Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

DIJALOG ZA POČETNIKE

Dijalog o dijalogu se nastavlja, a dijaloga nigde. Dok onaj stari sa Prištinom već godinama šlajfuje u mestu, aktuelni dijalog između vlasti i opozicije, umesto na dva stoji zaglavljen na slepom koloseku. Dijalog uz posredovanje poslanika Evropskog Parlamenta, više je nalik na neki seminar nego na pregovore ali polaznici, naročito oni iz vladajuće partije, nisu pokazali ni sklonosti ni sposobnost da uče. Naprotiv, baš kao predstavnici Kosova, i oni se ponašaju kao da već sve znaju, a znaju samo kakav mora biti rezultat dijaloga, da oni moraju pobediti. Pošto im to zasad uspeva ostali su u uverenju da su položili, da znaju šta je dijalog, ne razumevajući osnovnu stvar da u dijalogu nema pobednika. To što su oni trenutno pobedili samo je dokaz da dijaloga nije ni bilo i da su u pitanju Pirove pobede, tvrdi Mile Isakov, kolumnista Magazina Tabloid, bivši potpredsednik u Đinđićevoj Vladi i ambasador u Tel Avivu

Piše: Mile Isakov

Nije sad prilika za likovanje zbog toga što sam u prošlom broju pogodio u proceni da od dijaloga sa Vučićevim režimom, makar i uz posredovanje evroparlamentaraca, ne treba očekivati mnogo. Posebno ne da nam reši sve probleme i donese slobodne, fer i poštene izbore. To uostalom i nije bila nekakva posebna mudrost, jer namera ove vlasti, koja ni ne poznaje pojam dijaloga, bila je odranije svima dobro poznata, a postala i sasvim očigledna već i po sastavu ekipe koju je na te pregovore poslala. Likovi poput Orlića, Rističevića i Bakareca, prosto ne umeju da razgovaraju, oni su kao kerovi pušteni sa lanca dresirani samo da laju i ujedaju. Sa takvima nema dogovora ni o čemu.

Sa druge strane, nisu se najbolje snašli ni predstavnici opozicije. Najpre, previše su očekivali od evroparlamentaraca, koji realno nemaju nikakvu moć pa onda ni mogućnost da izvrše pritisak na Vučića i njegove ometače za pregovaračkim stolom, sa kojima on upravlja daljinskim čak i iz Istambula. A pošto su opozicioni lideri već suviše dugo bez pravog partnera za istinski dijalog i oni su se odvikli od toga, ili bolje reći navikli se na razgovore gluvih telefona sa ovom vlašću, pa su tako nastavili i sa predstavnicima evropskog Parlamenta. To je bila greška od početka, a nije ni pristojno, jer upravo su oni na njihovom prisustvu i angažmanu.

Međutim, kada su evroparlamentarci, posle prve sesije na kojoj su obe strane iznele svaka svoje predloge i zahteve, preuzeli na sebe obavezu da pripreme predlog dokumenta na osnovu kojeg bi se nastavili pregovori i eventualno došlo do kompromisnog sporazuma, razočarana opzicija je reagovala nervozno i nimalo diplomatski, odbacujući ga apriori. Tako je izgubila jedinog potencijalnog sagovornika, koji možda ne može nešto odmah i da promeni, ali pošto dobro razume situaciju u Srbiji i zahteve opozicije, može to da prenese tamo gde treba, tamo gde se odlučuje.

Prosto nije pametno za jedan predlog, koji istina ne nudi rešenja ali vrlo dobro konstatuje probleme i ocenjuje stanje, odmah reći da je neprihvatljiv. Predlog je ipak samo predlog o kojem tek treba da se raspravlja. Objašnjavajući svoj stav kasnije su i oni koji su ga tako netaktično odbacili i sami dali mnogo bolju definiciju, da je to samo dijagnoza stanja ali da nema terapije. Trebalo je odmah tako da reaguju i da kažu OK, ako je dijagnoza tačna, a uglavnom jeste i to je značajan korak u priznavanju da je ovo društvo ozbiljno bolesno i da treba da se leči, hajde da vidimo šta je najbolja terapija.

Sami su rekli da nemaju šta da razgovarate sa Vučićem i kompanijom, ali da dijalog prihvataju zbog evropskih predstavnika i da samo sa njima žele da razgovaraju. A, onda su odsekli i tu jedinu granu na koju su se okačili, grubo odbacujući njihov predloga platforme za razgovore kao neprihvatljiv, jer svaki predlog koji se može menjati i dopunjavati trebalo bi da bude prihvatljiv za razgovor.

Tek kada se ispostavilo da ni drugog dana nije bilo moguće postići saglasnost, čak ni oko najblaže terapije vitaminima i suplementima, odluka većeg dela opozicije da odustane od takvih pregovora bila je sasvim na mestu, ali bi se morali zapitati koliko su i sami doprineli takvom razvoju događaja suviše tvrdim gardom koji su zauzeli na početku i prema naporu evroparlamentaraca.

Smetnje na vezama koje su tako i sa njima izazvali, najviše su odgovarale Vučiću i Dačiću, koji su onda lakše mogli da optuže opoziciju za opstrukciju dijaloga. Sad će oni na onom drugom koloseku da usvoje i neke predloge evropejaca, ne bi li se predstavili kao jedina konstruktivna strana. Učiniće nekoliko sitnih ustupaka opoziciji koji ništa neće menjati na stvari, umesto da se uz podršku evroparlamentaraca opozicija izborila makar za jednu meru koja bi zaista nešto i promenila.

Da se razumemo, nisu ni oni iz EU mnogo bolji, naročito ovi iz Parlamenta, koji za razliku od naših parlamentaraca znaju sve o dijalogu jer samo to i rade, debatuju, ali iz njihovih dijaloga obično ne proizilazi nikakva akcija. To im je posao, da vode večite debate bez kraja i konca, a sasvim je nebitno da li će od toga na kraju ispasti nešto korisno, neki važni zaključci, jer taj evropski Parlament i onako niko ne uzima suviše ozbiljno.

On postoji samo zato da bi EU izgledala kao jedna celina, da ne kažem država, koja eto ima i svoju zakonodavnu granu vlasti, mada se zakoni i propisi pripremaju i donose tamo gde je realna moć, u najmoćnijim državama članicama. Parlament EU je tu upravo da se u njemu vode beskonačni dijalozi koji nikud ne vode, da se debatuje, jer to stvara privid demokratije. Na njemu je da uočava i upozorava, da apeluje i predlaže i to je to. Nije onda nikakvo čudo što su se tako ponašali i u ovom našem dijalogu između vlasti i opozicije. I što od toga nije bilo nikakve vajde.

Nisu oni ni smeli a ni hteli da budu konkretniji i odlučniji, jer očigledno da za to nisu imali ni befel iz vrha EU, naprimer od Angele Merkel, koja je baš u to isto vreme bila omiljena gošća Aleksandra Vučića i napravila sa njime dil- ja tebi zažmurim na izborne prevare i otimačinu glasova, a ti meni na zagađenju Srbije pri eksploataciji litijuma, koju će umesto Rio Tinta da preuzme Nemačka kompanija. I dok se siroti parlamentarci krbaju sa Orlićem, Đilasom i Tadićem oko pravila dijaloga, mereći svaku reč, Vučić i Merkelova prave posao koji će im omogućiti lagodan život u političkoj penziji za koju se spremaju. U tome je razlika između onih koji zaista drže vlast i statista oko njih koji su tu samo koreografija, demokratska fasada.

Za razliku od EU, ovde Parlament služi isključivo za izglasavanje zakona koje im servira veliki vođa, direktno ili preko svoje servisne službe koja se naziva vladom, bez bilo kakave rasprave o zakonskim rešenjiam koja se mogu samo podržavati i hvaliti. U međuvremenu, dok ne dođe do glasanja, poslanici su slobodni da se takmiče u tome ko će više i bolje da odrecituje svoje bajkovite hvalospeve o velikom vođi, njegovim neviđenim pregnućima i dostignućima, ili obrnuto najgnusnije optužbe i laži o opoziciji koja je u Parlamentu prisutna samo kroz nečuveno olajavanje od strane prisutnih poslanika vladajuće koalicije.

Naši aktuelni parlamentarci prošli su sasvim drugu, radikalsku školu, u kojoj nije važno šta ti govoriš već samo da se ne čuje šta govore oni drugi, u Skupštini, u TV duelima, na konferencijama za medije, na protestima. Nisu oni tu da misle, ima ko će to da obavi za njih, pa i da im napiše, njihovo je samo da se ne čuje drugačije mišljenje.

Evo i primera, dok ovo pišem svako malo se ponavljaju vesti na televizoru, a u njima nekakva gužva na graničnim prelazima prema Kosovu oko nekih novih tablica koje Srbi od sad moraju da menjaju kad ulaze u našu pokrajinu a njihovu državu. I po ko zna koji put smenjuju se razni govornici sa Srpske liste i Kancelarije za Kosovo i Metohiju, svi ponavlajući jednu te istu rečenicu: „Nije Briselki sporazum švedski sto, pa da Albanci mogu sa njega da uzimaju samo ono što im se sviđa"! Kako li su se samo njih trojica tako originalno dosetili iste metafore!? I sva trojica, naravno, na kraju iznose optimističko uverenje da će sve to „narod pozlatiti" uz mudro vođstvo predsednika Vučića. Sasvim logično jer Srbija je, sa njime na čelu, već ušla u zlatno doba pa će i oni uskoro, samo treba da izdrže. Naravno, i on je odmah iskoristio to kao povod za još jedno javno obraćanje naciji sa dramatičnim govorom prepunim vrućih patriotskih parola.

„Danas je jedan od najtežih dana za naš narod na Kosovu", počeo je i odmah najavio da je za sutra zakazao hitnu sednicu Saveta za nacionalnu bezbednost. A onda je, po običaju, krenuo da demonstrira poznavanje prilika detaljno opisujući šta se danas dogodilo a šta piše u kom sporazumu, koje smo sa Prištinom potpisali u poslednjih desetak godina. I njemu je očigledno bila servirana dosetka sa švedskim stolom, ali je shvatajući da je već izlizana i isprofanisana, uložio veliki napor da umesto toga na brzinu sam smisli nešto originalno. To, međutim, ne ide tako lako kao ono unapred pripremljeno i naučeno napamet, za to je potrebno mnogo više kreativnog dara nego što ga on ima. Tako se upetljao u sličnu priču o uzimanju sa trpeze šta kome odgovara, ali sa primerom koji apsolutno promašuje temu. „Recimo, vi odete na pijac i sa prodavcem na tezgi se dogovorite da uzmete pet kila naradži za hiljadu dinara, a onda vi njemu date hiljadu dinara a on vama ne da narandže, jer neće"!? Na tu idiotsku metaforu, koja to i nije, odmah sutradan su njegovi savetnici morali da dodaju ponešto da bi priča bila bar malo smislenija, pa ju je ponovio sa tim dodatkom. Po toj proširenoj verziji navodno je prodavac narandži zapravo tražio još trista dinara, pa je oko toga izbila svađa, pa je došao neki policajac koji je obojicu proglasio krivim... Prava TV sapunica, toliko zakukuljena da je morao da doda i objašnjenje, šta je pisac hteo da kaže - da je taj policajac zapravo EU.

Na kraju te besmislene priče o tome kako Srbija to neće tolerisati, kako zasad ništa neće preduzimati jer ne želi sukobe, ali neće dozvoliti pogrom Srba, sve se svelo na žalopojku prema kojoj Evropa stalno samo opominje obe strane, mada Srbija ništa nije kriva, a ništa ne radi da urazumi one nerazumne sa druge strane.

I eto nas ponovo na temi dijaloga, sa istom pričom kao i u slučaju domaćih pregovora vlasti i opozicije, samo što je Vučić sad u sasvim drugom položaju i drugoj ulozi. Kao što naša dična opozicija traži od evropskih posrednika da pritisne Vučića da pristane na izborne uslove i obaveze koji proizilaze iz Ustava i zakona, tako sad on kuka i moljaka evropejce da pritisnu nerazumne Kosovare i ubede ih da izvrše svoje obaveze iz sporazuma koje su potpisali.

Sve je isto samo dijaloga nema.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane