Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Pogled iz Moskve

Kakvu igru prema Rusiji mogu da vode američke elite, skrivajući se iza ostarelog predsednika?

Šta je Bajdenu potrebno od Putina?

„Duh Ženeve", „novi detant", „oprezno približavanje", tako svetski mediji opisuju poslednje pregovore Moskve i Vašingtona. Gotovo niko ne polaže velike nade u ovaj niz samita, poseta, telefonskih razgovora. Eksperti objašnjavaju strategiju SAD prema Rusiji prvenstveno geopoliotičkim kalkulacijama. Vašington želi da diktira Kremlju uslove kapitulacije, nadajući se da će uz pomoć „meke sile" pokrenuti u našoj zemlji perestrojku 2.0. Na kraju, ova težnja bi trebalo da utera Rusiju u zamku saveza protiv Kine. Ali šta ako je geopolitika postala samo paravan za tajne pregovore o važnijim pitanjima? I ako je tako, o čemu se onda dogovaraju Vladimir Putin i Džo Bajden?

Piše: Mihail Tjurkin

U odnosima između Moskve i Vašingtona nešto se dešava. Nedavno su u Ženevi održani pregovori o strateškoj stabilnosti, na nivou zamenika ministara spoljnih poslova. Ovaj susret nalazi se u istom rangu sa značajnim događajima kao što su Ženevski samit na kome su učestvovali Vladimir Putin i Džozef Bajden, njihov telefonski razgovor koji je usledio posle toga, i poseta Moskvi uticajnog američkog diplomate Džona Kerija, koga nazivaju „novim Kisindžerom". Šta se skriva iza učestalih kontakata između vlada dve države? Zašto su pregovori potrebni vrhu američke vlasti koja javno nastupa u ulozi njihovog inicijatora? I šta znači široko reklamirani „duh Ženeve"?

Na prvi pogled, Ženevski samit ništa posebno nije promenio - susret dva predsednika nije doveo do „otapanja glečera", koji su porasli za vreme hladnog rata br. 2. Prošle nedelje, govoreći pred članovima američke obaveštajne zajednice, Džo Bajden je okrivio Rusiju za to da se njeni hakeri već mešaju u izbore za Kongres koji predstoje 2022. godine. Pritom, sajber napadi, prema njegovim rečima, mogu jednom da dovedu do „oružanog rata".

Nedavno je SAD predao ambasadoru RF u Vašingtonu Anatoliju Antonovu spisak na kome se nalazi 24 ruske diplomate koji moraju da napuste zemlju za mesec dana. A odmah posle susreta u Ženevi, SAD su zapretile da će protiv Rusije uvesti još jedne sankcije, u vezi sa slučajem Navaljni i Severnim tokom 2.

Nove boje u uobičajenu sliku bitke dodali su julski incidenti sa vojnim brodovima NATO u Crnom moru - britanskim razračem Defender i holandskom fregatom Evertsen. Treba li reći da bi slične „morske šetnje" mogle da dovedu planetu na prag ozbiljnog konflikta?

Tim pre što je komandant mornarice SAD u Evropi i Africi, admiral Robert Berk, nedavno izjavio da u slučaju provokacije, brodovi Alijanse u Crnom moru mogu da napadnu rusku flotu. Teško da će ova izjava da doprinese približavanju Vašingtona i Moskve.

Na kraju, EU je produžio sankcije Rusiji za još pola godine. A Džo Bajden je rekao prilikom susreta sa Angelom Merkel, da će SAD i Nemačka zajedno „štititi suverenitet Ukrajine" i „boriti se protiv ruske agresije".

Međutim, na fonu Ženevskog samita, zaduvali su i neki potpuno drugačiji vetrovi.

Amerika je dala blagoslov za završetak izgradnje gasovoda Severni tok 2, obećavši da neće uvoditi sankcije protiv glavne kompanije koja vodi ovaj projekat.

Vašington nije nedvosmisleno okrivio ruske hakere za napade na objekte američke infrastrukture.

Prema podacima američkih medija, Vašington je pristupio reviziji temeljnih principa svoje politike sankcija. Od sada će SAD sankcijama pritiskati samo ruske državne službenike (na šta su u Moskvi već navikli), a ne rusku ekonomiju generalno (što je zaista bolno).

Amerika je javno smanjila obim podrške Ukrajini.

Tako su Džo Bajden i Kamala Haris otkazali put u Kijev na samit Krimske platforme, faktički osujetivši tako ukrajinsku kampanju za povratak poluostrva. SAD su pomerile posetu Vladimira Zelenskog sa jula na avgust, jer se prvi čovek SAD bavi Avganistanom.

Na kraju, u Kijev je za vršioca dužnosti ambasadora SAD poslat Džordž Kent. On se sreo sa ministrom unutrašnjih poslova Arsenom Avakovom - rezultat tog susreta bio je da je pokrovitelj ukrajinskih neonacističkih bataljona odmah dao ostavku.

Evropski saveznici SAD već se aktivno prilagođavaju novom „putu" koji je trasirao američki „predvodnički brod". Tako su Angela Merkel i Emanuel Makron predložili da se Vladimir Putin pozove na samit EU - bio je to pokušaj približavanja koji su upropastili predstavnici Istočne Evrope. Uzgred, češki premijer Andrej Babiš, koji je ovog proleća poslao kući 18 ruskih diplomata, sada govori o potrebi „novih odnosa sa Rusijom".

Šta za to vreme radi Moskva? Rukovodstvo RF takođe šalje određene signale zapadnim elitama, posebno kontinentaloj Evropi. Tako je 22. juna, tačno 80 godina od početka Drugog svetskog rata, u nemačkom nedeljniku Die Zeit izašao programski članak Vladimira Putina „Biti otvoren, uprkos prošlosti". U njemu ruski lider poziva na izgradnju jedinstvene Evrope, od Lisabona do Vladivostoka - to je predlog koji je prvi put izrekao na nemačkom u svom čuvenom govoru u Bundestagu pre 20 godina. „Ima mnogo tema od zajedničkog interesa", piše on sada u Die Zeit-u. „To su: strateška stabilnost, zdravstvena zaštita, obrazovanje, digitalizacija, energetika, kultura, nauka i tehnologija, traženje rešenja za klimatske i ekološke probleme."

Na taj način, susret predsednika Rusije i SAD 16. juna u Ženevi i događaji koji su usledili, mogli bi da otvore put ozbiljnim promenama na svetskoj pozornici. Nije slučajno da je uoči samita, pres-sekretar Bele kuće Džen Psaki, pomenula da se Bajden za to spremao pedeset godina. Gospođa Psaki to, naravno, nije morala da kaže. Sećate li se kako je pretila da će poslati američku flotu na obale Belorusije? Ali, u ovom slučaju njene reči trebalo bi ozbijno shvatiti. Uostalom, pred našim očima završava se 50-godišnji ciklus u rusko-američkim odnosima, koji je počeo 1970-ih godina, kada je Bajden pravio svoje prve korake u politici. I danas, kada Bajden i formalno predstavlja SAD, nas čeka početak sledećeg ciklusa. A zajedno s njim i borba za pravo utvrđivanja njegovog istorijskog sadržaja.

Naravno, sam vašingtonski „oldtajmer" teško da u potpunosti razume misiju koja mu je poverena. Od Bajdena se to i ne traži. Predsednik SAD je simbolična figura: on oličava strategiju i taktiku koju određuje američki „politbiro".

I ako već govorimo o Bajdenu, on je pre svega poznat po dugogodišnjem spoljnopolitičkom iskustvu: tokom 50 godina on je nadgledao, prvo sovjetski, a potom - ruski pravac. To znači da su odnosi sa Rusijom sada krajnje važni za „grupu drugova" koji su 2020. provukli „uspavanog Džoa" u Belu kuću.

Evo kakvo se iskustvo od Bajdena može tražiti ovih dana? I kakavu igru prema Rusiji mogu da vode američke elite, skrivajući se iza figure ostarelog političara?

Verzija br. 1.

Vašington diktira Moskvi uslove kapitulacije

Džo Bajden je ne jednom govorio sa ruskim rukovodstvom jezikom ultimatuma. U vreme kada je bio Obamin potpredsednik, 2011. godine, došao je u Moskvu kada se rešavalo pitanje o tome ko će se od tandema Putin-Medvedev kandidovati na predsedničkim izborima koji su se bližili. Prema nekim podacima, prilikom susreta sa Vladimirom Vladimirovičem, Bajden se grubo mešao u unutrašnje stvari RF. „Za Rusiju i vas lično, bolje će biti ako ne budete ponovo predsednik", navodno je tada rekao američki gost.

Putin je odbio taj ultimatum i u decembru 2011. u Moskvi je došlo do talasa protesta (poznatih kao „snežna revolucija) na Bolotnaja trgu. A 2013. godine rasplamsali su se događaji u Ukrajini, koju je Bajden, do dolaska Donalda Trampa na vlast, lično nadgledao, težeći da je pretvori u antirusko i vojno uporište NATO. Priča se da je u februaru 2014. upravo on telefonirao Kremlju, tražeći da Moskva ubedi Janukoviča da ne rasteruje silom protestante na Majdanu.

Tada je rukovodstvo RF učinilo ustupke, što je pomoglo pučistima da osvoje vlast u Kijevu. Tako da Bajden ima iskustvo vršenja pritisaka na Moskvu, a među njima ima i onih uspešnih.

Nije isključeno da se i sada SAD nadaju brzom porazu Rusije, a uz pomoć pregovora daju svom protivniku šansu da se „preda na prijateljski način".

Saradnici zapadnih „trustova mozgova" direktno nazivaju RF „državom na samrti", koja je lišena ekonomske moći i privlačnog „istorijskog projekta". Nije slučajno prošle nedelje Bajden direktno rekao članovima američke obaveštajne zajednice da su nuklearne rakete i nafta jedini ruski aduti. „On (Putin) zna da ima probleme i to ga čini opasnijim", rekao je predsednik SAD svojim obaveštajcima. A kako se treba ponašati prema slabom, ali još uvek opasnom protivniku? Jasno: pritiskati ga, saterati ga u ugao i diktirati mu uslove kapitulacije!

Naravno, najbolje je pregovarati o predaji neprijatelja sa pozicije snage. Zato su SAD uoči Ženeve naduvali uloge. Tako je u martu Bajden faktički nazvao Vladimira Putina „ubicom". Prvo je ta fraza bila upućena ruskim elitama: „Ako svrgnete svog „zločinca", imaćete mesto u prelepoj Rusiji budućnosti". Paralelno, SAD i njihovi saveznici pokrenuli su ofanzivu na svim „spoljnim frontovima". U Donbasu je došlo do još jednog pogoršanja situacije, koje je ličilo na pripremu za veliki rat, u Ukrajinu su stigli NATO oružje i instruktori, u Crno more pohrlili su brodovi Alijanse, a Češka je organizovala antiruski špijunski skandal. Konačno, u samoj Rusiji održavali su se mitinzi podrške Alekseju Navaljnom, uz aplauze zapadnih političara i medija.

Tada je rusko rukovodstvo odolelo ovom „hibridnom" pritisku. Moskva je na ukrajinskim granicama koncentrisala armiju koja je bila impresivnija nego 2014. godine. A zatim je izvela do tada neviđene vojne vežbe, uvežbavajući situaciju sa velikim borbenim dejstvima u Evropi, što je prilično uplašilo komandu NATO. Ispostavilo se da Alijansa jednostavno nema čime da se suprotstavi RF na kopnu - silni meseci bi prošli dok bi sastavili kontingent odgovarajući po snazi. Osim toga, Moskva je izrazila spremnost za prekid odnosa sa EU i izalazak iz SWIFT sistema plaćanja.

Na kraju je Džo Bajden „povukao ručnu" i predložio Vladimiru Putinu da se „sretnu i porazgovaraju". Bela zastava i palmina grana? Teško. Pre će biti da je predsednik SAD odlučio da stavi svog ruskog kolegu pred izbor: ili da se povuče i pretvori RF u američkog vazala ili može da očekuje pogoršanje situacije u zemlji i duž svih granica.

U našoj zemlji se 19. septembra održavaju parlamentarni izbori. Da li bi to mogao da bude razlog za organizovanje masovnih nereda? Tim pre što, na žalost, povoda za proteste ima. Radi se o padu ekonomije zbog pandemije, o siromaštvu stanovništva, o nedovoljnoj podršci malom biznisu, o totalnoj digitalizaciji i protivrečnim merama karantina. Svoju ulogu bi mogla da odigra i masovna vakcinacija koja je podelila društvo na vaksere i antivaksere. Kontrolišući internet prostranstvo, američki IT giganti mogu lako da ubace pokoje drvo u još uvek tinjajuću vatru društvene napetosti.

Ali, unutrašnji problemi nisu jedina glavobolja. Najverovatnije je da se oni mogu poklopiti sa ozbiljnim testovima na spoljnim frontovima. Već na jesen Ukrajina može da dobije zeleno svetlo za blickrig protiv Donbasa. Azerbejdžan, kojeg huška Ankara, može da počne novi rat u Zakavkazju, zadirući u područja izvan njegove kontrole u rejonu Karabaha i čisto jermenskih teritorija. Sama Turska može da stvori Rusiji problem u Siriji i drugim regionima, tim pre što se Erdogan, izgleda, pomirio sa Amerikom i još više približio Britaniji. Ali, glavna glavobolja bi mogla da postane Srednja Azija, na koju posle odlaska Amerikanaca iz Avganistana mogu da se ustreme... ne talibani, već bradati islamisti sa sirijskim borbenim iskustvom.

Na ovaj način, Vašington predlaže rukovodstvu RF da prizna svoj poraz - u suprotnom slučaju nas čeka nova runda hibridnog rata. Nije bez razloga Bajden izjavio pred svojim obaveštajcima da bi Rusija mogla da za SAD postane „smrtni neprijatelj u budućnosti". A na pres-konferenciji posle Ženevskog samita, faktički je Putinu nacrtao vremenski ram za ispunjenje ultimatuma. „Mi ćemo u sledećih 6-12 meseci znati imamo li pravi dijalog o strateškoj stabilnosti", rekao je on tada.

Kao da potvrđuje ozbiljnost svojih namera, Bajden je uručio Putinu poklone, pune zlokobne simbolike. Prvo, to je kristalna statua bizona, životinje koja je gotovo u potpunosti istrebljena u SAD zajedno sa Indijancima. A onda i avijatičarske naočari koje je kompanija Randolph Engineering napravila za NATO pilote.

Složićete se da je nagoveštaj jasan. Posebno ako se setimo 2009. godine, kada je državna sekretarka Hilari Klinton poklonila Sergeju Lavrovu simbolično crveno dugme. Samo što je umesto deklarisanog „restartovanja" na njemu bila ispisana reč „preopterecienje" - greška koja se pokazala proročanskom. Nije isključeno da se istorija i sada ponovi: posle kratke pauze imaćemo novu konfrontaciju između Rusije i SAD.

Međutim, verzija „ultimatuma" nije lišena ozbiljnih logičkih nedostataka. Glavni se svodi na to da održavanje raskošnih samita i objavljivanje uslova predaje ne idu jedno uz drugo. Zašto bi ostareli političar leteo u Ženevu, kada u našem digitalnom veku „crnu etiketu" možete poslati i elektronskom poštom? Zato bi se moglo pretpostaviti da američke elite sada slede potpuno drugačije, manje očigledne ciljeve...

Verzija br. 2.

Amerika zavodi Rusiju novim detantom i perestrojkom

U veliku politiku, Džo Bajden je ušao 1970-1980-ih godina. Tada je hladni rat između Moskve i Vašingtona zamenio detant, posle koga je svet zaplivao na talasu perestrojke prema američkim unipolarnim „obalama". Ovo iskustvo je uticalo na njega, tim pre što je 1979. i 1988. on dolazio u Moskvu na pregovore o nuklearnom razoružanju.

Danas se stvara utisak da SAD ponovo pokušavaju da iz boce puste duha detanta i perestrojke.

Simbolično je da su pregovori između Putina i Bajdena održani u Ženevi, a majski susret ministara inostranih poslova Sergeja Lavrova i Entonija Blinkena u Rejkjaviku. Upravo u tim gradovima su se Mihail Gobračov i Ronald Regan dogovarali (1985. i 1986. godine) o kraju hladnog rata pod uslovima Zapada.

Ali, ovde nije kraj analogijama. Pre 30 godina, glavni stožer sovjetsko-američkih pregovora bilo je nuklearno razoružanje. Danas je ta tema ponovo na dnevnom redu. U zajedničkom saopštenju posle Ženevskog samita, čak postoji i takav pasus: „U nuklearnom ratu ne može biti pobednika, on nikada ne trebe da se povede..." Da li vas to na nešto podseća? To je doslovni citat iz deklaracije Gorbačova i Regana nakon njihovog samita u Ženevi 1985. godine!

U međuvremenu, razgovori o razoružanju postepeno postaju redovni. Tako su se prošle nedelje u Ženevi sreli zamenik ministra spoljnih poslova RF Sergej Rjabkov i prvi zamenik državnog sekretara SAD Vendi Šerman. Ocenjujući ove kontakte, pres-sekretar Kremlja Dmitrij Peskov je čak upotrebio frazu Gorbačova: „Proces je počeo!"

Ali kakav je ovo proces? Ne treba zaboraviti da su 1970-80-ih godina SAD postvile temelj za svoju pobedu u hladnom ratu. Njihova strategija uključivala je sledeće komponente:

Pauzirati sukob između dve države.

Uključiti sovjetsko rukovodstvo u pregovore o globalnim problemima, posebno o smanjivanju nuklearnog oružja. To se dešavalo, na primer, tokom prijateljskih susreta Leonida Brežnjeva sa američkim predsednikom Ričardom Niksonom.

Istražiti ovlašćena lica u sovjetskoj nomenklaturi i stvoriti unutar nje proameričku frakciju.

Zavesti vrhušku SSSR-a zajedničkim projektima - od Helsinške konferencije o bezbednosti i saradnji u Evropi do spajanja svemirskih brodova Sojuz i Apolo.

Uz pomoć „meke sile" (rok muzika, Holivud, moda, „strani glasovi" odn. strane radio-stanice), uticati na duhovnu klimu u sovjetskom društvu kako mu se predaja geopolitičkih pozicija ne bi učinila kao izdaja. Upravo to se i dogodilo 1980-ih godina u vreme Mihaila Gorbačova.

Sjajna igra, zar ne? Ali, SAD je nije započela zato što je dobro živela - na razmeđi 1960-70-ih, njima je pretila mogućnost poraza u hladnom ratu. Nisu uspevali da nokautiraju suparnika na geopolitičkom ringu - obe države su ostvarile nuklearni paritet. Pritom je SSSR ubrzano širio svoju sferu uticaja, a Amerika je pobegla iz Vijetnama i tonula je u talase antiratnih protesta. Njeni intelektualci su zajedno stajali pod crvenim barjacima „nove levice", crnci su se borili za svoja prava, a hipi omladina protestovala protiv filozofije uspeha.

Stvari nisu bolje stajale ni u ekonomiji. Kapitalistički sistem je potrebno stalno širiti, pre svega na nekapitalističku periferiju. Da, posle Drugog svetskog rata, SAD su „osvojile" Zapadnu Evropu i deo trećeg sveta.

Krajem 60-ih nisu imali gde da se šire - smetala im je „gvozdena zavesa". Nisu slučajno 1971. godine SAD „odvezale" dolar od zlata i počele da štampaju „zelembaće". U suštini, SSSR je trebalo da sačeka još dvadeset godina - i sada bi mi živeli u unipolarnom svetu koji govori ruski, a ne engleski.

Ipak, istorija je krenula po drugom scenariju - SAD su pobedile, a Sovjetski Savez izgubio. Ali pobeda se kasnije kasnije često pretvara u poraz - danas se Amerika nalazi u približno istoj situaciji kao i početkom 1970-ih. Posle raspada SSSR-a, kapitalistički sistem „pojeo je" sva svetska tržišta, ali to znači da dalje nije mogao da se širi. Ne čudi zato što Amerika sve dublje tone u kovitlac nove Velike depresije, a u svetu raste otpor njenoj hegemoniji.

Po običaju, nesreća nikad ne dolazi sama. Pred našim očima sami Amerikanci gube veru u svoj san. Duh novog građanskog rata, podela društva na liberale-globaliste i konzervativce-nacionaliste, levo skretanje omladine, pobuna crnaca pod parolom BLM (Crni životi su važni), samo su neki simptomi ogromne socijalne napetosti. Uz to treba dodati i povlačenje iz Avganistana, koje za SAD može da postane ništa manje bolno od poraza u Vijetnamu.

Šta onda raditi u ovoj situaciji? Okrenuti se uspešnoj strategiji koja je omogućila pobedu u hladnom ratu 1991. godine. Ali, da bi se to ostvarilo, potrebno je zaustaviti trenutni konflikt i kupiti vreme za budući proboj.

Da, ne uspevaju da slome Rusiju na geopolitičkom frontu. Znači, potrebno je iskoristiti „meku moć", kako bi nakon smene generacija ruska srca ponovo zahtevala promene. Uzimajući u obzir liberalno raspoloženje naše omladine, to nije tako teško zamisliti. A onda će se i „spavači" u vrhu ruske vlasti probuditi...

Zapravo, Amerikanci i ne skrivaju svoje planove. Uoči Ženevskog samita, uticajni časopis The National Interest direktno je napisao: „SAD treba da iniciraju u Rusiji novu perestrojku i da dovedu na vlast liberalnog političara." U članku se čak navode imena kandidata koji su poželjni za Vašington, kada je o smeni Putina reč. To su: Aleksej Kudrin, Dmitrij Medvedev i Anatolij Čubajs.

Za sada „klijenti nisu sazreli", pa se SAD i njegovi saveznici trude da, isto kao i pre pola veka, zapletu Rusiju u paučinu zajedničkih projekata. Tako je u vreme popuštanja, SSSR gradio cevovode u Evropi, koje je Zapad priključivao na svoju naftno-gasnu „iglu" (naftna igla označava zavisnost od izvoza nafte i gasa). Danas SAD daju zeleno svetlo za završetak izgradnje Severnog toka 2. Početkom 1970-ih, u našu zemlju su došle američke kompanije, od Pepsi-kole do Čejs Menhetn banke. U junu ove godine o planovima za izgradnju fabrike Tesla u Rusiji govorio je Ilon Mask.

Ali, da li će SAD uspeti da po drugi put uđu u reku „perestrojke"? To još nije poznato. Iako za značajan deo ruske vrhuške sunce izlazi na Zapadu, ipak ona nije u potpunosti spremna da se otvori za „vetrove promena".

Indikativno je da kontakte sa SAD prate razbijanje organizacije Navaljnog i označavanje niza liberalnih medija za strane agente. Na taj način rukovodstvo RF pokušava da liši Ameriku važnih instrumenata uticaja na rusku politiku.

Tako da Vašington teško da može zavesti Moskvu novim detantom koji će glatko preći u perestrojku. Znači, treba predložiti nešto ozbiljnije...

Verzija br. 3.

SAD privlače RF u savez protiv Kine

Ponavljamo, Džo Bajden je ušao u međunarodnu politku u vreme prelomnih 1970-ih. U to vreme Amerika nije samo zavela SSSR detantom, već se i aktivno udvarala komunističkoj Kini. U Peking, drugovima Mao Cedungu i Deng Sjaopingu, često su dolazili u posetu gospoda Kisindžer i Bžežinski, nakon čega je došlo do trijumfalne posete Ričarda Niksona. Tako je stvoren neformalni američko-kineski savez, zahvaljujući kojem je Peking dobio zapadne tehnologije, investicije i veliko tržište, a Zapad - jeftinu radnu snagu i jeftinu robu. Ali, najvažnije, u odlučujućem trenutku SAD je pocepao socijalistički tabor, pronašavši tu saveznike za borbu protiv SSSR-a.

Pametan trik, zar ne? U stvari, to je tradicionalna kombinacija. Kao pomorske sile, SAD i Britanija uvek su težile da rasture bilo kakav savez među kontinentalnim imperijama. Razumljivo je - ako Rusija, Kina i Evropa udruže snage, Amerika će postati drugorazredna država na zapadnoj hemisferi. Upravo zato SAD se trude da stave klin među države na Evroazijskom kontinentu, zbližavajući se sa slabijim igračem i huškajući ga na jačeg.

Ali, strategija „zavadi pa vladaj" ima suštinski nedostatak - slabi igrač često iskoristi savez sa Anglosaksoncima za svoje jačanje. Upravo tako je postupila Kina, koja se od „montažne radnje" zapadnih korporacija do 2020. godine postepeno pretvorila u drugu svetsku ekonomiju i u inovacionog giganta

Peking već šalje kosmonaute na Mesec, predvodi u oblasti 5G tehnologija i zadivljuje ekonomskim rastom uprkos pandemiji. Ako se ovaj trend nastavi, upravo Kina će do 2030. godine smeniti SAD na „kapetanskom mostu" globalizacije.

Naravno, američkim elitama je savršeno jasno da će vetar sa Iskota, kako je govorio Mao Cedung, uskoro preleteti vetar sa Zapada. Još je Barak Obama proglasio sebe prvim tihookeanskim predsednikom, počevši da formira antikineski savez. Donald Tramp je poveo protiv Kine ekonomski rat i odobrio je lov na top-menadžere kineskih korporacija (npr. Huawei). Zato su u Pekingu odahnuli kada je 2020. Bajden postao predsednik. Ipak, novi šef Bele kuće nije samo pogoršao ekonomski rat, već je počeo i da se meša u unutrašnje stvari Kine.

Poslednjih meseci, odnosi između SAD i Kine se ubrzano kotrljaju nizbrdo - evo samo nekoliko činjenica:

Martovski pregovori u Enkorižu na Aljasci između kineskih i američkih diplomata završili su je javnom svađom.

U svojim doktrinarnim dokumentima SAD ističe Kinu i Rusiju kao svoje glavne oponente, a američki političari direktno govore o nastupajućoj konfrontaciji sa Pekingom.

SAD su počele da stvaraju „azijski NATO" sa kineskim susedima koje je uplašio uzlet Kine. U martu je održan prvi, doduše onlajn, samit organzacije Quad (Četvroka) u koju su, osim SAD, ušli Japan, Australija i Indija. Amerikanci su čak smislili novi termin - „Indo-tihookeanski region" - i sada pokušavaju da sudare glave „kineskog zmaja" i „indijskog slona", igrajući na protivrečnosti među njima.

SAD javno optužuju Kinu za izgradnju koncentracionih logora za Ujgure, teže da pogoršaju situaciju u muslimanskom Sinđanu. Zbog kršenja ljudskih prava uveli su sankcije protiv Pekinga, primoravši EU da učini sličan korak. Paralelno, SAD nastavljaju da dosipaju so na „hongkonšku ranu" i „raskopavaju" bolni „tajvanski čir".

Džo Bajden je naredio američkim obaveštajcima da do kraja avgusta objave podatke o nastanku korona virusa, ne isključujući mogućnost njegovog stvaranja u laboratoriji u Vuhanu. Odnosno, Pekingu je postavljen ultimatum - ako kroz tri meseca ne ispune neke uslove, zvanično će ga okriviti za svetsku pandemiju.

Na junskim pregovorima Bajdena sa liderima G7, NATO i EU, Kina je prvi put označena kao glavna svetska pretnja. Time su SAD pokazale da je ceo Zapad spreman da se svrsta na stranu SAD u bobri protiv „crvenog zmaja". Upravo u tom kontekstu treba shvatiti Bajdenovu težnju da zameni UN svetlećim „Forumom demokratije", koji treba da se suprotstavi „autoritarnom zlu" koje oličavaju Kina i Rusija.

Ali ova strategija ima jednu ozbiljnu manu - Amerika više ne može da izdrži rat na dva fronta. Štaviše, svojim agresivnim ponašanjem premna Moskvi i Pekingu, ona ih je podstakla na stvaranje neformalnog geopolitičkog saveza. Šta onda raditi?

Odgovor je očigledan: pokušati sa razbijanjem saveza između dve kontinentalne države. Glavni američki suparnik danas je Kina, a slaba karika je Rusija. Znači, upravo Moskvu treba privući u zapadni savez i iskoristiti energiju „ruskog medveda" protiv „kineskog zmaja".

Realizaciju ove strategije SAD su počele još za vreme Donalda Trampa, koji je želeo da se „sprijatelji s Putinom" i na sebi svojstven način okomio se na Kinu. Rusko rukovodstvo nije se uhvatilo na ovaj mamac - tim pre što živopisni republikanac ne bi mogao da ispuni nijedan dogovor zbog stalnih sukoba sa liberalnim establišmentom. Ali sada u Beloj kući živi pravoverni globalista Bajden, na čije se zbližavanje sa Moskvom u SAD neće gledati kao na „smicalicu KGB-a". I Vašington, sudeći po nizu signala, sa udvostručenom snagom „zabacuje udicu" na predmet rusko-američkog saveza protiv Kine.

Tako je 4. maja, mese i po dana pre Ženevskog samita, uticajni časopis Foreign Affairs objavio upečatljiv članak u kojem je pozvao rukovodstvo SAD da „zabije klin" između Rusije i Kine, koristeći svaku mogućnost za to. Na primer, Amerikanci bi mogli da sa Rusima pronađu zajednički jezik u vezi sa Arktikom, ne dajući Kini da postane arktička država. Osim toga, treba da ubede Indiju da kupi još više oružja od Rusije, što se naravno neće dopasti Kinezima.

Ali, mameći Moskvu u savez protiv Pekinga, SAD aktivno koriste i štap, ne samo šargarepu. Tako su samiti G7 i NATO, uoči susreta u Ženevi, imali jedan cilj - pokazati Putinu da Bajden govori s njim kao lider ujedinjenog Zapada. Što znači da je ruskom lideru vreme da izabere: ili da se pridruži antikineskom savezu na strani demokratije, ili da dobije novu rundu hibridnog rata kao lider „autoritarne internacionale".

Verovatno da je tema obuzdavanja Kine postala centralna na pregovorima u Ženevi. U svakom slučaju, na pres-konferenciji nakon nje, Bajden je jasno rekao: Putin nije zainteresovan za hladni rat, jer je ruska ekonomija slaba, a u blizini se ubrzano razvija Kina. Sledećeg dana, 17. juna, usledila je još direktnija izjava. Naime, Viktorija Nuland, zamenica državnog sekretara SAD za politička pitanja, ista ona dama koja je delila kolačiće na kijevskom Majdanu, izjavila je da je Džo Bajden pozvao Vladimira Putina „da razmisli o tome treba li da povećava zavisnost od Kine". Nagoveštaj je, kako kažu, više nego očigledan.

Da li će SAD uspeti da se Moskva i Peking sudare glavama? Nije baš sigurno. Rukovodstvo RF teško da će žrtvovati kineskog „vrapca u ruci" zarad američkog „goluba na grani", tim pre što SAD u svakom momentu mogu da izdaju čak i svoje najbliže saveznike. A u slučaju svađe sa Kinom, imaćemo na svojim granicama strašnog neprijatelja koji je spreman da nam oduzme Sibir i Daleki Istok. Tako da se Moskva, najverovatnije, neće složiti s tim da izvlači kestenje iz vatre u anglosaksonskom interesu.

Generalno, pokušaj Vašingtona da uvuče Rusiju u savez protiv Kine suviše je očigledna kombinacija: nju će lako pročitati bilo koji „salonski geopolitičar". Zato ne treba isključiti da razgovori na ovu temu predstavljaju samo dimnu zavesu koja treba da sakrije tajne kontakte ruskih i američkih elita povodom globalnijih pitanja.

Verzija br. 4.

Rusija i SAD se prilagođavaju „velikom restartovanju"

Strateška stabilnost, sajber bezbednost i ekologija - tako zvanično zvuče tri glavne teme rusko-američke agende. Sa strateškom stabilnošću je sve manje-više jasno: radi se o nuklearnom razoružanju i sprečavanju da hladni rat pređe u vrelu fazu. Sa sajber bezbednosti je takođe mnogo toga jasno - Moskva i Vašington se dogovaraju o pravilima igre na internetu. Ali, zar je ekologija zaista tako važna?

Zapravo, borba protiv globalnih klimatskih promena postala je gotovo centralna tema u dijalogu RF i SAD. Još u martu, Džo Bajden je faktički nazvao Vladimira Putina „ubicom" i pokrenuo hibridnu ofanzivu na svim frontovima. Ali ruski lider je krajem aprila učestvovao na klimatskom - onlajn - samitu, koji je organizovao američki predsednik. Na taj način je stavio do znanja da neće ostati po strani od modernog „zelenog" trenda.

Dalje - bolje. Govoreći početkom juna na Peterburškom međunarodnom ekonomskom forumu (PMEF), Vladimir Putin je najavio velike ekološke projekte i pozvao preduzetnike da aktivnije ulažu u njih. A ranije se „zelenim" sektorima privrede nije poklanjalo mnogo pažnje u RF.

Konačno, od 12. do 15. juna, odmah posle Ženevskog samita, u trodnevnu posetu Moskvi je stigao specijalni predstavnik američkog predsednika za klimu, Džon Keri, kojeg su dočekali kao dragog prijatelja. Bivši američki državni sekretar izrastao je u uticajnog geopolitičkog stratega, kojeg je gotovo moguće upoređivati sa Henrijem Kisindžerom.

Razgovor o klimatskim pitanjima u Moskvi on je doživeo kao glavni ključ koji, prema Kerijevim rečima, „omogućava otvaranje drugih vrata".

Nova strategija? Pa i ne baš. Saradnja dve supersile oko globalnih (pa tako i ekoloških) problema počela je na prelasku 1960-ih u sedamdesete, kada je Bajden počinjao svoju karijeru. To je bio vrhunac hladnog rata, koji se pamti kao borba dva modela industrijskog razvoja i mesijanskih ideologija - liberalizma i komunizma. Sukob između SSSR-a i SAD ne jednom je stavio čovečanstvo na ivicu nuklearnog rata. Ali konkurencija dva sistema umnogome je doprinela društvenom napretku bez presedana, sa obe strane „gvozdene zavese".

Sredinom 1960-ih godina, rukovodstvu SAD i SSSR-a je postalo jasno: „industrijski banket" ne može večno trajati. Sukob dva nuklearna diva, ubrzan razvoj industrije, povećanje životnog standarda miliona ljudi - sve to je dovelo do velikog broja globalnih kriza. Među njima, bila je i pretnja „atomskim samoubistvom", uništenje biosfere Zemlje, iscrpljivanje resursa i ogroman rast svetske populacije.

Šta raditi? Očigledno, pre svega je potrebno zaustaviti trku u potrošnji i tražiti modele razvoja koji predviđaju harmonični suživot čoveka i prirode. Dalje su moguća dva osnovna scenarija:

Prelazak na model ekonomičnije, ali i pravičnije raspodele resursa među svim stanovnicima planete. Pritom, brigu za životnu sredinu ne bi trebalo da prati uspostavljanje nadljudske kaste, zajedno sa uništavanjem i osiromašenjem miliona „dodatnih usta".

Stvaranje ekološki čistog raja za uski sloj elite, sa smanjenjem broja stanovnika i strogom kontrolom nad onima koji necie potpasti pod smanjenje.

Po svemu sudeći, krajem 1960-ih, elite vodećih zemalja na svetu, uključujući SAD i SSSR, izabrale su upravo drugi scenario. Godine 1968. italijanski privrednik, generalni direktor automobilskog koncerna Fiat, Aurelio Pečei, osnovao je „Rimski klub", pozvavši naučnike i političare iz kapitalističkih zemalja i zemalja socijalističkog bloka da se ujedine, kako se govorilo, za spašavanje Zemlje.

U svojim izveštajima „Rimljani" su postavili čovečanstvu nemilosrdne dijagnoze i direktno ili indirektno predlagali skroz radikalne mere lečenja:

Prelazak na šine „održivog razvoja". Pošto industrijska trka i opsesija ekonomskim uspesima dovode do iscrpljivanja resursa i zagađenja životne sredine, već sredinom 21. veka čovečanstvo će dostići „granice rasta". Jedini način da se izbegne ekološka apokalipsa jeste ujedinjavanje snaga i donošenje oštrih mera za sprečavanje katastrofe. U suštini, koncepcija „održivog razvoja" predviđa suzbijanje naučnog i tehnološkog napretka i ukidanje socijalne države pod izgovorom spasavanja planete.

Kraj hladnog rata i potpuno nuklearno razoružavanje. Ovom cilju, prema mišljenju eksperata „Rimskog kluba", potrebno je da pre svega teže supersile SAD i SSSR. Tako je i bilo - upravo 1960-70-ih godina Moskva i Vašington su počeli da rade na zaustavljanju trke u naoružanju.

Regionalizacija. Prema planovima „Rimskog kluba", bipolarni svet pod pokroviteljstvom Mosvke i Vašingtona trebalo bi da zamene makroregioni. Razlike u životnom standardu među njima uskoro će se izravnati - ljudi će živeti skromno i u Švedskoj i u Zimbabveu. Na kraju procesa, „komadicii stakla" multipolarnog sveta formiracie jedan „mozaik" globalne superdržave

Demografska kontrola. Čovečanstvo će morati da pređe na „planiranje porodice" kako bi izbeglo prenaseljenost planete. Pod ovim nejasnim formulacijama skrivaju se neomaltuzijanski planovi o smanjenju stanovništva za koje su dobra sva sredstva - od ratova i epidemija do masovnog širenja narkomanije.

Smanjivanje demokratije. „Rimljani" naravno nisu to rekli tako otvoreno, ali u svojim izveštajima oprezno su se zalagali za prenos vlasti na nadnacionalna upravljačka tela sastavljena od intelektualaca. To jest, oni su govorili o stvaranju kvazikastinskog društva, svetskoj „osveti elita" i gušenju „ustanka masa" pod slobodoljubivim stegom koji je pratio celu modernu eru.

Formiranje opšteplanetarne svesti. Prema rimskim „mudracima", čovečanstvo treba da ostvari svoje „duhovno jedinstvo". Upravo 1960-70-ih godina postao je popularan Njuejdž pokret (NewAge - nova era), čiji „proroci" su pokušavali da sintetizuju različita religiozna verovanja na okultno-gnostičkoj osnovi. A u periodu 1962-1965. održan je Drugi vatikanski sabor na kojem je Sveta stolica prvi put priznala da u svakoj konfesiji postoji „zrno istine". To je podstaklo ekumenske procese - papa je preuzeo ulogu vesnika globalizacije, radecii na stvaranju jedinstvene svetske kvazireligije.

Zašto su se elite SSSR-a i SAD 1970-ih tako lako složili sa agendom „Rimskog kluba"? Odgovor je očigledan: obeciano im je istaknuto mesto za zajedničkim stolom svetske vlade.

Danas, realizacija ambicioznih planova nadnacionalih elita stiže do svog finiša - pod okriljem pandemije korona virusa.

sledećoj fazi globalizacije iskreno je pisao prošle godine Karl Švab, osnivač i koordinator Svetskog ekonomskog foruma, u švajcarskom Davosu. U svojoj knjizi „Kovid 19: veliki restart" on je spojio fundamentalne ideje „Rimskog kluba" sa savremenim trendovima. Glavni princip nove etape globalizacije treba da postane ekološka prihvatljivost - čitave industrije moraće da budu žrtvovane zarad „zelenih" sektora privrede. Pritom, čeka nas serija bolnih, ali navodno nužnih procesa:

Prelazak na „inkluzivni kapitalizam". Sva moć treba da bude koncentrisana u rukama najvećih korporacija, koje če sa svoje strane preuzeti društvenu odgovornost. Štaviše, milioni malih preduzeća će propasti, potražnja će se smanjiti, privatna svojina biće ukinuta, a redovi srednje klase značajno će se prorediti. Upravo u tome će se sastojati tzv. „održivi razvoj" (kao da razvoj može biti održiv?).

Završetak Četvrte industrijske revolucije na bazi veštačke inteligencije, kao i bio-, nano-, informacionih i kognitivnih tehnologija. Švab tvrdi da će ove promene dovesti do „fuzije fizičkog identiteta čoveka sa njegovim digitalnim i biološkim identitetom". To jest, većina ljudi će uglavnom živeti u digitalnom svetu, pod nadzorom anonimnog Velikog brata.

Ukidanje dolarskog finansijskog sistema i prelazak na digitalnu kriptovalutu (uz odumimranje papirnog novca).

Robotizacija rada i uvođenje osnovnog dohotka za nezaposlene.

Stvaranje globalnog sistema zdravstvne zaštite. Predviđa se redovno testiranje, obavezna vakcinacija i izdavanje sanitarnih pasoša, što će omogućiti manipulisanje zdravljem i genetskim fondom miliona ljudi.

Izložene teze nisu spekulacije teoretičara zavere, već gotovo doslovni citati iz knjiga i govora ovog uticajnog zapadnog intelektualca. Pritom, elite većine zemalja, uključujući SAD i Rusiju, kao da njegovo delo doživljavaju kao programski dokument.

Oni se tokom pandemije korona virusa ponašaju veoma sinhrono, poštujucii sve direktive Svetske zdravstvene organizacije (SZO). Indikativno je da je upravo 16. juna, na dan održavanja Ženevskog samita, gradonačelnik Moskve Sergej Sobjanjin naredio vakcinaciju određenih kategorija stanovništva i uvođenje QR kodova u restoranima glavnog grada (istina, kasnije je ta mera ukinuta). Nije iskuljučeno da će snage koje stoje iza Bajdena, sada iskoristiti sve štapove i šargarepe, kako bi uključili rukovodstvo RF u izgradnju novog svetskog poretka.

Uzgred, Ženeva je s razlogom izabrana kao mesto održavanja rusko-američkog samita. Švajcarska je najvažniji igrač iz senke u okviru Zapadne civilizacije, gde kuca finansijsko srce Evrope i žive najuticajniji predstavnici evropske elite. Upravo tu je pisao svoju knjigu Karl Švab, i upravo tu se od 2008. nalazi sedište „Rimskog kluba".

Verzija br. 5.

Amerika se bori za svoje mesto u multipolarnom svetu

Posle kraha „crvenog projekta", SAD su se našle u ulozi bezuslovnog lidera globalizacije, koju oni već 30 godina sprovode prema svojoj slici i prilici. Šta je suština američkog projekta?

U ekonomiji on predviđa stvaranje jedinstvenog svetskog tržišta i dolarskog finansijskog sistema. Celokupna trgovina među zemljama odvija se u dolarima - valuti koja nije vezana za zlato. To omogućava SAD da nekontrolisano štampaju zelene novčanice sa likovima svojih predsednika, da naduvavaju finansijske balone i uvećavaju piramidu dugova.

U geopolitici, to je izgradnja i konzervacija unipolarnog sveta predvođenog Vašingtonom. SAD su stvorile čvrstu vertikalu moći: jedne zemlje postaju saveznici, druge partneri, treće konkurenti, a četvrte - potpuno izopštene iz ove zajednice. Ali, svaka od njih delegira Americi deo svog suvereniteta.

U duhovnoj sferi - širenje liberalnih vrednosti u njihovom sjajnom postmodernističkom pakovanju.

Prema mišljenju Vašingtona, svaka civilizacija pre ili kasnije staće pod steg nove progresivne religije. A ako se neko ne slaže? Onda jeretika čeka „lomača" u vidu informaciono-psihološkog rata, obojene revolucije i u posebno zapuštenim slučajevima (Jugoslavija, Irak, Libija) „humanitarnog bombardovanja".

Nepotrebno je reći da su SAD dale izuzetan doprinos napretku globalizacije u 20. i na početku 21. veka. Ali, specifičnost američkog projekta je takva da su na određenoj etapi SAD bile same osuđene da postanu prepreka na putu ka „vrlom novom svetu". Izgleda da je ta etapa već počela: nadnacionalne elite su započele konačno smanjivanje Pax Americana (Američki mir). Nema tu ništa lično - sasvim objektivni razlozi ih guraju da preduzmu odlučne mere.

Američki projekat ima ekonomske manjkavosti. Kao što smo već rekli, da bi se uspešno razvijao, kapitalizam stalno mora da se širi, upijajući deo nekapitalističke periferije (tamo može da se šalje roba, a odatle da se uzimaju sirovine). Posle poraza SSSR-a u hladnom ratu, kapitalistički sistem predvođen SAD apsorbovao je čitav svet. To znači da ne može dalje da se širi. Zato kapitalizam počinje da jede sam sebe - finansijski sektor se odvaja od realne ekonomije, naduvani berzanski baloni prelaze granice zdravog razuma, a piramida dugova raste do nebesa. Pre ili kasnije nastupa trenutak istine - i cela svetska ekonomija upada u vrtlog velike krize.

SAD je glavni neprijatelj „održivog razvoja". Upravo Amerika predstavlja najvećeg zagađivača životne sredine i najpohlepnijeg potrošača svetskih resursa. Stoga se čitave grane njene industrije moraju uništiti uz pomoć „zelenog dogovora", a životni standard spustiti do nivoa životnog standarda Rumunije.

Vašington plaši sve svojom agresivnošću. Deo američkog establišmenta je u velikom iskušenju da sve probleme reši Trećim svetskim ratom. Da, globalni rat bi omogućio ponovno pokretanje dolarskog finansijskog sistema, izvlačenje ekonomije iz depresije i utapanje evroazijskih konkurenata u talasima haosa. Ali u praksi svetski rat može u svakom trenutku da postane „nuklearni Armagedon", koji neće poštedeti nikoga, uključujući i nadnacionalne elite. Zato ludom američkom kauboju treba brzo oduzeti revolver i oterati ga u njegov salun.

Unipolarni svet doživljava krizu legitimiteta - stanovnici i elite drugih zemalja jednostavno nisu spremni da dobrovoljno prihvate američku hegemoniju. Milioni ljudi (a među njima i najuticajniji) iskreno ne razumeju zašto je Vašingtonu dozvoljeno da sam odlučuje o sudbini čovečanstva. Rezultat toga da je liderstvo Vašingtona nailazi na pasivni, a ponekad i na aktivni protest u raznim delovima planete. Zbog toga je potrebno hitno promeniti koncept globalizacije.

A šta ako „jedinu velesilu" zameni multipolarni svet? Ovo cie oduševiti milione običnih ljudi, opčinjenih iluzijom jednakosti. Šta će se desiti ako se vrhuške najvećih zemalja oslobode diktata Vašingtona i zauzmu počasno mesto u „internacionali elita"? To cie učiniti da sa više entuzijazma uklope svoje zemlje u „hrabri novi svet".

Zapadne vrednosti nisu sposobne da ujedine čovečanstvo. Nema spora da liberalna ideologija, koju promovišu SAD, ima ogromnu popularnost, posebno među omladinom. Ipak, generalno, nju odbacuju milioni ljudi u celom svetu, zato što protivreči njihovim vekovnim kulturnim tradicijama i povezuje se sa agresivnim misionarskim radom Zapada. Zato je potrebno delovati suptilnije - na pozadini niza globalnih kataklizmi, treba nenametljivo ponuditi čovečanstvu neku vrstu planetarne doktrine koja sintetizuje različita lokalna uverenja, ideologije i sisteme vrednosti. Rezultat toga biće da će svaki stanovnik Zemlje videti deo sebe u ovom „ogledalu" i... prihvatiti novu stvarnost.

Stoga, niz fundamentalnih razloga primorava nadnacionalne elite da pređu iz unipolarnog u multipolarni svet. Istina, posle nekog vremena, on će se pretvoriti u jedinstvenu globalnu kvazidržavu - uglavnom digitalnu, kojom se upravlja na principu mreža. Biće to „svet bez polova" - bicie nemogucie definisati njegov glavni grad, kao što je danas nemogucie definisati „glavni grad interneta". U naše vreme, bilo koji antiglobalista može da baci kamen na američku ambasadu bilo gde u svetu, u novoj realnosti neće biti jasno gde treba baciti kamen. Vlast će biti svugde i nigde.

Ali da bi uskoro došlo ovo novo doba, potrebno je oslabiti Ameriku do potrebnog stanja i uklopiti u nadolazeciu geopolitičku arhitekturu. Izgleda da sada taj zadatak rešava nadnacionalna vrhuška zajedno sa elitama najvećih država sveta i delom američkog establišmenta. Pritom taj proces neverovatno liči na scenario po kojem je u periodu 1970-1990-ih tekla demontaža SSSR-a.

Obratite pažnju kako se u poslednjih 20 godina smanjila uloga SAD! Tačno je, SAD su još uvek jedina supersila, ali njihovu ekonomiju podriva nova „velika depresija", a položaj hegemona - nagli uspon regionalnih igrača. Ali, najtužnije za SAD je to što nekad optimističku, u budućnost zagledanu zemlju, iznutra razjedaju crvi krize.

Promena američkog „mentalnog koda". Na fonu pokreta Crni životi su važni (BLM), mediji obasipaju Amerikance porukama da je njihova zemlja lišena velike misije i prava na moralno liderstvo. Bela većina treba da plati i pokaje se za decenije ropstva, rasizma, agresivnih ratova i kapitalističke eksploatacije. Kakav je to samo šou sa razmetljivim klečanjem pred potomcima ugnjetenih!

Duh građanskog rata. Predsednički izbori 2016. i 2020. podelili su Ameriku na liberalne globaliste i konzervativne nacionaliste. Predstavnici obe struje žive u paralelnim medijskim svetovima, boreći se jedni protiv drugih na internetu. Na toj pozadini, američko društvo postaje podložno radikalnim ideologijama. Tako je omladina sve naklonjenija socijalizmu, što je pokazao ogroman uspeh „crvenog" senatora Bernija Sandersa. Nisu manje popularne ni krajnje desne ideje - moćan talas koji je na vrh izbacio Donalda Trampa. Pritom, politička polarizacija se već preliva na ulice - setite se upada u Kapitol i pogroma aktivsta pokreta BLM.

Kriza političkog sistema. Godine 2016. za polovinu Amerikanaca Donald Tramp je bio „seksista, rasista i ksenofob kojeg su izabrali ruski hakeri". A sada je Džo Bajden za drugu polovinu Amerikanaca - „izlapeli starac" koji je falsifikovao izbore i nezadovoljne proglasio „unutrašnjim teroristima".

Parada suvereniteta. Sve češće se Amerikanci zalažu za nezavisnost svoje države od Vašingtona. Ima sve više pristalica „nezavisnosti" u ultraliberalnoj Kaliforniji i u južnom konzervativnom pojasu, gde se lokalne vlasti već same bore protiv ilegalne imigracije i pooštravaju izborne zakone da bi izbegli ponavljanje falsifikata iz novembra 2020.

Postavlja se pitanje: zašto se američka vrhuška tako lako složila sa demontažom svoje imperije? Očigledno, ona se nada da će posle kraha SAD zadržati za sebe posebno mesto u „internacionalnoj eliti". Istina, za mesto pod tim suncem moraće da se izbore. Vašington sada vodi tajne pregovore sa ključnim igračima, nadajući se da će isposlovati za sebe prihvatljive uslove prilikom prelaska na multipolarni svet.

Nije isključeno da je u toj diplomatskoj igri Rusiji dodeljena neka posebna uloga. Ali, kako onda objasniti antiruske ispade Džoa Bajdena pre i posle Ženeve? Verovatno, banalnim blefom. Sve dok SAD imaju moć, poušavaju da vode pregovore sa pozicije sile. I to je razumljivo - ostalo je suviše malo vremena do konačnog zalaska imperije...

Verzija br. 6.

Rusiju „uključuju" u novi pojekat globalizacije

Ne samo da se Amerika ugrađuje u novi globalni projekat - takav scenario nije manje aktuelan ni kada je Rusija u pitanju. Pritom je taj proces, kao i u slučaju SAD, startovao 1960-70-ih godina, pod kontrolom „Rimskog kluba".

Generalni direktor koncerna Fiat, Aurelio Pečei je 1966. godine otvorio u SSSR-u fabriku „AvtoVAZ", koja je ubrzo počela da proizvodi lade i žigulije. Prema rečima uticajnog Italijana, ovaj projekt je bio zamišljen kao nož za otvaranje „konzerve socijalističkog lagera". Ali, takvi „noževi" nisu bili potrebni samo u ekonomiji. I 1968. godine, sinjor Pečei je otvorio „Rimski klub", koji je trebalo da ujedini političare i intelektualce Zapada i Istoka.

Očigledno je da su „Rimljani" predložili vrhuški SSSR-a važan dogovor. Trebalo je da sovjetski aparatčici u svojoj zemlji sprovedu radikalne reforme, da izdaju „crveni projekat" i da fragmente carstva uklope u globalni svet. Zauzvrat im je obeciana mogucinost ličnog bogacienja u okviru privatizacije, kao i ulazak u klub globalnih vladara. I, sovjetska vrhuška se složila - zaista su želeli da sede za istim stolom sa zapadnim elitama

Intresantno je da je 1970-ih godina pojstojao izbor, koja će od dve supersile, SAD ili SSSR, prva „poći na klanje". U početku se činilo da će prve biti upravo SAD. „Crveni projekat" tada je samouvereno odnosio pobede u zemljama trećeg sveta i privlačio ogroman broj pristalica na Zapadu, a SAD su padale u ekonomsku krizu i teško preživljavale „vijetnamski sindrom". Ipak, na kraju su zapadni scenaristi rešili da ne rizikuju. I krajem 1980-ih oni su izbacili iz šina SSSR, a zatim, sa zakašnjenjem od 30 godina, Ameriku.

Glavni subjekt preobražaja po receptima „Rimskog kluba", u našoj zemlji postao je... Komitet za državnu bezbednosti (KGB), a posebno njegov svemoćni šef Jurij Andropov. To je i razumljivo - u domaćoj realnosti teško je naći efikasniju zatvorenu strukturu, koja ima moćan korporativni duh i sposobnost rada sa informacijama.

Na predlog Andropova ostvareni su ozbiljni kontakti sovjetskih intelektualaca sa „Rimskim klubom" i ostvareni prvi tržišni eksperimenti. Na kraju, u severnoj prestonici, pod kontrolom KGB-a, stvorena je „avangarda perestrojke" - tim mladih reformatora predvođenih Anatolijem Čubajsom i „Lenjingradski rok klub" koji je ovoj epohi promena dao zvučnu podlogu.

Sam Andropov nije doživeo da vidi realizaciju svojih planova, na mestu generalnog sekretara bio je samo od 1982. do 1984. godine. Ali, uspeo je za to vreme da promoviše izvršioca - pričljivog stavropoljskog aparatčika Mihaila Gorbačova, koji se složio da žrtvuje svoju zemlju „u interesu celog čovečanstva". Zanimljivo je da su parole perestrojke kao prepisane iz izveštaja „Rimskog kluba". Tako je Gorbačov propovedao „novo mišljenje", prioritet univerzalnih ljudskih vrednosti" nad nacionalnim interesima, novu epohu međusobne zavisnosti, približavanje socijalizma i kapitalizma i izgradnju „zajedničke evropske kuće". Samo spolja dobrim namerama perestrojke bio je popločan put koji je vodio do paklenih previranja.

Otrežnjenje je nastupilo već tokom 1990-ih. Tvroci perestrojke iz nomenklature i organa državne bezbednosti su shvatili da je umesto približavanja Rusija dobila šok terapiju, umesto „novog mišljenja" - unipolarni svet predvođen SAD, a umesto „zajedničke evropske kuće" - širenje NATO na Istok. Pritom, zapadne elite nisu želele da ih uključe u razvoj scenarija globalizacije.

Primorati drznike da se pridržavaju dogovorenog bilo je nemoguće - zemlja se rašivala po svim šavovima, ekonomija je bila u ruinama, a oligarsi su postepeno preuzimali vlast.

Zaključak: ruska vrhuška bliska službama bezbednosti počela je odlučno da deluje. Krajem 1990-ih i početkom 2000-ih godina, izašla je iz senke, uzela poluge vlasti u svoje ruke i na mesto predsednika postavila svog protežea. Bukvalno za 20 godina uspeli su da reše niz problema. Rusija je pobedila u Drugom čečenskom ratu, odbranila teritorijalni integritet, obnovila državni aparat, lagano odgurnula oligarhe od političkog kormila i omogućila društvu predah posle „strašnih devedesetih".

Osim toga, rukovodstvo RF stvorilo je savremenu armiju, modernizovalo raketno-nuklearni štit, oživelo odbrambenu industriju, koja je postala „inovacioni motor" domaće ekonomije. Rusija se tako preobratila u prilično uticajnu državu, koja poseduje visok stepen suvereniteta i sposobna je da igra svoju igru na svetskoj pozornici, npr. u Siriji.

Zajedno s tim, poslednjih godina, u RF su ojačale i suprotne tendencije. Privreda u celini, civilna industrija, nauka, obrazovanje i kultura - u svim tim sferama nije bilo naročitog napretka, ali se zato primećuje kretanje prema glogalnom svetu.

Tako, bolonjski sistem studiranja olakšava odliv mozgova na Zapad. Potreba zaposlenih na vodećim univerzitetima u zemlji da objavljuju svoje članke u vodećim stranim časopisima na engleskom jeziku predstavlja kolonizaciju ruske nauke. Čak je i u Ruskoj pravoslavnoj crkvi ojačao prokatolički lobi. On priprema teren za neprimetnu transformaciju ruskog „mentalnog koda" i spajanje s Vatkanom, koji radi na stvaranju jedinstvene svetske religije na okultno-paganskoj osnovi.

I to su samo neki primeri!

Ali, kako objasniti takvu dualnost savremene ruske politike? Navešćemo dve glavne verzije.

Rukovodstvo RF pokušava da se sa pozicije sile dogovori o integraciji u globalni projekat. Pošto zapadne elite još nisu primile našu elitu u svoje redove, ona je prinuđena da ojača Rusiju kao svoje utvrđenje - samo tako je moguće steći solidne pregovaračke pozicije. Nije isključeno da je i to razlog držanja čvrstih pozicija u dijalogu između Moskve i Vašingtona. Rukovodstvo RF je spremno na neke ustupke, ali zapadne elite moraju da vide gde su naše „crvene linije". Tako je uoči susreta u Ženevi Vladimir Putin direktno rekao da, što se Moskve tiče, uvlačenje Ukrajine u NATO neće ostati bez posledica.

Rusko rukovodstvo pokušava da pod maskom prozapadnih tendencija stvori uslove za sticanje punog suvereniteta. U Moskvi odlično shvataju: globalizacija je otišla predaleko, a Rusija nema mogućnosti koje je imao SSSR, za otvoreno neprijateljstvo sa nacnacionalnim establišmentom. Takav put jednak je potpisivanju smrtne presude i sebi i zemlji. Šta onda raditi? Lukavo igrati svoju igru. Moguće je da ruska vrhuška pokušava da kod zapadnih partnera stvori iluziju nepovratnosti njenog globalističkog izbora - otuda negativne tendencije u nizu oblasti. U stvarnosti, Rusija tajno sprema suvereni „istorijski projekat" koji će predstaviti čovečanstvu. Potrebno je samo dočekati odgovarajući trenutak i - „raketa", koja stoji na tajnom kosmodromu, biće izbačena u orbinu pred očima začuđene publike.

Zapravo, prema ovom scenariju, veci je sprovedena vojna reforma. Sećate se: samo lenji nisu oplakivali propast vojske kad je ministar odbrane postao Anatolij Serdjukov. Ali, prošlo je nekoliko godina i - dobili smo savremene Oružane snage, sposobne da rešavaju krupne borbene zadatke u Siriji.

Naravno, zapadne nadnacionalne elite zainteresovane su da pokvare svaku samostalnu igru ruskog rukovodstva i da privuku Rusiju u novi projekt globalizacije. Oni će iskoristiti sve instrumente, uključujući oštru retoriku Bajdenove administracije, samo da bi prinudili Moskvu da načini „pravilan izbor".

Koriste se i vrlo primamljive ponude. Ne isključujem mogućnost da je Zapad čak spreman da obezbedi Rusiji seriju blistavih geopolitičkih pobeda - sve do vraćanja Ukrajine i bivših sovjetskih republika u rusku orbitu. Da li se samo greškom, na Bajdenovim društvenim mrežama prošle nedelje pojavila karta na kojoj je Krim obojen kao ruska teritorija? I, sa dobrim razlogom, u biblioteci vile La Granž, u kojoj su 16. juna održani pregovori dva predsednika, na najvidljivijem mestu stajao je globus iz 1833. godine. Na njemu je Amerika nacrtana bez niza svojih zapadniih država, dok se Rusija prostire od Poljske sa Finskom do Aljaske.

Naravno, sve ovo naša zemlja neće samo tako dobiti. U zamenu za geopolitički trijumf, naša elita će morati da plati visoku cenu. Pritom, glavni zadatak naših neprijatelja je da tako promene „mentalni" kod naroda ruske civilizacije, kako bi ugrađivanje RF u zapadni projekat postalo nepovratno. A sa gubitkom „duhovnog" suvereniteta, neizbežan je i gubitak ekonomske i političke nezavisnosti.

Da li će naša vrhuška to uraditi? Odgovor na ovo pitanje saznaćemo u narednim godinama ili čak narednim mesecima.

Ali nije potrebno pratiti samo događaje na međunarodnoj areni, gde našu zemlju možda očekuje niz briljantnih pobeda. Mnogo veću pažnju treba usmeriti na oblasti kao što su medicina, nauka, industrija, obrazovanje, kultura, crkva.

Upravo tu se rešava glavno pitanje našeg vremena - da li će Rusija da posatne deo stranog globalnog projekta ili će da predloži svetu alternativni model razvoja.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane