Analiza

Prof. dr. Anis H. Bajrektarević: Post-Corona epilog Sino-Američkog pregrijanog odnosa

Slijedi li promjena igre ili pobjeda?

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. Prof. dr. Anis H. Bajrektarević, šef katedre i profesor međunarodnog prava i globalnih političkih studija pripremio je sveobuhvatnu analizu pod nazivom „Post-Corona epilog Sino-Američkog pregrijanog odnosa: Slijedi li promjena igre ili pobjeda?". U svojoj sveobuhvatnoj analizi piše o historiji kinesko-američkih odnosa u svjetlu geopolitike i multilateralizma.

Prof. dr. Anis H. Bajrektarević

Post-Corona epilog Sino-Američkog pregrijanog odnosa: Slijedi li promjena igre ili pobjeda? Amerikanci su do sada imali tri različita pristupa Narodnoj Republici Kini: Od potpunog negiranja njenog postojanja do Nixonovog iznenadnog kohabitiranja. Konačno, kopernikanski obrat: SAD su primijetile da stvarnih ideoloških razlika između njih i post Dengove Kine zapravo i nema. To je označilo ‚novi početak'.

Nedugo zatim obje su se zemlje lako složile za međusobnu ovisnost (veza zbog koristi): Amerikanci su udovoljili svom privatnom (mašinskom i tech) sektoru ne obuzdavajući njihovu pohlepu, dok su Kinezi zauzvrat stavili na raspolaganje svoju jeftinu radnu snagu te imitiranje pokornosti. Ipak, za obje zemlje ovako 'ugovoren brak' je bio mnogo više od gospodarstva, bila je to politika - Washington je to razumio kao međuovisnost koja Kinu limitira, dok je Peking to vidio kao međuovisnost koja ih stavlja na svjetsku scenu. U međuvremenu, Kinezi su ovladali sa više sofisticirane tehnologije, a američki Veliki Teći sofisticirao se u digitalnom autoritarizmu - tehnološka monokultura susrela se sa političkom. No, sada sa Covidom-19 (C-19), i igrom okrivljivanja, medeni mjesec se završio. Dok Zapad predvođen SAD-om postaje razočaranje, Kina je izazvala reakciju umjesto da dobije globalnu podršku i divljenje. Nazire li se neki novi oblik globalne centralizacije?

Ovih dana mnogi tvrde, da je naš odgovor na Covid-19 planetarni fijasko, čije razmjere tek trebaju isplivati na površinu sa svojim rastućim nesrazmjernim i trajnim sekundarnim učincima, uzrokujući ogromne socio-ekonomske, političke i psihosomatske kontrakcije i konvulzije. (Ali, gore od našeg odgovora je naša šutnja o tome.) Ipak, da budemo precizni, nesreća Covid-19 uistinu nije donijela ništa novo u ionako usijane kinesko-američke odnose i rastuću binarizaciju svjetskih poslova: samo je pojačala i ubrzala ono što je bilo prisutno već neko vrijeme - rascjep između otuđenih centara moći, svaki na svojoj strani Pacifika, i ostali. Nije ni čudo da je rad na cjepivu Covid-19 više utrka u naoružanju, nego suradnička humanistika.

Ovaj tekst ispituje pretpovijest tog raskola; te sugerira moguće ishode nakon trenutne krize. Također, govori o položaju i lokalitetu (o izostanku također). Od momenta kada povjerujete da je geografija sudbina, onda i svoju povijest vidite kao vjeru. Podrijetlo budućnosti Je li se naša povijest samo čini pregrijanom (nepredvidivom), dok je zapravo hladno predodređena? Da li je usmjeravajuća ili zamisliva, dijalektička i eklektička ili ciklična, i upravo zbog toga cinična? Svakako, naša povijest upozorava (bez obzira vidi li se prošlost kao odredište ili resurs) Daje li to nadu? Šta se dakle nalazi ispred nas: sudbina ili budućnost?Š2Ć Teorija voli da nas uči kako najveći dio naše civilizacijske vertikale zauzimaju opsežne debate o tome koja vrsta gospodarskog sustava je najprikladnija za dobrobit ljudi.

Ipak, naša nam povijest drukčije zbori: Čini se da je manipulacija globalnom političkom ekonomijom (i korištenje straha kao valute kontrole) - mnogo više od uvođenja ideologija - dominantan i vjerojatno trajniji način na koji ljudske elite obično grade, ili slamaju civilizacije, kao planirane projekte. Negdje tokom tog procesa, obmanulo nas je, te postalo samo sebi zamka. Kako? Još od vremena Dejvida Hjuma i Adama Smita, jedna od najvećih (gotovo šizofrenih) dilema liberalizma, jeste tumačenje realnosti: Da li je svijet suštinski Hobezovski ili Kantovski. Kako je, uzeto kao istinito, najveći zadatak bilo koje liberalne države jeste da omogući i održava bogatstvo svoje nacije, koje naravno počiva na bogatim pojedincima koji nastanjuju konkretnu državu.

Taj imperativ donosi još jednu dilemu: ukoliko ste bogati pojedinac, država će vas opljačkati, ali ukoliko države nema, osiromašene mase će vas raščerečiti. Nevidljiva ruka Smitovih pristalica našla je zadovoljavajući odgovor - državni dug. Taj 'pronalazak' je podrazumijevao relativno snažnu centralnu državnu vlast. Umjesto javne kontrole preko demokratskog mehanizma provjera-i-balansiranja, ovakva država bi radije trebala biti veoma zadužena. Dug - prije svega spram lokalnih trgovaca, a onda i prema strancima - mnogo je moćnije oruđe odvraćanja, jer je van domena javne provjere i općeg uvida. Sa takvim pomiješanim blagoslovom, niti jedno carstvo ne može lako da demonetizira svoju legitimnost i odrekne se svojih hijerarhijskih ali nevidljivih i neustavnih kontrola. Na ovaj način je rođeno dužničko carstvo. Blagoslov ili totalitarističko prokletstvo? Dozvolite da ovo kratko ispitamo.

Sovjetski Savez (SSRSR) - uglavnom kao i sama (pre-Dengova) Kina - bio je mnogo više klasično kontinentalno vojno carstvo (otvoreno brutalno, rigidno, autoritarno, protiv pojedinca, tajno), dok su SAD bile više jedno finansijsko-trgovinsko carstvo (prikriveno prinudno, hijerarhijsko, a opet asocijalno, eksploatatorsko, zadiruće, polarizujuće). Na suprotnim stranama svijeta i poimanja, jedno drugom ova carstva bila su zagonetna, misteriozna i nepredvidiva. Medvjed permafrosta nasuprot Ribe toplih mora. Sparta nasuprot Atini. Rim nasuprot Feničana... Ipak, zajedničko za oba carstva (kao i za današnju Kinu) bio je izraženi apetit ka sveprisutnosti.

Zajedno sa cijenom koja se uz to plaća. Posljedično, Sovjeti su bankrotirali sredinom 1980-ih, slomili su se pod vlastitom težinom, imperijalno se prerastegnuvši. Isto se desilo i Amerikancima - 'teret bijelog čovjeka' slomio ih je već uz Vijetnamski rat, a Nixonov šok je to samo ozvaničio. Ipak, američki imperij uspio je da preživi i nadživi Sovjete. Kako? Sjedinjene države, sa svojim finansijskim kapitalom (ili pak lukavom iluzijom tog bogatstva), evoluirale su u carstvo dužništva kroz garancije Wall Streeta.

Od titanijuma sačinjeni Sputnjik naspram zlatnog rudnika štampanog papira... Ništa to ne ilustrira bolje od riječi dugoslužećeg šefa federalnih rezervi SAD-a, Alana Grinspena i njegovog čuvenog citiranja J.B Konalija francuskom predsjedniku Žaku Širaku: 'Istina, dolar je naša valuta, ali je vaš problem'. Hegemonija nasuprot hegepara. (Hegemony vs. hegemoney) Kula od Karata (Zauvijek r>g) Konvencionalna ekonomska teorija uči nas da je novac tzv. univerzalni ekvivalent za sva dobra. Historijski, valute su oduvijek bile u prostorno-vremenskom odnosu, da kažemo; uslovljene određenim lokalitetom. Ipak, kao niti jedna valuta prije, američki dolar je poslije Drugog svjetskog rata postao opći ekvivalent za sve druge valute u svijetu.

Prema povijesti valuta, glavna komponenta novca skovanog od neplemenitih metala jeste njegovo dejstvo mjenice - tj. obećavajuća komponenta: neopipljivo uvjerenje da će u bilo kom trenutku u budućnosti određeni sjajni papir ili kovina (samoprozvan novcem) biti jednostavno zamijenjen za stvarnu robu. Tako, grubo govoreći, novac nije ništa drugo nego civilizacijski konstrukt o zamišljenoj ili projektiranoj stvarnosti - da će sutrašnji dan (koji u povijesti ljudske vrste još nitko nikada nije vidio, ali svi računaju sa njim) zasigurno doći (i), i da će to sutra zacijelo biti bolje nego jučerašnji ili čak ovaj naš današnji dan (ii). Ova i slične vrste kolektivnih konstrukata (horizontalnih i vertikalnih) preko naših socijalnih ugovora održavaju društvo na okupu, onoliko koliko ga i njegovo gospodarstvo čini živim i razvijajućim. Dakle, novac je taj koji daje moć gospodarstvu, a naša slijepa vjera u konstruirano (zamišljeno) sutra i njegovu navodnu izvjesnost, jeste ono što daje moć tom novcu.

Znakovito je da univerzalni ekvivalent svih ekvivalenata - američki dolar - slijedi isti obrazac, a to je smiono i široko prihvaćeno obećanje. Za SAD to gotovo odmah potvrđuje eksteritorijalnu ekonomsku projekciju: Amerikanac može štampati (bilo koju svotu) novca bez straha od inflacije. (Tzv. Kvantitativno popuštanje - štampanje novca - uvijek izvozi inflaciju dok vrijednost ostaje kući.) Napose, Carska valuta gubi svoj status kada druge nacije izgube povjerenje u sposobnost te imperijalne sile da ostane solventna.

U predmodernoj i modernoj povijesti to se dogodilo s pet sila - dvije iberijske, holandskom, francuskom i Britanskom - prije nego što je američki dolar preuzeo ulogu svjetske rezervne valute. Zanimljivo, svako od carstava ju je zadržalo otprilike jedno stoljeće. Stoljeće SAD-a samo što nije isteklo, a već postoje konkurenti, teritorijalni i neteritorijalni, simetrični i asimetrični.

U ponudi su materijalne i nematerijalne imovine: zlato, kripto valute i biotronika/nano-kemoelektrika.) No, što američki dolar obećava kad nema pokriće u zlatu još od vremena Nixonovog šoka 1971.? Pentagon obećava da će prekookeanski morski putevi ostati otvoreni (čitaj: kontrolirani od strane američke ratne mornarice), promet na njima neometen, kao i da će - dobro kojim se najviše trguje na svijetu: nafta, biti zasigurno isporučeno.

Dakle, garancija američkom dolaru nisu niti sirova nafta ni njena isporuka, već obećanje da će nafta sutra biti u stanju da se isporuči. Tu leži prava moć američkog dolara, koji zauzvrat finansira ogromne rashode Pentagona, te podupire njegovu planetarnu dominaciju. Cijenjen i strahopoštovan, Pentagon, dodatno potpiruje naše planetarno uvjerenje u isporučivost u budućnosti - ukoliko samo nastavimo da vjerujemo u dolar (kao i u gospodarstvo koje hrane fosilni ugljikovodici/ugljična ekonomija), i tako dalje i dalje, kroz neprekinuti koloplet međusobnih ojačavanja. (Dopunjavajući Monroevu doktrinu, Predsjednik Howard Taft je uveo tzv. 'dolar diplomaciju' - u ranom XX stoljeću - koja "dolarima zamjenjuje metke". To je jedan od prvih jasnih zvaničnih priznanja o simbiozi Wall Street i Pentagona.) Ta dva stuba moći SAD-a dolaze sa Istočne obale (Američki Trezor/Wall Street i Pentagon), (zajedno sa dva stuba sa Zapadne obale koja su finansirana i ojačana američkim dolarom, i rašireni preko otvorenih morskih puteva Silikonska dolina i Holivud), zapravo su bit, i u kratko, definicija Američke moći.

Državu u kojoj se nalazi takva fabrika snova, kao što je u SAD Hollywood, lako je romantizirati, iako bi ostala tri stuba trebalo preuzeti/pridobiti ili prisiliti. Ovakva suštinska priroda moći objašnjava nam zašto su Amerikanci propustili da povedu čovječanstvo u potpuno drugačijem smjeru - prema nekonfrontirajućem, dekarboniziranom, de-monetiziranom/de-financijaliziranom i de-psihologiziranom, samoostvarujućem i ozelenjenom čovječanstvu. Ukratko, propustili su da preokrenu povijest u trijumf ljudskosti. SAD su imale ovakvu priliku kada su, nakon Gorbačovljeve bez uvjetne predaje i sunovrata Sovjetskog bloka te Dengovog kopernikanskog preokreta u Kini, preostale kao ničim ograničena usamljena supersila da samostalno postavlja uvjete na svjetskoj pozornici, kroje našu zajedničku sudbinu i pravce naših budućnosti.

Pobjednik rijetko mijenja pravila igre Na žalost, ovo nije prva propuštena prilika SAD-a da ublaži i odgodi svoje predstojeće, neumitno višedimenzionalno imperijalno 'povlačenje'. Sam kraj Drugog svjetskog rata značio je potpunu sigurnosnu garanciju za SAD: geoekonomski gledano, 54% svega proizvedenog u svijetu nosilo je etiketu Made in USA, dok su u geostrateškom kontekstu SAD bez prekida uživale gotovo cijelu deceniju 'nuklearni monopol'. Do današnjeg dana SAD bilježe najveći broj izvedenih nuklearnih testova, najveću zalihu nuklearnog naoružanja, te predstavljaju jedinu silu ikada u povijesti koja je upotrijebila ovo 'konačno oružje' protiv druge nacije.

Da ironija bude veća, Amerikanci uživaju geografsku prednost koju niti jedno drugo carstvo nije imalo. Za razliku od SAD, kao što to Ikenberi bilježi: „'...svaka velika sila u svijetu živi u geopolitički prenapučenom susjedstvu, gdje i malene oscilacije u moći rutinski izazivaju pozive na preraspodjelu"'. Pogledajte i sami zemljopisnu kartu i na njoj pozicije Rusije ili Kine, te njihovo krcato okruženje. SAD su blagoslovljene svojim ostrvskim položajem, okruženjem oceana. Sve to bi, čini se, trebalo da donosi spokoj, mir, prosperitet i dalekovidnost.

Kako to da 'moćni usamljenik', Carstvo po Pozivu nije evoluiralo u carstvo relaksacije, generatora harmonije? Zašto (protupravno) drži zatočenim više političkih zatvorenika na kubanskoj zemlji, nego što je to ikada činio demonizirani kubanski režim? Zašto nastavlja sa opsesivnim naoružavanjem kod kuće i u inozemstvu? Čemu egzistencijalne tlapnje kod kuće i sigurnosne nedaće prema inozemstvu? (Na primjer, 78% sveukupnog oružja koje je na raspolaganju na širem području Bliskog Istoka, proizvedeno je u SAD, dok Amerikanci u svojoj zemlji - samo za svoje civilne potrebe - imaju 1,2 komada malog oružja po glavi stanovnika.)

Zašto je pad Berlinskog zida prije 30 godina obilježio početak decenija stagnacije ili pada prihoda u SAD (kao i u ostalim OECD zemljama) u kombinaciji sa alarmantnim nejednakostima. O čemu mi ovdje govorimo: o neodgovarajućem intenzitetu naših neumornih sukoba ili o pogrešnom smjeru našeg ukupnog civilizacijskog pravca? Zaista, niti jedna uspješna i dugotrajajuća imperija ne oslanja se isključivo na prisilu, bilo u inozemstvu ili kod kuće. Veliki uspjeh svake imperije u prošlosti počivao je na vještom podešavanju poslušnosti i inicijative kod kuće, te na pristajanju i angažiranju u inozemstvu. U XXI stoljeću, pobjeđuje onaj koji uspije da ubjedi, a ne onaj koji na nešto prisili. (Pogledajte samo Balkan, 30 godina je prošlo a još nitko nije niti primijetio da je okupiran.

Onomad samo jedan dan nakon okupacije, odmah 07-og aprila 1941 otpočela je pobuna - bilo je golim okom vidljivo da je suverenitet derogiran.) Stoga, ukoliko nije sposoban da izbjegne svoju unutarnju logiku i duboko ukorijenjen poriv za konfrontacionom nostalgijom, od dva rivala, kao pobjednik ostaje rijetko onaj koji mijenja pravila igre.

Kako smo to propustili primijetiti ranije? Jednostavno, ekonomija je - odmah nakon historije - od svih ideološki najobojenija' naučna disciplina. Da sumiramo; Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Amerikanci su ubrzali ekspanziju dok čekajući (stvarne ili zamišljene) protivnike da dalje propadaju, liberalizuju, i stave ih u zapećak iza SAD-a. Jedan od instrumenata je bio agresivno zalaganje za veću ekonomsku integraciju između regionalnih i udaljenih država, koja je - kao što sada vidimo, kada je prošla euforija 'kraja historije' iz 1990-ih - dovela do(nepovratne) društveno-političke dezintegracije unutar svake od ovih država. Državotvorni teritorij ili revolucionarni prostor. Oboje ili ništa od toga?

Ekspanzija je put ka sigurnosnom diktatu, post hladnoratovske društveno-političke i (hiper-liberalne) ekonomske mantre, koja je samo pogoršala probleme koji pogađaju Pax Americana, zatrovavši globalno upravljanje; okeane, populaciju te time doprinoseći kreiranju odnosa na nepodnošljivim nivoima. Klasično imperijalno samo zarobljavanje (po tzv. teoriji bicikla: nastavite da vrtite pedale na isti način, ili se prevrnite) Jasno je da je američka prevlast nakon Hladnog rata sada izazvana u gotovo svim domenima: Amerika više ne može djelovati nesputano u tradicionalnim sferama zemlje, mora i zraka, niti u novijim sferama kao što su (bliži i dublji) svemir i sajber prostor.

Dugotrajnija nemogućnost da se uoči i rekalibrira takva imperijalna prenapregnutost donijela je bolne mamurluke u Washingtonu - najuočljivije kod zadnja dva izbora za Predsjednika.Š3Ć Nemogućnost da se upravlja rastućim troškovima održavanja imperijalnog poretka samo je povećala domaću narodnu pobunu i politički pritisak da se potpuno odustane od svoje 'misije'. (Npr. u vrijeme vrhunca svoje najduže - i okončane fijaskom - strane intervencije, SAD su trošile oko 110 milijardi dolara godišnje u Afganistanu, otprilike 50% više od godišnje američke federalne potrošnje na obrazovanje.) Savršeno pogađate metu da promašite sve ostalo.

Ukratko, nakon raspada Sovjetskog Saveza Amerikanci su previše intervenirali u inostranstvu, a premalo kod kuće i isporučili manje nego ikad - i kod kuće i u inostranstvu. Takav model nikoga ne privlači. Nije ni čudo što se danas širom svijeta mnogi pitaju hoće li se (States) države ikad više biti privlačne. Na domaćem planu, sve veći broj ljudi vanjsku politiku doživljava uglavnom kao skupu destrukciju; a diviniziranu trgovinu i imigracije kao uništavače radnih mjesta i zajednice.

Politički sistem nije u stanju da razdvoji bogatstvo i moć, što guši društveno tkivo. Dakle, Amerikanci više ne popravljaju svijet. Oni samo upravljaju njegovim padom. Pogledajte njihov otisak u bivšoj Jugoslaviji, Afganistanu, Iraku, Pakistanu, Gruziji, Libiji, Siriji, Ukrajini ili Jemenu - da spomenemo samo neke. Nasilje kao izvor društvene kohezije izumire. Kada su Sovjeti izgubili vlastitu autohtonu ideološku matricu i maverički konfrontacijski stav, i kada su SAD dominirale Zapadom, propustile su trijumfovati iako su pobijedile u Hladnom ratu, kako očekivati ??od imitatora da postigne trajnu moralnu, ili čak privremenu ekonomsku pobjedu?

(Nastavak u sledećem broju)