Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Ekonomija

Ekonomija i društvo okovani lancima kriminala i korupcije (13)

Glavne valute biće juan, evro i rublja

Razvojna paraliza privrede, socijalnog i društvenog sistema. Svedoci smo opšte paralize privrednih tokova i poslovanja uzrokovanih širokom virusnom (brzo širećom) infekcijom. Međutim, ova nova kriza samo je produbila probleme i otkrila sve slabosti privrede, društva i sistema na kojem funkcionišu, smatra prof. dr Slobodan Komazec.

Prof. dr Slobodan Komazec

2) Traženje izlaza iz nove krize i naraslih suprotnosti

Podatak treba da zabrine zbog napetih odnosa i sukoba interesa u svetu, ali i kao najavljenih mogućnosti ratnog izlaska iz savremene krize.

Duboka i višegodišnja kriza u SAD primorava je da izlazak traži u sledeđim pravcima:

Putem globalnog sukoba,

Putem promene strategije i politike nastupa na svetskoj sceni - u odnosima s drugim državama,.

Prvi scenario vodi u opšte razaranje i gotovo sigurni nestanak civilizacije zbog razornog i potpuno nekontrolisanog delovanja novih oružja.

Prvi scenario vodi u opšte razaranje i gotovo sigurni nestanak civilizacije zbog razornog i potpuno nekontrolisanog delovanja novih oružja.

Ostaje drugi, promena strategije, koji proističe od budžetskih i vojnih

Ostaje drugi, promena strategije, koji proističe od budžetskih i vojnih ograničenja i nemoći SAD pogođene i oslabljene višegodišnjom krizom.

U ovoj realnoj strategiji bira se sledeća operativna politika:

Umesto oružane intervencije (koja bi izazvala kontraudar i koja je vrlo skupa i rizična) podivanje unutar država , širenje nazovi demokratije i stabilnosti, razni pokreti, čak i ekstremni (fašistički) i sl. već viđeno.

Tu spada i organizovanje, a aktivno, a aktivno podržavanje pokreta protiv vlada drugih država - koje nisu „po volji" ili interesu SAD i NATO-a.

To je mnogo jevtinije i elastičnije, manje otvoreno. Uz to ide i „zabijanje klina" između Rusije i Kine, širenje vojnog prisustva u AFRICI i potiskivanje Kine iz nje, te njeno namerno okretanje domaćem tržištu. Cilj je usporavanje Kine na sve načine. Ekonomski futorolozi u CIA i Investicionim bankama, smatraju da će Indija i Kina već u 21. veku dominirati svetskom ekonomijom. Kina će preteći SAD oko 2030.godine, a Indija oko 2050.godine. Kina je već po mnogim parametrima pretekla SAD već u 2020.godini.

Po proizvodnji čelika Kina je najveći proizvođač na planeti. Ona je 2003. potrošila 27% ukupne potrošnje čelika. Da uporedimo samo visinu bruto proizvoda u ove dve države.

Zvaničnim podacima Kina je samo pre 20 godina iznosila 14% američke, a već 2016. će dostići SAD. Indija će po IT sektoru izbiti na sam vrh.

Podsticanje navodnih „demokratskih" pokreta u Rusiji, Kini, Indiji, Brazilu, Venecueli - da se unutar država uruše sistemi, uz dovođenje poslušnih kadrova i vlada (satelita) - sastavni je deo ove strategije.

2)Elastičnija, više „popustljiva", politika, s više „razumevanja" za interese druge strane, što se već oseća na svetskoj sceni u međunarodnim političkim odnosima i kontaktima SAD.

Jer, shvatilo se da su realni i finansijski potencijali u krizi vrlo ograničeni i da sledi kresanje budžeta, pa i ogromnih vojnih rashoda. Naravno, tu je i dalje prisutno proširivanje NATO-a i strategija zaokruženja Rusije i Kine, uz postepeno, ali stalno oživljavanje retorike i političkih poteza iz perioda „hladnog rata".

7. Tri stuba savremene neoimperijalne politike i suprotnosti u svetu

Širenje američkog uticaja u svetu i vođenje neoimperijalne politike u današnjim odnosima, zasniva se i dalje na tri stuba (koji su manje-više već ugroženi):

DOLAR kao nacionalna valuta i svetski novac (rezervna valutaj),

VOJNA DOMINACIJA i moderno naoružanje (sa ogromnim vojnim rashodima),

INFORMACIONA KONTROLA i masovno prisluškivanje širom sveta (propagadni rat).

DOLAR KAO NACIONALNI I SVETSKI NOVAC- REZERVNA VALUTA

Ko god kontroliše masu novca je apsolutni gospodar celokupne industrije i trgovine....i kad shvatiš da se celi sistem lako kontroliše od strane nekoliko ljudi na vrhu, neko neće morati da ti kaže kako nastaje inflacija i deflacija (Džejns Garfild, predsednik SAD 1881).

Dolar je već dugo postao istovremeno i nacionalna valuta jedne države (SAD) i međunarodni novac(Uloga dolara i sukobi valuta i kurseva šire je razrađena u knjizi Dr Slobodan Komazec: Dolar, evro i kriza svetskog monetarnog sistema, Beograd, 2011.). Iz navedene funkcije ukidanja konvertibilnosti dolara u zlato i nestankom zlatne podloge ili zlatnog pokrića, otvorena je mogućnost zloupotrebe dolara u međunarodnim plaćanjima. Dolar je „istisnuo" zlato iz opticaja, postao hegemon na pijedestalu svetskog sredstva obračuna i plaćanja, a zatim osnovni oblik novca u kojem se drže devizne rezerve centralnih banaka drugih država. Oslobodivši se „okova" zlatnih granica dolar se mogao koristiti neograničeno od strane SAD u međunarodnim plaćanjima.

SAD su kao jedina finansijska imperija mogle da sve svoje kupovine u svetu (realna dobra i usluge) plaća sopstvenim novcem. Stvoren je perpetuum mobila u monetarnoj sferi. Sve potrebe uvoza u SAD finansirane su emisijom dolara. Druge zemlje su za svoja realna dobra dobijale dolarska potraživanja na SAD, a zatim ostvarene dolare izvozom, držale u svojim deviznim rezervama da bi održavale potrebnu likvidnost u međunarodnim plaćanjima. Države se čak i

hvale visinom svojih deviznih rezervi u dolarima, čime u stvari kreditiraju SAD kao jednu od najrazvijenijih privreda u svetu.

Vrednost dolara, koji nije više pokriven ni zlatom ni domaćom proizvodnjom i bogatstvom „sve više zavisi od američke vojske da kontroliše svetska tržišta (pre svega rezerve energije) tvrdi Elzeser (Vidi Elzeser: Nacionalna država i fenomen globalizacije,str.50).

Druge države teško mogu da se otrgnu od ucene i intervcencija „svetskog reketaša". Ove zemlje su zaposednute (zavisne) finansijski, imovinski, politički, a posebno duhovno.

SAD kupuju realna dobra od drugih država za svoj dolar - koji se štampa po volji i sopstvenim potrebama. Svojom valutom SAD finansira svoj ogroman uvoz, ali i ogromne vojne i paravojne rashode širom sveta. Ta zelena novčanica dobila je natprirodnu moć da se njom kupuje sve u svetu, ruše vlade i države, vode ratovi i dr. Nisu postojale granice emisije dolara. Niko to pitanje nije ni mogao postaviti. Sada razvoj događaja kreće u drugom pravcu.

Osnivaće se u prvoj fazi regionalna, a zatim svetska valuta (kao SPV). Sada preti bankarski udar, velika devalvacija dolara i obezvređenje svetskog duga SAD.

Potiskivanjem dolara kao svetske rezervne valute, otpočeo je otvoreni valutni rat u svetu. Poznat je veliki skandal sa nameštanjem LIBOR-a.

Dok dolar ne "siđe sa trona" svetske rezervne valute, svetska, privreda će periodično ulaziti u krize i lomove, bez obzira da li će se po spoljnoj manifestaciji javljati kao kriza berzi, kriza dolara, ekonomska kriza, finansijska kriza i sl.

Neoliberalni i monetaristički model doživeo je svoj potpuni slom, što je iz temelja poljuljalo sve stubove neoliberalnpg kapitalizma. Kapitalizam nije "idealan i večiti sistem", kako su smatrali mnogi ekonomisti - klasičari. Neoliberalizam je "otvorio" nacionalne privrede, učinio ih ranjivim i nezaštićenim za prodor zapadnog kapitala i neviđenu eksploataciju realnih dobara „preko virtuelnog kapitala i dolara bez bilo kakve realne osnove ili pokrića. Bezvrednim papirom kupovalo se po svetu sve do čega se dođe, vode se ratovi, vrši astronomsko naoružanje, lome "neposlušne" i nepoćudne države - sve u interesu izmišljene "demokrati je" - koja se izvozi u te zemlje. U osnovi, radi se o stvaranju "perifernih privreda i država" u interesu krupnog zapadnog finansijskog kapitala. To je i osnovni smisao Vašingtonskog konsenzusa i "novog

Svetskog poretka".

Dolar neće biti i ne treba da bude rezervna svetska valuta. U konkurenciji će se u prvoj fazi naći nacionalne valute (rublja, juan, jen, rupija), a zatim se razvijaju regionalni savezi i valute - do jedinstvene svetske valute. Tada SAD gube moć da kontrolišu svetsku privredu i finansije. Neće to biti svetska jedinstvena valuta kako to najavljuju globalisti, već određena „košava" valuta, slična SPV.

Zirmovski je predložio da se zabrani dolar i njegovo isključivanje iz plaćanja. Da lije to moguće?

Prelazak sa sistema dolarskog standarda na novi sistem i međunarodni medij prometa i plaćanja neće biti ni brz ni lak. Ako bi sada došlo do urušavanja „dolarskog standarda" i uklanjanja dolara kao svetskog novca sigurno bi se javile sledeće posledice:

Ogromna nelikvidnost u međunarodnim plaćanjima,

Zastoj u međunarodnoj trgovini i ulazak u novu valutnu i finansijsku krizu,

Pošto ne postoji jedinstven svetski novac vrlo brzo se uspostavljaju regionalizmi i regionalni sporazumi i ugovori u plaćanju drugim nacionalnim valutama. Regionalizmi i bilateralni ugovori i plaćanja naglo se šire, što dalje ograničava međunarodnu trgovinu.

Nastaje „valutni rat" preko deviznih kurseva, uz širenje procesa konkurentnih devalvacija, da bi se popravio položaj država na međunarodnom tržištu,

Kretanje kapitala bilo bi značajno ograničeno, uz brojne barijere (vidljivog i nevidljivog oblika),

Povratak na zlato je definitivno nemoguć, međutim, pojedinačna plaćanja bi se vršila „stabilnim" i „sigurnim" sredstvom trajne vrednosti (zlatom ili uz zlatnu klauzulu), ali i nacionalnim valutama,

„Specijalna prava vučenja" tada gube svoju osnovu za funkcionisanje, jer države članice „čuvaju" svoju valutu,

Inflatorni proces u svetskoj privredi se širi uz tendenciju „izvoza inflacije" u druge države" Nakon ogromne emisije dolara u poslednjim godinama može se samo očekivalo veliki talas inflacije.

Carinske i druge barijere se ponovo uspostavljaju u cilju zaštite nacionalnih privreda, što vodi prestanku liberalizacije u svetskoj trgovini. Narasta i širi se protekcionizam.

Devizne rezerve, uz devizne kurseve, postaju predmet velikih manipulacija i „izmene strukture", što vodi gotovo haosu na monetarnom tržištu,

MMF i druge međunarodne finansijske institucije gube moć kontrole i intervencija na međunarodnom planu,

Svetsko tržište i tokovi robe, novca i kapitala se sužavaju na regionalizme, čime se javlja novi oblik bilateralizma ili užeg oblika multilateralnih odnosa,

Zatvaranje nacionalnih privreda i uvođenje valutnih i trgovinskih barijera - vodi ograničavanju svetske trgovine i razvoja.

Svetska privreda (a time i nacionalne privrede) ulaze u novu razvojnu i finansijsku krizu. Iz krize u novu krizu, ali sa sve kraćim vremenom (fazom) kriznog nastanka.

Mnogo je elemenata koji sprečavaju da dođe do naglog rušenja „dolarskog standarda", ali u tome nastaje paralelan proces jačanja i trenja regionalnih valuta niza povezanih država (evro zona, zona funte, zona juana, zona riala, zona rublje, ali i nastanak i širenje nove američke unije s novom valutom - amerom, valute za glavne izvoznice nafte, kao petro-novac itd).

Postoje tvrdnje određenih ekonomista i geopolitičara o nužnosti raspada SAD na više nezavisnih država. Nije se desio kolaps dolara kako je predviđeno, ali je 20 saveznih država od 50 usvojilo deklaraciju o suverenitetu. Neke države u globalnoj krizi i j krizi dolara uvode za plaćanje zlatni i srebrni novac (Juta). Smatra se da je to početak realnog procesa kolapsa dolara. Antivladini skupovi su održani u svih 50 država SAD. Kolaps dolara i države SAD, smatra se, bio bi veoma opasan za ceo svet. Gubitak kontrole od strane SAD i haos koji bi nastao u svetu doveo bi do velikih lomova. Svetu ne treba kolaps SAD. Veruje se da će glavni centar za globalne ekonomske i političke odluke biti BRIKS (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika), ali uz nekoliko drugih država kao Argentina, Meksiko, Iran, Kanada, Australija.

Do 2020. godine u svetu su stvorena tri moćna ekonomska i geopolitička centra: prvi - SAD, Kanada, Meksiko, drugi - Kina, Rusija (ujedinjena sa evroazijskim zemljama) i treći - Evropska unija.

Nove svetske valute će postati juan, rublja i evro, kojim će se vršiti najveći deo svetskih plaćanja i formiranja deviznih rezervi.

"Krah dolara je neminovan", ali je potrebno (iz napred navedenih razloga) da se ovaj proces i prelaz na regionalne valute odvija postepeno i planski (po fazama i preuzimanjem funkcija dolara).

Godinama traje proces „konverzije" dolara i druge valute ili u zlato od strane niza država u svetu. Tako je Rusija smanjila svoj plasman u obveznice SAD sa 100 milijardi na svega 6 milijardi dolara, a povećala učešće zlata u svojim deviznim rezervama. Kina je smanjila učešće u javnom dugu SAD sa nekadašnjih 3,2 biliona na 1,2 biliona dolara, ali i u deviznim rezervama. Povećano je učešće zlata i evra. Najveći krivci obveznica duga SAD bili su Kina, Japan, Rusija, V.Britanija i zemlje proizvođači nafte. Javni dug je u SAD narastao na 28 biliona najvećim delom kao unutrašnji dug.

U savremenim globalnim finansijama vodi se rat valutama i to evra, juana, reala, randa, rublje protiv dominacije dolara kao svetske valute (gotovo celi vek). Američka dominacija svetom preko dolara može završiti „nekim sporazumom" ili „slobodnim padom" preko izbijanja totalne svetske krize.

Prema raspoloženju za promene kod SAD izgleda da je ostala samo druga opcija. SAD su prezadužene, a njen javni i unutrašnji dug je toliko narastao da neminovno vodi ka finansijskom slomu.

Kupci hartija od vrednosti javnog duga SAD su masovno krenuli da povlače svoje plasmane iz dolara, čime dovode do slabljenja dolara i njegove deprecijacije.

Ako bi pristupile radikalnoj devalvaciji dolara SAD bi se oslobodile većine dugova. Protiv toga inostrani posednici dolara ne bi mogli učiniti ništa. Ovakva odluka bi širom sveta imala vrlo teške posledice, pri čemu bi i same SAD u tome bile pogođene. Stoga se i ne odlučuju na takvu meru, čak ni u skrivenom obliku.

Samo, sada se postavlja pitanje: kako će ubuduće funkcionisati MMF, Svetska banka, STO i druge međunarodne monetarne i finansijske institucije. One do sada nikada i nisu postale svetske, već pre svega razvijenih zapadnih država i njihovih interesa (kapitala).

Da li je u multilateralnom sistemu u svetu i njegovoj sve većoj povezanosti i uzajamnosti, realnije očekivati da se pripremi sistem "korpe" valuta, kao što je to ranije urađeno sa korpom "specijalnih prava vučenja" (SPV ili SDR), pri MMF, s tim da bi u ovu "košaru" ušle sledeće vodeće valute po svom značaju:

Dolar, 2) Evro, 3) Rublja, 4) Juan, 5) Rial, 6) Rand. Danas u korpu valuta (SPV) ulaze i dolar, evro, juan, jen i funta.

Slično kao i kod SPV trebalo bi uzeti za ponder nekoliko osnovnih indikatora, kao:

Značaj privrede države čija valuta ulazi u košaru,

Značaj valute svake zemlje u svetskoj privredi,

Učešće država u svetskom izvozu i uvozu,

Visine formiranih deviznih rezervi zemalja.

Takva korpa valuta bila bi dobra zamena za dolar kao do sada apsolutnog gospodara u valutnom svetu, a postepeno bi se mogao razraditi celi sistem, proveriti ga pre proglašenja i primene. Videti studiju dr Slobodan Komazec: Dolar, evro i kriza svetskog monetarnog sistema, Beograd, 20120.). Time bi se izbegle sve one teške posledice koje smo ovde naveli u svetskoj privredi i finansijama, uz postepen prelazak na novi monetarni sistem u svetu.

SAD zahvaljujući visini svoje kvote i glasačkoj snazi u MMF imaju odlučujući uticaj na MMF. On je postao jedan od glavnih instrumenata spoljne politike SAD i pritiska na druge zemlje (prodor američkog uticaja, kapitala, roba i usluga). Razvijene privrede preko procesa liberalizacije (liberalnog modela) i otvaranja ovih privreda preko direktnih stranih ulaganja postaju većinski vlasnik najboljih korporacija (preduzeća) i imovine u drugim zemljama, uz sve jači politički i geostrateški uticaj.

„Kristalno se jasno pokazuje tehnologija globalizacije sa kojom moderni kolonizatori SAD i Evropska unija, preko MMF-a, Svetske banke i STO, u ime ljudskih prava i raznih sloboda, tržišnih, demografskih itd. vrše kolonijalna osvajanja. Putem bezbroj ucenjivanja i uplovljavanja nameću se instrumenti i mehanizmi globalizacije. Prvo se nameće liberalizacija spoljnotrgovinskih odnosa i posebno liberalizacija u sferi finansijskih odnosa sa inostranstvom. Liberalizacija izaziva krizu otplate dugova, a onda poput kakvog mesije, na scenu stupa MMF sa svojim stabilizacionim programom i uslovljavanjem deregulacije i masovne privatizacije.

Na sličan, ili bolje rečeno isti način, pored nedovoljno razvijenih zemalja, osvojene su mnoge zemlje u razvoju i bivše socijalističke zemlje koje se nalaze u tranziciji. Neviđeni istorijski cinizam je što kolonizatori svoja osvajanja prikazuju kao dobra dela, kao zaštitu ljudskih prava, kao demokratizaciju itd. Kolonizovane zemlje ubedjuju da ih osvajaju za njihovo dobro".

MMF i Svetska banka kao međunarodne finansijske institucije sve više postaju instrumenti globalnog finansijskog kapitala u procesu uništavanja ekonomija nacionalnih država. Stavljajući nacionalne države i privrede pod kontrolu i puna zavisnost od međunarodnog kapitala u osnovi se vrši proces predaje ekonomskog suvereniteta država. Strategija i politika MMF je nametanje finansijske zavisnosti i diktature preko onemogućavanja privrednog ozdravljenja država i modernizacije zemalja u razvoju, bez čega je teško očuvati nacionalni suverenitet. MMF u stvari preko „pisma o namerama" diktira makroekonomsku politiku svim državama.

Po preporukama MMF i po njegovom konceptu Rusija je dovedena do „prosjačkog štapa" prinuđena je da proglasi bankrot (1998.). Putin je dolaskom na vlast brzo isplatio obaveze MMF-u i „zalupio vrata za njim da ga više nikada ne vidi u svojoj kući".

Proces pretvaranja industrijske nacije u spekulativnu i dokoličarsku klasu ne bi bio moguć bez funkcije dolara kao svetskog novca. SAD su zahtevale i ostvarile da glavni izvoznici nafte sve fakturišu u dolarima. Sve države uvoznice nafte i energenata morale su prethodno da nabave dolare (kreditima, svojim izvozom i dr.). SAD su mogle da odštampaju dolara (odvojeno od zlata) bez ograničenja, koliko bude potrebno. Visok standard nacije nije više zavisio od privrednog rasta, izvoza i kvaliteta ekonomije, već od odštampanog novca. Dolazi do eksplozije nepokrivenog fiktivnog dolara. Dolarski svet i sfera novca odvojila se potpuno od realne ekonomije.

Dolarom se plaćaju svi energenti, pa i nafta i gas. Nafta i zlato na svetskim tržištima redovno se izražavaju u dolarima, što daje ogromnu prednost SAD - čija je to valuta. Udeo SAD u svetskoj trgovini pao je na svega 11%, dok se 88% trgovinskih ugovora izražava u dolarima. (Džerald Selente u Pečatu, dec. 2013.).

Međutim, MMF i Svetska banka, pa i STO treba izvući iz dominantnog uticaja SAD, uz njihovu novu ulogu i formiranje njihovih sredstava (glavni kontributor njihovih sredstava, a time i odluka sada su SAD).

Vojna dominacija, pokoravanje i zona od nacionalnog interesa

Ratna mašinerija i ogromni vojni rashodi i vrlo razvijen vojno - industrijski kompleks su druga poluga. Danas SAD imaju baze u 144 od 192 zemlje članice UN. Mnogi su ponovo oživeli tezu da je Drugi svetski rat bio „najbolji lek" za izlazak iz krize 1929-1933. godine. Država je postala talac vojnog lobija i mašinerije. Neki smatraju da je rat nužnost i da će se nakon njega pojaviti novi model globalnog upravljanja i odnosa u svetu. Samo ne znam za koga? Ko preživi!

„Ludacima na vlasti treba Treći svetski rat, ali će se on voditi prljavim bombama, biološkim i hemijskim oružjem, tehnostrateškim oružjem, a to je tada poslednja bitka čovečanstva" (Džerald Selente).

Proces u svetu nije globalizacija, već multinacionalizacija sa megabankama i multikorporacijama i interesa (kao nosiocima svetskog finansjjskog kapitala). U svetu danas cirkuliše 880 biliona novca i finansijskih derivata, a postoji samo 84 biliona bruto proizvoda. Dakle, deset puta više cirkuliše novca u odnosu na stvoreni bruto proizvod.

Deficit budžeta i javni dug su prosto eksplodirali, a time i disproporcije u razvoju i produžavanju krize.

Da pogledamo kretanje i visinu budžetskog deficita SAD, vojnih rashoda i javnog duga u dužem periodu, a posebno u poslednjim godinama, jer to je jedan od bitnih uzroka krize.

Samo isplata kamate na javni dug u 2010. godini u SAD iznosi 536 milijardi dolara. Isplate kamata, nominalno, vrše se iz poreskih prihoda koje plaćaju svi slojevi društva, dok kamate i obveznice zajmova naplaćuju bogati slojevi društva, što dovodi daljnjem socijalnom i ekonomskom raslojavanju i diferencijaciji u okviru kapitalističkog društva. Istovremno dolazi do otupljivanja oštrice progresivnog oporezivanja (većeg opterećenja bogatih) i prevaljivanje tereta poreza sa bogatih na siromašne slojeve. Socijalni efekti poreske politike time su gotovo neutralizovani.

Vojni rashodi dobijaju astronomske iznose. Trka u naoružanju je katastrofalna u celom svetu. Ovde se radi samo o direktnim vojnim rashodima. Indirektni koji proističu iz vojne industrije, angažovanja u svetu, lokalnih ratova, antiraketnog štita, atomskih istraživanja i sl. nisu javno publikovani. Samo na pet država (SAD, Kina, Rusija, Indija, Saudijska Arabija) otpada preko 62% vojnih rashoda, na države NATO - a u 2019. preko 70%, a na SAD 38 - 40% vojnih rashoda u svetu.

Teorija na zapadu i dalje nastoji da na bazi kejnzijanskih recepata regulisanja privrede dokaže korisnost javnih rashoda, posebno vojnog karaktera. Ne uzimajući međutim, u obzir izmene uslova razvoja modernih privreda, stvarnost ih duboko demantuje. Kejnzijanska terapija i recepti anticikličnog regulisanja moderne privrede potpuno su otkazali.

Rashodi za vojne svrhe, odnosno naoružanje, postaju jedan od najvažnijih faktora stalnog rasta troškova proizvodnje koji se „društveno priznaju" (a priznaju se svi) i rasta cena, odnosno savremene inflacije. Rasipanje sredstava, neekonomičnost upotrebe i sve veći troškovi su normalan sistem poslovanja vojnog kompleksa.

Vojnoindustrijski kompleks u privredi SAD samo za izgradnju vojnih aviona i projektila iznosi 40 milijardi dolara (i to samo za 13 modela aviona). Na dva projekta u 1972. godini koji nisu uopšte funkcionisali, ili su za godinu dve odbačeni, utrošeno je 122 milijarde dolara. Samo na 15 sistema naoružanja utrošeno je oko 19 milijardi dolara koji su napušteni pre nego što su i počeli da funkcionišu. Ukupna svota tako „bačenih" kapitala iznosi oki 35 milijardi.

Izgradnja jednog aviona pre nekoliko godina iznosila đje 160 miliona dolara, a cena jednog tenka iznosila je oko dva miliona dolara.

Stvara se i začaran krug, vojni rashodi dovode do povećanja cena, a đrast cena se javlja kao opravdanje za novi rast vojnih rashoda.

Gotovo svaku godinu i po troškovi izrade (cena) jednog sve složenijeg aparata se udvostručuju.

Prema raspoloživim podacima dat je i prikaz troškova nekih modernih tipova naoružanja (u koji ovde nećemo šire ulaziti).

Za vreme Drugog svetskog rata nosač aviona koštao je 55 miliona dolara, a nedavno (nosač „Nimitz") vredi 1.545 miliona dolara, podmornica pre 4,7 miliona, danas 200 miliona, bombarder pre 218 hiljada, danas 20 miliona, lovac pre 54 hiljade, danas 6,8 miliona (F-111),puška (M1) 31, a danas 150 hiljada (M-16) itd.

Nosač aviona danas košta 10-20 puta više u odnosu na troškove iz Drugog svetskog rata, podmornica 40 - 50 puta, bombarder 130 - 150 puta i moderni lovac 200 - 230 puta.

Samo program novog eksperimentalnog, interkontinentalnog projektila (MX), koji je trebao da zameni dotadašnji „Minutemen" u 1980. zahtevao je 245 miliona dolara, a celokupan projekt koštace 35 milijardi dolara, što je tada bilo tačno tri puta iznad godišnjeg iznosa pomoći zemljama u razvoju po svim oblicima sredstava koja dobijaju. Radi se o proizvedenom delu društvenog bogatstva koja se zatim imobilizuju i traže dodatna sredstva za održavanje.

U trci u naoružanju sve više se angažuju i najsposobniji visokostručni i specijalistički kadrovi. U SAD je zaposlenost u vojnim kompleksima u 1974. iznosila 5,4% ukupnog broja zaposlenih, a 1968. godine 9,8%.

Državni kapitalizam ili savremeni imperijalizam i neokolonijalizam danas predstavlja simbiozu političkog i ekonomskog vojno - tehnokratskog odlučivanja. U takvim uslovima u pogledu vojnih rashoda možemo rezonovati sledeće:

Vojna ekonomika ima i dalje sve klasične karakteristike parazitizma, uz istovremeno sve veći trend širenja;

Osnovna karakteristika javnih rashoda je njihova stalna ekspanzija;

Vojna ekonomika ima u savremenom državno - monopolističkom kapitalizmu veliki uticaj na celokupnu ekonomiku tih zemalja, ali uglavnom u negativnom smislu. Vojna snaga se javlja kao „sistem odvraćanja" i uspostavljanja nekakve ravnoteže straha.

Smatra se da u vodećim kapitalističkim zemljama (npr. u SAD) vojna ekonomika čak dominira nad privatnom i proizvodnjom za ostale potrebe, što je često čini presudnim faktorom u ponašanju celokupne privrede.

3 INFORMACIONA KONTROLA I MASOVNO PRISLUŠKIVANJE

Džulijen Asanž i Snouden su ozbiljno poljuljali informacionu neprikosnovenost SAD. Istovremeno je demistifikovan „izvoz" američke demokratije kroz brojne narandžaste revolucije, ali sada i posle najnovijih izbora u SAD.

Na delu je globalni nemoral, rušenje međunarodnog prava i bolest finansijalizacije.

8. Evropska unija i kriza - od narastanja sukoba interesa i konflikta do raspada

kriza u evropskoj uniji i evrozoni

Kao što postoje „bretonvudski blizanci"

(MMF i Svetska banka), tako postoje i blizanci danas - EU i NATO.

Evropska unija je interesna zajednica grupe država koji i dalje u prvi plan ističu svoje državne interese. Ako nema usaglašenosti u akcijama - tada se vide sve suprotnosti i nedorečenosti Evropske unije.

Evrozona proživljava velike egzistencijalne izazove. Einansijska kriza potresa niz država "periferije". Ali ni nekoliko velikih nije pošteđeno. Grčka kao primer se nalazi u finansijskoj omči i realnoj mogućnosti sloma ekonomije, uz proglašenje "rekonstrukcije" duga, što je eufemizam za finansijski bankrot države. Kriza u Grčkoj se i dalje produbljava, a teret dugova prenosi se sve više na domaću privredu.

Grčka se ne može izvući iz ogromnog duga klasičnim receptom devalvacijom, jer je članica evrozone. Brojne druge članice evrozone imaju velike probleme u pogledu visina javnog duga, deficita budžeta, nezaposlenosti, socijalnih potresa, platnog bilansa i dr. (Italija, Španija, Portugalija, Belgija, Irska, Slovenija, Grčka, Kipar).

Finansijska kriza je razotkrila sve slabosti i kontroverze prihvaćenog modela liberalizma nametnutog od SAD (Vašingtonski konsenzus), a nekritički prihvaćenog od strane članica EU, uz ukidanje poznatog tržišno-socijalnog modela. Podsticanje potrošnje javnog sektora, posebno socijalnog dela budžeta, kao i lične potrošnje i visokog standarda enormnom emisijom jeftinih i gotovo besplatnih kredita, doveli su do eksplozivnog širenja javne potrošnje i eksplozije budžetskih deficita, prezaduženost država i stanovništva, uz krizu bankarskog sektora (zbog sve većih nevraćenih kredita). Banke su pred masovnim stečajem.

To su poznati faktori nastanka i širenja globalne finansijske krize.

Novi pokušaji spašavanja banaka EU i lečenje njihovih problematičnih (loših, nenaplativih) kredita, koje neki nazivaju „bankarska unija" - nemaju takav karakter unije. Naime, teret dugova snosiće akcionari banaka i veliki ulagači sa preko 100.000 evra (od 2016. godine), a ne budžeti država (poreski obveznici).

Domaće finansijsko tržište u državama EU postalo je preusko i neprofitabilno zbog nultih kamatnih stopa Evropske centralne banke. Kapital seli u spekulacije i u osvajanje drugih država. Dojče banka je „vlasnik" 42 biliona finansijskih derivata, što je četrnaest puta iznad ekonomske moći Nemačke i dva puta iznad bruto proizvoda Evropske unije.

Dojče banka je bila simbol finansijske moći Nemačke , ali je došlo do strmoglavog pada vrednosti akcija banke. Banka je ostvarila gubitak u prvoj polovini 2019. godine 3,1 milijardu evra. Ona zapošljava više od 90.000 ljudi od toga samo u Nemačkoj 31.600 hiljada. Poslovala je u preko 70 država u svetu, a „uključila" se i na Njujoršku i Londonsku berzu u spekulativne i visoko rizične plasmane sa gubicima. To je i potres i neizvesnost privrede u celini!

Arhitekturi bankarskih institucija dodaju se novi nadnacionalni Mehanizam jedinstvenog rešenja (MIF), koji treba da pokrene mehanizam likvidacije ili sanacije posrnulih banaka. Banke bi do 2025. godine uplatile 55 milijardi evra u ovaj Mehanizam (fond). Političari u EU smatraju da je time učinjen „ključni korak u osnivanju evropske bankarske unije". Ostaje da se vidi da li će MIF kontrolisati svih 6.000 banaka u EU ili samo 130 najvećih (što je predlagala Nemačka). Šta se može učiniti sa tako malim sredstvima, kada je samo jednoj banci bilo potrebno za sanaciju preko 30 milijardi evra? Ko će kontrolisati rad MlP-a? Kako će se formirati? Kada zapreti opasnost od prelivanja krize iz finansijskog u realni sektor - tada se potežu i sredstva poreskih obveznika (budžetska intervencija).

Grčka treba da snizi javni dug do 2020 na 120 % BDP. Do tada naravno nije došlo - dug je povećan na 196% bruto proizvoda, ali 2020. čak 220%.

Stvoreno je neizdrživo breme dugova. To su poznati faktori nastanka i širenja globalne finansijske krize.

Vagoni kompozicije voza EU će jedan po jedan početi s kraja da se„otkačuju". EU nema sredstava za intervencije, čak ni za spas svojih budžeta i banaka.

Evropska centralna banka je krenula u politiku neograničene likvidnosti (dodatne emisije evra) u bankarski sektor i emitovala odmah na početak krize 2008.godine 490 milijardi u korist 523 evropske banke. To je ta „božanska moć" centralnih banaka da „stvaraju" novac prostim upisom cifre (novca) na računima banaka. Do danas je taj mehanizam str 44 „stvorio" 48 biliona evra. Mada je po Ugovoru EU (član 123) zabranjeno da BCB finansira vlade - to jest otkupa državnih obveznica vlada u krizi. U pitanju je smišljena prevara.

Evropska centralna banka je za period 2022-2027. programirala da emituje novih 1.824 milijarde evra kao pomoć državama i privredi u novoj krizi. Od toga u budžet EU odlazi 1.074, za oporavak privredi 750 milijardi i bespovratno se dodeljuje 390 milijardi evra. Naravno, sada počinje novi oblik sukoba interesa i političkih igara koliko će koja država da učestvuje u novoj raspodeli ovih sredstava.

Ukrajini su ponudili za sedam godina svega jednu milijardu evra, a Ukrajini bruto treba preko 20 milijardi evra da spreči opšti slom i kolaps privrede i društva.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane