da je on počeo da piše u trenutnom raspoloženju, u trenutnoj razdraganosti, bez promišljena plana, pustivši peru mah, niti dajući kakvu osobitu vrednost svome delu, kome kao da ni on sam nije nikad pojmio svukoliku veličinu. Ali kad bi vrednost „Don Kihotu" bila samo u parodisanju romana o vitezovima, on ove ne bi dugo preživeo. Kad bi taj cilj bio postigao, i on bi otišao u zaborav. Ali „Don Kihot" nešto je mnogo više nego satira na stare romane.

U početku je Don Kihot samo budala, prava budala, koju bi trebalo vezati, a naročito biti, pa siromah i prima toliko broj, i od skotova i od ljudi, da bi dosta bilo i za Rosinanta. I Sančo Pansa nije drugo s početka nego glupa seljačina, koji je iz gluposti i koristoljublja pristao uz svoga gospodara. Ali to tako ne traje dugo. I zar je Servantes mogao dugo ostati izmeću ludosti i gluposti? Malo-pomalo on zavoli svoje junake, koje zove čedima svog uma; brzo im on daje svoju pamet, svoj duh, a svakome lepo odredi svoj deo.

Gospodaru dade um uzvišen i širok, kakav može da se rodi u zdravu duhu uz studiju i premišljanje; slugi dade nagon ograničeni, ali pouzdani, urođeni zdravi razum, prirodnu iskrenost, kad je koristoljublje ne muti. Don Kihot ima u svome mozgu samo još jednu mušicu; njegova je monomanija kao u poštena čoveka, koji negoduje na nepravdu, a zanosi se za vrlinom. Još on sanja kako je utešitelj ucveljenima, branič slabome, grozan gordome i nevaljalome. Inače je divno razuman i rečito ume da razlaže. Od svoje strane Sančo je izašao drugi čovek; on je fin, ako i nezgrapan, šeret, ako i naivan.

Kao što Don Kihot ima još samo jednu mušicu u glavi, tako je i Sanču ostala mrva lakovernosti, ali se ova dv opravdati višim umom njegovoga gospodara i njegovom privrženošću prema njemu. I tu sad počinje divan prizor.

Ova dva čoveka, nerazlučna, uzajamno objašnjavaju, dopunjavaju jedan drugoga; udruženi u cilju u isti mah plemenitu i bezumnu; tvoreći gluposti i zboreći mudro; izloženi podsmehu ljudi, pa i njihovoj neotesanosti, i iznoseći mane i gluposti onih koji se njima sprdaju i zlostavljaju ih; uprve pobuđujući u čitaoca smeh, onda njegovo sažaljenje, najposle najveću njegovu simpatiju; umejući da ra razneže i razvesele, dajući mu u isti mah zabave i nauke; najzad, u večitu međusobnu kontrastu, kao i u kontrastu svom prema ostalom svetu, tvoreći nepokretno dno ogromne, vazda nove drame.

Naročito u drugom delu „Don Kihota" može jasno da se vidi nova misao njegovog pisca. Tu o lutajućim vitezovima ima toliko pomena koliko da se nastavi prvi deo, koliko da isti opšti plan vezuje oba dela. Ali to nije više samo parodija romana o vitezovima; to je knjiga praktične filozofije, zbirka maksima i parabola, blaga i razložna kritika celoga čovečanstva. Kad je Sančo postao gubernatorom ostrva Baratarije, ko nije pomislio da će ovaj improvizirani vladar počiniti više ludorija negoli don Kihot kad je ispaštao u Sijeri Moreni? Ali Servantesov genij imao je u vidu drugi cilj, ako i nije zaboravio da zabavlja čitaoca.

Hteo je da pokaže da hvaljena nauka o upravljanju ljudima nije isključiva tajna jedne familije ili jedne kaste, da je ona pristupačna svakome i da se za nju traži nešto važnije od poznavanja zakona i izučavanja politike: zdrav razum i blage namere. Ne prelazeći sferu svoga duha, ne izlazeći iz svoga karaktera, Sančo Pansa sudi i vlada kao nov Solomon.

Upravo komika nije u tolikoj meri uz Don Kihota koliko uz Sanča, jer Kihot je taj koji hoće da se pleće u tadašnje književničke ludorije i zbog toga je delom iščileo, ali kod njegova konjušara Sanča , kod mudrog i energičnog gubernatora Baratarije, te divne smese umlja i ludosti, nije ostarela nijedna crta, on je stvor za sebe, trajan komičan tip gubernatora (guvenera) Baratarije, te divne smese umlja i ludosti.

Drugi deo „Don Kihota" izašao je na deset godina posle prvoga. Kad je Servantes napisao prvi deo, nije pomišljao na to da ga nastavi. Drugi deo je izašao posle postignute namere u prvom i nadmašio je prvi. A to je zato što ni izvedenije nije slabije, što mu je rukovodna misao viša i plodnija; jer ovo delo zbori svima narodima, svima vremenima, jer zbori čovečanstvu svesvetskim jezikom; jer se u njemu daje najviši izraz prirodnom zdravom razumu; stilom u kome su svi stilovi, od proste komike do najveličanstvenije rečitosti. Zato i vele da je drugi deo knjiga „napisana bogovskim jezikom".

U Servantesa je toliko uma da njegove budale mudrije zbore od pametnih ljudi u drugih pisaca; tako je pun i bogat šaljive ludosti da njegovim epigonima nalj tom polju ostaje samo tek da pabirče.

Sve ovo je Đorđe Popović Daničar, prevodilac „Don Kihota", izrekao arhaičnim jezikom kompatibilnim Servantesovom romanu. Zato sam ga ovde pozajmio.

„Don Kihot nije karikatura; njemu je Servantes dao deo svoje blage i velike duše. Ta i sam Servantes bio je neki Don Kihot. I on je vojevao, a nikakva dobra nije video; hrabro se borio, dva zrna dobio je u grudi, jedna mu je ruka osala sakata, ali je zato on opet služio još tolike godine.. Ni rane, ni služba ne pribaviše mu nikakvu penziju, a kad se ostavio vojske, njega zla sreća nikad nije ostavljala; njega bacaju u haps; on traži na sve strane zanimanja za svoje sposobnosti i svoju časnost; taman počinje imati uspeha sa svojim glumama, kad morade doći mladi Lope de Vega da ga i tu upropasti.

Tako stojaše Servantes kad se u svojoj 58. godini latio da piše „Don Kihota". Drugi bi sa ovakvom prošlošću bio pun gneva i ironije; ali nisu takvi filozofski duhovi i dobri karakteri; u njih nema mesta za gorčinu; iz svoje nevolje izvode oni glume, a ne tragedije, humor i šalu, a ne deklamaciju. Zaista mora čovek da je tronut kod Servantesa; sakat, star, često gladujući, lišen utehe od uspeha, on nema ni mrve žuči. Njegov „Don Kihot" prosto je zabavan."

Servantes je umro 23 (13) aprila 1616. godine. Englezi su primetili da su dva najveća genija onoga vremena umrla u isti dan, oba prezrena, ali je obojicu potomstvo osvetilo: Servantes i Šekspir. (Kako su Španiji primili novi kalendar već 1583. a u Engleskoj su se služili starim kalendarom do 1754. godine, to je Šekspir još dana živeo posle Servantesa.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane