Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Razaranja

Zbog čega bi hitno trebalo ukinuti Muzej savremene umetnosti

KOLARIĆU - PANIĆU IGRAMO SE SAMIĆU

Šta je udruženi zločinački poduhvat i u čemu je njegova sličnost sa Muzejem savremene umetnosti. Ko su sve članovi muzejskog klana likovnih i primenjenih umetnika a ko su sve bili Soroševi plaćenici u muzeju. Kakva je međusobna povezanost članova upravnog odbora muzeja i koja je njihova muzeološka kompetencija. Ko je najnovija direktorka muzeja, kako je organizovan namešteni konkurs za njen izbor i kakav je zapravo njen muzeološki pedigre. Šta je zapravo galerija "Novembar" i ko je zapravo njen vlasnik. Kakva je budućnost Muzeja savremene umetnosti.

Stanislav Živkov

I pored svih mogućih vladajućih garnitura već dve decenije neometano traje pravi pravcijati udruženi zločinački poduhvat (en. Joint Criminal Enterprise)u režiji moralno kompromitovanih i debelo korumpiranih likovnih kritičara i kunsthisteričarai nazovi velikih umetnika a zapravo se po svom štetočinstvu radi o pravom pravcijatom kulturocidu .

Podsećanja radi se o akcesornoj krivičnoj odgovornosti utemeljenoj na učestvovanju u "zajedničkom planu". Ova doktrina smatra članove grupe individualno odgovornima za zločine koji su počinjeni u skladu sa zajedničkim planom, bez obzira jesu li počinjeni od strane člana grupe ili ne.

Član grupe krivično je odgovoran za zločine počinjene od strane drugih lica u okviru zajedničkog plana ili svrhe. Za razliku od komandne odgovornosti, za postojanje zlocinackog pothvata nije potrebno dokazati hijerarhijski odnos, znanje nadređenog niti propust u preduzimanju mera za sprečavanje zločina. Zajednički zločinacki poduhvat najsličniji je američkoj doktrini zavere (conspiracy).

Elem, kada se napravi retrospektiva svih dešavanja vezanih za Muzej savremene umetnosti postaje sasvim jasno da je ovaj muzej , nakon tzv demokratskih promena bio i ostao plaćeničko leglo kojekakvih Soroševaca, i mediokriteta poput recimo bivše direktorke Anđelković Dimitrijević dr Branislave čiji je jedina preporuka za to mesto bila činjenica da se radi o snajki politikanta Vojina Dimitrijevića koja je zajedno sa svojim mužićem Branislavom Dimitrijevićem devedesetih najpre studirala istoriju umetnosti u Beogradu, pri čemu se uopšte ne zna da li su oboje ikada diplomirali ali se zato zna da su oboje doktorirali u Engleskoj a da ima nešto sumnjivo pokazalo se kada je direktorka odbila da priloži diplomu u personalni dosije u muzeju pod izgovorom da je ista u Ministarstvu kulture pri čemu nikome normalnom nije bilo jasno šta nečija diploma uopšte traži u Ministarstvu.

Inače, malo ko se na žalost danas seća Soroševih mahinacija i potplaćivanja polusveta za svašta i koješta pa je tako Soroševim parama bio osnovan Centar za savremenu umetnost gde je Dimitrijević mlađi bio direktor a naravno bilo je tu i drugih skandala poput onog sa pljačkom kompletnog nameštaja iz iznajmljenog stana u kome se tzv Centar smestio!

Elem, nakon smene Dimitrijevićke u muzeju su se redom ređali raznorazni direktorčići i u raznim statusima ali se, osim skandala sa rekonstrukcijom, tamo ništa pametno nije dešavalo osim što su se i dalje nemilice arčile pare na makaršta, svašta i koješta.

Doduše svi ti direktorčići su imali makar neke veze sa muzeologijom ali kada se pogleda poslednja u nizu direktora koju je oberučke preporučio kompletan upravni odbor Muzeja savremene umetnosti, inače totalno nekompetentan niti za muzeologiju niti za istoriju umetnosti jer ga, osim jednog jedinog člana, čine redom sve sami veeeliki umetnici i još veći "stručnjaci" za muzeologiju u kome je samo Svetlana Mitić istoričarka umetnosti dok ostale članove čine umetnici među kojima i Vladislav Šćepanović, svojevremeno v. d. direktora MSUB i kandidat za direktora Muzeja na prošlom konkursum zatim umetnik Nikola Kolja Božović, umetnica - lutkarka Sanja Poštić i profesor na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu Aleksandar Leka Mladenović, dakle redom sve sami vizuelni umetnici (i to sličnog profila) te dakle o bilo kakvoj razlici u perspektivama unutar UO nema ni govora.

Sramotno je već sve što se u vezi sa tim događa i zaista mora da se akcentuje na sve likove koje su tu već godinama, očigledno nezamenljive u svim varijantama, za ključne stavke ovdašnjeg života savremene umetničke struke.

Izgleda da je Vladislav Šćepanović postao neizbežan poslednjih osam godina bilo da je v. d. direktora MSUB, bilo da je predstavnik Srbije na Bijenalu u Veneciji, pa komesar izložbe za istu manifestaciju ili predsednik Upravnog odbora Muzeja savremene umetnosti , mada nikome normalnom nije jasno prema kom kriterijumu je Šćepanović zaslužio da se nađe na svim tim pozicijama, osim što je formalno dosegao zvanje doktora u umetničkoj struci.

Jasno je da Šćepanovića tetoši politika i da ga ona plasira kao vodećeg stručnjaka u polju savremene umetnosti tim pre ako se ima u vidu da u periodu pre nego što je politika počela da tetoši Šćepanovića, on nije predstavljao nikakav vrh u savremenoj umetničkoj, nego je bio, da se ne lažemo, ispod proseka a to važi i za njegovog drugara i sabrata Nikolu Kolju Božovića, koji ga verno prati i koji se obično smatra komesarom tog, da ga tako nazovemo, primenjaškog magnum opusa što potvrđuje i činjenica da su Šćepanović i Božović poslednjih nekoliko godina preuzeli ključna mesta sa kojih se odlučuje o životu i strategiji u okviru savremene umetničke prakse i struke.

Štaviše Nikola Kolja Božović bio član komisije za raspodelu sredstava za umetničke projekte po konkursu Ministarstva kulture, a koja se 'proslavila' pristrasnim raspodelama. Zaista je pravi primer prikrivenog režimskog čoveka i svojevrsne sive eminencije koja se mnogima popela na glavu! Naime problem leži u tome da su nas doslovce dokusurili raznorazni klanovi, partijske, kumovske krevetske i rođačke veze.

Zapravo radi se o tome da kada god neki navodno "proslavljeni" umetnik ne može da se dokaže i da zaradi u svom poslu, onda lepo navali na sve moguće funkcije, komisije, žirije profesure na likovnim akademijama kako bi svi bili sretni i zadovoljni. A uvek je bilo „ja tebi - ti meni" pošto ovde nagrade i pozicije očito nisu merilo talenta, rada, znanja, kvaliteta već je reč o dobro organizovanom udruženom zločinačkom poduhvatu o čemu najbolje govori i činjenica da je u jednom trenutku u Upravnom odboru Muzeja savremene umetnosti bilo čak troje od petoro članova iz iste klase, ne samo sa istog fakulteta.

To je svinjarija koja suviše dugo opstaje u ovdašnjem vrednosnom sistemu i u institucionalnim okvirima. A sam konkurs je bio sramotno napisan, ne daje nikakve specifikacije, na njemu je mogla da konkuriše makar koja šuša I buša koja je završio nešto, koješta i makaršta! Inače poslednji javni konkurs za izbor direktora Muzeja savremene umetnosti objavljen je pred sam kraj godine, 29. decembra 2020. , očito kako bi se svim zaniteresovanima što više iskoplikovalo prikupljanje potrebne papirologije što zbog činjenice da se pojavljuje u trenutku novogodišnjih praznika!

Kada se pogleda stručna sprema tražena konkursom stvari postaju belodano jasne: jerbo se tražiloVisoko obrazovanje: na osnovnim akademskim studijama u obimu od 240ESPB bodova, odnosno specijalističkim strukovnim studijama, po propisu koji uređuje visoko obrazovanje počev od 10. septembra 2005. godine; na osnovnim studijama u trajanju od najmanje četiri godine, po propisu koji je uređivao visoko obrazovanje do 10. septembra 2005. godine, u okviru obrazovno-naučnog polja društveno-humanističkih nauka, oblast: istorijske, arheološke i klasične nauke (diplomirani istoričar umetnosti, master istoričar umetnosti); oblast: nauke o umetnostima (diplomirani teoretičar umetnosti, master teoretičar umetnosti); u okviru polja umetnost, oblast: likovne umetnosti (diplomirani likovni umetnik, master likovni umetnik) i oblast: interdisciplinarne, multidisciplinarne, transdisciplinarne (IMT) i dvopredmetne studije.

Zatim je uslov bilo da ima najmanje pet godina radnog iskustva u kulturi te da kandidat treba da „poznaje delatnost" (ma nije valjda?) i da ima „organizacione sposobnosti" Umesto toga ovde se navode ESPB bodovi koje kandidat treba da poseduje, dok se više akademske i stručne kvalifikacije ni ne pominju.

Kao da se konkurs raspisuje za nekog nameštenog asistenta-pripravnika na nekom privatnom umetničkom fakultetu, a ne za direktora muzeja. Naravno tražena je i informacija o tome na kakvim je sve poslovima kandidat u svojoj karijeri uopšte radio, odnosno vrsti i dužini radnog iskustva sa kratkim opisom poslova, ostvarenim rezultatima na tim poslovima do podnošenja prijave na javni konkurs, kao i odgovornostima na tim poslovima, podatke o stručnom usavršavanju i podatke o posebnim oblastima znanja!

Iz svega ovoga jasno se vidi da je u pitanju bila dobro organizovana nameštaljka pošto je novi konkurs sročen tako da samo omogući formalni prolaz unapred odabranom kandidatu!

tome koliko se sve surduknulo najbolje govori sama radna biografija najnovije direktorke Muzeja savremene umetnosti Marijane Kolarić. Elem dotična je diplomirala na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na katedri za istoriju umetnosti 2010. godine gde je prema rečima dobrog dela profesora važila za totalnog mediokriteta a malo je poznata i činjenica da je Kolarićka 1981 godište a da je studije sa svega dvadesetak ispita maltene doživotno razvlačila sve do 29 godine života!!!

Nakon diplomiranja feministička ekipa babuskera iz odeljenja za društvene delatnosti Grada Pančeva a po liniji pokojne Demokratske sranke upućuje Kolarićku na stručnu praksu u Narodni Muzej Pančevo gde su nakon pola sata svi videli o kakvom kapacitetu je reč, pa su joj lepo pokazali gde su vrata, da bi dotična nakon toga od 2011. do 2015. radila na poziciji stručne saradnice za kulturu u Gradskoj upravi grada Pančeva.

A to iskustvo pomoglo joj je da "upozna kako sistem funkcioniše"a sirota ona navodno nije htela, da nastavi karijeru u birokratskim vodama, pa ju je nastavila kao samostalni kustos šta god to značilo jer niko pojma nema da li je ikada i da li je uopšte polagala stručni ispit i dobila stručno zvanje kustosa koje isključivo na osnovu podnete dokumentacije, polaganja ispita i napisanog habilitacionog rada dodeljuju Narodni Muzej u Beogradu i Muzej Vojvodine u Novom Sadu, iz čega se jasno vidi da je Kolarićka već na samom startu uhvaćena kako laže i to debelo jer je samu sebe proglasila za samostalnog kustosa iako u muzeju nikada radila nije!!!

Kao veliko dostignuće u biografiji je navela kako je radila 17. Bijesranje umetnosti u Pančevu 2016. Ipak najveća podvala koju je prodala na konkursu je bila izjava kako je dotična među osnivačima Galerije „Novembar" u Beogradu, gde je umetnička direktorka i glavna kustoskinja.

Međutim, tu stvari stoje sasvim drugačije o čemu najbolje govore podaci preuzeti iz baze podataka APRa. Tu se konačno vidi da je reč o poslovnom subjektu Galerija Novembar d.o.o Beograd - Vračar , odnosno Društvu sa ograničenom odgovornošću, matičnim brojem 21173908 koje je osnovano 24.2.2016 godine sa adresom Kursulina 22, 11.000 Beograd, poreskim identifikacionim brojem PIB 109391209 , bez ikakve navedene pretežne delatnosti, ali zato sa šifrom i nazivom delatnosti 4778 , odnosno ostalom trgovinom na malo novim proizvodima u specijalizovanim prodavnicama i čak sa 7 otvorenih tekućih računa u bankama: 265-6530310000628-18, 205-0000000229661-96, 265-1100310034316-18, 160-0053900036554-94, 160-0000000474791-51, 265-1000000223007-39, I 840-0000031204763-54 .

Naravno ovo privredno društvo uopšte nije registrovano za delatnost muzeja i galerija , prema tome Kolarićka se uopšte nije navodila kao nekakav umetnički direktor već kao običan direktor sa jmbg 0105981865045 i sa pravom samostalnog zastupanja i ograničenjem supotpisom a tu se takođe navodi i izvesna Dunja Hasanović sa jmbg 2303981875036 takođe sa samostalnim pravom zastupanja i ograničenjem supotpisom!

Međutim tek kada se pogledaju članovi ovog deoničarskog društva stvari postaju veoma interesantne pošto se kao jedini član deoničarskog društva navodi drugo deoničarsko društvo , odnosno Two Rivers, društvo sa ograničenom odgovornošću, matičnim brojem 20186879 koje je u stopostotnom vlasništvu "Novembra" a sa osnivačkim ulogom od svega 100 dinara upisanim 24.2.2016 i potom sitnicom od svega 7.537.000,00 RSD upisanih 19.4.2018 nakon nešto više od dve godine.

A što se samog privrednog društva Two Rivers tiče, ono je osnovano 1.8.2006, sa poreskim identifikacionim brojem PIB 104573671, takođe bez navedene pretežne delatnosti ali sa šifrom 7022 I nazivom delatnosti konsultantske aktivnosti u vezi s poslovanjem i ostalim upravljanjem i sa svega 5 tekućih računa u bankama: 160-0053700072017-18, 160-0000000264076-47, 160-0050100121651-29, 160-0000000429786-42 I 160-6000000079168-98.

Direktor ovog deoničarskog društva je izvesna Mirjana Jovašević sa jmbg 2212977715037 a jedini član odnosno vlasnik ovog društva a samim time i „Galerije Novembar je izvesni Srđan Šaper sa JMBG 0910958710131. Nakon svega ovoga postaje sasvim jasno da Kolarić Marijana sa muzejskom i galerijskom delatnoću ima veze kao i dupe sa milihbrotom!

Posebno se interesantim pokazalo malo istraživanje u povodu podatka da je Kolarićka kao samoproglašena nezavisna kustoskinja, verovatno lečeći sopstvene frustracije pošto nije radila niti u jednom muzeju niti ima umetničku zbirku o kojoj se stara, 2017 godine bila selektor izložbe ''Putovanje kroz savremenu srpsku umetnost" u Muzeju umetnosti Kine u Šangaju.

Do realizacije ove izložbe došlo je zahvaljujući pozivu direktora Muzeja "Čajna art palas" u Šangaju, a uz podršku Ministarstva kulture i informisanja pri čemu je izložba predstavljala retku priliku da se umetnost iz Srbije nacionalno predstavi u inostranstvu. A sam izbor navodnih velikih umetnika je priča za sebe jer je očito bilo više aktuelnih kriterijuma. Kolarićka je tvrdila kako su izabrani internacionalno aktivni i afirmisani srpski umetnici raznovrsni po svojoj poetici, medijima u kojima stvaraju, ali i po etici, estetici i semiotici svojih radova.

U želji da se prikažu diverzitet savremene umetničke scene Srbije, tematski okvir, a time i selekcija radova, usmerenje je bilo na teme ili narative koji operišu u domenu univerzalnih tema naše svakodnevice, kao što su: život u doba razvijenog kapitalizma, globalizma, kulture konzumerizma (Mihael Milunović, Nikola - Kolja Božović), identiteta (Ivan Grubanov), telesnosti i njene fragilnosti (Ivana Bašić), odnosa prema prirodi i savremenog nomadizma (Đorđe Stanojević), intimnosti predmeta (Olivera Parlić, Brankica Žilović), njegove utilitarnosti i transformacije ili redefinicije unutar galerijskog prostora (Branislav Nikolić), virtuelne realnosti (Vuk Ćuk).

Naravno kako bi sve izgledalo monumentalnije sledile su i isprazne frazetine jer u eri spektakla, medijskih manipulacija i iluzije interneta, glas umetnika postaje rezonanta koja odjekuje globalno i lokalno, a njegovo delo namenjeno je celom svetu, nikome i svakome.

Skoro svako od nas ponekad postavi po neko duboko filozofsko pitanje koje se tiče svrhe života, porekla stvari, realnosti duha ili materije ali i dometa koje ima naša slobodna volja.

U intersekciji informatičkog, tehnološkog i medijskog progresa, nikada ranije čovečanstvo nije bilo toliko zainteresovano za sopstvenu savremenost kao danas.

Ova izložba priča o višedimenzionalnim sferama života današnjice kroz intimne, lične, subjektivne i iskrene izjave umetnika. "Putovanje" u samom nazivu izložbe sugeriše i na poziv posetiocu da se upusti u sopstveno čulno i duhovno putovanje kroz savremenu umetnost a preko odabranih radova koji operišu u domenu univerzalnih tema današnjice koje nas dotiču bez obzira gde se trenutno nalazili.

Bilo bi jako lepo kada bi se našao neki dokazani mazohista koji bi bio u stanju da sve ovo preseravanje prevede na srpski jezik! Međutim o tome da je reč o jako dobro uvezanom društvancetu najbolje govore sledeće činjenice o nekim od izlagača.

Mihael Milunović je rođen 1967. godine u Beogradu. Diplomirao je na odseku slikarstva u klasi prof. M. Antonovića na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu 1992. Magistrirao je na istom fakultetu 1995. Specijalizirao slikarstvo u klasi prof. V. Veličkovića na l'Ecole Nationale Supérieure des Beaux-Arts de Paris (1995-1996).

Osnivač je i prvi predsednik NVO Pro Art ORg u Beogradu (2005-2008). Predavao je na umetničkim akademijama u Parizu, Sent Etjenu i na Cetinju. Bio je kustos i organizator više izložbi, urednik programa "Obojeni svet" u Muzeju afričke umetnosti u Beogradu (2006), umetnički direktor drugog Mikser festivala (2010), itd. Objavio je više kritičkih tekstova iz oblasti savremene umetnosti, putopisa, eseja i tekstova za kataloge.

Državljanin je Francuske i Srbije. Živi i radi na relaciji Brisel - Beograd. Ali slučajno je bio i dugogodišnji ljubavnik Marijane Kolarić na sveopštu žalost njenih roditelja koji ni najmanje nisu bili sretni vezom njihove kćerke sa čovekom starijim 14 godina pa makar bio on mali unuk velikog Mila Milunovića i mali sin velikog Kolje Milunovića.

Naravno, među izlagačima bio je i Nikola - Kolja Božović, sadašnji član upravnog odbora Muzeja savremen umetnosti iz čega postaje jasno da je pri poslednjem konkursu došlo vreme da se revanšira Kolarićki!!!!

tome da su svi ovi vajni umetnici zapravo dobro umrežena ekipa prevaranata i prodavaca najordinarnijih svinjarija i gluposti pod izgovorom savremene umetnosti najbolje govori prisustvo izvesnog Ivana Grubanova koji je pre jedno 5 godina predstavljao Srbiju na venecijanskom Bijesranju po običaju sa još jednom ordinarnom svinjarijom pod cirkuskim nazivom Ujedinjene mrtve nacije .

Navodno, se radilo o nekakvom uravnoteženom, odmerenom i inteligentnom radu jerbo su pred publikom bili jedan prostor, jedna tema i jedan umetnički projekat, a brojne su interpretacione i asocijativne mogućnosti. Naime radilo se o nekakvoj podnoj instalaciji, načinjenoj tako što je stotinak zastava bivših država podvrgnuto dejstvu hemikalija, pa su od njih ostali obrisi i boje.

Na tu i takvu podlogu postavljene su gomile uprljanih, zgužvanih zastava, dok su na bele zidove paviljona dodata trodimenzionalna slova (po uzoru na natpis Jugoslavia na našem Paviljonu) s nazivima nestalih nacija i godinama njihovog trajanja.

Sve ovo samo definitivno potvrđuje poznatu činjenicu da su već godinama redovna tema venecijanskog Bijesranja nekakve svinjarije i ozakonjenje idiotizma a da smo po ko zna koji put platili izlaganje svinjarije potvrđuju laprdanja o tome kako se Grubanov veoma inventivan način uklopio u Temu Bijesranja 2015 godine Sve budućnosti sveta, postavljajući pitanja o koncepciji nacija u današnjem vremenu obeleženom globalizmom.

Istovremeno, on je tim radom podrivao i ideju nacionalnih predstavljanja na samom Bijesranju i preispitivao doprinos te manifestacije u formiranju nacionalnih i kulturnih identiteta zemalja učesnica.Na kraju treba reći i ponešto o navodno kapitalnom muzeološkom programu najnovije direktorke Marijane Kolarić koji se ukratko rečeno može okarakterisati kao presipanje praznog u šupljem, ili još bolje rečeno prodavanje muda za bubrege.

Elem, tamo je sročena neverovatna količina nebuloza pa se recimo pod unapređenjem kolekcije (???) navodi teorijsko i istorijsko bavljenje predmetima iz zbirke!!!! Naravno tu je i pomodno organizovanje edukativnih programa za različite uzraste, što u prevodu znači da uskoro u muzeju možemo očekivati i specijalne edukativne programe o golotinji prilagođene predškolskom i školskom uzrastu, a možda dovedu Marinu Abramović da održi deci koji masterklas sa ilustracijama uživo!

Posebno je zanimljiv deo plana po kome se u cilju povećanja sopstvenih sredstava, Muzej savremene umetnosti, trebalo bi da otvori i muzejsku prodavnicu, te kafe/restoran, jer to ne doprinosi samo dopuni budžeta, već i stvaranju sopstvenog identiteta a članovima upravnog odbora sada to ni najmanje nije zasmetalo a samo pre par meseci su kukumavčili o narušavanju integriteta i ugrožavanju osnovne funkcije jer je Viktor Kiš hteo da vrati funkciju bifea upravo na mesto gde je i postojao nakon otvaranja zgrade muzeja šezdesetih godina a sada su se članovi upravnog odbora naproto takmičili u uvlačenju Kolarićki pa je recimo Mladenović rekao da je imala "interesantno izlaganje", Božović je ocenio da je njen predlog programa izuzetan, a Šćepanović je dodao: "Imamo sreće da imamo ovako dobre kandidate".

Uglavnom, nakon svega ovoga, jedna stvar je konačno sasvim jasna: u takozvanom muzeju savremene umetnosti pothitno treba primeniti provereni metod iz vremena samoupravnog socijalizma što znači da najpre muzej treba staviti pod prinudnu upravu, odnosno dovesti čoveka sa strane sposobnog da razjuri ekipu štetočina koja se tamo nakotila uz obavezan prethodni pregled kod psihijatra i eventualnu hospitalizaciju, potom izraditi temeljnu reviziju zbirki, ono što vredi zadržati, sve drugo otpisati i vratiti autorima, pre svega ćebiće od ljudske kose i slične svinjarije.

Muzej potom ukinuti kao posebnu ustanovu i pripojiti ga napr Muzeju Jugoslavije koji bi time napokon dobio još jednu zgradu idealnu za proširenje izložbenih postavki!.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane