Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Kakav je trajan dubok trag za sobom ostavio opskurni pijanista

Razbucana Beogradska filharmonija

Kakva je zapravo bila pijanistička karijera Ivana Tasovca. Kako je Tasovac bio miljenik svih mogućih režima. Kako je razbucana Beogradska filharmonija. Kakve su se sve nebulozne manifestacije nakotile tokom Tasovčevog direktorovanja istom. Šta sve Tasovac kao ministar nekulture nije preduzeo tokom svog mandata. Šta se sve dešavalo u Etnografskom muzeju i na šta je Tasovac uopšte reagovao. Šta se sve dešavalo u Golubačkom gradu, na šta Tasovac uopšte nije reagovao. Ko su ljudske žrtve Tasovčevog nereagovanja

Stanislav Živkov

Posthumno objavljenu knjigu arhitekte Dr Nevenke Spremo Petrović, izdavač je objavio sa posvetom koja je glasila "Ovom knjigom ostavljaš za sobom trajan dubok trag". A pokojna arhitekta Petrović je zaista imala značajan opus posvećen proučavanju ranohrišćanskih bazilika na području Ilirika. Elem knjiga je objavljena pre 51 godinu, a nakon smrti opskurnog pijaniste i još opskurnijeg direktora Beogradske filharmonije i još bizarnog ministra kulture Ivana Tasovca, sa pravom se postavlja kakav je on uopšte trag ostavio za sobom? Odgovor je veoma prost i jednostavan: za sobom je ostavio temeljno razbucanu Beogradsku filharmoniju, haos u službi zaštite kulturnih dobara, haos u muzeologiji, najmanje dve umrle osobe i definitivan dokaz da kod nas publiku uglavnom čine blazirane spodobe čiji ukus diktira javno mnjenje a ne zdrav razum.

Kada se pogleda na brzaka sklepana biografija Tasovca koja se vidi na svim mogućim štampanim i internet medijima vidi se da je pisano sa prvenstvenim ciljem da se jedna minorna karijera prikaže kao nešto veliko i značajno. Tako se tamo navodi kako je Tasovac sa 12 godina debitovao sa Zagrebačkom filharmonijom ali stvari tu stoje malo drugačije pošto se u monografiji Zagrebačke filharmonije vidi da Tasovac jeste nastupao sa tim eminentnim orkestrom ali u sklopu takmičenja i to tačno dana 3. februara 1979. godine, tada i nikada više jer da je iole nešto vredeo, i bio takav pijanistički vunderkind, svakako bi do rata 1991. bio ponovo pozvan da nastupa sa Zagrebačkom filharmonijom.

Uglavnom za Tasovca se narednih petnaestak godina uopšte nije čulo u javnosti sve do trenutka kada je tadašnja ministarka kulture Nada Popović Perišić upravo Tasovcu, za koga niko nije čuo, u vreme Miloševićevog režima organizovala ni manje ni više nego seriju koncerata po gradovima Srbije, nakon koje

Tasovac opet nestaje sa javne scene da bi nakon promene vlasti naprasno izronio i postao direktor Beogradske filharmonije koju je ubrzo pretvorio u pravi pravcijati cirkus pre svega izmišljanjem kojekakvih nebuloza koje su očito naišle na veoma plodno tle kod ionako priglupe publike pa su se redom tamo ispilile prave cirkuske manifestacije poput recimo koncerata za bebe, pa onda kojekakvih koncerata za sve moguće i nemoguće nove godine, a posebna profanizacija klasične muzike usledila je kada su doslovce ulica i uličari javno pozvani da glasaju i biraju šta će od muzike biti izvedeno na nekom koncertu čime su se simfonijski koncerti pretvorili otprilike u večernju reviju želja, samo još nedostaje direktan prenos recimo na Studiju B i da Zoran Modli odgovara na pozive slušalaca, prima želje i prosleđuje ih dirigentu.

Inače od više muzičara iz same Beogradske filharmonije u više navrata nam je skrenuta pažnja da je Filharmonija potpuno privatizovana, da se sve vrti u najužem krugu upućenih među upućenima a takođe je ukazano i na povezanost nekih od rukovodioca Filharmonije sa privatnom firmom iz Holandije kojoj se zapravo plaća organizovanje kompletnog programa tokom svake sezone uključujući tu i dovođenje dirigenata i solista kao i nabavku notnog materijala.

Elem nakon naredne promene vlasti Tasovac je i dalje ostao direktor Filharmonije pa potom postao ministar kulture da bi se ponovno vratio na čelo filharmonije što samo po sebi dokazuje da je Tasovac zapravo bio najidealniji primerak čoveka za sve režime, počevši od socijalista, demokrata pa do sadašnje garniture kojima je redom svima imponovala jedna ovako bizarna pojava.

A bisera je zaista bilo neograničeno, pa je tako ostala zapamćena idiotska reklamna kampanja koju je Tasovčeva brzomisleća ekipa na brzaka smislila a u kojoj neki Kinez, uz simfonijsku verziju "Marša na Drinu", nešto priča i pritom pokazuje, pa preko ramena baci mobitel, ključ i vreću novca.

Na kraju se pojavi logo Beogradske filharmonije i ćirilični natpis: "Jesmo se razumeli!?" da bi tek nakon dve nedelje od početka emitovanja sve prevedeno na srpski jezik; "Kupovinom karata za koncerte Beogradske filharmonije nećete dobiti milijardu besplatnih sms poruka. Nećete dobiti trosobni stan na Novom Beogradu. Nećete dobijati hiljadu evra svakog meseca narednih dvadeset godina. Kupovinom karata za koncerte Beogradske filharmonije dobićete karte za koncerte Beogradske filharmonije!

Jesmo se razumeli!?" Naravno kada bi se birao pobednik u kategoriji gluposti i budalaština, Filharmonija je mogla da osvoji barem nekoliko prvih nagrada u svakoj kategoriji pa je tako svojevremeno osvanuo oglas "Sviramo po kućama, svadbama, razvodima i sprovodima" a pošto je iz političkih razloga bilo potrebno dodatno uvlačenje u guzicu, početak jedne sezone Filharmonija je oglasila na kineskom. Bila je tu i jedna sezona oglašena pod sloganom "U inat svima i usprkos svemu". Naravno sve ovo je redovno bilo začinjeno Tasovčevim budalaštinama koje niko normalan ne bi niti objavio niti se javno hvalisao sa time.

Uostalom sve je već rečeno: Muzika se sluša, a filharmonija se voli. Slično je sa ženama. Ne morate ih nužno slušati da biste ih voleli. Filharmonija je institucija koja je odgovorna da kroz promociju muzike promoviše i pozitivne društvene vrednosti. To je jedini način da vašu muziku čuju i oni koji na spomen reči kultura odmah potežu pištolj. Ako ne postoji bar deset posto muškaraca koji se suprugama ne javljaju na mobitel s izgovorom da su na koncertu filharmonije, tada je vaša misija propala. Biti ljubitelj klasične muzike je kao biti ljubitelj čvaraka u Teheranu. Nije da ih nema, ali generalno nisu u većini.

Ne mislim da je neophodno ispunjavati bilo kakve kvote domaćih umetnika ili dela koja se moraju naći na programima. Muzičarima koji misle da je nužno ispred profesije stavljati nacionalnu pripadnost možda je vreme da promene profesiju. Ili pasoš. Ili da izvrše grupnu lobotomiju publike.

Prema istraživanju psihološkog instituta u Biškeku, slušanje muzike domaćih savremenih kompozitora u prevelikim količinama sprečava prevremenu ejakulaciju u preko 90 posto slučajeva. Pošto nije na Filharmoniji da leči seksualne disfunkcije, potrebno je oslušnuti šta orkestar voli svirati i šta bi publika volela čuti. Naravno u vreme dok je žuto preduzeće žarilo i palilo, Tasovac je našao za shodno da prisustvom filharmonije uveča ni manje ni više nego pančevačko Bijesranje vizuelnih umetnosti, ali ne koncertom u dvorani kulturnog centra Pančevo, koju je prethodno proglasio dugačkom i uzanom, iako je ista takva i sama dvorana Beogradske filharmonije, nego ni manje ni više koncertom klasične muzike usred fabričkog kruga pančevačke Petrohemije!!!???

Uglavnom nekome, ne mnogo pametnom je pala na pamet biserna ideja veka da se Bijesranje otvori gala koncertom Beogradske filharmonije, prvom u istoriji Pančeva, koji je, opet po nečijoj još sumanutijoj ideji, trebalo da se održi ni manje ni više nego usred pančevačke Petrohemije, uz neviđene mere bezbednosti, sigurnosne koridore kretanja itd., da bi od svega na kraju ispala blamaža, jer je čitav dan lila kiša kao iz kabla, tako da su se od ogromne vlage instrumenti Filharmonije gotovo totalno raštimovali i zamalo upropastili te od koncerta na kraju nije bilo ništa!!!

Ali zato su se redom pojavljivale sve same jake stvari pa se krenulo sa organizovanjem kojekakvih radionica i sličnih stvari. Tako korisnici udruženja Kreativno edukativni centar dele koncertne programe petkom na Kolarcu. Jedna sreda mesečno je otvorena za predškolce, u formi interaktivne radionice, a edukativni programi obuhvataju decu od vrtića do akademaca. Do onih koji nisu u prilici da dođu na koncerte, filharmoničari dolaze i donose im muziku, tako da su specijalizovane ustanove partneri u tom poduhvatu.

Među njima su domovi za stara lica, bolnice, institucije i organizacije socijalne zaštite. Nekada je daljina problem, ali u okviru projekata decentralizacije kamerni sastavi doneli su muziku u mnoge gradove u Srbiji. A sve to pod obrazloženjem da Filharmonija nastoji da zavredi i opravda podršku društva u kome deluje ukazujući na to da je uloga snažnih institucija da promovišu važne društvene vrednosti i donesu napredak.

Ni što se tiče perioda dok je Tasovac bio ministar kulture, ni tamo stvari ne stoje mnogo bolje! Višegodišnji spektakl započet je skandalom oko izbora Mirjane Menković za direktora Etnografskog muzeja.

Naime, pored ostalog uslovi predviđeni konkursom uključivali su i dokazane rezultate u menadžmentu u kulturi devet godina radnog iskustva u oblasti kulture te, aktivno znanje jednog svetskog jezika. Iako je ministar kulture Ivan Tasovac doneo javnu preporuku prema kojoj se tokom sprovođenja konkursa mora organizovati javna prezentacija programa kandidata pred zaposlenima i predstavnicima medija, te sprovođenje anonimne ankete među zaposlenima o tome, predsednik nadzornog odbora, advokat Đurđe Ninković i član UO viši kustos Miroslav Mitrović insistirali su da se u delu teksta konkursa koji se odnosi na postupak izbora kandidata navede deo pisma ministra kako bi kandidati bili upoznati sa novim načinom izbora i spremili se za javni nastup.

To samo po sebi dokazuje da je tadašnji sastav upravnog i nadzornog odbora skrojen po Tasićevoj meri, sa ciljem da se on po svaku cenu progura na položaj direktora Etnografskog muzeja pa je zato po svaku cenu tražen kandidat koji bi blokirao Tasića. Očito je da je tokom traganja za novog kandidata za vd direktora bilo više kandidata ali se i ovde primenom kriterijumima negativne selekcije Ministarstvo odlučilo za Mirjanu Menković, muzejsku savetnicu Etnografskog muzeja i direktorku skaredne nevladine organizacije Mnemosyne koja se zvanično bavila zaštitom ugroženog nasleđa na Kosovu, a za koju niko živi u etnografskom Muzeju zapravo pojma nema šta uopšte radi za sam Muzej.

To naravno u samom muzeju nikome ni najmanje nije zasmetalo iz prostog razloga jer većina tamošnjih zaposlenih radi isto što i Mirjana Menković, odnosno ne radi ništa. A nikome u Ministarstvu ni najmanje nije zasmetao očigledan sukob interesa pošto bi postavljenjem Menkovićke ona istovremeno bila i direktorka muzeja i NVO Mnemosyne!

Iako su ubrzo nakon imenovanja Menkovićke počele da pristižu razne prijave Ministarstvu kulture, sve do skandala sa svadbenim prijemom u muzeju, Tasovcu i ekipi ni na kraj pameti nije bilo da na bilo koji način reaguju na sve očigledniji mobing, proganjanje, praćenje, špijuniranje, kriminal, bahatost i lopovluke koji su se iz dana u dan dešavali u Muzeju! Iako je javnosti bio poznat samo mali broj skandala, u Muzeju je oduvek bilo poznato bezbroj njenih skandala.

Nikada nije provereno da li je i koliko naplaćivala roditeljima zapošljavanje mladog kadra u Muzeju a uprkos zabrani zapošljavanja, Menkovićka je primila četrnaestoro ljudi na raznim radnim mestima, najviše na nepostojećim mestima kustosa. Kvareći omladinu na taj način, obećavajući im radna mesta koja ne postoje, dezavuišući ih, koristila je ove mlade ljude kao zamorčiće, kako bi imala alibi za pranje novca preko njih, a veći deo tog istog novca zadržavala za sebe.

Omladina je mislila da radi za Etnografski muzej, dok su u stvari radili za privatnu firmu "Hom art". Oni su se jedino fizički nalazili u Etnografskom muzeju. Ugovori su im bili lažni i fiktivni. Plaćala im je mastere i doktorate, ali samo u slučaju da i ona od toga ima neku korist, jer u krajnjoj liniji Muzej je platio i njen doktorat koji je najpre postavio kolega iz Muzeja Miloš Matić a potom napisala i uredila Danijela Velimirović, profesorka na Filozofskom fakultetu, naravno, na Odeljenju za etnologiju i antropologiju.

Tako je poznato da je izvesnom Ivanu Zariću, koga je sama dovela u Muzej, plaćala doktorat, ali bez ijednog ugovora o stručnom osposobljavanju pa se tako novac upućen Filozofskom fakultetu nalazio na istom listingu sa novcem uplaćenim za toalet papir i sličnim potrebštinama. A na sve ovo ministra kulture Ivan Tasovac nikada nije reagovao, baš kao što tri godine nije reagovao na sav kriminal, lopovluke, pljačku, mobing te uništavanje zbirki i kolektiva Narodnog Muzeja u Pančevu!!!

Ni nepokretna kulturna dobra nisu bila bolje sreće! U slučaju devastacije Golubačkog grada Tasovcu ni najmanje nije zasmetala očita otimačina donacije, bez ikakvih skrupula prema spomeniku. Idejni projekat Marije Jovin, koje je urađen 2009. godine, razrađen je do 2014. godine u glavne projekte, koji su se sa najvećom pažnjom odnosili prema tvrđavi i podgrađu tvrđave.

Osnovni princip projekta je bio da se učvrste i nadzidaju kule, onoliko koliko su bile oštećene i da se postave krovovi i drvene tavanice. Ništa drugo nije trebalo da se dira, već da sve ostane autentično za dalje proučavanje. Krovovi su zaštita kula u obliku prvobitnih krovova, što daje i novu/staru siluetu tvrđavi. Međutim, sa "ušemljavenjem" finansijera, izvođača i stručnog nadzora, i nemešanjem Tasovca i bulumente, počelo je razaranje tvrđave.

Izvođač nije imao svoje majstore, već ih je skupljao po okolnim selima. Oni su krenuli da skidaju sav kamen koji je pokretan, žbunje sa vrhova kula i da čiste do zdravog zida, pokušavajući da namaknu što veće količine posla. To je rađeno bez arhitekte i bez arheologa, pa su tako nepovratno nestali svi podaci sa vrhova kula i zidova. Niko nije nacrtao ni fotografisao taj skinuti, rastrešeni sloj. Nekvalifikovane radnike je vodio prvo građevinski inženjer putar, a zatim majstor KV zavarivač. U poslednjoj fazi je i on bio skup, pa je kao ušteda angažovana građevinska tehničarka iz Golupca. Predsednik opštine Golubac je sve pokušao, kad je video kuda je to krenulo, ali bez rezultata.

Posle uklanjanja Marije Jovin, autora projekta, koja nije htela da se ugrađuje i pravi izmene projekta u korist izvođača, menadžer projekta iz Austrijske razvojne agencije Klaus Kaper, uvukao je u mućku Republički zavod za urnisanje spomenika, koji je počeo da menja projekat prema zahtevima izvođača. Razlog je obezbeđivanje naknadnih radova za izvođača, jer se oni naknadno ugovaraju i mnogo su skuplji. Tako je i palata, umesto da samo dobije nadgradnju zidova, što je uobičajena konzervatorska intervencija, i drveni krov, po izmeni projekta zabetonirana, da bi se dobila ravna temeljna ploča za drvenu konstrukciju i staklenu fasadu. Odluku da se radi palata sa staklenim zidom je doneo Zavod za urnisanje spomenika kulture Srbije, odnosno njihove arhitetke, a ministru kulture su podmetnuli da potpiše uslove za rekonstrukciju palate koja po uslovima mora biti od "savremenih materijala".

Izvorni projekat, koji je dobio saglasnost i pare EU i dozvolu ministarstva građevinarstva i saobraćaja je napušten od strane izvođača, jer mu se nije isplatilo da radi po cenama koje je ugovorio. Ali nije toliki problem stakleni zid, jer se on može srušiti, već je problem uništavanje suterena palate, u kome je projektovana tehnička etaža za prizemlje. A o tome da se ne zna ni ko pije ni ko plaća najbolje govori činjenica da je izvesna Iskra Maksimović direktorka preduzeća Golubački grad javno govorila da staklenog zida neće biti i da je to dezinformacija. Inače verovatno pod utiskom zaštitnog paviljona na Lepenskom Viru koji je takođe projektovala Marija Jovin, arheolog Zavoda Marina Bunardžić je predložila da se u Republičkom zavodu izradi izmena projekta palate, kao nekakvo idejno rešenje „rekonstrukcije" palate Despota Stefana Lazarevića sa staklenom fasadom!

Obrazloženje dato u Zapisniku Stručnog saveta Zavoda je da investitor „traži više svetla u palati". A Ministarstvo je mudro ćutalo!!! Na osnovu idejnog rešenja su započeli radovi i suteren Despotove palate je zatrpan glinovitom kamenom sitneži iz obližnjeg kamenoloma i pokriven debelom armirano-betonskom pločom!

A Ministarstvo je mudro ćutalo! Time je zauvek sahranjen suteren palate, sa sistemom dimnjačkih kanala za grejanje prizemlja, sa stepenicama uklesanim u steni, otvorima ka Dunavu i vratima za vezu sa kulom." Zavod je tu očito bio samo da ispegla i rasporedi lovu. Zavod i upravni odbori očito imaju uigranu kombinaciju uvlačenja u koruptivno kolo članova koji u startu ne shvataju sta se dešava, ali u slučaju Golupca to se graničilo sa ludošću.

Prvo, Golubac je toliko očuvan da bi bilo nezamislivo ne obnoviti ga u potpunosti. Srbija nema pedeset tvrđava kao što je Golubac, da može sebi da dopusti da na njemu izvode eksperimente. Svako ko ima imalo razuma, ne bi ni razmišljao o tome kako Golubac treba obnoviti. I na kraju, idejno rešenje iz 2016. je moglo biti mnogo bolje ... Ajde da su rešili da zastakle Užički grad, od koga nije ostalo maltene ništa, ili Koznik. Pre svega nikome normalnom ovde par stvari nije jasno. Stavljaju se stakla koja će se sklanjati ako i kada nađu kako je palata originalno izgledala? Ne zna se kako je izgledala palata?! Za sve ostalo se zna kako izgleda a za palatu ne? A tek deo o konzerviranju palate krajnje je nejasan, pa što onda vrše kompletnu rekonstrukciju tvrđave (za koju je dat novac) ako će je delimično konzervira.

Na žalost, i pored više zahteva za intervenciju, i gospodin Ministar i Ministarstvo su ostali gluvi i nemi na sav javno objavljeni kriminal, mrtvi hladni su ostali sve do dolaska novog ministra, kome baš ni kao Tasovcu ni najmanje nije smetalo što je neko veoma visoko pozicioniran u samom Ministarstvu, sve veoma dobro amortizovao kako bi se štetočinstvo ministarstvu direktno podređenog Republičkog zavoda za urnisanje spomenika nastavilo i dalje.

tome da su i Tasovac i samo Ministarstvo direktno podržavali lopovluk, diletantizam i kriminal tokom izvođenja radova najbolje potrvrđuje činjenica da je nekome veoma zasmetalo prisustvo Olivere Marković, višeg savetnika Ministarstva kulture pa je stoga pod hitno uklonjena iz skupštine preduzeća Golubački grad DOO. Ako se zna da je u Ministarstvu kao pomoćnik ministra kulture radila izvesna Aleksandra Fulgosi, koja je svojevremeno „pokrivala" sve nepodopštine skandalozne esx direktorke Etnografskog muzeja Mirjane Menković, a koja je slučajno imala i veze sa arhitektonskom tehničarkom Zagorkom Petrović alias Zagom Ornament koja je vlasnica preduzeća Ornament invest inženjering koje je slučajno izvodilo sve moguće radove za račun Zavoda za urnisanje spomenika kulture grada Beograda, zatim Manakove kuće i koje je godinama kralo i fušerisalo radove u Golupcu, stvari postaju mnogo jasnije.

A veliko finale usledilo je kada je ministar kulture obišao Muzej i naveliko se javno iscmakao sa Menkovićkom da se posle toga verovatno dugo nije umivao ne bi li na taj način produžio vek tako važnoj uspomeni. Elem tek kada je dara prešla meru, nakon skandala sa svadbenim prijemom Ministar Tasovac je kao podigao glas i malko kaštigovao Menkovićku i nikom ništa.

Naravno sve ovo ni najmanje nije zasmetalo tadašnjem ministu nekulture Ivanu Tasovcu koji se kad god su se sretali obavezno iscmakao sa Menkovićkom koja je neometano harala još tri pune godine!!! Novac je opran preko kriminalne firme „Ornament inženjering", a vlasnica tzv. Zaga Ornament, inače jedna od prijateljica Mirjane Menković je svojevremeno putovanjem u Egipat častila sve konzervatore Gradskog zavoda Beograda uključujući tu i Fulgosi.

Elem, spomenik kulture, tj Manakova kuća je u potpunosti uništen nakon njihove rekonstrukcije a bilo bi jako zanimljivo kada bi finansijska forenzika u okviru MUP-a Srbije istražila da li je ubrzo nakon toga deo tog novca osvanuo prilikom kupovine novog stana Ivana Tasovca čija je žena kupila stan od 300.000 eura, iako Tasovac već ima jedan kod Francuske ambasade.

Imali smo do sada razne ministre kulture, jedan je bio silovatelj, jedan drugi je recimo imao ženu, ljubavnicu i ljubavnika nekakvog harmonikaša, a jedan treći je nekoliko puta zatican obučen samo u ženski donji veš iza pozornice jednog pozorišta u centru grada, ali ipak je jedino ministrovanje i nečinjenje Ivana Tasovca pored ostale štete, rezultiralo smrću projektanta obnove Golubačkog grada Marije Radan Jovin te dr Sofije Kostić koja je prerano preminula nakon fizičkog napada Mirjane Menković i odlaska u penziju. Ali kako kaže ona pesma Tereze Kesovije: sve se vraća sve se plaća!

Pa će sada negde gore sigurno Tasovca da negde sačekaju proslavljeni direktori Beogradske filharmonije Lovro von Matačić, Krešimir Baranović, Angel Šurev i Jovan Šajnović i da ga priupitaju: jeli bre šta napravi od Filharmonije? A šta bi ga tek priupitao proslavljeni arhitekta Vjenceslav Richter u vezi skandala sa dvoranom Beogradske filharmonije u bloku 13?

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane