Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Ekskluzivno

"Laogai" logori su jedan od odgovora na pitanje kako Kina uspeva da proizvede tako jeftinu robu

Kineski logori u Srbiji mučilišta i besplatna radna snaga

Kina je reformisala svoj privredni sistem, ali je zadržala politički, pravosudni i penološki sistem uveden još za vreme Mao Cedunga, iz poznate "Kulturne revolucije".O "Laogai" projektu se ovde malo zna, a upravo on nam dolazi u kineske enklave u Boru i Zrenjaninu i dovodi logoraše koji najmanje 12 sati dnevno rade za 1,90 evra u juanima i šaku pirinča. Naši radnici u Boru ne žele da rade pod takvim uslovima, pa su izloženi šikaniranju kako bi sami dali otkaz i napustili pogon, dok će u Zrenjaninu samo trećina zaposlenih biti državljani Srbije. "Laogai" logori su jedan od odgovora na pitanje kako Kina uspeva da proizvede tako jeftinu robu.

Milan Malenović

Laogai je kineski izraz koji se najčešće prevodi kao “Reforma kroz rad”. Pošto se ne radi o reformi sistema, već ljudi pravilnije bi bilo “Prevaspitavanje kroz rad”. U svakom slučaju, ovaj uzraz označava sistem radnih logora u Kini u kojima se logoraši (u nekim slučajevima osuđenici, a često pripadnici nacionalnih manjina koje traže više prava i sloboda - kao što su Ujguri) na neljudski našin teraju da rade i to ne samo na poljoprivrednim dobrima sa kojih se logor snabdeva, već i u komercijalnim fabrikama koje nisu u kazneno-popravnom sistemu.

Dnevnica u tim pogonima je nešto malo iznad 1,90 evra (u juanima), a radi se 12 sati dnevno (neretko i do 14 sati) svakog dana u godini. Uz ovu bednu dnevnicu logoraši dobijaju i tri mizerna obroka dnevno (koji su taman dovoljni da radnik ne umre od gladi), kao i nešto što bi veoma uslovno moglo da se nazove smeštajem. Reč je najšešće o barakama u krugu same fabrike u kojoj se radi i gde su kreveti na sprat zbijeni jedan do drugog kako bi se uštedeo prostor. Jedan krevet najćešće dele dvojica logoraša koji rade i spavaju u različitim smenama - kada jedan dođe sa posla, drugi polazi na posao.

Niko osim nekoliko članova Centralnog komiteta Komunistiške partije Kine ne zna koliko ima ovakvih logora i koliko je logoraša u njima. Zapadne organizacije za zaštitu ljudskih prava veruju da u celoj Kini ima oko 1.500 radnih logora, dok se broj logoraša procenjuje na oko četiri miliona.

Međutim, Kinezi imaju “pravni” sistem sasvim drugačiji od onog u Evropi, pa tako postoje i “administrativna” robija koju izriče ne sud, već neka ustanova, zbog čega pomenuti brojevi nikako nisu konačne cifre.

Pokušaji Zapada da spreči uvoz proizvoda iz “Laogai” sistema nisu postigli mnogo, mada se pretpostavlja da u ukupnom bruto domaćem proizvodu Narodne Republike oni nisu više toliko značajni kao na početku privrednih reformi. Mora se, međutim, uzeti u obzir i to da je veoma teško ući u trag svim proizvodima iz Kine koji se prodaju na tržištima Zapadne Evrope i Severne Amerike.

Posle Trampovih pokušaja da zaštiti američku privredu od nelojalne kineske konkurencije (kada je radno vreme 12 sati dnevno, a dnevnica jedva dva dolara, lako je shvatiti zašto su proizvodi iz Kine toliko jeftiniji od onih američkih) Kinezi su završnicu sklapanja prebacili u okolne države, pa se tako na etiketi ne pojavljuje više “made in China”. Do pre nekoliko godina najveći proizvođač bicikala na svetu bila je Kina, ali se posle uvođenja ameriških zaštitnih carina kao najveći izvoznik dvotočkaša u SAD pojavio - Vijetnam. Istraživanja američkih novinara su pokazala da se svi delovi za bicikl i dalje proizvode u Kini, a da se oni u Vijetnamu samo sklapaju u gotov proizvod kako bi se kao zemlja porekla navela ova država koja nije pod sankcijama.

Zbog svega ovoga je nemoguće utvrditi stvarni udeo “Laogai” logora u ukupnom kineskom bruto domaćem proizvodu.

Osim što se poluproizvodi iz Kine prebacuju u druge zemlje radi finalnog sklapanja, počelo se i sa prebacivanjem celih pogona, zajedno sa “Laogai” radnicima u inostranstvo, po programu koji nam je obelodanio dr Di Dongšeng (“Magazin Tabloid” je o tome pisao u prošlom broju). Ovim je već sada pogođena i Srbija.

Kada je pisac ovih redova nekoliko dana pre protesta ispred pogona u izgradnji “Linglonga” napisao na društvenim mrežama kako u Zrenjaninu nastaje prva kineska kolonija u Srbiji, odmah je demantovan. Javilo mu se više osoba iz Bora ukazujući na to kako je prva kolonija već nastala na tlu ove opštine, tačnije iza kapija RTB Bora.

U ovom rudarskom basenu, koji je na poklon dobila kineska državna kompanija “Zijin” radi već nekoliko stotina Kineza koji su smešteni u posebnom, samo za njih izgrađenom naselju. Iako je ovaj “China Town” opasan visokom žicom i našim radnicima je zabranjen pristup, ipak se po nešto saznalo o unutrašnjem izgledu i rasporedu, tako da je iskusnijem posmatraču jasno da se tu nalaze i logoraši.

Pored smeštajnih kapaciteta u naselju postoje i prodavnice sa kineskom robom, kao i lokali sa kineskom hranom i vrtić za decu, a u planu je i izgradnja škole sa kineskim nastavnim kadrom. Svi ovi sadržaji dostupni su samo slobodnjacima, odnosno onim Kinezima koji i inače mogu slobodno da se kreću po basenu.

Postoji, međutim, i jedno izolovano naselje, “grad u gradu”, koje je dodatno opasano žicama i u kome je vidno više nadzornih kamera nego u ostalim delovima. Stanovnici ovog dela se ne mešaju sa ostalim radnicima, ni sa Srbima, a ni sa Kinezima. Organizovano odlaze i organizovano se vraćaju sa posla. Taj deo je i pod pojačanom stražom koju čine Kinezi obučeni u vojne uniforme i naoružani. Ti radnici ne odlaze u prodavnice, niti lokale, sa njima ne žive članovi porodica. To su “Laogai” sužnji.

U RTB Boru novi vlasnici su već zatekli veliki broj radnika iz Srbije, zbog čega su morali da malo diskretnije i kamuflirano formiraju svoje naselje za logoraše. Kod Zrenjanina je situacija bitno drugačija. Tamo na preko 100.000 kvadratnih metara brisanog prostora nastaje prva kineska fabrika guma u Evropi, koju grade skoro isključivo logoraši (samo su stručno osoblje i čuvari - takođe naoružani vojnici kao u Boru - slobodni).

Građani ovog kraja projekat zovu “Fabrikom za kršenje zakona”, jer skoro da nema propisa koji nije prekršen. “Linglong” je u suštini ovo parče zemlje (koje će vremenom biti prošireno) već oduzeo iz jurisdikcije Srbije i proglasio ga eksteritorijalnim, upravo onako kako je dr Di Dongšeng najavljivao. Isti slučaj je i u Boru gde u RTB naše inspekcije mogu da uđu samo po odobrenju kineskih vlasnika.

Oni koji prate ovaj slučaj sećaju se kako je još Boris Tadić pregovarao sa Kinezima da tu, na ledini koja je proglašena bescarinskom zonom, izgrade fabriku guma. “Linglong” je tada imao druge planove i problem, pa su pregovori odloženi za neko bolje vreme.

Kompanija “Shandong Linglong Tire Co., Ltd.” (popularno samo “Linglong”) osnovana je 1975. u gradu Džaojuen kao fabrika za popravku guma. Prva PCR guma proizvedena je 2001. godine, a iste godine, 10. novembra, započeta je izgradnja Linglong Tajer industrijskog parka. Linglong je 2007. godine ostvario nagli skok u razvoju, a ubrzo posle toga došla je ponuda iz Srbije o osnivanju proizvodnog pogona.

U narednim godinama kompanija je pristupila globalnoj mreži dobavljača za Ford, Folksvagen i druge poznate proizvođače automobila i ubrzo, 6. jula 2016. godine, listirana je i na Šangajskoj berzi. Nigde, međutim, ne mogu da se nađu podaci o većinskom vlasniku kompanije. Zna se da je to država, ali se ne zna koji nivo vlasti je u pitanju. Najverovatnije je, po ustaljenoj praksi, to grad u kome je preduzeće osnovano.

Do početka velike ekspanzije došlo je 2014. kada osim izgradnje novih pogona u Kini dolazi i do osnivanja prve fabrike u inostranstvu - u Tajlandu. Ovaj razvoj nije išao bez problema. Još 2009. godine na jednom testiranju se pokazalo da su gume ovog proizvođača veoma lošeg kvaliteta i da u nekim slučajevima vozilima koja ih imaju trebaju dodatne 22 stope kočionog puta i to pri brzini od 50 km/h u odnosu na konkurenciju. Ovo je „Linglong” auto-gumama donelo naziv „gume koje presporo koče”.

Da bi popravila imidž kompanija je počela sa proizvodnjom nove, poboljšane verzije i pokrenula masovnu marketinšku kampanju na Zapadu. Najskuplji deo ove kampanje je, verovatno, preuzimanje 2015. sponzorstva nad nemačkim fudbalskim klubom VfL Volfsburg čije je sedište u Volfsburgu, gradu u kome je sedište i nemačkog automobilskog giganta “Folksvagena” (VW).

Ovakve kampanje su veoma skupe, zbog čega je „Linglong” sveži kapital potražio izlaskom na berzu 2016. godine. Ni to, očigledno, nije donelo očekivani uspeh, pa se kompanija već sledeće godine propisno obrukala kada joj je na međunarodnom sajmu SEMA zaplenjena sva roba, reklamni materijali i oprema zbog neplaćenih računa. Zvuči gotovo neverovatno da kompanija koja ima pet proizvodnih fabrika u Kini (jedna je još u izgradnji) i dve u inostranstvu (jedna u izgradnji) i zapošljava preko 16.000 radnika nema nekoliko desetina hiljada dolara da plati sajamske usluge.

Poteškoće finansijske prirode su u međuvremenu dobrim delom prevaziđene i to, između ostalog i inevsticijama Republike Srbije.

Kako smo uspeli nezvanično da saznamo (zvanično je ugovor proglašen državnom tajnom i ne može se davati javnosti na uvid) naša opljačkana država je suinvestitor u ovom projektu sa najmanje 10 posto učeša, ali bez dobijanja vlasničkih prava za uzvrat. U stvari, naš udeo je trenutno daleko veći od 10 posto i može se slobodno reći da će Kinezi i ovu fabriku, kao prethodno Železaru u Smederevu i RTB Bor dobiti od nas na poklon.

Navodna kineska investicija iznosi 870 miliona evra, a u to spada i prenos autorskih prava na pojedine marke guma koje će se ovde proizvoditi, kao i već korišćene mašine iz pogona u Kini, koji se trenutno modernizuju, a krš oprema se po višestruko uvećanoj knjigovodstvenoj vrednosti prebacuje u Srbiju. Konačno, tu je i radna snaga koju su Kinezi angažovali za izgradnju, koja ima knjigovodstvenu cenu daleko iznad pomenutih 1,90 evra koliko dnevno dobijaju logoraši trenutno angažovani u Zrenjaninu. Sve u svemu, realna kineska investicija u ovom trenutku teško da prelazi 50 miliona evra.

Nasuprot tome, Republika Srbija je „investitoru” već poklonila građevinsko zemljište, a trenutno se završava i infrastruktura za koju Kinezi nisu platili ni centa. Osim toga, takozvane „subvencije” za otvaranje novih radnih mesta iznose neverovatnih 85 miliona evra i to za 1.200 radnika, od kojih će samo trećina biti iz Srbije. Ostali su Kinezi, delom slobodni, a delom logoraši iz programa „Laogai”.

Pošto su naše „subvencije” već isplaćene kineskm „investitoru”, to znači da je prva od planiranih pet faza izgrađena najvećim delom plaćena našim parama. Završetak ove faze najavljen je za kraj ove godine, a ostale faze će se graditi u narednih pet godina. Očigledno da je finansijski zamajac za ovaj posao predstavljala „subvencija” Srbije i da će se ostale faze raditi pošto se ova prva bude isplatila.

„Linglong” kod Zrenjanina nije samo „Fabrika za kršenje zakona”, već i jedna od najvećih “perionica” u ovoj zemlji. Pored pomenutih 85 miliona evra, Srbija je dala još novca za ovaj projekat, ali on ide u džepove Aleksandra Vučiča i njegovih saučesnika. Već odavno po zlu i isisavanju novca iz budžeta poznato preduzeće „Millennium team” doo iz Beograda i ovde se pojavljuje.

Njemu je grad Zrenjanin platio 400 miliona dinara neto (bez PDV-a) i to za razminiranje (?!?) zemljišta na kome se gradi fabrika „Linglong”, kako pokazuje obračun stanja do koga je došao zrenjaninski „Građanski pokret” i nama dostavio. Dokument je još iz 2020, ali je pomenuto zemljište već tada bilo uknjiženo na ime kompanije iz Kine, tako da ostaje nejasno po kojoj zakonskoj osnovi je grad platio radove na tuđoj, privatnoj imovini. Jedina svrha ove uplate je, očigledno, punjenje privatnih džepova.

Posle toga, vlada Republike Srbije na svojoj sednici održanoj 28. aprila ove godine donosi odluku da Zrenjaninu transferiše 448,2 miliona dinara iz državnog budžeta “za izvršavanje obaveza koje mogu dovesti do ugrožavanja tekuće likvidnosti” kako je tada navedeno u rešenju koje je objavio Službeni glasnik. Dvanaest dana kasnije na hitnoj sednici Skupština grada donosi odluku da se upravo ta suma dodeli JKP „Vodovod i kanalizacija” za izgradnju vodovodne i kanalizacione infrastrukture u industrijskoj zoni Jugoistok.

Kao što je poznato, građani Zrenjanina nemaju vodu koju mogu bezbedno da piju, a država četiri miliona evra ulaže kako bi ispravnu vodu dobili kineski logoraši i njihovi čuvari na objektu „Linglonga” koji jedini trenutno nije u takozvanoj „industrijskoj zoni Jugoistok”.

Ni ovo nije bilo dovoljno Kinezima, koji već celu Srbiju posmatraju kao svoj zabran, pa u „industrijskoj zoni Jugoistok” kod Zrenjanina preuzimaju u svoje ruke i zakonodavnu i izvršnu i sudsku vlast, a garanti da će ovako ostati su, pored visoke ograde, i naoružani pripadnici Narodne armije Kine, koji nikome ne dozvoljavaju da uđe na posed, a tamo zaposlene logoraše sprečavaju da izađu.

Kako je saznao „Građanski preokret” 27. aprila ove godine (dan pre nego što je vlada donela odluku o prebacivanju para na račun budžeta grada Zrenjanina) pokrajinski Sekretarijat za energetiku, građevinrastvo i saobraćaj izdaje rešenje kojim se „Linglongu” nalaže pod pretnjom prinudnog izvršenja da ukloni bespravno izgrađene objekte na 47.000 kvadrata. Do danas se ništa nije dogodilo, a do prinudnog rušenja može da dođe jedino uz asistenciju oklopnih jedinica Vojske Srbije.

U međuvremenu je „Građanski preokret” podneo krivične prijave protiv lica odgovornih za nezakonitu izgradnju i Upravnom sudu dostavio tužbu kojom se traži poništenje izdate građevinske dozvole zbog bitnog propusta: dozvola je izdata PRE donošenja Studije o proceni uticaja na životnu sredinu, kao prethodnom pitanju o kojem se još uvek odlučuje pred drugim državnim organom. Sama javna rasprava o ovoj Studiji je svojevrsni teatar apsurda u lošoj režiji lokalne vlasti i Kineza nenaviklih da se za bilo šta pita javnost.

Ona je bila zakazana u jednoj maloj Sali gradske kuće u kojoj je bilo taman toliko mesta da mogu da uđu članovi komisije koji su radili Studiju, delegacija „Linglonga” koja se pojavila u broju koji odgovara broju radnika koji su kod nas nekada odlazili na sindikalne proslave, kao i režimu potčinjeni mediji. Zainteresovani građani i stručnjaci koje je doveo „Građanski preokret” ostali su ispred vrata. „Rasprava” je protekla u atmosferi uzajamnog razumevanja, pa pošto su obe strane došle do zajedničkog zaključka o neškodljivosti tehnologije koja će biti korišćena, svi zajedno sa novinarima su otišli na banket koji su finansirali Kinezi.

Ništa od ovih dokumenata ne obavezuje ni kineske okupatore, a ni našu vlast, pa se izgradnja fabrike nastavlja. Naredne godine u njoj će početi i proizvodnja guma, a planira se da se na susednom placu izgradi, takođe u kineskoj režiji, i cinkara. I sve to u neposrednoj blizini jedinstvenog rezervata „Carska bara” čiji je mir do sada narušavao samo Željko Mitrović, kada je pod uticajem opijata privatnim helikopterom preletao gnezda u kojima su bili mali ptići. Uskoro će tuda leteti kineski vojni helikopteri koji će tako nadgledati granice „industrijske zone Jugoistok”, odnosno kineske kolonije na tlu Banata.

A:

Uputstvo za prislilnu upotrebu radne snage

Adrian Cenc je nemački etnolog i ekspert za Kinu. On već godinama istražuje progon Ujguraa, islamske manjine na krajnjem zapadu Kine koji žive u strateški važnoj provinciji koja spaja kineske industrijske centre sa drugim državama u Centralnoj Aziji. Krajem februara mu je dostavljen jedan dokument (o tome od koga ga je dobio Cenc iz razumljivih razloga ne želi da govori) na kineskom jeziku. Radi se o jednom izveštaju Nankai Univerziteta, koji je Cenc nazvao “Uputstvo za upotrebu prisilne radne snage”.

U ovoj studiji, koja hladnim naučničkim jezikom hvali logore za prinudni rad i, posebno, smeštaj Ujgura u njima, daju se predlozi kako da se ceo sistem “Laogai” poboljša i učini još produktivnijim. Kako Cenc objašnjava po “Nankai Izveštaju” administracija ispunjava tri cilja koja je zadala centrala u Pekingu.

Prvo je nabavka jeftine radne snage za privredno snažne regione na istoku i jugoistoku Kine. Drugo je smirivanje tenzija u Đinijangu naseljenom Ujgurima. I, konačno, ovim se ostvaruje jedan od projekata koje Si Đinping najviše voli - iskorenjivanje siromaštva. Po kineskoj definiciji siromašan je onaj ko ima dnevno manje od, preračunato, 1,90 evra na raspolaganju. Zbog toga dnevnica logoraša toliko iznosi.

Cenc je ovaj Izveštaj dostavio početkom marta ove godine vodećim medijskim kućama u svetu, koje su ga i objavile. Krajem tog meseca Ujedinjene nacije su izdale saopštenje kako se sumnja da je oko 150 pretežno stranih kompanija uključeno u „Laogai” sistem u Kini, najčešće bez direktnih saznanja o tome. Početkom juna je grupa najrazvijenijih industrijskih zemalja sveta G7 najavila oštru borbu protiv prisilnog rada i „Laogai” logora u Kini.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane