Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Procesi

Dragoljub Simonović, bivši narodni predsednik Opštine Grocka, opisuje ko mu je montirao krivični postupak i više od četiri godine zatvora

Nakon presude prete mu i “zašivanjem usta”

Bivši predsednik beogradske opštine Grocka Dragoljub Simonović u ekskluzivnom intervjuu za Magazin Tabloid otkriva detalje iz sudskog postupka u kome je prvostepeno osuđen na četiri godine i tri meseca zatvora zbog podstrekivanja na paljenje kuće penzionisanog policajaca i novinara Milana Jovanovića. Simonović objašnjava pozadinu tog slučaja i ulogu koju su u njemu, iz senke, imali njegovi dojučerašnji stranački drugovi Milosav Miličković i Goran Vesić, kao i vođa Srpske napredne stranke Aleksandar Vučić. Iz dramatične ispovesti o kriminalu, prevarama i političkom, policijskom, sudskom i medijskom progonu kome je Simonović izložen izdvajamo deo koji ukazuje na spregu pojedinaca iz vrha vlasti s klanom Veljka Belivuka.

Razgovarao Predrag Popović

Dragoljub Simonović je pre nekoliko dana, u intervjuu za YouTube kanal Slavija Info, ukazao na sporno asfaltiranje puta u naselju Ritopek, od Smederevskog puta do ulice Livadice, u kojoj je Veljko Belivuk podigao dvospratnu kuću. U toj zgradi su, prema navodima iz krivične prijave protiv Belivuka i pripadnika njegove kriminalne grupe, izvršeni najteži zločini.

D.S: Asfaltiranje tog puta je izvršeno posle mog mandata. Iako su takvi poslovi u nadležnosti lokalne samouprave, o tome nije obaveštena ni predsednica opštine Grocka Živadinka Avramović. Izgradnja puta nije bila u planu, ali asfaltiranje je izvšilo preduzeće Srbijaput. Ko je dao naređenje, ne znam. Po difoltu, naređenje bi mogao da da koordinator Srpske napredne stranke za opštinu Grocka Milosav Miličković ili Goran Vesić. Ili je to radio Srbijaput bez ičijeg znanja. Čudno je da je to završeno za par dana. Neko je sa visokog mesta naredio to asfaltiranje.

Vesić i Miličković su odbacili odgovornost i demantovali svoje učešće u aferi. Dragoljub Simonović je o tome razgovarao s Predragom Popovićem, zamenikom glavnog urednika Magazina Tabloid.

Popović: Goran Vesić je rekao da mu je „zanimljivo da ljudi pridaju pažnju čoveku koji je zapalio kuću novinaru koji ga je kritikovao”. On tvrdi da taj put ka Belivukovoj kući ne pripada gradu i da ga je radio Srbijaput, koji takođe nije u vlasništvu grada Beograda. Kako komentarišete Vesićev pokušaj da odgovornost za saradnju s Belivukom prebaci na nekog drugog?

Simonović: Vesić se oglasio začuđujuće brzo, što potvrđuje moja saznanja da je on jedan od učesnika u montiranju slučaja s Milanom Jovanovićem. Vesić je mogao da kaže: „Mogao sam da naredim izgradnju tog puta, ali nisam”. Umesto toga, on je, onako oznojen i zajapuren, odgovorio uvredama, nazivajući me palikućom. Dva dana kasnije oglasio se i Miličković, ali ne preko nekog medija, nego na Fejsbuk nalogu Opštinskog odbora Srpske napredne stranke Grocka. On je tvrdio i da mi ne duguje 40.000 evra, koliko sam platio izgradnju njegove kuće u Grockoj. Niko ga nije podržao, dobio je samo 4-5 lajkova, pa je to nastavio na nalogu Opštinskog odbora Rakovica. Prema njegovim uputstvima, botovi su u komentarima pisali da sam Đilasov čovek, da radim za Đilasa, koji mi je naredio da iznosim optužbe protiv Miličkovića.

Popović: Da li radite za Đilasa?

Simonović: Vesić je izašao iz „žutog predu-zeća”, a sad priča da sam ja Đilasov. Hajde da vidimo ko je profitirao u vreme dok je Đilas bio na vlasti. Neka istražni organi utvrde šta sam ja stekao u Đilasovo vreme, a šta Vesić i Miličković. Šta je to Miličković kupovao, recimo, u Barajevu dok su žuti bili na vlasti. Pričaju se interesantne stvari, ali to me ne zanima. Uostalom, šta da i jesam Đilasov, a nije bitno čiji sam, bitno je da li lažem ili govorim istinu. Zato sam se uključio u polemiku na Fejsbuku, volim izazove. Pitao sam botove kako znaju da li mi Miličković ne duguje novac. Kako to znaju? Neki od njih su tražili dokaze za moje optužbe.

Popović: Imate li dokaze?

Simonović: Neka dokaže Miličković. Neka kaže gde je kupovao građevinski materijal, koje majstore je angažovao, ko je uveo struju, vodu, kanalizaciju... Ko? Ja! Kakav je čovek, ne bi me iznenadilo da Miličković kaže da mi je platio sve to. Međutim, zanimljivo je što on koristi stranačke resurse da bi prikrio svoje prevare. Meni 40.000 evra duguje Milosav Miličković, a ne Srpska napredna stranka. Kakve veze ima SNS s tim što mi Miličković duguje novac? Kakve veze ima SNS s tim što je Miličković pravio put za Belivuka? Prijatelji mi javljaju da Miličković priča kako je Vučić naredio da me tako napadaju, da me nazivaju palikućom: „Pičite po Simi”. U to ne verujem. Možda i jeste, ali onda neka Vučić kaže da je naredio. Ako nije, onda treba da se zapita kakvo zlo drži u svojim redovima. Neću da se mešam u to šta radi Vučić. Predsednik stranke treba da se bavi svojom strankom. Ako su njemu dobri Vesić i Miličković, ako ih želi uz sebe, to je njegov problem. Vesić je najomraženiji čovek u SNS-u, Beogradu i celoj Srbiji. Vesić je patološki lažov, kao i Miličković. On nije sramota samo za stranku - briga me za stranku - on je sramota i za funkciju koju obavlja u policiji. Zar se predsednik Srbije ne stidi što mu je takav čovek državni sekretar u MUP-u? Njega ne treba samo izbaciti, nego i procesuirati za mnoga nedela, ali ne želim u to da ulazim, da se ne stekne utisak kako i ja, kao on, lične probleme rešavam uz pomoć stranke i državnih institucija.

Popović: Kako je došlo do Vašeg sukoba s Vesićem i Miličkovićem?

Simonović: Zasmetao sam im kad sam do znanja da neću prihvatiti da budžet za opštinu Grocka bude 500 miliona dinara. Rekao sam im da nemam ništa protiv da Obrenovcu i Lazarevcu, koji su manji od Grocke, daju po 1,5 ili 1,3 milijarde dinara, ali nije pravedno da mom narodu, koji je dao 70% glasova našoj stranci, daju trostruko manje. Dok je Demokratska stranka bila na vlasti na republičkom nivou, budžet Grocke je takođe bio 500 miliona. Sad, kad je naša stranka na vlasti, opet dobijamo samo toliko novca. Rekao sam im da to neću prihvatiti, pre ću napustiti stranku. Tada mi je Vesić rekao: „Dobićeš ti, Simo, te pare, ali ih nećeš potrošiti”. To je bio signal, kojim je najavljeno šta mi se sprema, ali ja sam ga totalno zanemario. S druge strane, Miličković mi se sveti zato što nikad nije imao bolji izborni rezultat od mene, a raspolagao je s pet puta više sredstava. Iz budžeta, pa preko ministarstava, sekretarijata i raznih projekata Rakovica je dobijala petostruko više od Grocke, ali Miličko je osvajao 49 odsto, a ja 70 odsto glasova. Smetalo im je i to što ja nemam gazdu. Jesam, bio sam vojnik partije, ali nisam hteo ni pred kim da klečim. Uvek sam radio ono što sam smatrao da je najbolje za moj narod. Uveren sam da je, ako je narod zadovoljan, to dobro i za vođu stranke. Sve što se desilo sa mnom, kad su mi montirali slučaj sa spaljivanjem garaže Milana Jovanovića, nepobitno je potvrdilo da iza svega stoje Goran Vesić, Milosav Miličković, Dijana Hrkalović i neki pojedinci iz policije i pravosuđa.

Popović: A Nebojša Stefanović? Njega ste proglasili za počasnog građanina Grocke.

Simonović: Ne znam kakvu je ulogu u tome imao Stefanović. Pošteno govoreći, mislim da mu je Miličković servirao lažne informacije i ubedio ga da me spakuju.

Popović: Da li Vas je pozvao Aleksandar Vučić i pitao šta se dešava, šta je istina o spaljivanju kuće Jovanovića i sukobu s Vesićem i Miličkovićem?

Simonović: Da sam okrenuo Vučića i tražio da mi pomogne ispalo bi da sam kriv.

Popović: On Vas nije zvao?

SIMONOVIĆ: Ne, nije. Pretpostavljam da prati ceo slučaj, kao čovek koji odgovara za svoje kadrove. Apsolutno podržavam princip, moj i njegov, da niko ne sme da bude zaštićen za dela ili nedela koja je počinio. Isto tako, a mislim da se sa mnom slaže i predsednik Srbije, niko ne može da bude kažnjen ako nije kriv. Verovatno su istražni ili neki drugi organi dostavili Vučiću dokumente s lažnim činjenicama, koje se svode na to da je Sima kriv. Ne znam

Popović: Da li se plašite za svoju bezbednost?

Simonović: Otvorio sam istinite i značajne teme o ta dva lafa iz SNS-a. Znam, neće mi to oprostiti. Vesić će mi se, svakako, svetiti na svim nivoima. Miličković, naročito, on je poznat po tome. Prijatelj mi je preneo njegovu poruku da će mi „zašiti usta”. Možda je to nešto figurativno hteo da poruči, a možda je u pitanju direktna pretnja, ali hajde da vidimo.

Popović: Da li ste to prijavili policiji?

Simonović: Nisam, nemam nameru da se bavim s tim. Miličković mi preti tužbom. Voleo bih da me tuži, da vidim taj film, pa da mi na sudu objasni da li mi duguje pare. Mnogo više me brine opasnost od vaninstitucionalnog obračuna. Znam da me prisluškuju i prate, snimaju i slikaju. Znam i da to rade neki Nedeljković i Gligorijević. Možda rade u policiji, možda su prijatelji Miličkovića ili Vesića. Neka prisluškuju, nemam šta da krijem. Samo da ne preteraju, da me ne prinude da se sam branim. Baš danas, dok vodimo ovaj razgovor, sin mi je javio da je jedva izbegao sudar, koji je neko hteo da izazove. Da se to dogodilo, oni bi to iskoristili da me opet predstave kao nekakvog nasilnika. Znate, svaki čovek ima granicu do koje može da trpi progon i nepravdu. Neću dozvoliti da mi šikaniraju porodicu, a spreman sam na sve što može da me zadesi. Mogu da me negde sačekaju i da mi zaista „zašiju usta”, a onda to da predstave kao samoubistvo, ili ne znam šta. Očekujem svaku vrstu opasnosti, ali ne plašim se. Mogu i da me spakuju u zatvor. Odležaću do poslednjeg dana, pa ću, ako izađem živ, nastaviti da se borim protiv njih.

P.P: Sredinom februara osuđeni ste na četiri godine i tri meseca zatvora zbog podstrekivanja na spaljivanje kuće Milana Jovanovića. Sud je utvrdio da ste organizovali ekipu, koja je u decembru 2018. godine bacila molotovljev koktel na Jovanovićevu garažu u Vrčinu.

Simonović: Tako glasi presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu. Međutim, osuđen sam mnogo ranije, još onog jutra kad me Milan Jovanović označio kao nalogodavca napada na njegovu imovinu. Osudili su me vlast, opozicija i mediji, koji nisu hteli ni da čuju moju odbranu, dokaze i svedoke. Od početka sve je bilo filmski precizno montirano.

P.P: Šta?

Simonović: Sve! To jutro, 12. decembra 2018, moj sin je povezao decu u vrtić. Kad je prolazio pored kuće Milana Jovanovića, koja se nalazi u blizini, video je neku gužvu u dvorištu. Nazvao me i rekao mi da se nešto dešava i da će, verovatno, Žig Info ponovo da udari po meni. I ja sam, kad sam krenuo na posao, video ljude oko Jovanovićeve kuće, ali nisam se zaustavio da proverim o čemu se radi. Kad sam stigao u opštinu, dočekala me ekipa jedne televizije. Novinarka me pitala za komentar spaljivanja kuće i Jovanovićeve otpužbe da sam ja nalogodavac tog nedela. Ostao sam u šoku. Nisam ni znao da mu je zapaljena kuća. Imao sam šta da vidim. Milan Jovanović je, stojeći ispred plamena i dima, nedvosmisleno rekao: “Dragoljub Simonović mi je zapalio kuću zato što sam pisao o njegovim malverzacijama, krađama i prevarama”.

Novinarki sam rekao da sa tim događajem nemam nikakve veze, ne znam zašto Jovanović mene optužuje. Posle prvog šoka pozvao sam načelnika policijske stanice u Grockoj i zahtevao da se ubrza istraga. Stalo mi je da se što pre pronađu počinioci i nalogodavci kako bih skinuo ljagu sa sebe i dokazao da sa tim nemam veze. Zamolio sam i neke prijatelje da mi pomognu u prikupljanju informacija, da saznam ko mi je i zašto montirao taj slučaj. Moj sinovac, koji radi kao inspektor, uhapsio je Aleksandra Marinkovića, koji je bacio koktel na garažu. Tog momka, malog prevaranta, u životu nisam video. Znao sam njegovog pokojnog oca, ali njega ne. Odmah mi je laknulo, mislio sam da je problem rešen, utvrdiće se da nemam veze s tim.

P.P: Ipak, uhapšeni ste 25. januara 2019, a tu vest je objavio lično Aleksandar Vučić.

Simonović: Kad je izbio taj slučaj, išao sam na informativni razgovor u SUP Beograd. Inspektori koji su me tada saslušavali, došli su u zgradu opštine Grocka, odvezli su me kući, uzeli su mi oružje i odveli na još jedno saslušanje. Tada su mi ponudili nagodbu. Tražili su da priznam da sam naredio spaljivanje kuće. Naravno, odbio sam. Određen mi je pritvor na 48 sati. Za razliku od policajaca, koji su se ponašali vrlo korektno, tužilac Predrag Milovanović je odmah pokazao šta mi se sprema. Pitao me da li je tačno da imam spisak za likvidacije političkih proivnika. “Kakvo je to pitanje? Zar vam ličim na Bin Ladena?” Kad sam mu to rekao, počeo je da viče: “Nemoj ti meni tako! Skupi noge!” “Neću da skupim noge, ovako sedim...” - rekao sam. I tužiocu sam ponovio da nemam veze sa događajem, niti znam zašto je Milan mene označio kao krivca. Da ne bih uticao na četiri svedoka, dok oni ne budu saslušani, određen mi je pritvor do 30 dana.

P.P: Ko su bili svedoci?

Simonović: Izabrali su ljude s kojima sam imao neke sukobe. Miloš Savić je smenjeni predsednik mesnog odbora SNS-a u Vinči. Iako smo imali nesuglasice, nije bio mnogo nekorektan. Rekao je tužiocu da sam imao moć da nekome nešto naredim, u smislu da sam mogao da maknem prstom i da vas nema. Tužiocu je to bilo dovoljno, na tome je mogao da gradi pretpostavku da sam opasan čovek. O konkretnom događaju Savić se nije izjašnjavao. Nije ni mogao, pošto nije ni poznavao Milana Jovanovića.

Drugi svedok, Dobrica Vujić, takođe nije izneo nikakve optužbe na moj račun, iako sam s njim dvadeset godina u sukobu, pošto je bio u SPO. Imamo dokaze da se Vujić s Milanom Jovanovićem, s kojim je u rodbinskim vezama, u jednoj piceriji dogovarao šta da kaže tužiocu. Jovanović ga je pripremao i nudio mu novac za tu uslugu. Vujić je pristao, ali kad je iz medija video da je to otišlo predaleko, nije hteo da laže protiv mene. Treći svedok je Uroš Maksimović, mladić koga sam zaposlio kao portira na Železnici. Kad sam razrešen dužnosti generalnog direktora, novo rukovodstvo mu je dalo otkaz, a on je bio ljut na mene što ga ranije nisam prebacio na neko radno mesto s koga ne bi mogli da ga otpuste. Prešao je u Sandulovićevu stranku i počeo da pljuje po naprednjacima i meni. Ali, on je dete, bio je revoltiran. On je trebalo da potvrdi da sam naručio ubicu za Milana Jovanovića. I to koga? Mog brata od tetke Dušana Andrića, koje je otac četvoro dece, dobar čovek. Duško ni ne zna ko je Milan Jovanović, nema veze s tim. Milan Jovanović je vrbovao malog Uroša, obećao mu je da će da da bude slavan novinar, njemu i njegovoj mami nudio je pare da svedoči. Mali nije pristao na to. Tužilac Milovanović je saslušanje Uroša Maksimovića zakazao baš tridesetog dana mog boravka u pritvoru. Onda ga je pozvao telefonom i rekao mu da ne dolazi, boli ga zub, ne može da ga saslušava tog dana. Uroš mu je rekao da je tu, pred vratima. Milovanović nije hteo da ga primi: “Ne, ne, vrati se kući, doći ćeš neki drugi dan”. To je uradio kako bi meni bio produžen pritvor na još do 30 dana, jer nisu saslušani svi svedoci. Odležao sam još 11 dana u ćeliji. Tužioca nije zanimala istina, hteo je samo da svu odgovornost svali na mene.

P.P. Na osnovu čega to tvrdite?

Simonović: Na osnovu svega. Posle svakog ročišta, Predrag Milovanović je po sat vremena ostajao nasamo sa Milanom Jovanovićem, ponašao se kao da nije javni tužioc, nego advokat oštećenog. Kako je montirao optužnicu najbolje se vidi iz primera Vladimira Mihajlovića. U optužnom predlogu se navodi da sam ja podstrekivao Mihajlovića da pronađe izvršioce. Mihajlović je izjavio da sam ga ja, tri-četiri meseca pre događaja, zamolio da nađemo neke ljude da zapale automobil Milana Jovanovića. Kad sam to čuo, poludeo sam od besa. Nisam znao zašto toliko laže. Pozadina je otkrivena kasnije, na suđenju. Mihajlovića su na to prinudili policijski pukovnik Milan Stanić i još jedan funkcioner MUP-a.

Oni su Mihajloviću ponudili da me optuži da sam direktno umešan u spaljivanje kuće Jovanovića. Ako to uradi, neće mu biti određen pritvor, nosiće nanogicu šest meseci, a kasnije će biti vraćen na posao u policiji. Stanić je izvadio svoj mobilni telefon i pokazao fotografiju na kojoj se vidi kako Mihajlovićevu suprugu hapse i vode u “29. novembar”. Rekao mu je: “Ukoliko ne budeš rekao da je umešan Sima, uhapsićemo ti suprugu zbog prikrivanja dela, tebe ćemo naučiti pameti u zatvoru, a deca idu u dom. Ti izaberi, ili tako ili da potpišeš izjavu i ideš kući.”

Sad, s ove distance, pitam se šta bih ja uradio. Smatram sebe jakim čovekom, ali kad bi mi neko u policiji tako rekao - uništićemo ti porodicu ako ne optužiš nekoga... Ne znam šta bih uradio. Mihajlović je procenio da mu je bolje optuži Simu, pa će Sima da se vadi... Ili - baš me briga za Simu, ne znam šta je tada mislio. Uglavnom, potpisao je izjavu. Kad je to uradio, nagodba je pala u vodu. Nije pušten iz pritvora, osuđen je kao i ja, a ostao je i bez posla u policiji. Kad je shvatio da je prevaren, sve je ispričao. Tada je istakao jednu opasnu rečenicu: “Da ste mi dali nagodbu, ja ovo nikad ne bih priznao”. Znači, ostao bi pri lažnim optužbama, koje bi me garantovalo oterale u zatvor.

Sad može da se kaže da je on priznao delo, može da menja iskaz, a mi možemo da mu verujemo ili ne verujemo. Međutim, to je potvrdio i njegov advokat po službenoj dužnosti, koji je, inače, prijatelj Predraga Mladenovića. Taj advokat je u sudnici ispričao kako ga je tužilac pozvao da zastupa Mihajlovića i da mu saopšti nagodbu. Ako potpiše zapisnik da je Sima, biće pušten. Ako ne kaže, neka mu Bog pomogne. Pitao sam tužioca da li je stvarno mogao da to kaže. Milovanović je priznao, objasnio je da je Mihajloviću neformalno ponudio nagodbu, a, kad je dobio šta je hteo, nije hteo da ispuni dogovor, Mihajlović ga više nije zanimao.

P.P: Sve je to rečeno u sudnici?

Simonović: Da. Sudija Žugić je skočio: “Šta to pričaš, čoveče?” Znao je da to ruši optužnicu. Očekivao sam da istog časa budem oslobođen optužbi. Međutim, nastala je tragikomična situacija. Na sledećem ročištu sudija je objavio da odbacuje sve izjave Mihajlovića i njegovog advokata po službenoj dužnosti, kao i da neće biti slaslušan niko od predloženih svedoka odbrane. Sud je saslušao 60 svedoka tužilaštva, a nijednog mog. Isti dan kad i ja, uhapšeno je 153 ljudi, među njima i gročanski popovi. Svima je rečeno - optužite Simu i nećete imati problema. Nekoliko njih je pristalo da svedoči o tome, ali sud nije hteo da ih čuje. Ne samo tužilac Milovanović, već se i sudija Slavko Žugić ponašao kao advokat Milana Jovanovića. Sudija Žugić nije dozvolio da istina utiče na postupak.

P.P: Zato što nije prihvatio da sasluša vaše svedoke?

Simonović: I zbog toga, ali i zbog svega ostalog, na sve načine je dokazao da je sramota za srpsko pravosuđe. Evo dva važna primera kako je postupao. Prvi se tiče Bojane Cvetković Šijački, koja je sa tužilaštvom zaključila sporazum o priznanju krivičnog dela, na osnovu koga je osuđena na šest meseci kućnog pritvora uz nošenje nanogice i novčanu kaznu od 50.000 dinara. Šijački je priznala da je pomagala u izvršenju krivičnog dela tako što je palikuću Marinkovića odvezla do Jovanovićeve garaže. Da bi mi dodatno stezao omču, Jovanović je pričao da je Šijački pevala na svadbi mog sina. To nije tačno. Tu ženu ne poznajem, ona nema veze sa mnom, nego upravo s Milanom Jovanovićem i njegovim saradnicima iz Žig Infa. Pokazao sam fotografiju na kojoj su Jovanović i Zoran Lalić, novinar Žig Infa, a onda i onu na kojoj su, u kafiću, Lalić i Šijački. Rekao sam sudiji da se Jovanović nekoliko puta viđao sa Šijački, da bi se, verovatno, dogovorili šta da ona izjavi kako bi mi dodatno pogoršala položaj. Sudiju to nije zanimalo. Zbog nagodbe sa tužilaštvom, Šijački je izdvojena iz postupka. To je urađeno namerno, kako ne bih uspeo da dokažem spregu nje i Jovanovića.

Drugi primer odnosi se na Igora Novakovića, koji je osumnjičen za saučesništvo. Milan Jovanović je za njega tvrdio da je šef obezbeđenja opštine Grocka i moj telohranitelj. Lako se može dokazati da to nije istina. Novaković nikada nije radio za opštinu, a ja nikada nisam imao telohranitelja, mogu dobro da branim sam sebe. Sa Novakovićem sam, možda, progovorio jednom u životu, na dva-tri minuta. Njegova majka je bila aktivista SNS-a. Novaković je bez papira izveden iz Centralnog zatvora u prostorije SBPOK-a na Makišu. Stavili su ga u kombi, rekli da ide na saslušanje kod tužioca, odvezli su ga u Makiš i vezali za radijator. Došla je Dijana Hrkalović i saslušala ga. S njom su bila dva radnika UKP-a, koji su mu nudili da kaže da sam ja naredio spaljivanje kuće. Kad nije pristao, pretili su da će mu uhapsti kuma zbog toga i toga, da će drugi da plate. Ali, ako kaže da sam ja kriv, ide kući odmah. Tražili su da u izjavi navede da nisam samo hteo da zaplašim Jovanovića, nego i da mu zapalim auto. Na taj način pooštrili su delo. Kad je pristao, pustili su ga kući. Na sudu sam tražio da se pokažu snimci iz Centralnog zatvora, da se vidi da je Novaković nezakonito izvođen. Međutim, upravnik CZ-a je rekao da se snimci čuvaju samo do 30 dana. To nije tačno. To je znao i sudija, ali nije insistirao na tome da vidi kako su policajci i tužioci vršili pritisak na učesnike u postupku.

P.P: Optužnica, a potom i prvostepena presuda, zasnivaju se na uverenju da ste hteli da se, spaljivanjem kuće, osvetite Milanu Jovanoviću zbog tekstova na portalu Žig Info. Čime Vas je toliko naljutio?

Simonović: Milan Jovanović nije novinar, kao što to nisu ni Željko Matorčević i Zoran Lalić. Matorčević je električar, a Lalić veterinarski tehničar. Jovanović nema nijedan tekst, nikad u životu ništa nije napisao. Tek posle paljenja garaže, kad im je trebalo da ga predstave kao novinara, počeli su da pišu tekstove u njegove ime. Pre toga, on ništa nije pisao. Osuđen sam na bazi optužnog predloga gde se kaže da sam imao dugogodišnji sukob sa Jovanoviće zbog njegovog pisanja protiv mene, a takvi tekstovi ne postoje. Jovanović je sam rekao na suđenju da ne piše tekstove, nego istražuje. Policiju i sud sam obavestio o tome kako on vrši istraživanja, kako laže i preti, čime se služi.

P.P: Kad su počeli vaši sukobi?

Simonović: Dugo smo bili na suprotnim političkim stranama. Jovanović je bio protiv radikala, a potom i naprednjaka. Ipak, nismo se svađali i sukobili. Čak smo i igrali šah, normalno komunicirali, koliko se to može s njim, pošto on ima prek karakter, agresivan je, odmah hoće da bije. I u sudnici je pretio da će pretući mog advokata. Prvi problem je s političkog prebačen na privatni teren pre nekoliko godina, kad je rađena gasifikacija i kanalizacija u njegovoj ulici. Građani su tražili podršku opštinske vlasti, pa su organizovali sastanak sa investitorom i dogovorili se o ceni i otplati na rate. Od 26 kuća u toj ulici, samo Jovanović nije hteo da se priključi na kanalizaciju. Postignut je dogovor, potpisani ugovori. Mislio sam da je sve rešeno. Tada sam bio direktor Železnice, nisam imao nikakva formalna ovlašćenja u opštinskoj vlasti, ali to nije smetalo Milanu da na meni iskali bes.

Prilikom jednog susreta u opštini, gde sam ga zatekao kako besan izlazi iz kabineta predsednika opštine, skočio je na mene: “Vi mi ne date da se besplatno priključim na kanalizaciju! E, dobiću džabe ili ću da vam uništim živote”, rekao je. Mislio sam da je samo trenutno ljut, pa sam zanemario taj slučaj. Zaboravio sam da je on ipak udbaš, koji koristi metode iz vremena kad je bio Titov policajac, kad je mogao da lupa šamare i čupa uši. Prevremeno je penzionisan zbog sumnji da je učestvovao u raznim nezakonitim radnjama. Znao sam, kao i svi ostali, za to, ali svejedno sam se iznenadio kad je krenuo da mi pravi probleme.

P.P: Kakve probleme?

Simonović: Jednom prilikom, 2015. godine, došao je ispred moje kuće. U dvorištu su se igrali moji unuci, a tu smo bili moja supruga, sin, jedan radnik i ja. Kad sam video da snima i nešto dobacuje, prišao sam i rekao mu: “Čoveče, šta to radiš, da li si normalan? Šta ćeš ispred moje kapije, ovo je slepa ulica, nisi samo u prolazu...” On je uzvratio: “Niko neće šetati ovom ulicom, uništiću ti porodicu”. Shvatio sam da provocira. Snima i izaziva da ga udarim, da bi mi oduzeli oružje. Nisam naseo. Zvao sam policiju. Međutim, sutradan je Blic objavio njegovu izjavu o tome kako sam mu ja pretio da ću ga “udarati dok ne vidim da li ima mozga”. Ispalo je da sam napao ja njega, a ne on mene. Nastavio je s lažima. Udružio se sa Matorčevićem, pa je u Žig Infu plasirao najbrutalnije uvrede i laži. Objavili su fotografije s nekim železničkim pragovima u šumi, za koju su naveli da je moje dvorište. Prvo, oko moje kuće nema nikakve šume. Drugo, prag košta 20 evra. Ko misli da tih 15-20 pragova nisam mogao da kupim svojim novcem?

Rugali su se i sa mnom i sa Srpskom pravoslavnom crkvom kad sam odlikovan ordenom svetog kralja Milutina, koji nikad niko nije dobio u Grockoj. Jovanović je pisao Vladi Srbije i drugim državnim institucijama, kojima je postavljao monstruozna pitanja, između ostalog i to „ko je i zašto utopio Milicu, tetku Dragoljuba Simonovića, s kojom je njegov otac dobio sina”. Mog pokojnog oca je optužio za incest, a mene za ubistvo tetke, koju ni ne pamtim, imao sam tri meseca kad je umrla. Još goru, neljudsku stvar Jovanović je uradio kad je izgrađena kapela u Vrčinu. Takve kapele sam hteo da podignem u svakom selu, sramota je da u 21. veku držite mrtvaca u kući. Napravio sam velelepnu kapelu, a to je Milan Jovanović prokomentarisao slede-

ćim rečima: “U Vrčinu su stvoreni svi uslovi za umiranje. Lepo je što je predsednik opštine otvorio kapelu, uložene su velike pare, pa bi bio red da neko iz porodice Simonović bude prva mušterija.” Prijavili smo to policiji i Tužilaštvu za visokotehnološki kriminal. Jovanović je na suđenju, povodom spaljivanja garaže, rekao: „Ubeđen sam da će se, uprkos odlaganjima, proces okončati. Neću stati dok god se opština Grocka ne očisti od porodice Simonović.” Mene predstavlja kao nasilnika, a on preti zatiranjem moje porodice. Posedujem snimak razgovora Jovanovića s jednim čovekom, koga ne želim da imenujem, na kome se čuje kako Jovanović kaže: „Pobićemo sve što Sima ima, ostavićemo živog samo njega, da pati”. To je citat. Taj snimak smo poslali u Tužilaštvo. Dobili smo odgovor da to nije pretnja, nego kletva.

P.P: Jovanović tvrdi da ste ga nekoliko puta napadali.

Simonović: Da, s tim lažima je počeo onda kad je snimao moje unuke kako se igraju u dvorištu. Tvrdio je i da sam angažovao mog brata da ga ubije. Dokazano je da laže, ali to ga nije sprečilo da nastavi. Treći pokušaj ubistva dogodio se prilikom spaljivanja garaže, tada je pucano na njega. Nije mu bilo dovoljno da me predstavi kao palikuću, nego i kao ubicu. Na sudu je utvrđeno da je došlo do samoopaljivanja municije u njegovoj garaži usled požara. Tri čaure su nađene na ulici. Nije moguće da čaure izlete iz garaže 50 metara. Dokazano je da nije pucano na Jovanovića. Možda je on pucao na onoga ko je bacio koktel. To bih mogao da razumem, i ja bih branio porodicu od napadača. Na kraju, stvoren je takav utisak da bi, kad bi mu pao crep na glavu, on rekao da sam ja pokušao da ga ubijem. Da se to ne desi, sad ga čuvaju policajci.

P.P: Takav utisak je stvoren u javnosti.

Simonović: Kako i ne bi... Milan Jovanović je dobio prostor da me pljuje u medijima, da me predstavlja kao da sam Bin Laden. Ljudi su hiljadu puta videli iste montirane scene - gori vatra, pa njegov lik, pa moj lik, pa opet gori vatra... Tako je stvoren utisak da sam kriv. Kampanju protiv mene predvodili su Blic, Danas, NIN i, naročito, portal Cenzolovka i lažovizija N1. Tri puta sam tražio, čak i pismeno, da mi N1 omogući da gostujem, pa i da zakažu televizijski duel sa Jovanovićem, da javno ukrstimo argumente. Nije mi dozvoljeno da u javnost iznesem istinu. Ispalo je da ja moram da budem osuđen, kako taj zločin ne bi prošao bez kazne. To nije tačno. I ja tražim da se kazni onaj ko je odgovoran. Milan Jovanović je loš čovek, ali to ne znači da neko sme da ga napada i da mu spali garažu i auto.

P.P: Kakav sudski epilog očekujete?

Simonović: Predmet se nalazi u Apelacionom sudu. Prema mojim informacijama, još nije određeno sudsko veće koje će ga razmatrati. Video sam izjave Milana Jovanovića i njegove advokatice, koji su rekli da su bili na sastanku s Mladenom Bašićem, savetnikom za medije premijerke Ane Brnabić, i da su dobili političku podršku da Apelacioni sud zaključi postupak kako njima odgovara. Ne znam da li je to istina, ili takvim izjavama Jovanović samo vrši dodatni pritisak na sud. Prvostepeno sam osuđen na četiri godine i tri meseca zatvora. Dobio sam težu kaznu nego onaj ko je bacio molotovljev koktel na garažu. U našim sudovima su izricane blaže presude i za ubistvo. Tužilac je uložio žalbu na presudu, traži da budem kažnjen sa maksimalnom predviđenom kaznom od osam godina. Žalbu su podneli i moji advokati. Ja nisam, nemam više šta da kažem. Ako me nevinog osude, insistiram da bude maksimalna kazna. Što bi mi smanjili na četiri, kad tražim osam godina? Neka ostane zabeleženo, da i moja deca i unuci znaju, da sam najteže kažnjen za nešto što nisam uradio, sa čim nemam veze. Ne bojim se, odležaću do poslednjeg dana, a onda ću, ako izađem živ, nastaviti da se borim protiv te bande.

antrfile

Miličko mi duguje 40.000 evra

P.P: Kako je došlo do toga da Milosavu Miličkoviću napravite kuću?

Simonović: On je tražio da mu nađem majstore i nabavim materijal za vikendicu pored moje, na jezeru. Od mog poznanika, koji ima stovarište, uzimao sam materijal na crtu. Angažovao sam neke zidare sa juga. To je mala vila, 75 kvadrata, jako lepa i udobna. Projekat je napravila moja prijateljica, arhitekta, potpuno besplatno. Ta kuća vredi 40.000 evra sa priključcima struje, vode, kanalizacije. Kad je završeno, pozovao sam Milička da mi da pare, da platim radnike i materijal. On mi je rekao: "Plati, Simo, nisi valjda mislio da ću ja. Ti to možeš, učini to svom prijatelju." Mislio sam da se šali. Isplatio sam ljude, nešto sam još ostao dužan za materijal. Nije problem, taj prijatelj može da čeka. Umesto da plati što mi duguje, on je počeo da mi smešta.

antrfile

Kandidatura za gradonačelnika Beograda

P.P: U martu 2019. podneli ste ostavke na sve funkcije u stranci i lokalnoj samoupravi. Da li je to Vaš politički kraj?

Simonović: Milosav Miličković mi je smestio ovaj slučaj kako bi me udaljio iz politike. U tome su učestvovali još neki ljudi iz vrha SNS-a, ali zasad neću da otkrivam baš sve. Uglavnom, Miličko je uspeo da za kratko vreme od Opštinskog odbora, koji je bio jedan od najboljih u Srbiji, napravi sramotu za stranku. Sad se plaše da se ne kandidujem samostalno, jer bi se videlo da njihova bulumenta ništa ne vredi. Gročani su za SNS glasali zbog Vučića i mene. Politika me ne interesuje, ali inat je inat. Kad me već teraju u zatvor nije isključeno da im na izborima pokažem šta narod misli o meni. Ako rešim da se kandidujem, biće to na nivou Beograda. Baš da vidimo koliko bih glasova dobio.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane