Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Pogled iz Moskve

Zapadna Evropa ponovo se pretvara u kontinent robovlasnika

Izbeglice? Ne, nego robovi!

Italijanske novine „Đornale" objavile su članak pod naslovom „Vreme je da skinemo masku sa dobrotvora. Mi uvozimo ljude iz Afrike". Autor teksta tvrdi da „izbeglice" koje stižu u Evropu i druge razvijene zemlje sveta iz zemalja Afrike i Azije, u stvari nisu nikakvi migranti koje treba spasavati, već da je reč o organizovanoj trgovini robljem.To je u intervjuu za ove novine potvrdio američki profesor Kristofer Hajn. „Da li ih uvozimo iz Afrike? U određenom smislu - da", izjavio je on. Prema njegovim rečima, iza današnje imigracione politike stoje „ekonomski i demografski interesi, da se italijanski dečaci zamene hrabrim afričkim dečacima". Profesor je pritom ubeđen da upravo tako i treba postupati, jer u Italiji postoji - „drama u vezi sa padom nataliteta".„Migranti su mladi, a mi imamo problem starenja", primećuje Hajn, i smatra da je vreme da se organizuje legalni „uvoz" tih migranata. Na taj način, zaključuje se u članku, mantra gostorpimstva transformiše se u „uvozni" model. „Šta sad da radimo? Da ih uzimamo direktno sa crnog kontinenta, kao trgovci robljem u 18. veku? Možda", piše „Đornale".

Piše: Nikolaj Petrov

Italiju naseljavaju „novi Italijani"

U Italiji se već pojavila i ideologija takve „organizovane trgovine robljem". Zastupnik te ideje, Roberto Savijano, u intervjuu za „Korijere dela sera" kaže da „mi treba jednom za svagda da priznamo da je imigracija za takvu, demografski mrtvu zemlju kakva je Italija, dobra i neophodna".

Italiji je hitno potrebno milion migranata kako bi naselili oblasti na jugu, smatra on.

„Teza je jednostavna: Italijani više ne rađaju decu. Mi imamo rešenje: dobrodošli su svi nelegalni migranti koje na naše obale dovode trgovci smrću. Tako ćemo rešiti problem nataliteta i radne snage."

„Pitamo se: ako se odjednom priliv migranata prekine, šta ćemo da radimo?", komentarišu njegove reči u ovim novinama. „Da idemo direktno u Afriku i dovedemo „nove Italijane"? U ovom trenutku nema takvih problema, jer se samo za poslednja 24 časa na naše ostrvo Lampeduza iskrcalo četiri hiljade migranata", konstatuju ove novine.

Prema svedočenju francuskih novina La Croix (Krst), ova organizovana trogvina robljem već je u punom jeku. „Prema podacima organizacije za ljudska prava Walk Free (organizacija koja se bavi istraživanjima, kako bi stvorila najopsežniju bazu podataka o modernom ropstvu na svetu - Globalni indeks ropstva), piše La Croix, savremeno ropstvo ima različite oblike i obuhvata 46 miliona ljudi u celom svetu. U savremenoj interpretaciji, ropstvo podrazumeva trogovinu ljudima i sa njom povezane oblike eksploatacije. Ove izuzetno unosne kriminalne aktivnosti u proseku donose prihod od 3400 evra godišnje po žrtvi. To se dešava u celom svetu, pre svega u Aziji, ali u sadašnjem trenutku uočljiv je novi trend: aktivno širenje u Evropi."

Godine 2017. rizik za savremeno ropstvo dramatično je porastao na teritoriji tri četvrtine zemalja EU, ističe se u istraživanju britanske konsalting kompanije Verisk Maplecroft.

U analizi u kojoj se na 198 strana procenjuje situacija, u zavisnosti od surovosti zakona, efikasnosti njihove primene i težine njihovog kršenja, pominju se alarmantni znaci širenja robovlasničke prakse u ne manje od 20 evropskih zemalja.

U većini tih zemalja, to je u vezi sa prilivom migranata. Svaki put deluje jedna te ista šema. Kada napuste svoju zemlju, nalete na krijumčare kod kojih se zadužuju (prema podacima Evropola, 20% njih su u vezi sa trgovcima robljem), i koji im pomažu da prelaze preko granica. To za rezultat ima da migranti završe u rukama preduzimača i preduzeća koji ih eksploatišu po dolasku u Evropu.

Glavni punktovi njihovo dolaska su Rumunija, Grčka, Italija, Bugarska i Kipar, kroz koje je samo u 2017. godini morem stiglo više od 100.000 migranata. Najgori oblici nepravde zabeleženi su u Rumuniji i Italiji: surovi prinudni rad, ropstvo, trgovina ljudima.

Rumunija se nalazi na prvom mestu svetske rang-liste trgovine robljem. Italija, u koju dospeva 85% svih migranata koji preko mora stižu u Evropu, na ovoj rang-listi se popela ka vrhu sa 16 dodatnih poena.

Što se tiče Grčke, iako je broj migranata tamo veoma opao posle sporazuma koje su potpisale EU i Turska, broj migranata koje prima na svoju teritoriju i dalje je veliki, a ona je i dalje jedno od glavnih mesta trgovine ljudima.

Autori istraživanja pišu da prisustvo ranjivih grupa migranata u rejonima njihovog ulaska u Evropu, vodi do širenja ropstva u mnogim privrednim granama, kao što su poljoprivreda, građevinarstvo, sfera usluga. „Migrantska kriza pogoršala je rizik od ropstva u lancima snabdevanja preduzeća u Evropi", konstatuje ekspert za ljudska prava Sem Hejns.

Među novim robovima u Evropi, danas se nalaze i Ukrajinci. Prema podacima ukrajinskog Ministarstva za socijalnu politiku, trenutno do 12 miliona Ukrajinaca radi u inostranstvu. Bezvizni režim, koji sadašnje vlasti u Kijevu opisuju kao svoje najveće dostignuće, doveo je do toga da su oni zapravo postali brutalno eksploatisana jeftina radna snaga za evropske zemlje.

Članak o ponižavajućem stanju sezonskih radnika iz Ukrajine u Nemačkoj postavio je ukrajinski sajt strana.ua. „To je ropstvo", tako je, otvoreno, novinaru sajta opisala rad u toliko željenoj Evropi Galina Marunjak iz Lavova, koja je radila poljoprivredne sezonske poslove u Poljskoj i Nemačkoj.

„To funkcioniše do prve policijske racije, a potom vas deportuju. To je ropstvo. Nemcima je posao na poljima veoma težak. Uglavnom se beru špargle, jagode, krastavci, u periodu april-jun. Poljaci te „gone", a kod Nemaca se uglavnom teško radi. Nemaš slobodnih dana, plaćaju ti smeštaj, brane korišćenje telefona. Rad je od 5 ujutro do zalaska sunca", ispričala je Marunjak.

Evropa se bogati na robovima

Međutim, u priči o trgovini robljem u današnjoj Evropi nema ničeg novog. Ona je tu cvetala još u srednjem veku. U Italiji, na primer, u vreme vladavine pape Zaharija (741-752. godina), Venecija je osnovala uspešnu trgovinu robljem, između ostalog kupujući u Italiji i prodajući robove Mavarima u Severnoj Africi. Karavani robova išli su iz Istočne Evrope, preko Alpa u Austriji, da bi stigli do Venecije. Ali, Venecija nije bila jedini centar trgovine robljem u Italiji. Južna Italija mogla je da se pohvali robovima iz dalekih oblasti, uključujući Grčku, Bugarsku, Jermeniju, slovenske krajeve. Sve do 13. veka, Đenova je vladala trgovinom robljem od Krima do Egipta, kada je ojačala kontrola Venecije nad Istočnim Sredozemljem, što je omogućilo Veneciji da dominira na ovom tržištu. Samo u periodu između 1414. i 1423. godine, u Veneciji je bilo prodano ne manje od 10.000 robova.

U trgovini „živom robom", za Italijanima nisu zaostajali Portugalci. Oni su dovozili crnce iz Senegala u Lisabon, gde su ih prodavali.

Tokom četiri veka, trgovina robljem bukvalno je opustošila Afriku. Prema svedočenjima istoričara, milione crnaca su vođe zaraćenih plemena prodavali u ropstvo, ili su umirali od gladi, iscrpljenosti i bolesti, od neljudskih uslova tokom transporta i ropskog rada.

Od 1444. godine, Portugalci su slali cele flote u Afriku, po „živu robu". Ljude su lovili kao divlje zveri, sa specijalno dresiranim psima. Cele oblasti bile su opustošene. Afriku je razvoj zapadnog kapitalizma koštao trovekovne depopulacije i demografskih gubitaka od oko 55-70 miliona. Upravo zahvaljujući trgovini robljem obogatile su se mnoge evropske zemlje.

Zatim je ta ista Evropa počela nemilice da eksploatiše kolonije. Kolonijalni sistem je propao, umnogome zahvaljujući SSSR-u. I evo, danas, Zapadna Evropa se, kao i u prošlosti, ponovo pretvara u kontinent robovlasnika.

Peta kolona u Rusiji već radi na podrivanju veza sa Kinom

Ko ometa približavanje Moskve i Pekinga

Kako prenose kineske novine Global Times, do posete ruskog predsednika Vladimira Putina moglo bi da dođe odmah posle susreta sa Bajdenom u junu. O tome Global Times piše, pozivajući se na zaključke nedavnog susreta sekretara Saveta bezbednosti Rusije Nikolaja Patruševa sa članom Politbiroa CK KPK Jangom Điećijem u Moskvi.

Piše: Vladimir Mališev

Iako je reč o nezvaničnojo informaciji, činjenica da je saopštavaju uticajne novine koje su specijalizovane za komentare međunarodnih događaja sa stanovišta Komunističke partije Kine, ne izaziva nikakve sumnje da se takva poseta već priprema.

„Kinesko-ruski odnosi se stabilno razvijaju", piše Global Times, „i veoma je verovatno da će Putin posetiti Kinu u julu, povodom 20. godišnjice potpisivanja ugovora, poštujući epidemiološku situaciju, što znači od juna do jula."

Global Times podseća da su „prošle godine lideri dve zemlje pet puta razgovarali telefonom, sa praktičnom agendom, a da su 28. decembra 2020. lideri istakli, govoreći o proslavi 20. godišnjice Dogovora o dobrosusedskoj i prijateljskoj saradnji Kine i Rusije, da obe zemlje očekuju još viši nivo i širi obim saradnje u 2021. Putin može da poseti Kinu nakon susreta na najvišem nivou sa Bajdenom u junu, sve do 16. jula 2021 i 20. godišnjice potpisivanja Dogovora o prijateljstvu. Takođe, 1. jula obeležava se 100 godina od osnivanja Komunističke partije Kine, što takođe može da bude prijateljski povod i okruženje za posetu, smatraju analitičari."

Posmatrači su više puta isticali da zaoštravanje odnosa između Rusije i SAD, koje sada upravo Kinu smatraju svojim glavnim geopolitičkim suparnikom, neizbežno vode ka približavanju Moskve i Pekinga. To su sada počele da shvataju i SAD, pa otuda i nedavna promena retorike američkog predsednika Džoa Bajdena u vezi sa odnosima prema Rusiji i njegovo insistiranje na susretu sa Putinom.

U izveštaju koji je još 2020. objavio Centar za novu američku bezbednost, predložen je set preporuka za američko rukovodstvo s ciljem ometanja približavanja Rusije i Kine.

Priznajući da u najbliskijoj budućnosti SAD nemaju mogućnost da unište rusko-kinesko partnerstvo, autori izveštaja ipak smatraju da je američka politika u stanju da uspori ili čak preokrene dinamiku ove saradnje u korist SAD.

Autori izveštaja smatraju da bi SAD mogle da predlože ruskoj strani neke alternative, koje pokazuju prednosti saradnje sa Zapadom. Ne radi se o strateškom preokretu poput onog koji je napravio Nikson 1970-ih, već o konkretnim, preciznim merama koje Moskvu guraju ka izbalansiranijem krusu i smanjenju njene zavisnosti od Pekinga.

Među takvim merama, usmerenim na podrivanje jačanja veza Moskve i Pekinga, su širenje antikineskog raspoloženja u Rusiji i rusofobije u Kini, uz oslanjanje na petu kolonu u ovim zemljama koju je Zapad odnegovao. Pritom se u obzir uzima to da Kina, koja se brzo razvija, ima snage koje su orijentisane na globalizaciju i vide budućnost zemlje u preuzimanju poluga upravljanja tim procesom iz ruku sve slabijeg „svetskog hegemona". Ipak, kako primećuju posmatrači, ove snage, iako i dalje održavaju uticaj, veci prolaze vrhunac svojih mogucinosti, a istorijsko klatno počinje da se preokreće. Takvi trendovi, odnosno preokret od globalizacije ka nacionalnim interesima, primećuju se i u Rusiji, gde liberali postepeno postaju izopšteni iz društva. Međutim, u njihovim rukama još uvek ostaju važne poluge uticaja, posebno u medijima.

tome da u Rusiji već postoji takva prozapadna, antikineska peta kolona, piše analitičar RIA Novosti Dmitrij Kosirev: „Priča o antikineskoj petoj koloni nedavno se pojavila na zasednju jednog od zatvorenih moksovskih političkih klubova. Direktno citiranje eksperata nije mi dozvoljeno, ali bez pozivanja na izvor - može. Citiram: predstaviti Kinu kao nepouzdanog partnera i ometati dalje kretanje Moskve i Pekinga prema vojno-političkom savezu - to je zadatak koji su postavili eksperti „neokonzervativaca" (u SAD). Na žalost, oni u Rusiji imaju i dobrovoljne i nehotične pomoćnike. Odbijanje zbližavanja pokazuju čitave generacije stručnjaka dve zemlje koji su studirali po programima američkih univerziteta, i koji su dobijali stipendije od „trustova mozgova" sa Zapada."

Kako je rekao predsednik Rusko-kineskog analitičkog centra Sergej Sanakojev u intervjuu za agenciju Carigrad, spolja nam ubacuju mitove o kineskim pretnjama. I to rade naši ekonomski konkurenti.

Odnosno, oni ne žele da se Rusija i Kina zbliže. U suprotnom, saradnja ove dve zemlje može da odvede na potpuno drugu stranu celu paradigmu ekonomskog razvoja sveta.

„Sve se bazira na tome da je nekada postojao trenutak u kome su naši odnosi zahladneli, kada su diplomatski odnosi bili prekinuti, pozivaju se na damanski sukob (sedmomesečni pogranični vojni sukob SSSR-a i Kine 1969. godine) itd. To jest, ima nešto u istorijskom sećanju i sve vreme pokušavaju da promešaju, izvuku i igraju na kartu tog istorijskog sećanja", ukazuje S. Sanakojev.

U SAD se takvi planovi ne skrivaju. „Neki eksperti i pripadnici ruske elite obeshrabreni su rastućim ruskim potčinjavanjem Pekingu. (...) SAD bi trebalo da pokušaju da među ruskim narodom i vladajućom elitom postave pitanja, kao što je npr.: da li je mudro sadašnje približavanje (Kini), u nadi da cie buducii lideri zacrtati neutralniji kurs", takvo uputstvo daje ruskoj petoj koloni američki časopis Foreign Affairs.

I njega već ispunjavaju. U vezi s tim, analitičari su obratili pažnju na nedavnu izjavu, ovoga puta tako poznate prozapadne ličnosti, kao što je TV novinar Vladimir Pozner. Na svom sajtu Pozneronline, on piše: „Ja sam jedan od onih ljudi koji strahuju od Kine... I veoma strahujem od trenutka kada će Kina postati država broj jedan. Biće nemoguće suprotstaviti se Kini, kada do toga dođe. Mislim da će se to uskoro dogoditi... Danas se mi sve više okrećemo prema Kini. Može se reći da je u određenoj meri to iznuđeno, i za sada se ne vidi nikakvo zbližavanje sa SAD po tom pitanju."

„Mene", tuguje Pozner, „to vrlo uznemirava i zabrinjava. Hvala Bogu, ja to neću dočekati. Ali, mnogi hoće. I verujte mi, mnogo toga ćete videti. To je potpuno druga kultura, to je drugo shvatanje o tome kako čovek treba da živi... Ali, znajući ponešto o tome šta je Kina, šta je Istok - ovaj Istok, veoma strahujem za našu budućnost, jer bez obzira na sve, mi smo ipak Zapad, a ne Istok."

Jasno je da lično mišljenje g. Poznera, čoveka sa američkim pasošem u džepu, nema nikakvog uticaja na spoljnju politiku Rusije, ipak - ovo je jasan pokazatelj da u našoj zemlji već deluje peta kolona SAD, koja teži da potkopa jačanje odnosa Rusije sa Kinom.

Vlada RF priprema novi plan ubrzanog razvoja zemlje

Napredak je moguć!

Projekat obnovljene „Strategije 2030" nije skup razmatranja o ekonomskom rastu i mogućim scenarijima razvoja koji su ranije čvrsto vezivani za cene nafte. Umesto dalekih planova - konkretni projekti, orijentacija na rešavanje stvarnih problema, povezivanje resursa, određivanje rokova tako da se za dve petoletke zemlja preobrazi do neprepoznatljivosti.

Piše: Jurij Aleksejev

Transformacije navedene u programskom dokumentu suštinski se razlikuju od zadataka i planova koji su donošeni ranije: i pristup je drugačiji, i težnje, i mere. Novi akcioni plan potpomognut protekcionističkom politikom države, usmeren je kako na obezbeđivanje stvarnog ekonomskog suvereniteta Rusije, razvoj visokotehnoloških i izvozno orijentisanih industrija, tako i na povećanje životnog standarda građana.

Strategija socijalno-ekonomskog razvoja Rusije do 2030. odnosi se na pet glavnih oblasti, na čijem vrhu se nalaze međusobno povezane „Nova visokotehnološka eknomija" i „Agresivni razvoj infrastrukture". Agresivan zato što se do sada ništa slično nije predlagalo.

Bez puteva, bez struje, gasa, bez stvaranja uslova za komforan život u svakom kutku zemlje, nemoguće je privući poslove u duboku rusku provinciju, naseliti opustele teritorije. Sada je odlučeno da rešavanjem ovih problema treba početi transformaciju.

Radi se o povećanju propusne moći, pre svega određenih deonica Ruske železnice. Onih odakle se prevozi roba, kao što su istočni poligon (tj. pruge u blizini luka i čvornih stanica Dalekog istoka), luke Azovskog i Crnog mora, transportna mreža na jugu Krasnodarske oblasti.

Izgradnja mosta preko reke Ob, izgradnja ultrabrzih pruga Moskva-Kazanj i Moskva-Sankt Peterburg, nove su grane u okviru „Severne latitudinalne železnice" (700 km magistrale u Jamalo-Neneckom autonomnom okrugu), izgradnja dubokomorske luke „Indiga" (na ušću reke Indige u Barencovo more), koncepcija „30-minutnog grada", koja podrazumeva da se do bilo koje tačke u velikom gradu može stići za pola sata. Razvoj BAM-a (Bajkalsko-amurska železnička pruga) i Transsibirske železnice (samo za jedan od ovih projekata izdvojeno je 1,16 triliona rubalja do 2025. godine), izgradnja novih puteva u Tuvi i Hakasiji, razvoj kraka pruge Artiša-Meždurečensk-Tajšet u Južnom Sibiru (samo u ovaj projekat biće uloženo gotovo 120 milijardi rubalja), rešenje problema sa izvozom robe iz Kuzbasa.

Uzgred, na stanici Tajšet posao je već u punom jeku. I ovo je daleko od potpune liste glavnih građevinskih projekata novog veka. Čak i ovaj nepotpuni spisak govori o tome da država kreće u najveću izgradnju u istoriji nove Rusije. Infrastrukturni projekti za stvaranje saobraćajne, turističke i druge infrastrukture oživeće ekonomiju, što će dovesti do stvaranja novih radnih mesta.

Poverenje u uspeh transformacija nadahnuto je činjenicom da sami proizvodimo sve što je potrebno za velike građevinske projekte. Uz to je država danas stvorila poluge upravljanja tržištem, da bi regulisala izvoz metala, goriva, građevinskog materijala, ustanovivši tržišno kontrolisanje izvozne cene i određene vrednosti robe, kada se sav višak dobiti uz pomoci poreza i carina može povucii u korist države i postati dodatni izvor državnih investicija.

Takve velike transformacije uključicie ne samo „finansijsku kutiju" (sredstva Fonda za nacionalno bogatstvo) i budžetske fondove, veci i razvojne institucije. A da se akumulirana sredstva ne bi rasipala, odlučeno je da se jedni likvidiraju, a drugi ukrupne i prikupe u Vnješekonombanku RF, stvarajući tako moćnu organizaciju pod kontrolom vlade RF. Ta državna megakorporacija treba da postane neka vrsta izvršnog organa, kome cie biti dodeljena „nadležnost za određivanje prioriteta razvojnih institucija, kontrolu izrade strategija, delegirana ovlašcienja za raspodelu državne podrške, zastupanje interesa na sudovima".

Drugim rečima, obnovljeni Vnješekonombank može po odluci vlade RF da reorganizuje ili potpuno likvidira razvojne institucije koje su mu prenete, da određuje politiku upravljanja rizicima i da kontroliše njihov nivo, da raspolaže slobodnim sredstvima. Stvaranje takve institucije, smatraju u vladi RF, rasteretiće ministarstva i odeljenja, učiniti proces rada na investicionim projektima jasnijim i transparentnijim, olakšati konrolu korišćenja sredstava, smanjiti rizik za poslovne investicije, stvoriti nove mehanizme investiranja.

Upravljanje ekonomijom pomoču megakorporacije podseća na južnokorejski put obnavljanja ekonomije, zasnovan na čebolima - gigantskim holdinzima. Oslanjanje na industrijske gigante, podeljene među superbogatim vlasnicima, kao što je poznato, omogućilo je Južnoj Koreji rast bez presedana. Pritom, kao što je takođe poznato, to nije prošlo bez porasta korupcije i socijalnog raslojavanja društva. Stvarajući novi model ekonomije, ruski zvaničnici nameravaju da se oslone na javno-privatno partnerstvo, kako bi stvorili uslove za mala i srednja preduzeća.

Da li će vlada RF uspeti da uz pomoć novih poluga upravljanja za nekoliko godina ubrza rast ruske ekonomije? Odgovor na ovo pitanje umnogome zavisi od toga kako će se ponašati biznis, u čijim rukama se danas nalaze ogromne proizvodne snage i resursi.

Vlasnici metalurških preduzeća registrovani u ofšor zonama, ne gore od želje da povećaju proizvodnju i odreknu se spekulativnih cena zarad državnih projekata, kada je cena čelika na svetskim tržištima višestruko porasla. Do sada je bilo mogucie dobiti zeleno svetlo od metalurga za nabavku metala za izgradnju samo nekih objekata, između ostalih i trase M12 Moskva-Kazanj, BAM-a i Transsibirske železnice.

Nije lako naterati vlasnike velikih preduzeća koji čuvaju svoj novac u ofšor zonama da rade u interesu države. Moguće je, naravno, ograničiti izvoz metala, ali onda bi na unutrašnjem tržištu došlo do nestašice, a malo je verovatno da bi to smanjilo cene. Ali, vlada se ne sprema da prati „ofšror aristokratiju". Govoreći u Državnoj dumi, premijer Mihail Mišustin je izjavio da ima nameru da pooštri borbu protiv ofšora, pomenuvši i vlasnike metalurških fabrika koji se tamo skrivaju.

S vremenom će se pojaviti nove poluge uticaja na krupni biznis. „Strategija 2030" obećava stvarno izbavljenje ruske ekonomije od sirovinske zavisnosti, rast izvoza koji nije povezan sa metalima (a to je dodatnih 9-18 milijardi dolara devizne zarade koja ne potiče od sirovina).

Ubrzana izgradnja velikih fabrika za dubinsku preradu sirovina omogućiće da desetine miliona tona nafte i milijarde kubnih metara gasa ostanu kod kucie. Umesto njih, na strano tržište izvoziće se benzin i gorivo, sintetička vlakna, polimeri, polietilen, veštačka đubriva itd.

Nije jednostavno u tržišnim uslovima ostvariti proboj. Zapravo, čak i državne kompanije često biraju u korist skupog stranog proizvođača, pokušavajucii da zaobiđu zakon o zameni uvoza u javnim nabavkama, koji propisuje davanje prednosti domacioj robi. A predstavnici biznisa nemaju uvek dobru predstavu o tome čime danas raspolaže njihova rodna zemlja, da imamo svoju visokotehnološku proizvodnju, koja u potpunosti može da se takmiči sa sličnim sa Zapada. Da Rusija nije stvorila svoj nacionalni Sistem prenosa finansijskih poruka, isključivanje zemlje iz sistema SWIFT dovelo bi do ekonomskog kraha i siromašenja miliona građana. A sada negativne posledice sankcija, u vezi sa onlajn plaćanjem, možemo brzo da prevaziđemo.

Nacionalni inovacioni sistem trebalo bi da pritekne u pomoć domaćem proizvođaču. Unapred je izabrano 125 projekata vrednih desetine triliona rubalja, koji cie uključivati državne institucije i preduzecia različitih veličina. Predviđa se da će do 2024. biti potpisano oko 1000 sporazuma vrednih 14 triliona rubalja.

U ekonomiju i svakodnevni život Rusa, biće uključena jedinstvena državna globalna digitalna platforma, uz čiju pomoć će biti moguće dobiti apsolutno sve što je potrebno: od obrazovnih programa do izlaska na berzu rada. Prodor digitalizacije u svakodnevni život biće toliko sveobuhvatan, a tehnologije toliko visoke, da će se o servisu (portalu) Državnih usluga ili o digitalnom ekosistemu Sberbanke govoriti kao o odjecima prošlosti. Vrlo brzo „digitalno" će zameniti kancelariju za pasoš i usluge onlajn zakazivanja.

Za realizaciju dalekosežnih planova biće potrebno otvoriti „kutiju bezbednosti" (Fonda za nacionalno bogatstvo), uključiti mehanizam ograničene emisije, izvršiti deofšorizaciju, uvesti poreske olakšice, garantne obaveze države prema biznisu.

Deluje da bi takav pristup trebalo da odgovara i državnim zvaničnicima i predstavnicima finansijskog sektora (budžet ostaje u suficitu, zlatne i devizne rezerve na mestu, referentna kamatna stopa raste i ne daje inflaciji da se razmahne). Šta u svemu ovome smeta liberalima koji očajnički kritikuju novi akcioni plan vlade? Povećanje socijalnih davanja, rast plata? A možda - jačanje i razvoj progresivne skale oporezivanja, otklon od naftne zavisnosti, razvoj privrednih grana koje menjaju uvoz, visokotehnoloških i izvozno orijentisanih?

Naravno, novi akcioni plan vlade RF u potpunosti protivreči modelu slobodnog tržišta koji nam je, uz pomoć međunarodnih finansijskih organizacija, nametan nekoliko poslednjih decenija i koji nas je posmatrao kao zemlju trećeg sveta koja ne može da se podigne sa kolena.

Odliv novca iz privrede, smanjivanje inflacije po svaku cenu zbog privlačenja stranih investitora, sve smo to već prošli.

Premijer Mihail Mišustin smatra da je ruska ekonomija već prošla najsloženiju etapu adaptacije na nove izazove. To potvrđuje i ažurirana prognoza međunarodne osiguravajucie kompanije Euler Hermes, po kojoj će ruska ekonomija već ove godine doživeti rast od 2,5%, dok će 2022. stići do 3%.

Uzgred, Ministarstvo finansija RF je objavilo prognozu dodatnih prihoda od nafte i gasa, za koje se očekuje da će biti na nivou od 212,6 milijardi rubalja. To je ogroman novac koji je ponovo „pljusnuo" u Rusiju. Ako ruski Fond za nacionalno bogatstvo nastavi da se popunjava ovim tempom, na kraju godine profit će iznositi 2 triliona rubalja, a upravo je o tom novcu reč. Na taj način Rusija će ponovo imati dobre šanse da modernizuje ekonomiju. Skupa nafta obezbeđuje zemlji profit koji može efikasno da se investira. Npr. u supstituciju uvoza i povecianje obim izvoza koji ne potiče od sirovina.

Rusija je postala jak geopolitički igrač, sposobna da izazove globalistički svetski poredak, a svet ne može to da ignoriše. Došlo je vreme da zemlja vrati svoju ekonomsku moć i ponovo postane jedan od glavnih ekonomskih svetskih centara.

Da bi nova strategija uspela, nisu dovoljni samo napori vlade. Potrebna je politička volja i društvena saglasnost. Samo uz uključivanje celog društva u rad za opšte dobro, moguće je ostvariti konkretne rezultate, do neprepoznavanja preobraziti zemlju, poboljšati život miliona građana.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane