Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Kako su me tri diktatora udarala po glavi (3)

Ko je bio tajni čitalac mog romana

Petar Kočić, pisac jedne od najboljih satira u svekolikoj srpskoj književnosti, „Jazavac pred sudom", zapisao je pred smrt: t;U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh, u ropstvu vajme i umrijeh.Gledao je u budućnost, kao i svi veliki pisci. U mom slučaju treba samo umesto ropstva reći diktatura.Po mom „računanju vremena", život mi je počeo 1945. godine, kad sam pošao u školu u Žitnom Potoku. Otad mi se računa vreme. Ono ranije, kad sam se rodio 1936. godine u Nišu, bila je monarhija, kraljevina, to se ne računa, a nisam ni zapamtio. To vreme je poraženo u građanskom ratu, otpisano u potonjem periodu.

Ivan Ivanović

Dakle, nekako sam preživeo druga Tita! Istina, posle njegove smrti u Jugoslaviji se ništa bitno nije promenilo: I posle Tita vladao je Tito, odnosno zavet njegovog Pisma. Ipak, vreme nije stajalo.

Tok događaja je hteo da sam se ja u litaeratru vratio posle Titove smrti. Tito je umro 1980, a već naredne 1981. godine „Crveni kralj" je ponovo aktuelizovan. Naime, iznenada sam dobio ponudu od Pozorišta na Terazijama, tačnije od njegovog umetničkog direktora, reditelja Radoslava Zlatana Dorića, da za potrebe pozorišta napišem dramu po motivima „Crvenog kralja". Kako sam ja tu dramu već imao (sa jednog konkursa), posao mi je bio olakšan. Za kratko vreme napisao sam "Fudbalsku groznicu šezdesetih".

No nije išlo kako je Zlatan Dorić zamislio. Više od godinu dana Dorić je uzaludno pokušavao da dramu postavi na scenu svog pozorišta, ali Savet Pozorišta na Terazijama odbio je da "Groznicu..." stavi na repertoar. No, Dorić se nije predavao. uspeo je da ubedi amatersko pozorište Studentskog grada na Novom Beogradu, (dom u kojem sam kao student uglavnom ilegalisao!), DES (Dramski eksperimentalni studio), pre svega upravnicu pozorišta Nađu Dacić, da pripremi predstavu po zabranjenom romanu.

Probe su trajale veoma dugo i odvijale su se u nenormalnim okolnostima. Nedostatak osnovnih sredstava i veliki broj glumaca činili su se kao nepremostiva prepreka. Izgledalo je da od posla neće biti ništa.

Osim toga, na pozorište, pre svega na upravnicu Nađu Dacić, vršeni su veliki politički pritisci da studenti odustanu od posla. Ali hrabra studentkinja odbila je sve ucene i izgurala posao do kraja. A studenti ne bi bili studenti kad bi se dali tek tako zastrašiti. Naravno, glavnu ulogu u svemu tome odigrao je reditelj Zlatan Dorić, kome je pripremanje drame postalo opsesija. Iako je dobro znao da će od toga imati samo štete, uspeo je da posao privede kraju.

"Fudbalska groznica šezdesetih" premijerno je prikazana 12. maja 1983. godine na velikoj sceni Doma kulture Studentski grad. Moguće je da sam pristrasan, ali to je bila velelepna predstava! Scena je bila sva u pokretu, dinamična i eksplozivna, uvek puna izvođača; na pozornici se odvijao čitav život, surov i ostrašćen do maksimuma. Čak se igrala i fudbalska utakmica!

Karakteristično je da je na predstavu došla čitava tadašnja opozicija. Ovoga puta vlasti nisu pribegle direktnoj zabrani, ali su predstavu skinule drugim sredstvima. Kad je uprava Doma kulture videla da čitav liberalni Beograd dolazi da vidi predstavu i da se tu skupljaju opozicionari, otkazala je studentima salu. Pozorište je ostalo bez scene, a glomazan dekor (tribina fudbalskog stadiona) nije bio podesan za gostovanje na drugim pozornicama.

Šansa za promociju predstave bila je takmičenje amaterskih pozorišta koje se održavalo svake godine. DES je na tom takmičenju redovno odnosio veliki broj nagrada, budući da je ovo pozorište bilo jedno od najboljih amaterskih pozorišta u zemlji. Ali, te godine je komunistički žiri (zapamtio sam da je u žiriju bio i dramski pisac Slobodan Stojanović iz Požarevca!) u potpunosti ignorisao Desovu "Groznicu..." Prvi put se desilo da DES ne dobije nijednu nagradu od dvadesetak. Sećam se kako su studenti, sa suzama u očima, dobacivali žiriju: "Lopovi! Lopovi! Pokrali ste nas!"

Onda su došli ispiti i predstava se prirodno osula. Na jesen nije mogla da bude obnovljena. Sve u svemu, bilo je desetak izvođenja. Ipak, odigrala je prvorazrednu ulogu u povratku "Crvenog kralja".

Naime, novinar Duge Milomir Marić, pisac proslavljene knjige "Deca komunizma", napisao je u Dugi obiman tekst o predstavi. Nema sumnje da je činjenica da "Fudbalska groznica šezdesetih", nastala iz "Crvenog kralja", nije bila zabranjena, odigrala presudnu ulogu da se redakcija BIGZ-a odluči za ponovno štampanje zabranjenog romana.

Dok su trajale pripreme za predstavu, 1982. godine, tada moćni BIGZ mi je objavio „Arizane", koji su dotle čitavih deset godina bili utamničeni. Za razliku od „Crvenog kralja", „Arizani" su, bar u početku, bili prećutani od književne kritike, ali su od čitalačke publike bili izvanredno primljeni. Mogu da kažem da se celu tu godinu u Beogradu samo o njima govorilo, roman su čitali svi, od radnika do akademika! Ako me je odbacila država, prihvatio me je narod, a to je veća nagrada. Uostalom, to je shvatila i Redakcija BIGZ-a kad je „Arizane" „ovenčala" svojom, tada ustanovljenom, Bigzovom nagradom. Uz Mešu Selimovića, postao sam prvi laureat te, tada uvažene a danas ukinute, književne nagrade.

Ne samo to. Novo izdanje "Crvenog kralja" desilo se u BIGZ-u 1984. godine, u džepnom izdanju od 50.000 primeraka. Ne znam kako je došlo do ponovnog objavljivanja mog romana, kao što ne znam ni kako je došlo do njegove zabrane. Da li je to bila politička odluka ili je redakcija BIGZ-a (glavni urednik Vidosav Stevanović) to učinila na svoju ruku?

Pre bih rekao da je u pitanju bilo ovo drugo, a za to mi argument pruža jedan politički stav koji je izrečen ubrzo posle objavljivanja novog izdanja "Crvenog kralja". Naime, pošto je BIGZ dao u Politici jednu provokativnu reklamu za prodaju "Crvenog kralja", urednici su bili pozvani u Državnu bezbednost na "informativni razgovor".

Ubrzo potom štampa je objavila izlaganje novog predsednika Saveza komunista Srbije, Ivana Stambolića, na jednom skupu koji je bio upriličen povodom stanja u srpskoj kulturi. Partijski čelnik je rekao da je nedopustivo da se afirmišu knjige koje nemaju umetničku vrednost samo zato što su bile politički slučaj. U stvari, samo je replicirao presudu Vrhovnog suda Srbije. Time je stavljena tačka na sudbinu "Crvenog kralja", BIGZ nije objavio novo izdanje, iako je prvo prodato za godinu dana (sve druge knjige u džepnom izdanju su doživele više izdanja), a nije prihvatio ni moj novi rukopis. Bio sam osuđen na ilegalu, na Alteru!

Tako, komunistička ocena o "Crvenom kralju" kao delu sumnjive umetničke vrednosti, izrečena još za vreme Tita, prihvaćena u krugovima oko Draže Markovića, prenela se i na krugove Ivana Stambolića, što važi do današnjeg dana. Pad komunizma nije doneo rehabilitaciju "Crvenog kralja", jer nije došlo do revizije komunističkih ocena i novog vrednovanja umetničkog stvaralaštva.

No time mi nisu bila zatvorena otškrinuta vrata srpske književnosti. Roman „Jugovac ili Kako ući u istoriju" (u tri knjige, po mojoj oceni moje najbolje delo) ipak sam nekako objavio kod privatnih izdavača (1988. i 1989. godine), a odmah po izlasku iz štampe treće knjige tada važan Dom omladine mi je upriličkio promociju. Opet na okupu sva opozicija, iako još uvek neregistrovana. Ne sećam se tačno ko je sve govorio, profesor filozofije Miladin Životić svakako (napisao je zapaženi pogovor za prvu knjigu), čini mi se i sociolog kulture Ratko Božović. Karakteristično je bilo to da je promocija održana upravo u vreme kad su u Kuršumliji i Blacu u antibirokratskoj revoluciji rušena stara rukovodstva, pao je i onaj Korčagin koji je u Toplici tražio moju glavu. (To su mi javili u toku promocije!)

Sa „Jugovcem..." umalo je moglo da mi se desi da ponovim „Crvenog kralja". Naime, Redakcija Radio-Telvizije Srbije pozvala me je da po romanu napišem seriju za Telviziju. To se desilo ovako. Urednica na Televiziji, i sama dramski pisac, Jelica Zupanc, radila je tada za Televiziju seriju Smešne priče. Imao sam čast da u seriju uvrsti dve moje priče, Džiku iz Džigolj i odlomak iz „Jugovca..." pod naslovom Krstaški rat u Jugovcu. Kako su priče dobro prošle, dobio sam navedenu ponudu. Napisao sam sinopsis i prvu epizodu (ukupno četrnaest epizoda) i otišao na Televiziju da potpišem ugovor. Ali... preko noći je izvršen „puč" na Televiziji, smenjeno je rukovodstvo koje me je pozvalo i ... od moje promocije nije bilo ništa. Novo rukovodstvo je bilo topličkih korena i iskopalo je staru sintagmu za mene: četnički pisac. Tako je Prokuplje preneto u Beograd!

No to nije bilo sve. U isto vreme Jeličin suprug, dramski pisac Miodrag Zupanc, napisao je za Pozorište na Terazijama dramu po motivima „Jugovca..." pod naslovom „Foteljerosi". Po halo efektu propao je i ovaj pothvat, iako je Zupanc imao ugovor sa Pozorištem. Još uvek su na vlasti u Srbiji bili Titovi partizani (ili njihovi potomci) pa za četničke potomke nije bilo mesta u srpskom umetničkom životu.

Ali, ona otškrinuta vrata su nastavila da se otvaraju, uskoro sam dobio ponudu koja se ne odbija od Književne zajednice Novog Sada da napišem roman o četničkom pokretu Draže Mihailovića! Godina je 1990, na vlast u Srbiji je zaseo Slobodan Milošević, čak se činilo da su dunuli neki novi vetrovi. Prihvatio sam ponudu urednika KZ Milorada Grujića i za godinu dana napisao trotomni roman „Braća Jugovići ili Kako izići iz istorije", kao da sam Dostojevski! Roman je izašao iste godine, Milorad Grujić je organizovao promocije diljem Srbije, četnici su prošli, komunisti se nisu usudili da ih tad napadnu, učiniće to kasnije.

Čak bi se moglo reći da sam u prvoj polovini devedesetih godina prošlog veka jedno vreme slovio kao pisac. Drugi hrabar reditelj, glumac Rade Vukotić, postavio je na scenu Pozorišta na Terazijama dramatizaciju „Arizana"; glumac Nikola Simić igrao je u naredne dve decenije moju novelu Šopska ambasada kao monodramu.

Čak sam se 1992. godine, prilikom proslave 75-godišnjice Topličkog ustanka, našao u komisiji za proslavu! Ne znam ko me je tamo „gurnuo", na čelu te komisije je bio Miloševićev čovek, general informacija (sic! - jedinstvena titula u celokupnoj ljudskoj istoriji!), Aleksandar Bakočević. Zapamtio sam da je u komisiji bio i episkop niški Irinej, kasniji srpski patrijarh, jer me je neko njemu predstavio, To je taj Ivan Ivanović, koji je napisao Crvenog kralja! Celikupno moje učešće u proslavi svelo se na vožnju u državnom autobusu do Prokuplja.

Još malo pa da postanem državni pisac! Srpski pisac!

No nisam naseo, Milošević me nije zaveo, kao tolike druge srpske pisce. Ne znam kako sam uspeo da me Milošević ne „prisvoji", Milovan Đilas je priznao da mu se to desilo. Za vreme Miloševića on po prvi put objavljuje u Jugoslaviji posle Tita! Istina, prve dve godine Miloševićeve vladavine čak su obećavale nekakve reforme i „prevladavanje komunističke prošlosti".

Da je to bila samo varka, himera, pokazaće događaji koji slede. Moguće je da sam to shvatio kad se nisam priključio akademicima koji su u Slobi videli „obnovitelja Srpstva".

No da vidimo prvo kako je drug Sloba „zajahao Srbiju", pošto mu se „otelo" da to učini sa Jugoslavijom. Budući da druge republike nisu htele takvog „jahača", Milošević se ograničio na Srbiju i Crnu Goru, čiji je izdanak. To je izveo pomoću naroda!

Naime, poslednji srpski komunista je shvatio da se njegova ideologija istrošila, pa ju je „spojio" sa srpskim nacionalizmom, načinio crveno-crnu koaliciju za vladavinu Srbijom. Budući da su Srbi bili veoma nezadovoljni položajem srpskog naroda na Kosovu i Metohiji, ali i u čitavoj Jugoslaviji, kao i ustavnom definicijom Srbije, Miloševiću nije bilo teško da izvede antibirokratsku revoluciju i uz pomoć Udbe organizuje mitinge istine širom Srpstva, što je dovelo do rasturanja sedamdeset četiri godine stare države Jugoslavije. One mase koje su išle za Titom na klasnoj osnovi (radnička klasa - levi populizam), sad su krenule za Slobom na nacionalnoj osnovi (probuđeni narod - desni populizam). Jedan diktator je zamenjen drugim, samo što to Srbija nije videla.

Prosto je neverovatno kako srpska elita nije umela da prepozna novog diktatora. Dobrica Ćosić, u mladosti boljševik, u starosti menjševik, tu je odirao ulogu Domanovićevog vođe. Zaboravio je na demokratiju, za koju se u disidenstvu zalagao (socijalistička demokratija) i priklonio se „rešavanju" srpskog nacionalnog pitanja, što će reći stvaranju Velike Srbije. Srpska akademija nauka i umetnosti, u kojoj je on dominirao, mogla je da napravi projekat takve države, ali nije imala instrumente da izvede radove. Po oceni akademika, to je mogao da uradi samo Slobodan Milošević, „najpopularniji Srbin posle Nikole Pašića". I Sloba se za to pripremio.

Od Komunističke partije napravio je Socijalističku, sa svim resursima i partijskom infrastrukturom starog režima, na Staljinovoj mantri: spojio je komunizam, oličen u njegovoj supruzi profsorki sociologije Miri Marković, kojoj je podario Jugoslovensku udruženu levicu (JUL) i nacionalizam, čiji je nosilac postao prebeg iz Bosne, takođe socilog, Vojislav Šešelj, kao što je to svojevremeno uradio Staljin u SSSR-u spojivši svetski komunizam i ruski nacionalizam. Tako je nastala crveno - crna koalicija, koja će „jahati Srbiju" narednu deceniju. I radovi odnosno ratovi su mogli da počnu!

Kad je srpska inteligencija to shvatila, bilo je kasno: Milošević je, uz pomoć populističkih masa, zagospodario Srbijom i nametnuo svoju diktaturu. Uzalud su akademici, preko svog člana slikara Miće Popovića, pokušali da ga opomenu kuda vodi taj „bludni spoj", diktator je akademiku zalupio vrata. A koliki je Domonavićev „slepac" bio Dobrica Ćosić, najbolje se vidi po tome što je prihvatio da bude predsednik države kojoj nije bilo spasa. Doživeo je da bude „išutiran" iz te koalicije, cinici su rekli da ništa bolje nije ni zaslužio. Ostalo je još samo da novi diktator okupi partijske poverenike iz cele Srbije u ranu zoru i kaže im da je načinio veliko otkriće, jer je shvatio da „mi Srbi ne umemo da radimo, ali zato umemo da se bijemo", pa da počnu novi balkanski ratovi, koji će se završiti porazom Srbije.

Ne kažem da sam vidovit, ali odmah mi je bilo jasno kuda nas novi vođa vodi, kao što je vodio Domanovićev vođa: u provaliju. Pokušao sam da se tome suprotstavim, kako bih drugačije nego romanom, to je moje oružje. Već naredne, 1993. godine, napisao sam „Ukletog Srbijanca", antiratni roman u kojem sam rekao da „ne idu svi Srbi rado u vojnike".

Drug Sloba, poslednji čelnik Saveza komunista Srbije, potom predsednik Srbije, „Tito posle Tita", izveo je drugi udarac u moju glavu. On je u tom poslu upotrebio moj novi roman „Ukleti Srbijanac", pošto se „Crveni kralj", videli smo, izborio za povratak u život posle Titove smrti.

Razume se da ni za „Ukletog Srbijanca", kao ni za „Crvenog kralja", nisam imao izdavača. Moj poslednji izdavač Književna zajednica Novog Sada se našao u finansijskom krahu, a Mašić više nije pravio Nezavisna izdanja. A onda se „dogodio slučaj", kao što se „dogodio narod": roman sam objavio uz „pomoć" Slobodana Miloševića! Kako je do toga došlo?

Miloševićev najobrazovaniji sledbenik bio je mladi sociolog Željko Simić. Često se pojavljivao na televiziji i nije lupao gluposti, kako je to radila vođina bulumenta. U vreme ove priče, Simić je spremao doktorat, zamislite, na temu progon intelektualaca u komunizmu. Istražujući nedavnu prošlost, došao je do mog slučaja. (Drugi, uglavnom univerzitetski profesori, koje je Titovo Pismo postavilo za književne kritičare posle ućutkivanja pravih kritičara, sa zadatkom da izbrišu crni talas iz književnosti i filma, jednostavno su precrtali moje ime, kao da nije postojalo.

Tek je nedavno Dejan Vukićević ispravio tu nepravdu.) Preko nekih studenata Željko Simić me je pronašao u ilegali i obavestio me o svojoj nakani da me uvrsti tamo gde su Solženjicin i Kundera. Ima li boljeg društva! Zatražio je da napravi intervju sa mnom za svoju disertaciju, pozvao me je u Predsedništvo, gde je savetovao diktatora šta je srpska književnost. Reč po reč, požalih se Miloševićevom savetniku da imam problema sa izdavanjem novog romana. On zaželi da pročita rukopis i ja mu ga pošaljem preko onih studenata. Kad sam ponovo otišao u Predsedništvo da odnesem odgovore na njegova pitanja, zatekao sam ga nad „Ukletim Srbijancem", kao što sam ranije zatekao Titovog ministra kulture Vladimira Jovičića nad „Crvenim kraljem". Odličan roman! Kao „Crveni kralj". Spreman sam da pomognem njegovo objavljivanje.

Po izlasku iz Predsedništva pođoh u Kasinu, koja je tada bila narodna kafana, da popijem pivo, kad naleteh na Raku Đokića. Raka je tada bio čuveni menadžer estrade, bogat čovek. Moj đak iz Kuršumlije. Pored toga što je „prodavao" estradne zvezde, finansirao je izvanredan satirični kabare Indeksovo pozorište. Izgleda da je prerano „zakukurikao" sa tim poslom, nešto su ga gonili, ali izvadio se. I njemu ispričah priču o „Ukletom Srbijancu". Profesore, ako Željko Simić stoji iza toga, ja ću da Vam objavim roman!

Roman je izašao vrlo brzo u Rakinom preduzeću Fivet, čije je sedište bilo u Kikindi. Raka me je odveo na televiziju kod Vanje Bulića u nekakve bisere i napravio spot o mom romanu. Prodavao je nekakve sekunde na televiziji, što ja nisam shvatio šta je, ali će shvatiti Dragan Đilas i napraviti unosan biznis od toga. Raka Đokić je bio pionir estradnog biznisa. Od njega počinje srpski šou biznis.

Fivet je štampao „Ukletog Srbijanca", ali ga nije pustio u prodaju! Zašto? Znam da Željko Simić nije promenio mišljenje, mora da je roman pročitao još neko. Neko koji je jači od ovog humanističkog intelektualca. Imao je Milošević boljeg savetnika, recimo svoju suprugu, koja je u gimnaziji ponešto zapisivala, samo što to Željko Simić nije znao. Zato je i prošao kao Dobrica Ćosić.

Istina, Simić je napisao disertaciju i doktorirao, ali se u njoj nisu našli srpski pisci. Razume se ni ja.

Ni danas ne znam ko je za diktatora pročitao moj roman, „otvorio vođi oči" da se ne ide u rat sa antiratnim piscima. Srbiji je bio potreban prota Vasa Živković, autor pesme Rado Srbin ide u vojnike / Gde on bere lavorike, a ne Dušan Vasiljev sa svojim Čovekom koji peva posle rata. Sa „Crvenim kraljem" sam kvario Titovu omladinu, sa „Ukletim Srbijancem" demorališem Miloševićevu vojsku. I - vođa je doneo odluku da „Ukleti Srbijanac" nestane, da mu se zatre svaki trag. To znači da je diktatorova Udba jednostavno zaplenila tiraž i uništila ga.

Tako, nisam iskoristio šansu koja je mogla da mi se pruži. Umesto da sa bisagama krenem u svet i u četničkoj dijaspori prikupljam novac za Miloševićeve ratove (taj posao su obavili neki drugi pisci, koji su preko noći od „komesara postali monasi" (parafraza aforizma Predraga Čudića), ja se aktivno angažujem u mirovnim pokretima i ubeđujem srpsku omladinu da ne gine za „tuđe babe zdravlje". Pokazalo se još jednom da sam neupotrebljiv za državu Srbiju. Umesto da se samoproglasim četničkim vojvodom, izigravam Bertranda Rasela! Valjda sam imao veće kvalifikacije za „vojvodu" kod popa Đujića nego bivši komunista Vojislav Šešelj?!

Ipak, činilo se da nisam nokautiran, da sam samo u nok-daunu. Godine 1996. privatni izdavač Stubovi kulture (Predrag Marković) i državni izdavač Zavod za izdavanje udžbenika (Dobrosav Bjeletić) krenuli su sa objavljivanjem mojih Izabranih dela, što je san svakog pisca. Odštampane su dve knjige mojih novela.

Trebalo je samo da mirujem, ali ja još jednom nisam to umeo. Pošto je diktator pokrao lokalne izbore, uključio sam se u građanske proteste protiv diktature, odnosno vladavine jednog čoveka. Rezultat je bio taj da je državni izdavač otkazao privatnom izdavaču saradnju, i to je bio kraj mojih Izabranih dela. Bio sam u nok-daunu, ali sam ostao u ringu. Nisam predao meč, nastavio sam da pišem „Crne dane Rake Drainca" i roman o Topličkom ustanku.

I to je bio još jedan Miloševićev pronalazak. Nema zabrane, nema suđenja, nema cenzure, nema javnosti - knjige nestaju u tajnosti. Onaj General informacija je mogao da se pohvali da oni nisu zabranjivali knjige! Nisu, jer su ih uništavali.

Ali, onaj berberin cara Trojana, koji je video da car ima kozje uši i to je morao nekome da poveri, makar crnoj zemlji, dogodio se i u mom slučaju. Jedan trgovački putnik „ukrao" je iz magacina desetak - dvadesetak primeraka „Ukletog Srbijanca", pretekao Udbu. Jedan primerak je dospeo u Bugarsku i tamo je iznikla zova od koje je prevodilac Gančo Savov napravio sviralu, koja je rekla da ima u Srbiji pisaca koji ne podržavaju Miloševićeve ratove. Jedan od njih je Ivan Ivanović sa „Ukletim Srbijancem". Tako je moj roman sačuvan u Bugarskoj!

No „konačni obračun" je odložen za 1997. godinu.

Došli smo do romana "Crni dani Rake Drainca", nove kontroverze u mom književnom stvaranju. Ovaj roman sam skicirao još u Kuršumliji, a uobličio sam ga 1996/97. godine u Sremčici. Objavio sam ga u privatnoj izdavačkoj kući Stubovi kulture Predraga Markovića 1997. godine. Vlasnik preduzeća mi je roman zatražio.

Roman obuhvata ratne godine u Toplici. Počinje kapitulacijom Jugoslovenske vojske, koja je zatekla Drainca u Priboju na Limu. Iako ima ponude da sa nekim ministrima putuje u Beograd, Drainac odlučuje da ide u Toplicu, u rodno Trbunje. Usput ga zarobljavaju okupatorske vlasti i smeštaju u zarobljenički logor u Vrnjačkoj Banji. Zatim ga deportuju u Niš, u logor na Crvenom krstu. Drainac iz logora uspeva da se izbavi preko bugarske veze (upravik logora je bio operski pevač iz Sofije), što će mu se kasnije uzimati za zlo.

U Toplici je ustanak u toku. Drainac stupa u kontakt sa vojvodom Kostom Pećancem, ali i sa topličkim partizanima (interesantno, Drainac u „Crnim danima" ne pominje Ćićka). Veoma je pogođen Pećančevim sporazumom sa Nemcima da preuzme upravu u Južnoj Srbiji. Drainac shvata da je rat između četnika i partizana neminovan, pokušava da ga spreči. Kako pomiritelji najgore prolaze, takva sudbina je zadesila i Drainca. Kao pristalicu komunizma, blački vojvoda pop Mika ga osuđeju na smrt. Spasili su ga meštani koji su jamčili za njega.

Po završetku rata, Drainac (mrtav, umro je 1. maja 1943) je na udaru komunista. Novi gospodari života smatraju ga nepodobnim u komunističkoj državi i izbacuju iz lektire. Trebaće punih 16 godina da Drainac bude vraćen u srpsku književnost.

U romanu sam koristio tehniku pripovedanja, koju sam nagovestio u "Braći Jugovićima,,,", a ovde je doveo do kulminacije - dramsku hroniku. U želji da budem što je moguće više objektivan i ne zastupam nijednu stranu, na istorijsku pozornicu Toplice izveo sam sve aktere događanja i omogućio im da iznesu svoju istinu. Priča je ispričana u 22 prizora, a Drainac je tu katalizator događanja. Pesniku sam najviše verovao, mada sam na nekim mestima i njegovo svedočenje doveo u sumnju.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane