Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Građanski rat u Srbiji u literaturnim slikama (1)

VREME MORALA I ISKUŠENJA

Građanski rat u okupiranoj Srbiji u Drugom svetskom ratu je najveća tema srpske literature. I sam sam učestvovao u „razradi" ove teme, kako bi rekao profesor u meni („Arizani", „Braća Jugovići ili Kako izići iz istorije", „Crni dani Rake Drainca"). U tekstu koji sledi predstaviću čitaocima kako su ovaj rat sagledali drugi pisci, odnosno kako sam ih ja pročitao. Na prvo mesto stavio sam kratku pripovetku Mladena Markova Banatski voz, jer su u njoj opisani ljudi pod okupacijom, koji nisu učesnici građanskog rata, dakle neutralci. Priča mi je bliska, jer su i moji „Arizani" pre svega roman o neutralcima. Većina Srba nije učestvovala u građanskom ratu, gledala je nekako da preživi pod okupacijom. Ta seljačka Srbija je hranila sve vojske, kako okupatorske tako i domaće. Mladen Markov je veoma dobro opisao banatsko selo pod okupacijom.

Ivan Ivanović

1

MLADEN MARKOV : BANATSKI VOZ

Kratak sadržaj ove priče izgleda ovako.

U banatskom selu Samošu (rodnom mestu autora priče) saobraća voz za Pančevo; dođe uveče, prespava na sporednom koloseku, ujutru kupi putnike. Selo je etnički srpsko, starosedalačko. Vreme je okupacije i Samošani svakog jutra nagrnu u voz; švercuju raznu robu za pančevačku pijacu, okupatrska vlast to dozvoljava, ne može da zaustavi život. Šverc je postao glavna delatnost.

Švercom se bavi i porodica Isakov: deda, sin i unuk. Deda je glavni, on drži blagajnu, skuplja nedićeve pare, čuva ih u vreći u brašaniku; sin-otac nosi robu, obavlja fizičke poslove. Unuka svakog dana vode kod lekara, to pali. Pisac priča kroz vizuru najmlađeg Isakova.

Meštani još od ranog jutra zauzimaju mesto u vozu na sporednom koloseku. Najviše je žena čiji mužvi su u zarbljenitvu, na prinudnom ili dobrovoljnom radu. Trgovina cveta kao u najbolja vremena. Ceo Samoš ide na pijacu u Pančevo.

Velika je gužva, ljudi se bore za mesto u vozu. Pri tom se svađaju, psuju, guraju da zauzmu što bolje mesto i posedaju na drvenim klupama. Čim se ukrcaju u voz, vade hranu, kuvana jaja, slaninu, parče belog hleba. Da ne idu na pijacu gladni. Voz se prebacuje na glavni kolosek, ta vožnja je džabe. Srbi uživaju u toj vožnji, zbog nje se i penju u voz na sporednom koloseku.

No već na prvoj stanici u Podini situacija se menja na štetu Srba. U voz se penju Slovaci, u većem su broju nego Srbi, potiskuju ih sa drvenih klupa. Padne i po koja psovka „srpske majke". Srbi sad stoje između redova, okupacija je, ne smeju da se suprotstave. Slovake podržavaju okupatori, za sve su krivi Srbi. I sledeće selo Kovačica je slovačko, Srbi su potisnuti u hodnik.

Na trećoj stanici, u Debeljači, u voz se penju Madžari. Većina ih je pijana, bučni su, potiskuju Slovake sa sedišta. Slovaci se povlače, ali ne psuju Madžare nego Srbe. Madžari, opet, psuju i Slovake i Srbe, Srbe nazivaju Racima. Oni su saradnici okupatora, njihov je voz.

Ali ni madžarsko ne traji dugo. U Crepaji u voz ulaze Nemci, folksdojčeri. Oni su gospodari Srbije, njihovi su okupirali državu, ima svi da ih slušaju. Njihov je Banat, njihova je Bačka. Srbi su sad potisnuti na stepenice, one švercerke sa svojim torbama su zakrčile svaki prolaz.

Mali Isakov bi hteo da mu otac i deda objasne šta se to dešava, ali ne dobija odgovor. Tako je u okupaciji kad izgubiš državu. Važno je da stignu na pijacu, seljačka roba je skupa a Nedićeve pare jevtine. I ne slute da te pare neće valjati ni pišljiva boba kad dođe oslobođenje.

Za divno čudo, priča je „prošla" u komunizmu. „Vlasi" se nisu setili, učinilo im se da je to priča o okupaciji. Iako je Mladen Markov, inače novinar Radio Beograda, koji je celog svog radnog veka nosio magnetofon i mikrofon u torbi, bio dosta kritički raspoložen prema komunizmu, vlasti ga nisu dirale. Markov je među prvima progovorio o obaveznom otkupu žita u Banatu, najpre u noveli Metrovka, a potom u romanu „Isterivanje boga". „Prošvercovao" je i temu nacionalizma u „istorijskom" romanu „Smutnoe vreme". Komunisti su ga, svakako, držali za „svoga" kad su mu to dozvolili. Poznavao sam Mladena Markova, nije bio u službi komunizma, mada je „veličao" partizanski ustanak (novele „Žablji skok"). Pisao je, koliko iz sebe, toliko i iz svog Banata. Stoji anegdota da ga je književni kritičar Milan Bogdanović na početku karijere savetovao da ne bude „prgav kao Crnjanski". Bio je prgav, to mu je, što se mene tiče, najveća književna vrlina.

Priču Banatski voz treba pročitati iz ugla Banata. U tom banatskom vozu najgore su prošli starosedeoci Srbi, koji su se u Samošu prvi u njega popeli. Svi drugi (Slovaci, Madžari, Folksdojčeri) ih istiskuju iz kupea, tako da na kraju Srbi vise na stepenicama pred ulaz u Pančevo. Jasno je da priča ima simboličko značenje i da nagoveštava sudbinu Srbijanaca u Srbiji.

Kasnije će ova tema biti dominantna, ovde da kažem da ju je Mladen Markov prvi otvorio, i to u vreme Kad je Pinki video Tita (Jovan Popović).

2

ANTONIJE ISAKOVIĆ : KAŠIKA; CRVENI ŠAL

Ovaj tekst je nastao kao refleksija na polemiku u listu Danas između sociologa Todora Kuljića i publiciste Uglješe Krstića na temu Komesari komesari kao pisci. Napisao sam ga za Kikindske dijaloge, sociološko-književnu manifestaciju, koja je u formi polemike održavana u Kikindi u vreme Dosovske vlasti, tokom 2002. i 2003. godine. Kad su radikali (Srpska radikalna stranka) preuzeli lokalnu samoupravu, Kikindski dijalozi su ukinuti.

Po završetku polemike u listu Danas, u emisiji Most Slobodne Evrope, Todor Kuljić i Uglješa Krstić, nastavili su na radiju spor oko partizana i četnika. Za mene je interesantno da su obojica potegli literarni argument. Polemika se vodila o partizanskim komesarima. U ovom tekstu analiziram gledište Todora Kuljića.

Todor Kuljić, koji zastupa partizansku stranu, veliča pedagošku ulogu političkih vođa partizanskog pokreta, komesara. Tako, on kaže da su komesari "održavali disciplinu, kažnjavali nasilje, pljačku". Više od toga, komesari su "opismenjavali stanovništvo". Stoga, "partazanski pokret je imao potpuno drukčiju vrstu morala od onog koji je imao četnički. Ne treba posebno dokazivati da pokret koji beskompromisno ratuje, koji krvari, koji ima svoje mrtve i ranjene, koji stvara svoje svece, svoje martire, jača moral upravo na taj način. A na drugoj strani imamo pokret koji čeka i iščekuje, koleba se, trune iznutra, gnjili.

Istina, Kuljić prihvata da treba biti kritičan prema komunističkoj verziji borbe protiv okupatora "koju su komunisti vešto saželi u svoju doktrinu od sedam ofanziva", ali zaključuje da je u pitanju razlika između "morala gibaničara i morala pokreta koji krvari". I dalje, "partizanski moral je bio mnogo strožiji prema svim vrstama prestupa, dok je četnički u tom pogledu bio opušteniji".

Glavni literarni adut Todora Kuljića za veličanje partizanskog komesarskog morala je Antonije Isaković. Sociolog nije naveo na koja Isakovićeva dela cilja, ali logično je da je imao u vidu dve njegove pripovetke, Kašika i Crveni šal, jer su one najpoznatije i najbolje se uklapaju u Kuljićevu koncepciju veličanja partizanskog pokreta. U obe pripovetke pisac nastoji da uzdigne partizanski moral, a samim tim da idealizuje komunističku revoluciju.

Biću slobodan da analiziram ove pripovetke.

U Kašiki dva borca preko planine prenose nekakav kotlić sa kajmakom namenjen četi. Iako su iscrpljeni i gladni, oni odbijaju da načnu kajmak (da uzmu po kašiku), jer bi time oštetili kolektiv, a kolektiv je, dabome, iznad pojedinca.

Komesar je taj koji je odredio ko će da nosi kajmak: Stanko je vodnik, "čvrst čovek i grub", a Zoća je običan borac, slabačak i bolestan (tek je preležao tifus). Izgleda da komesar nije baš imao poverenje u Stanka kad mu je dodelio Zoću da ga kontroliše (da ne jede kajmak!) ili je hteo samo da ga iskuša. A Zoća je osamnaestogodišnjak, bolestan i gladan, jedva se vuče planinom, duša mu u nosu; možda bi ga jedna kašika kajmaka okrepila da izdrži tegobe. U Stankovoj podsvesti se vrzma tako nešto, ali to bi bila slabost, izneveravanje komesara i čitave čete. Stvar je u tome što Zoća već ima putera na glavi. Naime, negde u Hercegovini dečak je počupao jednu leju luka, ali su ga izdala perca koja su virila iz torbe; komesar je odmah sazvao četnu konfervnciju (kolektivni organ) koja je raskrinkala malog lopova. Stoga je ovaj zadatak za Stanka bio u stvari kušanje, kao u biblijskoj priči o ubogom Lazaru. Pošto je shvatio da mu drug neće izdržati glad, Stanko je odlučio da ipak dozvoli Zoći da uzme kašiku kajmaka. Međutim, bilo je kasno, Zoća je bio mrtav. Tako Stanko sada, pored kotla sa kajmakom, mora da vuče mrtvog druga i da nosi dve puške. Ipak, stigao je u četu pred zoru i svaki borac je primio po kašiku kajmaka. Zadatak je izvršen. Pisac ne kaže da li je komesar pravio pitanje zašto je Zoća umro, a nije se uznemirila ni četa. Ovde je važno da je Antonije Isaković pokazao svu veličinu partizanskog morala.

U priči Crveni šal Zoćinu sudbinu je doživeo borac Mirko, ali u još dramatičnijem vidu. Opet se radi o nekom maršu (valjda Igmanskom?) na preniskoj temperaturi i Mirko to ne može da izdrži. On je, inače, slabić, gradskog je porekla, u partizane je otišao u "crnom odelu sa jedva vidljivim prugama" i u plitkim cipelama; poneo je knjigu "Dnevnik Kostje Rjabceva", koju je pročitala cela četa. Inače, partizanski marš se izvodi na Svetog Savu, pa Mirkove asocijacije idu na tu stranu. Nekako se dovuče do seljačke kuće gde se smestila četa, taman da čuje dijalog između komandanta čete i seljanke čija je kuća. U tom razgovoru seljanka je iznad komandanta! Pošto su joj uzeli projno brašno za kačamak (stereotip) i dali joj nekakvu potvrdu, seljanka komandantu kaže da su to isto uradili i oni drugi, dakle četnici. Komandant, koji je ovde u ulozi pedagoga (Kuljić: "Oni su opismenjavali stanovništvo"), nastoji da seljanku prevaspita i uveri je da je samo partizanska borba pravedna. Kad se rat završi i pobede partizani, brašno će joj biti plaćeno. Ali seljanka ima gvozdenu logiku: ako naplati partizansku priznanicu, propašće joj četnička; ne mogu i jedni i drugi da pobede, ona će svakako biti na gubitku. Kad komandant odluči da borcima predoči šta ih još očekuje na maršu, zatraži da seljanka napusti prostoriju, ali ona se nećka, kao da se boji da joj nešto ne ukradu. Komandant joj kaže da zapamti da su oni partizani a ne četnici, što će reći da su četnici pljačkaška vojska a partizani narodna. Seljanka ponovo mudro kaže: "To i oni kažu", što će reći da su isti! (Njenog su muža odvele ustaše, valjda zato što je Srbin.)

Ali, desio se incident! Nesrećni Mirko, kome je vrat potpuno promrzao, odluči da krišom uzme nekakav crveni šal, koji je visio na zidu pa pao u ćošak, ne bi li se nekako zaštitio od promrzline. Kad je četa krenula na novi marš (na Igman), seljanka ju je sustigla tražeći da joj se vrati nestali šal. Neko joj je ukrao crveni šal, a ona sumnja na "onog sa maramicom oko vrata". Na komandantov zahtev da se Mirko pretrese, ovaj sam raskopča šinjel i baci crveni šal u sneg. Komandant hitro donosi odluku, obrazuje preki vojni sud, u koji ulaze on, komesar i jedan borac. Pisac udešava da običan borac daje predlog, a komesar samo potvrđuje. Kad seljanka vidi na šta će njena prijava da izađe, pokušava da zaštiti Mirka, kaže da mu je šal sama dala. Ali, kasno je, izrečena je smrtna kazna. Komandant je posebno pogođen, Mirko je upropastio njegov politički rad kod naroda. ("Mene je kod seljanke upropastio", stav je komandanta na prekom sudu.) A komesar, koji u potpunosti odobrava smrtnu kaznu, politički ispravno zaključuje: "Revoluciju mogu da upropaste samo oni koji u njoj učvstvuju!", što je parafraza Lenjinove misli o "mangupima u našim redovima".

Tako je partizanska kolona nastavila marš "kraća za jednog čoveka", što je četa mirno primila. A nije se uzbudio ni pisac, ne vidim da je osudio partizanski zločin! Ne znam kako bi se to drugačije moglo nazvati do komunističkom hipokrizijom! Držim da je teško bilo izreći veću književnu laž od ove koju je napisao Isaković. Inače, Antonije Isaković piše ove dve pripovetke 1953. godine, pa je nemoguće ne postaviti pitanje piscu: zar je moguće da nije video masovene komunističke zločine posle rata, upropašćavanje sela, okupaciju tuđih kuća od strane komesara, stvaranje nove klase (Milovan Đilas)?

Uostalom, i sam Antonijr Isaković se pola veka kasnije odrekao ovog shvatanja! Postao je antikomunista.

3

DOBRICA ĆOSIĆ : DALEKO JE SUNCE

Držim da je Todor Kuljić mogao da pronađe bolji argument za svoju odbranu partizanskog morala, a to je roman Dobrice Ćosića "Daleko je sunce". (Ćosićev roman je objavljen pre Isakovićevih pripovedaka (1951. naspram 1953), pa njemu pripada pravo prvenstva.

Da vidimo kakav to partizanski moral zastupa Ćosićev komesar odreda u romanu, student Pavle Lukić? U velikoj nemačko-bugarskoj ofanzivi na Jastrebac, poslednjeg dana 1942. godine, partizanski odred se našao u velikim problemima: neprijateljske snage su bile nadmoćnije i odred je trpeo teške gubitke. Kako u tim prilikama biva, u odredu je došlo do podele u pogledu dalje borbe: komesar Pavle je zastupao ideju da odred mora da se povuče sa terena Jastrepca i prebaci na Kopaonik, ali taj manevar bi morao da se izvede preko četničke teritorije (postojala je, dakle, podela teritorija!); komandant Uča se tome protivi jer smatra da su mogućnosti borbe na planini daleko povoljnije nego u ravnici. Uči se pridružuje seljak Gvozden, njegov zamenik. Pošto je Gvozden iz tog kraja, on više od drugih saoseća sa tragedijom naroda, njega stradanje njegovih seljana najviše pogađa. Stoga on odbija da se povuče i traži da se odred rasformira i svaki seljak brani svoj dom ("Samo privremeno rasformiranje odreda može da spase daljeg uništenja i odred i narod"). "Njegova seljačka duša se sad raspinje između kuće, dece - svojih ukorenjenih interesa, i interesa borbe i odreda."

Pisac je Gvozdena predstavio kao jednog od najuglednijih i najnaprednijih domaćina u kraju, koji vinograd i voćnjak uzgaja po savetu ekonoma. Istina, nešto je posustao kad su mu do ruku došle Pelagićeve knjige, pa se više okrenuo politici nego ekonomiji. Čitanje Pelagića i drugih socijalista ga je odvelo u komuniste. Komesar Pavle je ocenio njegovo držanje kao defetističko (Todor Kuljić pripisuje defetizam isključivo četničkoj strani); optužuje ga za izdaju i kontrarevoluciju. Rečju, Gvozden je u stvari četnik!

Komesar ad hok obrazuje preki sud koji osuđuje Gvozdena na smrt. U tom sudu glavnu reč vodi Vuk, koji i izvršava egzekuciju nad Gvozdenom streljanjem. Vuk je predstavnik čvrste linije, radikalne struje među komunistima. Za razliku od Gvozdena, Vuk je nadničar, proleter. Očito je da je piščev miljenik! Komandant Uča se ne usuđuje da zaštiti Gvozdena, iako mu je jasno da čovek nevin gine.

Razume se da je volja Partije presudna, a komesar je njen zastupnik. Komesar Pavle je oličenje pravog komuniste. "Revoluciju je zamišljao kao uskovitlanu šumu pesnica i pušaka koja se tiska po gradskim ulicama, kao reke ljudi koji sa Lenjinovom slikom i parolama "Živela socijalistička revolucija" i "Dole buržoazija" - jurišaju na barikade. Juriš na barikade sa crvenim zastavama, juriš na fabrike, banke, poštu, ministarstva; radničko-seljačka Crvena armija, koja posle čuva diktaturu proletarijata - to je za njega bila revolucija." Pred tako visokim ciljevima jedan Gvozden ne predstavlja ništa! Ovde nam pisac pomaže da razrešimo dilemu da li je partizanska borba bila oslobodilačka ili revolucionarna: "Naša borba nije samo ratovanje nego revolucija." U isto vreme daje Todoru Kuljiću materijal za zaključak o visokoj moralnosti partizanskog pokreta: "Ona ima svoj moral, a to je borba do kraja i bez obzira na sebe. Šta može drugo da učini neuspehom jednu revoluciju nego neodlučnost u vođenju borbe do kraja... Žrtve? Pa to je ono što odlaže revoluciju u mnogim zemljama. Kad će se onda izvršiti smena u društvu i istoriji ako se misli šta košta borba?"

Pošto se odred podelio u dve čete, komesar Pavle vodi svoju četu na četničku teritoriju, na levu obalu Zapadne Morave. (Sad, nije baš jasno koji su to četnici: iz prethodnog poglavlja se vidi da je Keserović na Kopaoniku a da dolinu Morave pokriva Nedićeva Državna straža. Izgleda da su za pisca četnici svi oni koji nisu partizani!) Posebno je dramatično opisan prelaz preko Morave, koji je omogućio Vuk, komandir čete, prešavši na rukama zamrzlu prevodnicu. Time je pisac herojizovao Gvozdenovog ubicu.

Da vidimo kako vladaju četnici na svojoj teritoriji? Prvo na šta su naišli partizani bila je zaklana žena! Samo po sebi se razume da su je zaklali četnici! "Četnici su se naročito za poslednjih mesec dana razbesneli i izludelo klali ne samo partizanske pristalice: klali su komšije s kojima su bili u svađi ili parnici, žene koje im se nisu podavale, putnike iz grada koji su dolazili u sela rođacima po namirnice; ubijali su za sat, naliv-pero, cokule, zimski kaput, torbu; klali su sve što bi im došlo pod nož; u kockanju i pijančenju klali su se između sebe..." O četničkom teroru svedoči i devojka, ćerka opštinskog delovođe, koja će se priključiti partizanima. Iako joj je otac član ravnogorskog odbora, ona u čitalačkoj grupi prorađuje "Kako se kalio čelik". Za četnike kaže da kolju svake noći ponekog, a naročito školovane!

Partizani su, razume se, sasvim drugačiji. "Mi smo narodna vojska. Borimo se za slobodu, za radnike i seljake, mi smo partizani." A jedan seljak se čudi: "Kakva je ovo vojska, pobogu brate? Žene ne napadaju, pastrme ne kradu, ništa ne piju. Kod mene je samo jedan popio pola čaše. Takav je kod njih zakon, kaže. I ne psuju, boga ti, kao da nisu Srbi!" Naravno da seljaci znaju pravilno da procene političku situaciju: "Baš ih briga što ih Engleska ne priznaje. Sad oni krvare, a posle drugom da puste vlast, nisu ludi! Ja vam, ljudi, kažem ovo je revolucija! Isto kao u Rusiji sedamnaeste godine kad ubiše cara Nikolu i dovedoše Lenjina. Pričao mi je Rus živopisac da je taj Lenjin hipnotisao narod."

U romanu se jasno vide smernice komunističke propagande. Tako se komandir Vuk obraća seljacima: "A što vi, prijatelji, ne pošaljete svoje sinove da se bore za slobodu, no ste ih poslali u četnike da kolju narod?" Kad mu seljaci lepo kažu da oni ne razumeju ko se tu s kim bori, da vide da tu ratuje Srbin protiv Srbina, Vuk povlači glavnu liniju razdvajanja: "Jedni se biju prituv Nemaca, a drugi brane Nemce." To će biti posleratna komunistička dogmatika!

U borbi protiv četnika na novoj teritoriji Vuk (pravo ime Miloš) postaje glavna ličnost. On je, inače, iz tih krajeva i sebe zamišlja kao posleratnog predsednika kolhoza. Njegov radikalizam u borbi protiv četnika dostiže kulminaciju kad sazna da mu je četnički major odveo ženu Branku. (Kao Turčin Vlah-Alija ljubu Banović Strahinje u istoimenoj narodnoj pesmi.) "Satrću četnicima seme, korov ću da im posadim po kućama." A seljacima kaže da neće ni oni bolje da prođu: "Zapamtićete me i vi, kukavice, što ih hranite i sedite kod kuće! Pričaće se da je ovde nekad bilo selo!" Preti da će uskoro doći sa partizanskom divizijom.

I Vuk uskoro ostvaruje svoje pretnje; napada četnički štab u seoskoj kafani i uništava ga. Upravo je pravoslavni Božić, veliki hrišćanski praznik. Četnici zaseli u kafani uz iće i piće i proslavljaju dan Hristovog rođenja. Bilo je tu muzike, pesme, a čuli su se i ženski glasovi. Vuka je izbezumljivala pomisao da li je tu njegova Branka. Pošto su savladani stražari, neiskusni mobilisani seljaci, i opkoljena kafana, Vuk s puškomitraljezom upada unutra. "Srećan Božić!" Video je u dnu stola bradatog četnika kome je sedela u krilu žena i pevala. Na škiljavoj petrolejskoj lampi nije mogao da je raspozna, ali mu se učinilo da je to Branka. Ludački je pritisnuo oroz puškomitraljeza i kosio četnike. Partizani su bacili bombe kroz prozor. Bio je to neviđeni masakr! Vuk je prestao da puca tek kad je umukla cika žene. Kad je baterijskom lampom osvetlio ubijenu ženu, video je da to nije Branka. (Suprotno je postupio Banović Strahinja, on je svojoj ljubi oprostio!) Od svih četnika samo su preživela dvojica i oni su se predali. Vuk je naredio svojim borcima da upale opštinu i demoliraju poštu, a sam uzeo da sasluša zarobljenike, koljašine. Od njih je saznao da mu je žena u majorovom zarobljeništvu, da ni sa kim ne govori, da je pokušala bekstvo i da je "hteo major da je zakolje posle toga". Po saslušanju, Vuk ih je "bez predomišljanja posekao rafalom". Te noći su partizani uništili tri četnička štaba, ubili nekoliko komandanata, upalili tri opštine i pokidali telefonske i telegrafske linije po čitavom srezu.

Komesar Pavle je mogao da bude zadovoljan, njegov plan prepada na četničku teritoriju je u potpunosti uspeo. Međutim, zadovoljstvo mu je pokvarilo pismo Okružnog komiteta Partije, tačnije sekretara Brke, u kojem se osuđuje streljanje Gvozdena. Pošto je Brka veći komesar od Pavla, Todor Kuljić u tom pismu može da nađe alibi za svoju tvrdnju o humanosti partizanskih ideologa. Brka piše: "Partija, drugovi, ima pre svega zadatak da vaspitava i podiže ljude, da ih spasava ako su na putu da pogreše i propadaju. Drug Pavle je zaboravio na to. Zbog toga mi ćemo ga pozvati na partijsku odgovornost čim se vrati natrag".

Pavle nastavlja da vodi četu iz pobede u pobedu, a najveći mu je podvig što je uspeo da je izvuče iz obruča na Gledićkim planinama (daleko od Kopaonika!) koji su načinili zajednički "četnici Draže Mihajlovića i Nemci". A ti "četnici su se vraćali u sela, tobože kradom od Nemaca, a noću klali partizanske porodice i one koji su im se za vreme njihovog odsustva nečim zamerili." Stoga Pavle i Vuk donose odluku da udare u samo srce četničke organizacije u kraju, u štab korpusa.

Obojica imaju lični motiv: Pavle može samo junaštvom da se opravda pred Brkom, a Vuk mora da oslobodi ženu koja je zatočenica komandanta štaba, majora Baloševića. (U situaciji kad mu je oteta ljuba, Banović Strahinja sam kreće u tursku vojsku da je oslobodi.) Partizani opkoljavaju četnički štab, borba je strahovita a završava se totalnim porazom četnika. Opet je glavni junak Vuk koji uleće u kišu četničkih kuršuma da bi oslobodio Branku. Njegova bomba je razorila štab. Kad je upao u kuću, upravo je zatekao majora kako puca iz revolvera sebi u glavu sa uzvikom: "Živeo kralj!" Pre toga je ubio Branku metkom u čelo. (Za razliku od Strahinjine ljube, Branka nije izneverila svog gospodara. Od žene u čiju kuću su četnici nasilno smestili svoj štab, Vuk je saznao da se Branka "nije dala majoru" i da je ovaj "nekoliko puta tukao".

Glosa

UVODNA NAPOMENA:

Ovo su fragmenti iz monografije „Istorija: crvena i plava", koju sam ponudio državnom izdavačkom preduzeću Službeni glasnik. Ponuda je odbijena, knjiga nije do danas štampana. Rukopis ima dva dela, Partizanska strana srpske istorije i Četnička strana srpske istorije. U ovom tekstu nudim čitaocima Tabloida partizansku stranu, u 6 nastavaka.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane