Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Sećanja

„Moja baba Natalija" u Negotinu (1)

Žene su spasile srpski rod

Više puta sam rekao da me je moj literarni prvenac roman „Crveni kralj" u isto vreme uzdigao i uništio. (Jovica Trkulja „Uspon i pad Ivana Ivanovića".) Verovatno nekom greškom istorije, komunistička partija Jugoslavije je jedno vreme igrala na kartu ljudskih sloboda, pre svih slobode umetničkog stvaranja. Naivno sam poverovao u tu komunističku prevaru, kao što je mladi žabac poverovao u tiradu patka u izvanrednoj pesmi Jovana Jovanovića Zmaja Patak i žabe. (Govorio patak o vrlini mira i da niko nikog ne treba da dira. Žabe su poverovale ovom demagogu. Jedan mladi žabac pobliže je stao, a patak ga zgrabi pa ga progutao. Zmaj se obraća deci, ali i odraslima: Iz ovog se nešto i naučit dade, hulje lepo zbore al nitkovski rade.) Napisao sam roman kakav su komunisti u teoriji proklamovali a u praksi zabranili. Događaj se zbio pre pola veka, naredna godina je jubilarna, o tome ću da pišem kad drugi neće. Šta se sve u međuvremenu zbivalo, svedoči moj celokupan književni opus, tekst koji nudim čitaocima je fragment iz njega.

Ivan Ivanović

1.

Jedno vreme se vukla za mnom fama da nemam ženske likove u literaturi. Ne znam ko je pustio tu „buvu" (kod nas južnjaka „zuku"), nisam video da je to negde objavljeno, ali na više književnih susreta sam dobijao pitanje: Zašto se nisam više bavio ženama u svojoj literaturi? Zašto sam zanemario ženske likove?

Zatečen, čak nisam ni umeo da odgovorim na ovo pitanje. Kad vam neko postavi pitanje koje je u isto vreme i odgovor, vi pomislite da se radi o činjenici. Taj koji vas to pita bolje zna od vas šta ste vi pisali! Čak je u ovu famu poverovao i moj „biograf" profesor Jovica Trkulja, pa je na književnim susretima počeo da priča kako sam ja majstor za pravljenje likova, ali sam, nažalost, zapostavio ženske likove. Kao i ja, i on je površno prišao ovom problemu. Obojica smo, logikom halo efekta, poverovali u opravdanost ovog pitanja, ljudi su sigurno obavešteni kad to pitaju. Za njega nije čudo, profesor je pravnik i nije se ni bavio šire mojom literaturom, od pravnika se to ni ne očekuje, on je analizirao moja suđenja i veoma ubedljivo pokazao na mom primeru nelegitimnost komunističkih progona intelektualaca. Njegova knjiga ima naslov „Uspon i pad Ivana Ivanovića" i podnaslov „Anatomija progona jednog pisca", što je u saglasnosti sa njegovom profesijom. Ali kako sam ja mogao da prihvatim ovu nebulozu, kao da mi je neko drugi pisao knjige a ne ja svm?

Sad, ne mogu tačno da se setim gde sam prvi put čuo tu famu (na književnom susretu u Smederevu?), ali znam da sam odgovorio glupo da ne može biti gluplje. Otprilike sam rekao: Zato što sam muškarac! Kao da je Gistav Flober bio žena kad je napisao „Madam Bovari", iako je posle izjavio „madam Bovari, to sam ja svm!" Posle sam shvatio da pitanje nije tačno, ali profesor je ovu tezu usvojio i ponovio je naredna dva-tri puta, a ja se nisam „branio".

Kako je do toga došlo, šta kaže na to moja „naknadna pamet"? Svi mi koji smo vek proveli u komunizmu, i suočili se sa njegovom tajnom policijom, Udbom, trajno smo iskompleksirani manijom gonjenja. U svemu vidimo pipke organizacije koju je istoričar Kosta Nikolić nazvao „mačem revolucije". Gotovo da nema tog dela Dragoslava Mihailovića u kojem se ne pominje Udba! Ta policija ima odeljenje za širenje lažnih vesti, za puštanje „buva", „zuka", „fama", ti „majstori" ti nešto podmetnu, prišiju, natovare, a ti se posle brani ako možeš. Opovrgavanje glasnina je jednak posao vraćanju perja u pocepani jastuk. Budući da je pitanje ponavljano na više skupova, u raznim gradovima, šta mi je drugo preostalo nego da u tome vidim prste Udbe. Hvale ga da je majstor za stvaranje likova, a ne ume da naslika ženu. No neću u to da verujem.

Fama je nastala slučajno, neko je to rekao uzgred. Verovatno neki neuspeli pisac, čija zavist prevazilazi njegov talenat, time je pokušao da me omalovaži, da čitalačkoj publici sugeriše da me je država s pravom gonila. Ne znam da slikam ženske likove! Pitanje je isuviše profano da bi se njime bavila Udba.

Ipak, buva je puštena, zuka je iskočila. Posle Titovog pisma i zabrane „Crvenog kralja" 1972. godine, pobednička linija u Savezu komunista zdušno je radila na rušenju svih liberalnih vrednosti i negirala sve što su liberali hvalili. Mene su uzdizali liberali! Pobednički konzervativci u SK su ili zabranjivali ranije hvaljene umetnike, ili su ih sputavali. Gurnuli su „Zasedu" Živojina Pavlovića a isturili „Neretvu" Veljka Bulajića. Tu ima neke logike. Oni koji su ranije hvalili „Crvenog kralja", sad su se takmičili da ga nagrde. To je crni talas, a crni talas je nešto najgore što se u umetnosti može desiti.

Da ovo somnabulo razmišljanje potkrepim jednim sgvarnim događajem. Advokat Dragoljub Todorović je zapisao jednu pikanteriju vezanu za „Crvenog kralja". Naime, on je bio među braniocima mog romana, ali nije mogao to javno da kaže, jer su komunističke osude postajale kanoni. Stoga se odlučio na jedno lukavstvo, odneo je prošvercovani primerak romana svom dugogodišnjem prijatelju piscu Branku V. Radičeviću i zamilio ga da se zauzme za moj slučaj. Branko - inače veoma neobična ličnost, netipična za komunističke dogmate - prihvatio je da pročita roman, ali je rekao da je o tome već razgovarao sa Dražom Markovićem (koji je posle rušenja liberala postao glavni srpski komunista), ali ga je ovaj odbio jer mu je Muharem Pervić referisao da Crveni kralj nema nikakvu umetničku vrednost i da se oko toga ne treba baktati. Na moju sreću, Branko je pročitao „Crvenog kralja", a onda je ubedio svog druga sa pokera Dražu da i on to učini. Opet na moju sreću, roman se obojici komunista dopao, ovaj drugi je o svemu odlučivao, to me je spaslo zatvora.

Da je advokatova priča istinita, mogu i svm da posvedočim, jer mi je to indirektno potvrdio Draža Marković na Sajmu knjiga. Naime, nekako smo se u isto vreme našli na Sajmu, Draža kao glavni srpski komunista, „gospodar života i smrti", i ja, kao progonjeni pisac osuđen na dve godine robije, presudom iz Prokuplja koja nije bila konačna. U opštoj tarapani koja je nastala dolaskom novog čelnika Srbije na sajam, dok su obezbeđenje i milicija pravili prostor za uvaženog gosta, nisam uspeo na vreme da se sklonim, pa me je primetila Jara Ribnikar, koja je pratila Dražu. Sa Jarom sam učestvovao na jednoj književnoj večeri u Aranđelovcu, i mogu samo lepo da govorim o njoj. Ona koja je pisala Titovu biografiju nije u meni videla „državnog neprijatelja" nego „talentovanog mladog pisca". Čim me je Jara ugledala, uhvatila me je za ruku i privukla do Draže. „To je, Dražo, taj Ivan Ivanović!" Uz psovku, prvi srpski komunista je rekao: „Ja da te vadim iz zatvora! Sreća tvoja što si napisao jaku stvar!"

Trebalo je da dođe književno veče u Negotinu da se ova fama razbije.

2.

Kako je došlo do Negotina?

U Negotin sam otišao sa profesorima Jovicom Trkuljom i Miodragom Sibinovićem da govorim o crnom talasu u srpskoj literaturi. Naime, Redakcija časopisa za književnost, umetnost i kulturu Buktinja, koji izlazi u Negotinu, odlučila je, jedina u Srbiji, godine 2014. da obeleži 40- godišnjicu napada komunističke vlasti na tzv. crni talas u srpskoj umetnosti. Tom prilikom sam dobio pismo od urednika časopisa da kao proganjani crnotalasovac pošaljem prilog za broj.

U pismu se kaže: „Crni talas kao termin pojavio se krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog veka a odnosio se na: književna, filmska, slikarska, novinarska, muzička, pa čak i na druga umetnička dela koja nisu bila po volji voždova. Na trusnom balkanskom tlu, zaboravljen je ovaj termin i sve golgote pojedinih autora. Ali, činjenica je da, i na početku novog milenijuma, još uvek, uveliko, rade dušebrižni cenzori, hulje i porepaši koji po svojim kriterijuma odlučuju podobnost umetničkog izraza. Oni ubeđuju vlastodršce da neka dela treba zabraniti a autore sankcionisati, krijući od njih samih realnu sliku društvene svakodnevice.

Iako se danas štošta promenilo, ovaj temat Buktinje je podstrek za korak ka potpunoj umetničkoj umetničkoj slobodi i podsetnik na zločin prema pojedinim pisanim, filmskim, slikarskim i drugim umetničkim delima i njihovim autorima." Pismo je potpisao urednik Goran Vučković i zatražio mi je prilog. Još me je pozvao da dođem u Negotin na promociju časopisa.

Razume se da sam ovaj predlog morao da prihvatim, čekao sam na njega četvrt veka. Odmah mi je bilo jasno da moram da pošaljem aktuelnu priču, crnotalasovsku, koja će da se uklopi u zahtev Redakcije Buktinje. Setio sam se bunkrisane „Moje babe Natalije".

Priču sam zapisao još 1969. godine kad sam bio profesor u Gimnaziji u Kuršumliji. Ona ima svoju istoriju.

U vreme prve verzije priče bio sam na samom početku književnog stvaranja. O nekakvoj književničkoj karijeri nisam ni razmišljao. Sve moje ambicije bile su u profesuri, a cilj mi je bio da se domognem unverziteta u Nišu, gde bih predavao Svetsku književnost. Bio sam upisao u Beogradu magistraturu, trebalo je da idem tom pravom linijom. Ali pokazalo se da nisam rođen za prav put! Profesura je časno ali dosadno zanimanje

Dakle, radio sam u školi i ponešto zapisivao. U to vreme, posle studentskih nemira, došlo je do izvesne demokratizacije društva, bolje rečeno do decentralizacije. (Istorijska je činjenica da su demokratija i komunizam antipodni pojmovi. Jednostavno ne idu zajedno.) Decentralizacija je značila stvaranje novih centara, probudila se Toplica. Regija je dobila književni život. To je učinilo da se u meni ponovo javi utuljena strast prema pisanju. Pronašao sam neke studentske beleške, nastale su dve priče o Ikaru, „Ikarov let" i „Ikarov pad", koje sam pokušao da štampam kao knjigu u Prokuplju 1968. godine. Prva priča je prošla, a drugu je urednička cenzura odbila.

Zašto priča o mojoj babi Nataliji Momčilović, srpskoj seljanki iz Žitnog Potoka u Pustoj Reci, Južna Srbija? U mojoj porodici nije bilo muških glava. Oba moja deda, i po majci i po ocu, poginuli su u Prvom svetskom ratu. Deda po majci stradao je u bici na Ceru, a po ocu u Topličkom ustanku. Porodicu je održao moj praded po majci, u kraju poznati Jonča kafedžija. (Izgubio je još jednog sina u ratu.)

Moja majka je bila posmrče, pa je Jonča priveo na imanje Stanišu Momčilovića iz susednog sela Ševiša. Otud je Natalija dobila prezime Momčilović. Jonča je odlučio da školuje svoju unuku Milju, pa je moja majka bila prvo školovano žensko dete u kraju. Izučila je za učiteljicu.

Kao dete palog ustanika, moj otac Božidar je dobio stipendiju i školovao se na vojnoj Akademiji. U Drugi svetski rat je ušao kao kraljev oficir u činu generalštabnog kapetana prve klase. Pošto je izbegao zarobljavanje, vratio se na imanje u Žitni Potok. Kad je došlo do narodnog ustanka, kapetan je pristupio pokretu generala Draže Mihailovića i osnovao Drugu topličku brigadu u okviru Topličkog korpusa Jugoslovenske vojske u otadžbini. Nestao je prilikom sloma četničkog pokreta na Zelengori maja 1945. godine.

Kuću su posle Drugog svetskog rata vodile dve žene, moja baba i moja majka, sa istom sudbinom gubitka muževa. (Poočim moje majke, moj deda, bio je dobar čovek, ali porodicu su održale žene.) Duboko sam uveren, na osnovu svih znanja koje posedujem, da su žene spasile srpski rod,moja baba Natalija je bila jednad njih. O njoj sam morao da napšem priču.

Inače, te 1969. godine nalazim se u politički delikatnoj situaciji. Iz tek završenog romana „Crveni kralj", koji će predstavljati moju apokalipsu, objavljujem odlomak u studentskom listu 68, koji izlazi u Nišu, pod naslovom Zoran Jugović, centarfor na radu u Ameriki. Tekst je predstavljao bombu! Cela Toplica je na nogama, održavaju se borački i partijski skupovi, sa jednodušnim zahtevom da se tekst zabrani a njegov autor otpusti s posla. Činilo se da sam gotov, a onda je sve odjednom stalo. Što se još tad komunistička država nije obračunala sa mnom, imam da zahvalim liberalnom krilu Komunističke partije, na čelu sa Markom Nikezićem.

U to vreme, predsednik Ideološke komisije pri Centralnom komitetu SK bio je sekretar niškog Komiteta, Veselin Ilić. Ideološka komisija je bila partijski sud. Ona je stala na stanovište da je tekst umetnička književnost i da kao takav ne podleže sudskim sankcijama, dovoljna je politička osuda. A s posla nisu mogli legalno da me otpuste, jer u to vreme još nije postojao zakonski regulativ o moralno-političkoj podobnosti, koji će komunisti uvesti nakon promene kursa (odbacivanje liberalizma u korist dogmatizma), koji će se desiti 1972. godine. (Te godine ću ja ponovo doći pod udar i obračun s liberalnim profesorom i četničkim piscem će biti definitivan.)

U međuvremenu, u očekivanju završnog udarca, odlučio sam da se primirim. Počeo sam da učim za magistraturu, mada mi je postalo jasno da od mog Niša neće biti ništa. Zastao sam i sa kritikom svega postojećeg, okrenuo sam se tradicionalnim vrednostima srpskog naroda, koje sam video u patrijarhalnom moralu seljačke Srbije. Kako se bližio životni vek moje babe, odlučio sam da mnogobrojne razgovore koje sam vodio sa njom sažmem u jedan, tako je nastala skica za „Moju babu Nataliju". Pišući ovu novelu osećao sam se sklonjenim sa strelišta, gde sam bio stalna meta komunističkih prvaka Toplice. Kao nekad u detinjstvu kad sam se krio u skute babine vutare od spoljnjeg sveta, koji je prema meni bio surov! (Čitaoci poreklom sa sela znaće šta je to vutara.)

Jedno vreme sam se kolebao da li uopšte da pišem tu priču. Koga će interesovati priča o običnoj srpskoj seljanki, koja se ničim nije izdvajala od svog roda. Hoću da kažem da nije bila nikakva heroina, poput Milunke Savić, seoske devojke koja se prerušila u muškarca da bi učestvovala u ratovima za Srbiju, i borila se u sastavu čuvenog Drugog pešadiskog puka, nazvanog Gvozdeni puk. (U to vreme za ovu srpsku Jovanku Orleanku malo ko je znao, njeno ime se nije pominjalo, jer su komunisti držali tapiju na istoriju i proglasili da istorija počinje sa njima, imali su oni svoje partizanske Marije na prkosima, Zagorke, Darinke iz Rajkovca...) Onda sam shvatio da moja baba zaslužuje priču baš zbog toga što je bila obična Srpkinja! Milunka je branila Srbiju u ratu, Natalija u miru!

Bilo mi je relativno lako da napišem priču, jer sam jednostavno pustio babu da kazuje svoj život, a ja sam samo beležio. Danas, kad se ponovo vraćam na istoriju moje babe Natalije, svestan sam da su tu potrebni i neki komentari. Tako sam u priču uveo i pisca za potrebe Buktinje u Negotinu.

Interesantno je, ali tu priču nisam mogao nigde da objavim, a nudio sam je. Tad sam imao još neke priče, jedna se zvala „Švejka", jedna „Garinča"... a zajedničko im je bilo to što su bile zatamničene. U očekivanju izgona iz zavičaja napisao sam i roman „Arizani". Jasno je da su mi posle teksta u Šezdeset osmici sva, dotle samo malo odškrinuta, književna vrata postala zabravljena. Ostali su mi samo anonimni konkursi, pod šifrom, na koje šaljem navedene priče i odlomke iz „Arizana".

Problem je bio u tome što jedan provincijski profesor nije mogao da zna da su ti konkursi namešteni, kumovski. Nekoliko kumova je delilo međusobno nagrade, a mi provincijski zanesenjaci smo bili presrećni ako dobijemo otkup. (Princip je bio ovaj: u jednom listu pola kumova čini žiri, druga polovina osvaja nagrade; u drugom listu obrnuto!)

Tako sam ja dobio nekoliko otkupa. U NIN-u sam učestvovao na konkursu za satiričnu priču sa odlomkom iz „Arizana" pod naslovom Moj brat Dinda Arizanović. Priča nije nagrađena - nagrade su međusobno podelili kumovi - ali je otkupljena i objavljena. Bila je to nova bomba! Još se prašina oko Šezdeset osmice nije bila slegla, a sledila je detonacija u NIN-u. Sad borci Puste Reke kreću u ofanzivu protiv mene, jer su u junaku priče prepoznali jednog prvoborca njihovog kraja. (Stvar je bila u tome što je postojao čovek sa nadimkom Dinda, neki Radisav Arizanović. Kod mene je bio Stojadin. Jedina dodirna tačka između tog stvarnog čoveka i mog fiktivnog junaka bila je u tome što su posle rata sprovodili otkup na selu.) Borci Puste Reke su tražili da Okružno javno tužilaštvo u Beogradu pokrene postupak za zabranu NIN-a sa mojom pričom. Razume se da to nije moglo da prođe, direktor NIN-a je bio poznati komunistički rukovodilac Milojko Drulović. Ne zabranjuje se tek tako Čiča Drulović!

U isto vreme bio je objavljen konkurs za priču u niškim Narodnim novinama. I tu sam poslao odlomak iz „Arizana", razume se pod šifrom. Žiri su sačinjavali niški književnici, nekoliko pisaca koji su decenijama držali sve pozicije u Nišu. Na konkursu je nagrađeno i otkupljeno tridesetak priča, valjda svaka koja je zadovoljavala elementarnu pismenost. (Uveliko se vodila kampanja protiv elitizma u umetnosti, pisci su svi koji su pismeni! ) Samo nije otkupljena moja priča! Iako sam je šifrovao, žiri je prepoznao ko je autor po NIN-u. Na moje veliko iznenađenje, priča je ipak objavljena u Narodnim novinama dva meseca kasnije, i to pod mojim punim imenom i prezimenom! (Mnogo docnije sam saznao o čemu se radilo. U žiriju je bio i Tihomir Nešić, urednik kulturne rubrike u Narodnim novinama i dopisnik Politike iz Niša. On se zalagao za priču, ali su drugi članovi žirija bili protiv, svakako pod uticajem halo efekta iz NIN-a. Iznerviran time a dobrostojeći kod Veselina Ilića, Nešić je odlučio da priču objavi na svoju ruku. Kako o meni nije ništa znao, nije me ni tražio, pozajmio mi je ime iz NIN-a! )

Tekla je godina 1972, teška u mom životu. Početkom godine mi je umro deda, a u leto baba, junakinja „Moje babe Natalije". Pošto očevu smrt nisam doživeo, bile su to prve smrti u mom životu. Pogotovo mi je bilo žao što nisam uspeo da objavim „Moju babu Nataliju" (druge dve pomenute priče jesam), bio bi to spomenik ženi koja nam je očuvala lozu.

Godina je bila teška i u životu države. Na početku godine partijski obračun sa hrvatskim nacionalizmom, na kraju godine sa srpskim liberalizmom. Povratak u revoluciju! U tom poluvremenu izlazi moj roman „Crveni kralj" u privatnom izdanju arhitekte Slobodana Mašića. Gori trenutak nije mogao da se desi. Udba je dobila legitimitet da dovrši ono što su borci i komunisti odredili 1969. i 1970. godine, a tužilaštvo i sud da stave tačku na slučaj nepoćudnog profesora. Sledila je zabrana romana, moje otpuštanje s posla, krivično gonjenje sa dve godine zatvora, izgon iz zavičaja.

No da se vratim „Nataliji..." Čim je krenula hajka na „Crvenog kralja", u naš iznajmljeni stan u Kuršumliji banula je Udba. Dvojica pripadnika Službe državne bezbednosti iz Niša došli su u Kuršumliju da nam pretresu stan i pronađu materijalne dokaze za dalje krivično gonjenje. U isto vreme prokupačka Udba izvršila je pretres u kući moje majke u Žitnom Potoku. Pretres u Kuršumliji - premetačina u stanu - trajao je punih šest sati, za koje vreme supruga (takođe profesor) i ja nismo smeli da se udaljimo iz stana i svakako predstavlja najmračniju epizodu našeg boravka u Južnoj Srbiji i jednu od najodvratnijih situacija u našem životu. Udba je tražila isključivo moje rukopise i pokupila sve što je našla. Odnela mi je i jednu fasciklu sa tri priče: „Švejka", „Garinča" i „Moja baba Natalija". Prve dve sam već bio objavio (Savremenik i Književna reč), pa je njihova zaplena bila bespredmetna, ali za „Nataliju..." sam mislio da je trajno uništena.

Događaji su dalje tekli, uspeo sam da se spasim robije i da se, istina na mala vrata, vratim u književni život. Nekako sam preživeo, najviše zahvaljujući činjenici da mi se supruga zaposlila u Beogradu. U meni je trajno umro profesor, rodio se pisac. Nepriznat, ali činjenični.

Tako sam dočekao 1989. godinu, pad Berlinskog zida, slom evropskog komunizma. Komunistička Srbija to nije razumela, njen partijski čelnik Slobodan Milošević našao je čarobnu formulu da preživi. Savez komunista i nacionalista - nacional-komunizam. Satirički pesnik Milovan Vitezović uzvikuje: Dogodio se srpski narod. To događanje srpskog naroda značilo je raspad Jugoslavije, rat sa svima, najpre sa okruženjem, na kraju sa celim svetom. Pripremajući ratove, Milošević nastoji da se izmiri sa inteligencijom; nacionalističku inteligenciju je lako pridobio, ali je imao nevolje sa kritičkom. Mnogi pisci su naseli komunističkoj prevari i na taj način doprineli produžetku komunizma punih trinaest godina. Katarzično zvuče reči Borislava Mihajlovića Mihiza na kraju „Autobiografije o drugima": „Mnogi pisci su zaluđivali srpski narod. Nažalost, među njima je bio i Borislav Mihajlović Mihiz!" Na sreću, nisam igrao u tom kolu.

Da se još jednom vratim „Nataliji..." Godine 1990. objavljujem u Književnoj zajednici Novog Sada roman „Braća Jugovići ili Kako izići iz istorije", obimnu studiju o građanskom ratu na jugu Srbije. Sa urednikom Miloradom Grujićem obilazim Srbiju. Tako pristižemo u Prokuplje. I tad se, neposredno pre promocije, dešava čudo!

U kancelariji direktora Biblioteke pojavljuje se meni nepoznat čovek koji je došao da se sastane sa mnom. Vidim neko neprirodno komešanje, svi ustaju da dočekaju pridošlicu, samo ja sedim. Odjedanput mi sve postaje jasno: Okružni javni tužilac Milo Bojović! Čovek koji je potpisao optužnicu protiv mene! (Na sudu ga je zastupao zamenik, biće da mu je ime Velizar Mijušković.) Došao je da me vidi i da mi vrati dokumenta koja mi je Udba zaplenila prilikom pretresa! Došla su druga vremena, ono što je do juče bilo više se ne važi! Puj - pik! Bile su to dve uredno složene fascikle sa tačnim popisom rukopisa. Ne može da ostane na promociji, ima neka važna posla. Traži da mu potpišem revers, što činim.

Kad sam otvorio fascikle, bio sam zaprepašćen od iznenađenja. U njima dve moje priče za koje sam verovao da su trajno izgubljene (nisam imao kopije): „Ikarov pad" i „Moja baba Natalija"! Prva je nestala iz štamparije, a drugu mi je zaplenila Udba u Kuršumliji. Da su priče ostale kod mene, moguće je da bih ih prilikom izgona negde zaturio. Ovako su čuvane i sačuvane na najbezbednijem mogućem mestu: u Državnoj bezbednosti! Kako je tu bio neki urednik časopisa iz Niša, prvu priču, koja je bila završena još 1968. godine, odmah sam mu dao i ona je objavljena pod naslovom „Povratak u zavičaj". „Nataliju..." sam zadržao da na njoj još radim.

No, prošlo je još mnogo vremena, protekle su mnoge vode, duvali su novi vetrovi. Morao sam najpre da iziđem iz istorije! I tako, evo posle trideset osam godina ponovo razgovaram sa svojom babom Natalijom, časnom Srpkinjom koja je spasila moju porodicu ali i srpsku istoriju.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane