Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

BAGOVAN BAGER

Pričali su i dosad gluposti i lagali previše, ali sa ovom odbranom ustavnih prava bagera na slobodu kretanja zabagovali su i počeli da bulazne, što je znak da su zbog buba u glavi izgubili kontrolu i zdrav razum. To više nema nikakve veze sa politikom i to je ona crvena linija koja će im doći glave. Ne toliko zbog toga što su poslali bager na građane, jer bilo je i onih koji su slali tenkove, koliko zbog toga što pokušavaju da taj čin brane i opravdaju pozivajući se na Ustav i na ljudska prava, uvodeći potpuno novu kategoriju, da je ljudsko pravo da se bagerom ide na ljude. Ne može niže, nečovečnije i gluplje. Nema veće uvrede za zdravu pamet i elementarno ljudsko dostijanstvo. Ma koliko ljudi „po prirodi bili kukavice, sebični i nemoralni", kako ih je naučio Makijaveli, ovo neće proći bez ozbiljnih posledica, veruje kolumnista Magazina Tabloid Miodrag Mile Isakov, bivši potpredsednik u Đinđićevoj vladi i ambasador u Tel Avivu

Piše: Mile Isakov

Bagovanje je novi izraz za novo doba u kojem bager više ne prolazi. Za kompjuter se kaže da baguje, zapinje ili blokira, kad je zaražen virusom. Bag (bug) u engleskom jeziku znači buba, a u terminologiji kompjuterskih programera taj se izraz koristi za situacije kad sistem ne funkcioniše. Kao metafora kako male stvari mogu da prouzrokuju velike probleme. Tad se kaže i da je sistem puko!

Kao žargonski izraz to se ustalilo i u našem govoru i dobilo šira značenja, pa tako studenti mogu da zabaguju na ispitu, auto može da vam zabaguje i stane, pa tako i bager. Naročito ako je zaražen virusom sile i nedodirljivosti. To se sve češće dešava i ljudima iz vrha vladajuće stranke. Zabagovala je tako i premijerka Ana Brnabić u nekoj TV emisiji, pa čitav minut nije mogla da progovori očigledno ne znajući dal je pošla ili došla. Hoće to kad se nekom unesu bube u glavu. Njoj ih implantirao lično predsednik Aleksandar Vučić, u pokušaju da se oslobodi viška u svojoj. Ali, iz dana u dan sve je vidljivije da mu to ne uspeva. Njegove bube u glavi nas svaki dan koštaju sve više.

„Ko ste vi da ljudima zabranite da idu gde hoće", zavapio je predsednik države braneći ustavna prava šabačkog bagera da se slobodno kreće kuda hoće, a to u ovom slučaju znači i kad su ispred njega živi ljudi. A premijerka Ana Brnabić dodaje da je zabrinuta za radno mesto tog bageriste, jer mogao bi dobiti otkaz ako bi zbog ljudi na putu zakasnio na posao. Prema tome, ona ne vidi u čemu je pogrešio kad je nastavio da se kreće prema tom živom zidu, pošto je vozio veoma polako, samo dva-tri kilometra na sat. Dakle sve je bilo po Ustavu i zakonima, čak i daleko ispod dozvoljene brzine kretanja na tom mostu!?

Međutim, to što je uradio drug Crni, koji se popeo na bager i zaustavio ga, pošto je prethodno premlatio bageristu koji to nije hteo da mu dozvoli, to je čist fašizam, reče Brnabićka a kao papagaji ponoviše njih nekoliko iz vrha stranke i vlasti. I zaista, ima tu nešto. Ta scena neodoljivo asocira na drugarice i drugove partizane, koji su se pentrali na švapske tenkove da bi ih zaustavili, tako da osim vizuelne ima i te sličnost, ima tu i fašizma, samo što su pobrkali strane. Nisu bili fašisti oni koji su se penjali na tenkove nego obrnuto, fašisti su bili u tenkovima koji su gazali sve pred sobom.

Ja taj pohod bagera ipak ne bih definisao kao „čist fašizam", uprkos sličnostima sa onim tenkovima koji su krenuli da osvoje i pokore ovu zemlju, jer ona je već osvojena i pokorena od onih koji su bager poslali. On nije imao zadatak da izgazi te ljude, samo da ih razgrne i oslobodi put za kolonu službenih crnih automobila koji su žurili na svečanu Skupštinu Naprednjaka, koji ne sad ne osvajaju, samo brane vlast. Tako da bi i maskirani momci sa kapuljačama, koji su iz njih izašli da mu pomognu i motkama prokrče put, mogli izgubiti posao ako zakasne.

Na toj Skupštini, prema više puta ponovljenoj ličnoj najavi, Vučić je trebalo da se povuče sa mesta predsednika stranke, ali nije mogao jer se nisu ispunili uslovi. „Posle mene mora doći neko bolji", izjavio je tim povodom, dakle, pošto po njegovom skromnom mišljenju boljeg od njega nema i neće ga nikad ni biti, on ostaje na čelu partije. Nema veze ni što je godinama insistirao na tome da predsednik države ne može u isto vreme biti i predsednik stranke, i to još vladajuće. To je svojevremeno oštro zamerao Borisu Tadiću, a onda je na to nagovorio Tomu Nikolića, koji je zahvaljujući tom gestu i pobedio Tadića. Naravno, nema tu nikakve principijelnosti, jer to je samo bio način da Vučić uskoči na čelo vladajuće partije, a onda da sa tog mesta najuri i naivnog Tomu i prigrabi i svu vlast u zemlji. I sad taj princip ne važi za njega, to važi samo za protivnici, što bi rekao Pašić.

Nažalost, dok je ovakve opozicije, Vučić nema ni prave protivnike, a njima protivnici nisu ni potrebni dok imaju jedni druge. Dok je njima njih, Vučić nema šta da brine, pa logično ima vremena da se postara za ustavna i ljudska prava bagera.

Sad su proglasili veliko udruživanje u nekakav opozicioni Savez bez naziva, jer ne može se Savez nazvati imenom jedne stranke, a svi su se iz nje izlegli. Dakle, pošto su zajedničkim snagama rasturili Demokratsku stranku, sad se njeni otpadci ujedinjuju sa patrljkom koji je od nje ostao. I treba da im se veruje da je to sad nešto mnogo jedinstveno i jako.

A, zapravo, opet lažu narod koji masovno ne želi da vidi povratak otpisanih. Setimo se samo najpopularnije parole sa dosad najvećih protesta protiv Vučićevog režima, „Da ovi odu, a da se oni ne vrate".

Sad kažu da lideri neće biti na listi. Pa šta? Kakva je to garancija da se oni sklanjaju i povlače, kad svi znamo da oni nisu ni zainteresovani za poslanička mesta u Skupštini. Njih zanima samo izvršna vlast, ako slučajno pobede oni će samo tamo gde je istinska moć i gde je lova. Ne treba biti naivan da ćemo se njih rešiti tako što nisu na listi za parlamentarne izbore, jer u slučaju pobede oni će svi u vladu, jedan kao premijer a druga dvojica kao ministri i potpredsednici. O tome oni ni mukajeta, a ni njihovi novinari, jedini prisutni na promociji grande Saveza bez imena, ne pitaju ih ništa o tome.

kakvom je ujedinju i jedinstvu reč najbolje svedoči činjenica kako su novinari N1 i „nove" bombardovali Jeremića pitanjima o sukobu sa Zdravkom Ponošom, kojeg neki drugi iz Saveza pominju kao ozbiljnog zajedničkog kandidata za predsedničke izbore. Ujedinjuju se dok se inutra raspadaju. Demokrate su se nedavno po ko zna koji put prepolovile, a Jeremićevu stranku upravo ovih dana napustilo je nekoliko najviđenijih članova, od Siniše Kovačevića do generala Ponoša. Đilasa, doduše, ne još napuštaju jer ih izgleda dobro plaća.

Inače, nije problem formalno se ujediniti, na to će pristati svi delovi ove kilave opozicije jer su svesni da samostalno nemaju ama baš nikakve šanse. Sa ovakvom opozicijom problem je da se suštinski ujedini i postigne jedinstvo, ne zato što ne mogu da suzbiju sujete i animozitete, sve se to može i odglumiti. Problem nije ni što nemaju iste ciljeve, već upravo obrnuto u tome što su im ciljevi isti. Ali, nisu zajednički. Svi bi oni da budu glavni, svi bi da imaju odlučujuću reč i da vlast upotrebe za svoje lične i grupne interese. Ne prepiru se oni oko programa, svi su programi na papiru manje više isti, skoro identični, problem je u praksi u kojoj ih se niko ne pridržava. Programi su pisani za birače, da bi im se predstavili u što boljem svetlu i sa najboljim namerama. Ali, dok narodu nude lepe i obećavajuće programe oni se već sada otimaju oko plena, spremaju ražanj dok je zec još u šumi. Njihovo nakaradno shvatanje politike je da su oni svoje uradili, sad samo da građani uhvate zeca na izborima i da im ga donesu na tacni. U međuvremenu oni će da rasprave svoje međusobice o tome šta će ko da bude posle pobede i šta će dobiti od resora u vladi i javnim preduzećima.

Pri tome ne prezaju od uvredljivog obmanjvanja birača, obećanjima da niko od lidera ujedinjenih opozicinih stranaka neće biti na zajedničkoj listi. To bi, kao, trebalo da bude dokaz kako oni lično nemaju nikakve ambicije da zasednu na vlast, nego sve što rade čine samo za opšte dobro. Kao da se svi zakopčavamo na leđima, pa ne znamo da se sa liste ide samo u Parlament, koji po pravilu igra kako vlada svira. Ne interesuje njih da kao poslanici izglasavaju tamo neke zakone, oni bi da ih pišu po svojoj meri. Kada bi zaista želeli da ubede građane da nije reč o njima i njihovim interesima i ličnim ambicijama, dali bi garancije da niko od njih neće ne samo na listu, nego ni u bilo koju fotelju, da će vlast, ako se osvoji, preuzeti neki novi ljudi čistih biografija i savesti. Koji se neće baviti revanšizmom nego svojom strukom i isključivo interesima države i društva, po Ustavu i zakonima, pa kom obojci kom opanci.

Pošto se oni bave sobom i svojim budućim pozicijama ovi iz vlasti mogu slobodno da građane ubijaju u pojam i tucaju u zdrav mozak. Već smo svi oguglali na primedbe da nam je država uhapšena, da nema podele vlasti jer sve je u rukama jednog čoveka, da institucije sistema ne rade svoj posao i da se prave mrtve dok njihov posao obavlja Vučić. To su sve opšta mesta i građanima je teško da pohvataju konce i dokuče o čemu se zapravo radi. Zato ću se poslužiti nekim drugim primerima iz takozvanog života, da se vidi šta rade ljudima i to njihovim, na osnovu čega možemo predpostaviti šta se tek događa običnim smrtnicima. Evo jednog primera:

Jestel čuli priču, ne o Vasi Ladačkom, nego o vitezu Aleksandru. Šetaju tako mirno i dostojanstveno jedna Jorgovanka i jedan Aleksandar sa malim detetom kroz park, kad tamo ispod jednog drveta momak i devojka se svađaju. Zapazivši to Aleksandar, ničim izazvan, napušta Jorgovanku i ćerku Milicu i odlazi do tog para da interveniše. Na koga li si ti to digao ruku sa namerom da udariš? Zar ne vidiš da je to devojka? Malo povišenim tonom ali dobronamerno se obratio mladiću koji se odmah lepo izvinuo devojci i sve se završilo hepi endom, a onda je Jorgovanka rekla: Aleksandre, ti si za mene pravi vitez!!! Pa sad vi vidite ima li veće sramote od toga da morate da pričate takve bajke na televiziji ako hoćete da uspete u životu.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane