Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

SANČO PANSA KAO VLADALAC (3)

Oni koji su ga uzdigli, oni su ga i oborili

Tema vladanja ljudima je jedna od ključnih tema političke filozofije. Gotovo svi teoretičari političke istorije sveta, od Platona do današnjih dana, bavili su se problemom vladavine, kako u jednoj državi tako i u čitavom svetu. Ko vlada ljudima na planeti Zemlji? Među mnogobrojnim teorijama istakli bismo dve: Platonovu, koju će usavršiti Hegel, da svetom vladaju ideje, kao što je religija, i Marksovu, da je to ekonomija. Mnogi mislioci su gradili svoje teorije na ovim postulatima. Od autora koje sam čitao, meni je najinteresantniji Karl Poper sa svojim delom „Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji". Poper je radikalni kritičar i Platona i Marksa. Obojicu tretira kao neprijatelje slobodnog sveta. Mene više zanima kako su ove ideje prošle u literaturi, na kojim pozicijama su stajali neki velikani svetske književnosti (Rable, Šekspir, Stendal, Tolstoj, Dostojevski...). U ovom tekstu ću se baviti španskim piscem Migelom Servantesom, koji je tvorac najinteresantnijeg romana svetske književniosti na ovu temu, „Don Kihota". U jednom delu romana Servantes parodira ideju vladavine ljudima. A ovaj tekst pišem jer se danas u državi Srbiji problem vladanja i vladaoca zaoštrio do kidanja.

Ivan Ivanović

Servantesova povest dalje prati vladavinu Sanča Panse na „poklonjenom” ostrvu. Vešt pripovedač Servantes drži čitaoca u dilemi da li su Pansine avanture stvarne ili virtuelne. Držaću se pisca pa ću ovu zagonetku da otkrijem tek na kraju teksta.

Dakle, domaćini ostrva su Sanča odveli iz sudnice u „velelepnu palaču” koja će mu biti rezidencija, gde u jednoj velikoj sali beše postavljena kraljevski obilata trpeza. Razume se da je Sančo mrtav gladan i da bi što pre da jede. Međutim, Servantes mu to uskraćuje, jer guverneru u jelu prete razne opasnosti, od prejedanja do trovanja. Seljak za to ne haje, zar njemu koji je od malena jeo svašta može da škodi obilje hrane, ali tu je dvorski lekar da mu zabrani proždrljivost. Panso je važna ličnost i dvorsko osoblje mora da ga čuva od raznih opasnosti. U slučaju ovog debeljka opasnost dolazi i od hrane.

Tako Sančo Pansa postaje zatočenik svog novog položaja. Ako hoćeš da vladaš moraš da budeš iskušenik vlasti. Uzalud se Sančo buni, doktor Pedro Resio je neumoljiv. „Dajte mi da jedem”, veli Sančo, „ili vam na čast vaša gubernija. Koja služba ne dv da jede njen nosilac, ta ne vredi ni dva boba.”

No to nije sve. Usred rasprave Sanča sa doktorom Resiom, stiže glasnik iz Španije koji donosi pismo guberneru od Vojvode. Pošto je guverner nepismen, pismo čita njegov sekretar. U pismu Vojvoda upozorava Sanča da je u smrtnoj opasnosti. „Doznao sam od pouzdanih uhoda da su u to mesto došla četiri prerušena lica da bi vas lišila života, jer se boje vašega umlja: otvorite oči i pazite ko je došao da s vama govori, i nemojte jesti od onoga što vam iznesu.” Tako se Sančo zadovolji sa jednim hlebom i četiri kila grožđa, što mu ne pada teško, jer u Manči je samo to jeo.

Sutradan Pansa u pratnji dvorske svite obilazi svoju guberniju i na svakom koraku se uverava da mu nije tu mesto. Svi koji mu dolaze nešto traže umesto da daju, kako bi očerupali guberniju. Kao da ih je neko poučio da iskušavaju novog vladaoca i da za sebe pribave što više koristi. Sančo shvata da ti ljudi računaju na njegovo neiskustvo u vladanju i nastoje da ga iskoriste dok je još nov. Stvar je u tome što je Sanču to nepojmljivo, jer on je bio i ostao pošteni seljak iz Manče koji je pristao uz plemića Kihota jer je bio zadivljen njegovim poštenjem. Stoga on odluči da se obrati podanicima koji ga slede i skupljaju se oko njega.

„Niko neka se ne titra sa mnom, jer ili jesmo ili nismo; zato da živimo svi i da jedemo lepo u miru i ljubavi, jer kad svane dan, svane za sve. Ja ću upravljati ovim ostrvom ne vređajući pravo, niti uzimajući mita; a svi neka dobro otvore oči i neka se uzmu na um, jer im kažem da đavo ne spava.”

„Jer mi je namera da ovo ostrvo očistim od svake nečistote i tumarala, besposlena i nevaljala sveta; jer hoću da znate, braćo, da su besposleni i leni ljudi u državi isto što i trutovi u košnici, koji jedu med što ga prave pčele radilice. Nameravam da idem na ruku ratarima, da plemićima čuvam njihove povlastice, valjane da nagrađujem, a vrh svega da u časti držim veru i u uvaženju sveštenstvo.” (Nema sumnje da je Sančo Pansa ispravan hrišćanin, katolik, kao i uzor mu Don Kihot. Ideje su im iste a preteče su socijalista.)

Povest dalje kazuje da Sančo piše pismo svojoj ženi Terezi u Manču i šalje ga po specijalnom „dvorodržici”. Ovaj momak ode u Manču i zatekne seljanke na perilu, obrati im se da „upita da li mu znaju kazati gde je kuća neke žene po imenu Tereze Panse, žene nekoga Sanča Panse, konjušara nekoga viteza po imenu Don Kihot od Manče”. Ispostavi se da je jedna devojka od perilja Pančova ćerka.

Dvrodržica pozdravlja Terezu kao gubernatorku, ljubi joj ruku. Ali Tereza odbija te počasti, jer ona „nije nimalo otmena, nego sirota seljanka, kći jednoga nadničara i žena lutajućeg konjušara, a nikakvoga gubernatora”.

Mlada devojka, Sančova ćerka, Sančika, odmah shvati da mora biti posredi nekakva šala.”Evo glave ako to nije maslo našega gospodina Don Kihota, koji će biti ocu dao onu guberniju ili grofoviju koju mu je obećao toliko puta”.

Da nije šala pokazao je dvorodžica predajući majki i ćerki darove i pismo od Vojvotkinje. Pošto su seljanke nepismene, donosilac im čita pismo. „Ljubazna Tereza! Lepe strane srca i uma vašega muža Sanča dale su mi povoda i privolile da ištem od moga muža Vojvode da mu dade guberniju nad jednim od mnogih ostrva što ih ima. Doznala sam da upravlja kao jastreb, zbog čega sam mnogo zadovoljna. Jer valja da zna gospođa Tereza da je u svetu teško naći doborga gubernatora, i neka mi bog toliko dobra učini kako Sančo upravlja”.

Tereza je oduševljena ovim pismom od Vojvotkinje. „Sa takvim gospođama neka me sahrane, a ne kao što su plemićke što su u ovom selu, koje misle, ako su plemićke da na njih ni vetrić ne sme pirnuti, a u crkvu idu sa tolikom paradom, kao da su kraljice, i reklo bi se kao da ih je sramota ako na seljanku i pogledaju.” Anjoj se obraća jedna Vojvotkinja i uvažava je kao sebi ravnoj.

Tereza trči sa pismom po selu, pokazuje ga svima, parohu, učitelju, svima. Ali oni ne veruju da je Sančo postao gubernator, sigurno je to neka šala. Kako može svinjar i konjušar da postane upravnik jednog ostrva?

Terezini apetiti rastu. Već zamišlja sebe u visokom društvu. Raspituje se kod popa gde može da dobije garderobu kakva pripada gubernatorici. „Hoću koliko mogu da osvetlam obraz gubernatorstvu moga muža, pa još ako mi padne na um, hoću da idem u dvor, pa da nabavim kočije, jer kojoj je muž gubernator, može i to da ima i da kupi.” I Sančika vidi sebe u tim kočijama, još će da se uda za kakvog dvorjanina. A Tereza nastavlja: „Svu ovu sreću i još više meni je prorekao moj dobri Sančo, i videćeš ćerko još će me načiniti groficom, jer glavno je da sreća počne svoje. A kako sam više puta čula od tvog oca - koji kako je tvoj otac, tako je i otac poslovica - kad ti daju kravicu, a ti sremi uzicu; kad ti daju guberniju, a ti je uzmi... Nećeš valjda da spavaš i da se ne odazoveš sreći i dobru kad te zove sa praga tvoje kuće.

Sumnjičavi paroh i meštani se raspituju kod izaslanika je li to istina što piše u tom pismu. Ovaj im kaže: „Gospodo, ja vam ne znam drugo za sebe nego da sam zaista izaslanik, i da je gospodin Sančo Pansa zaista gubernator, i da moji gospodari vojvoda i vojvotkinja mogu dati i da su dali takvu guberniju, i da sam čuo da se u njoj taj Sančo Pansa vlada da ne može biti bolje.” A da li ima u tome kakve čini to on ne može da kaže jer ne zna.

Hronika dalje prati Sanča Pansa u njegovom upravljanju ostrvom. Gubernator donosi presude i odluke koje su po volji stanovništvu. Zdrava seljačka pamet ima odgovor za sve. Dvorski upravnik kaže za svog starešinu da ni sam Likurg, koji je dao zakone Lakedemoncima, ne bi mogao bolje da sudi od njega. ASaančo a to biva nagrađen potiskivanjem doktora Resia koji mu zagorčava život ograničavajući mu apetit.

Usred jednog takvog obeda stigne pismo od Don Kihota.Sančo zamoli svog sekretara da ga prvo pročita u sebi, pa ako je povoljno svima a ako je nepovoljno samo njemu. Kao da sluti da njegova vladavina neće biti još dugo.

U pismu Don Kihot upravo govori o tome. „Da bi zadobio naklonost naroda kojim upravljaš, među ostalima valja da činiš dvoje: jedno, da si učtiv prema svima, kao što sam to već jednom kazao, i drugo, da se postaraš za izobilje hrane, jer ništa nije sirotinjskom srcu nesnosnije od gladi i skupoće.” Ako je tako, misli se Sančo, zašto mu ovde zagorčavaju život uskraćujući mu prohteve u hrani?

Don Kihot nastavlja sa savetima za upravljanje: „Ne izdaj mnogo naredbe, a kad ih izdaš gledaj da budu dobre, a vrh svega da budu uvažavane i izvršivane, jer naredbe koje se ne drže kao da ih i nema; nego još daju povoda misliti da vladalac koji je imao pameti i vlastida ih izda nije imao moći da ih sprovede, a zakoni koji prete a ne izvršavaju se toliko su koliko i panj, car nad žabama, koji ih je u prvi mah poplašio, a posle su ga prezirale i skakale po njemu.”

„Budi otac prema vrlinama i očuh prema porocima. Nemoj da si uvek strog, niti uvek blag, nego izbori sredinu između ove dve krajnosti, jer je u tome prava mudrost. Obilazi zatvore, mesarnice i pijace, jer pojava gubernatorova na takvim mestima veoma je važna; ona teši sužnje koji očekuju skoro rešenje; strašilo je mesarima, koji onda daju pravu meru, kao i piljaricama zbog ista razloga. Ne pokazuj se srebroljuban, pohotljiv ni proždrljiv, jer narod i oni koji su oko tebe, znajući tvoju izrečenu naklonost, hoće odande na tebe ciljati dok te ne strmoglave u ponor. Promišljaj i premišljaj, čitaj i opet čitaj savete i pismena što sam ih ti dao pre no što ćeš odavde poći na gubernatorstvo, pa ćeš videti, ako ih se budeš držao, kako ćeš u njima naći potporu koja će ti olakšati trud i tegobe koje se na svakom koraku pokazuju gubernatorima.”

U isto vreme Tereza Pansa je napisala dva pisma, jedno Vojvotkinji a drugo svome mužu, oba uz pomoć onog đaka.

U pismu Vojvotkinji Tereza nastavlja sa svojim fantazijama o uvaženom životu. Eto, i to je dočekala, da bude viđena i uvažena a ne sirotica za podsmeh selu. „Što je vaše gospodstvo načinilo moga muža Sanča gubernatorom, to se mnogo dopalo celome ovom selu, premda nikoga nema koji to veruje, a naročito paroh i majstor Nikola berberin i Sanson Karasko bakaloreat; ali ja to ne marim, jer neka je onako kako jeste, pa neka govori košta hoće; premda, ako hoću pravo da kažem, da nije došao merdžan i haljina, ni sama ne bih verovala, jer u ovom selu svi drže moga muža da je lud, pa kako su ga uzeli od čopora koza što ih je čuvao, ne mogu da zamisle da mu gubernatorstvo može biti dobro.” Tereza ište nešto novaca kako bi otišla na dvor „nakićeno i u paradi”. „A kažu mi prije i moje susede, ako ja i moja kći odemo na dvor u paradi, hoće mi muž biti više čuven sa mene nego li ja sa njega, jer će mnogi morati zapitati: a ko su one senjore u kočijama? A jedan moj sluga odgovoriće: žena i kći Sanča Panse, gubernatora u ostrvu Baratariji, pa na taj način biće Sančo poznat, a ja ću biti poštovana naročito u Rimu.”

Drugo pismo je otvorila Vojvotkinja uz dopuštenje Don Kihota, jer je Sančo na svom ostrvu. Pismo je uveselilo vojvodin dvor. Tereza veli da joj je trebalo još samo „dva prsta pa da poludi od radosti”: „Viš, brate, kad sam čula da si gubernator, mislila sam da ću mrtva pasti od teške radosti, jer već znaš kako vele da iznenadna sreća isto tako ubija kao i veliki jad. Jer, ko je mogao pomisliti da će jedan kozar postati gubernator nad ostrvom?” Tereza kaže i Sanču da u Manči niko ne veruje da je on gubernator, nego svi misle da je to „varancija” ili da su to čini, „kao što je i sve što biva sa tvojim Don Kihotom.” Čak neki prete da će poći na ostrvo da Sanči izbiju iz glave guberniju, a Don Kihotu „ludost iz ćupe”. Samo Tereza zna da je sve to istina i čeka odluku za odlazak u dvor.

Pad Sanča Panse došao je iznenada kao što je počeo uspon. Isti ljudi koji su ga digli srušili su ga. Ništa nije zavisilo od njega.

Naime, jedne noći, sedme od njegovog ustoličenja za gubernatora, Baratarija se iznenada zatresla. Kad mu san pored sve gladi poče da zaklapa oči, Sančo začu veliki urnebes od zvona i vike da se činjaše da propada celo ostrvo. Sve se treslo a nije bio zemljotres. U gubernatorovu sobu dojuri više od dvadeset ljudi sa zapaljenim bakljama, sa isukanim mačevima, derući se: „Na oružje! Na oružje, gospodine gubernatore! Ostrvo su nam napali mnogobrojni neprijatelji, vi ste vrhovni komandant!”

Sančo je bio zbunjen, nije bio za rat, pogotovo ne za komandanta. Konjušar Don Kihota vodio je računa o konju i opremi svog viteza, ali nije učestvovao u njegovim podvizima. Upadice su naoružale Pansa sa dva štita koji su ga poklopili, dali su mu isukan mač i dugačko koplje, tako da Sančo nije mogao da se kreće. Izveli su ga na trg, vikali mu da učini juriš na neprijatelja, nazivali ga pogrdnim imenima što se ne bori. A Sančo je samo želeo da sve to prestane: „Oh! Kad bi se Gospod smilovao, te da jedanput propadne ovo ostrvo, a ja ili da sam mrtav ili da se oprostim ove velike nevolje!”

Izgleda da se Sanču Bog smilovao, jer rat je iznenada stao, oni koji su ga gazili vikali su: „Pobeda! Pobeda! Neprijatelj ustupa. Dela, gospodine gubernatore, dignite se, pa hodite da se naslađivate pobedom i da razdelite šićar koji smo zadobili od neprijatelja hrabrošću ove neodoljive mišice!”

Naravno da je bistri malčanski seljak prozreo ovu igru i dokučio da je sve to „nameštaljka”. Naglo odnese odluku da istupi iz komedije. Stoga ode u konjušnicu i došavši do Sivca, zagrli ga i dade mu poljubac mira u čelo. „Hodi amo, druže i prijatelju moj i pomoćniče u podnošenju moje muke i nevolje. Dokle sam se slagao s tobom i nisam na drugo što mislio nego da se staram za opravku tvoje opreme i da ti nahranim trbuščić, bili su mi srećni časovi, dani i godine; ali otkako sam te ostavio i popeo se na kule častoljublja i oholosti, ušle su mi u dušu hiljadu nevolja, hiljadu muka i četiri hiljade briga.”

Zatim se Sančo Pansa, popevši se na magarca, obrati meštanima koji su ga pratili, do maločas svojim potčinjenima:

„S puta, gospodo moja, i pustite me da se vratim mojoj negdašnjoj slobodi; pustite me da idem da potražim negdašnji život i da uskrsnem iz ove sadašnje srti. Nisam ja rođen da budem gubernator, ni da branim ostrva i gradove od neprijatelja koji hoće da na njih napadaju. Bolje se ja razbiram u oranju i kopanju, da režem lozu i da je vežem negoli da dajem zakone i da branim zemlju i kraljevine. Svetom Petru najbolje je u Rimu, hoću reći da je najbolje kad svaki radi posao za koji je rođen.

U mojoj ruci bolje pristaje srp negoli gubernatorski skiptar; više volim biti sit od kiselice negoli da me kinji bezobrazan lekar koji me mori glađu, i radije ću se izvaliti leti u hladu pod kakvim hrastom, a zimi se uviti u dva kožuha, pa biti slobodan, negoli da sa gubernatorskim brigama ležem na holandske čaršave i da nosim ćurak od samura. Ostanite zbogom i kažite gospodaru Vojvodi da sam se rodio go i da sam go i ostao; niti gubim, niti dobijam; hoću reći da sam bez pare došao u ovu guberniju i bez pare odlazim iz nje, sasvim drukčiji nego što obično dolaze gubernatori drugih ostrva; pa uklonite se, pustite me da idem, idem da mi metnu melem, jer mi se čini da su mi polomljena sva rebra, blagodareći neprijateljima koji su noćas po meni gazili.”

Sančo Pansa je shvatio da da se to neko sa njim našalio, vlast, bog, priroda, ko li. Jedini u koga ne sumnja je njegov gospodar vitez Don Kihot!

Kad ga pojedini meštani odvraćaju od namere da napusti guberniju, Sančo kaže: „Tako mi boga, toliko bih hteo ostati u ovoj guberniji, ili drugu primiti, pa da mi je donesu na služavniku, koliko i što bih hteo leteti u oblake bez krila. Ja sam od Pansina kolena, a svi od njega jogunice su, pa kad jedanput kažu lijo, lijo i ostane zainat celom svetu, pa ma bilo tako. U ovoj konjušnici neka ostanu mravlja krila koja su me uvis ponela, te da me jedu vrapci, a mi ćemo nanovo da pođemo po zemlji zdravom nogom.”

Sančo čak neće da primi nikakve darove, jedino traži malo ječma za Sivca i pola sirca i somuna za sebe, koliko da prezalogaji na čputu u zamak. Sančo se pita šta je dobio od toga što je postao gubernator. „Dobio sam to što sam video da nisam za gubernatora, nego za govedara, i što se u tim gubernijama dobije blaga, da se to dobija sa gubitkom mira i sna, pa i hrane, jer u ostrvima moraju gubernatori malo da jedu, naročito ako imaju lekare koji motre na njihovo zdravlje.” Šire od toga, Sančo je shvatio koliko iznenadni mogu da budu događaji onima koji žive na ovom „traljavom svetu”. I još više je cenio svoga gospodara Don Kihota, jer ono što je „meni sad nesreća, to bi mom gospodinu Don Kihotu bila najlepša pustolivina”.

Servantes je udesio da su se Don Kihot i Sančo Pansa ponovo sastavili i to pod dramatičnim okolnostima. Naime, Sančo Pansa, napustivši Baratariju, kretao se prema Vojvodinom zamku na svome Sivcu, kad je iznenada upao u jamu iz koje nije mogao da izađe. I bio bi izgubljen da baš tad ne naiđe Don Kihot spremajući se za još jedan podvig u korist svojih domaćina u zamku. Čuvši zapomaganje Sanča iz jaruge u koju je upao, Don Kihot mu odmah priteče u pomoć, jer njemu je zanimanje da „pomaže i pritiče nevoljnima na ovom svetu.” Izvanredna je književna poenta da taj koga iz jaruge Don Kihot spašava bude njegov Sančo Pansa.

Završna je scena ove avanture ispovest Sanča Panse pred Vojvodom i Vojvotkinjom u Zamku, gde ga je njegov spasilac Don Kihot odveo.

„Ja, gospodo, pošto je tako htelo vaše gospodstvo, bez svake moje zasluge otišao sam da upravljam vašim ostrvom Baratarijom, u koje sam došao go i go sam izišao, niti gubim, niti dobijam. Da li sam upravljao dobro ili rđavo, tu ima dosta svedoka koji će kazati što im je volja. Ja sam raščišćavao dvoumice, presuđivao sam rasprave, a vazda mrtav gladan. Neprijatelji udariše noću na nas, i pošto su nas bili zlo pritesnili, oni iz ostrva vele da su izbegli slobodni i sa pobedom hrabrošću moje mišice: onako ih bog pomilovao kakvu istinu zbore! Jednom reči, za to vreme ja sam pokušavao da nosim teret i obaveze koje ima da snosi gubernator, pa sam od svoje strane našao da ih moja ramena ne mogu da ponesu, niti je to teret za moja leđa, niti su strele za moj luk. I tako, pre no što bi gubernatorstvo mene napustilo, ja sam napustio gubernatorstvo, i juče ujutru ostavio sam ostrvo kako sam ga zatekao, sa istim ulicama, kućama i krovovima koji su tamo bili kad sam u nj ušao.”

Dok je Don Kihot slušao Sanča, strepeo je da će ovaj pred vojvodama da izvali kakvu glupost, a kad je video da njegov konjušar govori „suštu istinu”, u sebi zahvali bogu što se sve tako dobro svršilo i što je ponovo dobio vernog saputnika za nove avanture i podvige koji su svakako pred njima.

Bio je to kraj „virtuelne” vladavine Sanča Panse, jedinstvene u svetskoj istoriji i književnosti. Ne znam još nekog vladaoca koji se dobrovoljno odrekao vladavine i seljački život pretpostavio dvorskoj raskoši. Kažu da je kao Sančo Pansa danas urugvajski predsednik Muhika. (Bivši predsednik Urugvaja Hose Muhika, koga su zbog skromnog načina života mnogi nazivali najsiromašnijim predsednikom na svetu, podneo je ostavku na funkciju senatora i povukao se iz aktivnog bavljenja politikom. Do 2015. godine bio je predsednik Urugvaja, a nakon toga je Muhika (85) obavljao funkciju senatora.)

Šta da kažem na kraju ovoga teksta?

Držim da je literatura koja se podsmeva istoriji ubitačnija nego ona koja za njom tuguje. Komedija je meni bliži književni rod od tragedije. U istoriji književnosti cenjenija je tragedija nego komedija, kažu da je to zbog toga što je Aristotelov spis o komediji zagubljen. Tragedija je više rezultat emocija a komedija razuma. Iz tih razloga „Don Kihota” stavljam u sami vrh svetske književnosti.

Još da dodam da je ovaj roman jedan od „najluđih” književnih produkta. Sve je ovde nestvarno a stvarno. Zato je Hajneova odrednica o „veličanstvenoj ironiji” „Don Kihota”, što se mene tiče, apsolutno tačna. Prosto je neverovatno kako je jedan propali vojnik, koji čak nije ni posumnjao u opravdanost svoje borbe, mogao tako uspešno da ismeje istoriju u kojoj je učestvovao. A da stvar bude rasvetljena do kraja, Servantes je, iako bez filozofskog obrazovanja, bio jedan od najvećih filozofa ljudske povesti, ne samo kao njen opservator nego i anticipator. Don Kihot i Sančo Pansa su dva književna junaka koji su bili i ostali nosioci glavnih događanja ljudskog roda na planeti zemlji. Servantes je svoje viđenje tih događanja pretočio u veličanstvenu poemu o „smešnoj strani ljudske istorije”.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane