Natrag

Crna rupa zapada: Od Kube preko Haitija do Nikaragve i natrag

KARIPSKO VRENJE

DIKTATORI I DRUGOVI: KOLONIJALIZAM I KOMUNIZAM I DALJE SU TEŽAK POVIJESNI TERET...

Karipsko more na važnosti je dobilo otvaranjem Panamskoga kanala 1914. i iskorištavanjem velikih ležišta nafte u Venezueli, Trinidadu i Tobagu i Kolumbiji. Do pandemije koronavirusa kruzerski i turizam u odmaralištima također su bili važna industrijska grana Kariba. Nekada se područje Karipskog otočja zvalo Zapadnoindijski otoci ili Zapadna Indija. Ime je izvedeno iz činjenice da su rani pomorci i istraživači poput Kolumba mislili da se nalaze na zapadnom prilazu Indiji, a ne u novom američkom svijetu. Rijetko se još koristi naziv Antili, što znači otoci ispred Srednje Amerike.

Piše: Dario MAJETIĆ, Glas Slavonije

Kako god da se zvalo, Karipsko more jugoistočni je dio Američkog sredozemnog mora odvojeno od Atlantskog oceana otočjem Karibi koje se proteže u luku od Meksičkog zaljeva do Venezuele. Od svih karipskih teritorija prvi je nezavisnost stekao Haiti, 1804. nakon revolucije samooslobođenih robova koji nisu znali što bi s novostečenom slobodom, pa je započelo sustavno i neprekidno propadanje zapečaćeno katastrofalnim potresom 2010. godine. Današnji Haiti nalazi se na zapadnom dijelu otoka Hispaniola, kojega dijeli s Dominikanskom Republikom i prema svim parametrima je propala država u kojoj su česti politički prevrati, humanitarne katastrofe, maltretiranja i ubijanja ljudi. U takvom je ambijentu prošli mjesec, u svojoj kući u glavnom gradu Port-au-Princeu, ubijen haićanski predsjednik Jovenel Moise. Atentat je odradilo 28 specijalaca, od kojih su 26 bili razvojačeni kolumbijski vojnici, a dvojica Amerikanci haićanskog podrijetla. Prema navodima lokalnog stanovništva, potonji dvojac se danima prije atentata potucao po otoku izdajući se za agente američke policijsko-obavještajne agencije za suzbijanje droge (DEA). Uglavnom, predsjednik Moise je kao i njegovi krvnici bio jako opak tip koji je od preuzimanja vlasti 2017. eksponencijalno i bestidno umnožavao diktatorske ovlasti. U tome mu je na usluzi bila nova obavještajna agencija preko koje je kontrolirao i mnogobrojne bande koje beskrupulozno vladaju Haitijem. Usporedno je Moise započeo obnavljanje i naoružavanje rasformiranih Oružanih snaga Haitija. Što se, s obzirom na povijest banditskog ponašanja vojske, kršenja ljudskih prava, upletanja u politiku, korupciju i kriminalne aktivnosti u svijetu smatralo izrazito kontroverznim potezom. Predsjednik je i u nekoliko navrata pokušavao izvršiti promjene Ustava kojima je sebi želio osigurati imunitet od kaznenog progona. A od siječnja 2020., iskoristivši kaos povezan s koronavirusom, dekretom je, bez parlamenta, upravljao državom te je parlamentarne izbore više puta odgađao bez obrazloženja. Nakon što je suočen s krizom legitimiteta u vezi s posljednjom godinom mandata, dao je uhititi dvadesetak oporbenih čelnika te glavnog suca Vrhovnog suda i ravnatelja policije. Nakon toga su uslijedili ograničeni nemiri. U strahu od eskalacije sukoba, Vijeće sigurnosti UN-a, SAD i EU zatražili su održavanje parlamentarnih i predsjedničkih izbora kako je zakazano za 26. rujna. No, uz sve navedeno, pretpostavlja se da bi haićanski diktator u nastajanju ostao živ da nije ušao u aranžmane sa susjednim populističko-komunističko-socijalističkim režimima koji prazne državne blagajne nadopunjuju zaštitom bandi koje rade trafficking, reket, ulaganje u šverc droge i nafte.

CHAVEZOVA OSTAVŠTINA

Najveća od svih naftaških država na Karibima je Venezuela, o kojoj se posljednji put malo više pričalo prije i za vrijeme nelegitimnih parlamentarnih izbora na kojima je pobijedila Ujedinjena socijalistička stranka Venezuele Nicolasa Madura. Izbore je opozicija bojkotirala, a u međuvremenu je kritično stanje u Venezueli zbog pandemije COVD-19 postalo neodrživo. Human Rights Watch navodi da je tu državu zbog nužde i terora napustilo ukupno 5,6 milijuna ljudi te da su emigranti često zlostavljani u kolumbijskim pograničnim područjima gdje paravojne oružane skupine kontroliraju teritorij i procese. Natrag u Venezuelu većina njih ne može jer ih država izbjegava prihvatiti zbog nagomilanih problema u koje pripadaju i stotine tisuća već pridošlih povratnika kojima je pandemija ograničila sposobnost zarađivanja za život u inozemstvu.

U ostalim susjednim karipskim državama poput Trinidada i Tobaga, Arube, Curacaoa i u Meksiku, venezuelanske izbjeglice također imaju izrazito loše uvjete života dok mjesecima čekaju saslušanja za eventualni politički azil u SAD-u. Pod pritiskom međunarodnih sankcija i očajnih stanovnika, predsjednik Maduro je prošli mjesec ipak prihvatio sastanak s oporbom koji će se održati u Meksiku uz posredovanje Kraljevine Norveške. Kako bi prije pregovora obeshrabrila oporbu i narod, vlast je pojačala represiju zbog navodnog nasilja oporbe i "veza koje ti ljudi imaju s ekstremističkim skupinama i paravojnim jedinicama povezanim s kolumbijskom vladom". Domaćin pregovora je socijalističko-populistički predsjednik Meksika Andrés Manuel López Obrador koji se, osim što posredno podržava Madura, javno zalaže i za režim u posrnuloj Kubi.

ŽRTVA VELIKOG BRATA

"Ako želite pomoći Kubi, ukinite sankcije", izjavio je Obrador u povodu najvećih antidržavnih prosvjeda u povijesti Kube. Podsjetimo, međunarodne sankcije prema Kubi su neprekidno na snazi šezdeset godina! Prije koronavirusa još se nekako manevriralo u sivoj zoni, ali sada kada nema turizma, Kuba se bori s nestašicom hrane, lijekova, struje i općenito najgorom ekonomskom krizom u više od tri desetljeća. Uz dodatnih više od dvjesto Trumpovih uvedene su i nove Bidenove financijske sankcije usmjerene na slabljenje kubanskog ministra obrane Alvara Lopez Miere i specijalne jedinice ministarstva unutarnjih poslova zbog represije nad "mirnim i prodemokratskim prosvjednicima". Uz to, Washington će uskoro dopustiti prebacivanje deviza pojedincima na Kubi te povećati brojnost osoblja veleposlanstva u Havani kako bi se "Kubancima pružile kvalitetnije konzularne usluge", što se tumači kao olakšavanje dodjeljivanja američkih viza onima koji žele napustiti zemlju.

Inače neuobičajeno veliki prosvjedi u Havani i većim gradovima koji su trajali dva dana bili su isprovocirani krajnjom bijedom, neuspjelim valutnim eksperimentima, krizom liderstva, unutarnjim nedorečenostima, isključenjima energenata, slabom digitalizacijom, neuspješnim nošenjem države s koronavirusom, padom prihoda od turizma itd. Nakon što je razbio prosvjede i uhitio najglasnije, čelnik jedine priznate Komunističke stranke i predsjednik Kube Miguel Diaz-Canel organizirao je prodržavne prosvjede na kojima je uz oduševljeno pljeskanje uhljeba u crvenim majicama za lošu situaciju u zemlji optužio vanjske i unutarnje neprijatelje, pri čemu je posebno naglasio da bi Kuba bila uspješna, ali je zbog nepravde postala žrtva "Sjevernog carstva" koje im ne dopušta obnovu prosperitetnog i održivog socijalizma.

SANDINISTIČKI BLUES

Sa sličnim problemima susreće se i Nikaragva, postsocijalističko-komunistička država s izlaskom na Karipsko more, u kojoj bi se 7. studenoga trebali održati iznimno važni predsjednički i parlamentarni izbori. Zbog njih je predsjednik Daniel Ortega također intenzivirao kampanju nasilja protiv oporbe i civilnog društva. Human Rights Watch u svojem posljednjem izvješću naveo je da su napadi na oporbu i neistomišljenike i druga kršenja ljudskih prava dio šire strategije kojom se pokušava ukloniti politička konkurencija, ušutkati nezadovoljnici, podijeliti društvo i tako izboriti Danielu Ortegi četvrti uzastopni predsjednički mandat. U vezi s tim u lipnju su nikaragvanske vlasti preventivno privele mnoge sumnjivce i otvorile politički motivirane kaznene progone protiv pet vodećih oporbenih predsjedničkih kandidata i najmanje devet istaknutih vladinih kritičara. "Ozbiljnost i intenziviranje brutalnog suzbijanja kritičara i oporbe od strane vlasti pod kontrolom Ortege posljednjih tjedana zahtijeva udvostručavanje međunarodnog pritiska", rekao je José Miguel Vivanco iz lokalnog Human Rights Watcha.

Podsjetimo, politički put predsjednika Ortege započeo je sandinističkom revolucijom i zbacivanjem Somoze 1979. uz pomoć SSSR-a. Kao predsjednik prvi put vlada Nikaragvom od 1985. do 1990., a nakon pauze vlast ne ispušta od 2007. U tome mu je pomogao Vrhovni sud, koji 2009. donosi rezoluciju kojom se Ortegi dopušta zaobilaženje ustavne zabrane ponovnog izbora. Potom je ustavnim amandmanom, koji je odobrila njegova matična Sandinistička stranka narodnog oslobođenja, 2014. ukinut limit ograničenja mandata, što mu je omogućilo da se ponovno kandidira 2016. i 2021. godine. Ortega ima apsolutnu kontrolu nad svim razinama upravljanja, uključujući pravosuđe i izborno vijeće. Glavne poluge vladanja su mu podjela, represija, progon i kršćansko-komunistički populizam proizišao iz nakaradnog tumačenja teologije oslobođenja.

Prije sadašnjeg ciklusa nasilja na prosvjedima koji su se odvijali 2018., nacionalna policija i naoružane provladine skupine brutalno su se obračunale s narodom samovoljno uhitivši i procesuirajući stotine ljudi uz više od 300 ubijenih i 2000 ozlijeđenih. Prosvjedničku oštricu oslabila je korona, a strah u kosti građanima su dodatno utjerala ozbiljna kršenja ljudskih prava poput mučenja i ubojstva koja su ostala nekažnjena. Prema navodima visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice, više od 108.000 Nikaragvanaca tada je bilo prisiljeno napustiti zemlju, a dvije trećine njih traži utočište u susjednoj Kostariki.

Pandemija COVID-19 pogoršala je ranjivost i potrebe nikaragvanskih izbjeglica i tražitelja azila. Uz sve navedene specijalne pritiske za ove je izbore Nacionalna skupština još odobrila izborne promjene koje onemogućuju oporbenim kandidatima i strankama sudjelovanje na izborima.

Osim toga, isto je tijelo imenovalo sedam novih članova naklonjenih Ortegi u izborno vijeće. "Gotovo pa nema šanse da Nikaragvanci ostvare svoja temeljna prava na slobodu izražavanja, okupljanja i udruživanja, niti da glasaju i kandidiraju se za javne funkcije, ako se smatraju protivnicima vladajuće stranke", upozorio je spomenuti voditelj Human Rights Watch te zavapio: "Najviši dužnosnici UN-a i zemlje članice UN-a kojima je stalo do ljudskih prava imaju priliku spriječiti regionalnu krizu pritiskom na Ortegu kako bi se okončala represija."

Dakle, gledajući ukupnu sliku, mali Haiti propala je država, a sustavi na Kubi, Nikaragvi, Venezueli u stadiju su političkog i društvenog dekomponiranja bez izgleda za suvisliji mirni prijenos vlasti u skorije vrijeme. Uz sve izolirani su, nemaju ozbiljnih političkih prijatelja, a zajednički neprijatelj su im SAD i susjedna Kolumbija, kojoj je najvažnije razbiti uhodane rute kojima se, preko ostataka komunističkog FARC-a, euroazijskih veza i marksista s Kariba, prebacuju kokain i drugi derivati na Zapad, konstantno žedan droga svih vrsta.

Gledajući ukupnu sliku, Haiti je propala država, a sustavi na Kubi,u Nikaragvi, Venezueli u stadiju su političkog i društvenog dekomponiranja bez izgleda za mirni prijenos vlasti...

Pod pritiskom međunarodnih sankcija, predsjednik Maduro je prošli mjesec prihvatio sastanak s oporbom koji će se održati u Meksiku uz posredovanje Kraljevine Norveške...

U strahu od eskalacije sukoba na Haitiju, Vijeće sigurnosti UN-a, SAD i EU zatražili su održavanje parlamentarnih i predsjedničkih izbora kako je zakazano za 26. rujna...

Kolumbija i NATO

Kolumbija je partner NATO saveza u Južnoj Americi. Veze Kolumbije i NATO-a su poboljšane od 2013. Kolumbija je 2015. dala veliki doprinos vojnim brodovima u NATO-ovoj operaciji Ocean Shield koja je bila usmjerena protiv pirata s područja Afričkog roga. Partnerstvo Kolumbije i NATO-a pomoglo je Nacionalnoj vojsci Kolumbije da se lakše suoči s prijetnjama transnacionalnih kriminalnih mreža, nestabilnošću u susjednoj Venezueli i ostalim karipskim, srednjeameričkim i južnoameričkim državama. Vojnici iz Kolumbije često idu u SAD na obuku. Washington pomaže kolumbijskoj vojsci nekoliko desetljeća financijama, oružjem i obukom u borbi protiv narko kartela, lijevih gerilaca i paravojnih skupina krajnje desnice.

Jedna od takvih poveznica je i projekt CIA-e koji u obuci spaja elitne kolumbijske vojnike i američke Zelene beretke. S druge strane, kolumbijski vojnici su uvažavani jer imaju dosta iskustva u stvarnim borbama. Dio osumnjičenih za ubojstvo Moisa se obučavao za zaštitare u privatnoj tvrtki CTU Security, u gradu Doral na Floridi. Iz Pentagona tvrde da ubojice nisu obučavale samo privatne tvrtke, već i vojska.

Komunisti s Kariba

Legendarni rastafarijanski guru Marcus Garvey prvi je karibljanin koji je dao javnu podršku komunističkom vođi Vladimiru Iljiču Lenjinu nakon Boljševičke revolucije, koja je postala inspiracija za mnogobrojne ustanke na Karibima. Potom se iz Francuske komunizam prebacio na njihove karipske kolonije Martinique i Guadeloupe, gdje su se ljudi organizirali u stranke i sindikate. Komunističke stranke poslije 1945. formirane su na Jamajci i Trinidadu i Tobagu. Prva značajna marksističko-lenjinistička politička stranka bila je Narodna napredna stranka britanske Gvajane osnovana 1946. Kubanskom revolucijom (1953.-1959.) na vlast dolaze komunisti predvođeni Fidelom Castrom, koji je taj otok učinio prvom pravom komunističkom državom u zapadnoj hemisferi.

Otprilike u isto vrijeme na Barbadosu, Jamajci, Trinidad i Tobagu i Gvajani vlast osvajaju socijalistički režimi, ali ih Britanci i Nizozemci urazumljuju. Na Grenadi marksisti preuzimaju vlast revolucijom 1979. Zbačeni su operacijom Urgent Fury od strane SAD-a i šest karipskih država 1983. godine. Uspješnom intervencijom na Granadi započeo je kolaps komunizma na Karibima održavajući se tek u nakaradnim diktaturama poput onih u Nikaragvi na Kubi i Venezueli.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane