Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Na nišanu

Vučić je na dužničko ropstvo osudio i nekoliko sledećih generacija

Glad, beda, umiranje, inflacija...

Srbija ulazi u poslednju fazu propasti. Političkom scenom upravlja mentalno poremećeni diktator, državne institucije su privatizovane, zdravstveni sistem je u rasulu, privreda je u kolapsu, inflacija nekontrolisano raste, baš kao i cene osnovnih namirnica. Lopovi i prevaranti iz vrha vlasti nisu sposobni, niti žele da zaustave sunovrat. Stalo im je samo da neizbežnu katastrofu odlože do 3. aprila, do noći u kojoj će, kako se nadaju, proglasiti još jednu izbornu pobedu Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke. Posle toga dolazi suočavanje s realnošću. Stižu glad, beda, nezaposlenost, bolesti, totalni raspad države i društva.

Predrag Popović

Što gore po Srbiju, to bolje po Vučića. To pravilo, staro tri decenije, važi i danas. Država se raspala, narod je opljačkan i ponižen, a Aleksandar Vučić i njegovi ortaci iz vrha naprednjačkog kartela sve su bogatiji. Očerupali su javne resurse i oteli privatnu imovinu, doterali su Srbiju do ruba provalije i ne nameravaju da stanu. Na sve načine pokušavaju da produže boravak na vlasti, da zgrabe i poslednju mrvicu plena.

Vučićeve političke i poslovne avanture dovele su Srbiju u kritično stanje. Uz Moldaviju, Srbija je najsiromašnija država u Evropi. Više od 3,2 miliona stanovnika nalazi se u riziku od siromaštva, 400.000 dece nema elementarne uslove za normalan život, nemaju tri obroka, zdravstvenu zaštitu i mogućnost da se školuju. Radničke plate vrede 112 evra manje od potrošačke korpe, a dve trećine penzionera se nalazi na udaru javnih izvršitelja zbog neplaćenih računa.

Vučić je na dužničko ropstvo osudio i nekoliko sledećih generacija, koje će morati da otplaćuju kredite, koje je on uzeo i potrošio na propagandne projekte iz kojih je izvukao masnu proviziju. Taj trend je nastavljen i ove godine, Vlada Srbije je u januaru povukla dve milijarde evra s kreditne linije u kineskoj Eksim banci.

Vlast će taj novac uložiti u predizbornu kampanju, podmićivanje glasača i, naravno, za punjenje džepova pojedinaca koji su najbliži državnoj kasi. Zvanični javni dug je skočio do 30 milijardi evra, a obaveze od dodatnih dvadesetak milijardi evra prikrivaju se ugovorima sa stranim kompanijama i investicionim fondovima.

Šta drugo da se očekuje od vlasti u kojoj se nalazi ministar finansija, koji može da izgovori alanfordovsku rečenicu: "Da nismo uzeli kredit, morali bismo da se zadužimo!"

U pljačkaškom pohodu na Srbiju, Vučić i njegov kartel iskoristili su sve moguće trikove, političke i poslovne kombinacije, strane investitore i domaće monopoliste. Sve na štetu građana.

Džordž i Aleksandar Soroš osmislili su i sponzorisali politički projekat „Otvoreni Balkan". Osim političkog cilja, koji se svodi na stvaranje tzv. Velike Albanije, taj projekat je već naneo ogromnu štetu srpskoj privredi.

Ukidanje carine odmah je dalo odlične rezultate. Odlične po Albaniju, čime se u novembru 2019. pohvalio Vučić: "Rast izvoza poljoprivrednih proizvoda iz Albanije u Srbiju je porastao za 14 odsto. Da ne govorim koliko je sad lakše za proizvođače paradajza sa severa ili juga Albanije da tu svoju robu, koja je lako kvarljiva, izveze u Srbiju, zaradi svoj novac i da može da planira novu proizvodnju." +

Predsednik Srbije je ponosan na ugovor kojim je pomogao uvoz tuđe robe i naneo štetu poljoprivrednicima države koju vodi. Konkretan slučaj ne treba da čudi. Krv nije voda, što kaže Musliu. Međutim, Vučić se nedavno pohvalio i povaćenim uvozom ajvara iz Severne Makedonije, odakle stiže i druga roba; krompir, luk, paprika i sve ostalo što obara cenu domaćim proizvođačima.

Vučić je nedavno predstavio plan za upokojenje srpske privrede. Početkom februara otišao je na otvaranje Zimskih olimpijskih igara, na kojima je učestvovalo čak dvoje srpskih skijaša. Iskoristio je priliku da vidi svog "čeličnog brata" Si Đinpinga, kome je predložio "Sporazum o slobodnoj trgovini između Kine i Srbije". Vučić jeste lud, ali čak ni on nije toliko glup da ne shvata da bi takav ugovor predstavljao samoubistvo srpske privrede. Srbija nema šta da izvozi u Kinu. Nema ništa osim jeftinih sirovina, osim ruda i koncentrata bakra, koje kineska kompanija Ziđin eksploatiše u RTB Boru. Ta ruda čini 90 odsto izvoza u Kinu. U suprotnom smeru, iz Kine u Srbiju stiže telekomunikaciona i IT, medicinska i vojna oprema, kao i roba široke potrošnje. Sporazum o slobodnoj trgovini s Kinom nemaju ni Amerika, Rusija i države Evropske unije. Nemaju, jer pokušavaju da zaštite svoju privredu. Vučić ne brine o posledicama koje bi takav ugovor izazvao. Uostalom, on je Srbiju već pretvorio u prvu kinesku koloniju u Evropi.

Sa istim motivom, zarad političkih i ličnih poslovnih interesa, iz Azerbejdžana se uvoze beli luk i pasulj. Iz Argentine i Brazila goveđe meso. Iz Kolumbije i Ekvadora kokain, ali to je druga tema, vezana za najunosniju privrednu delatnost naprednjačkog kartela.

Sistematično, detaljno, uporno i nemilosrdno Vučić uništava srpsko selo, srpske proizvođače hrane. Naprednjačka vlast je donela set zakona i propisa kojima je naneta šteta domaćim poljoprivrednicima, a favorizovan uvoznički lobi. Velimir Ilić, predsednik Nove Srbije, često ističe primer iz prakse: "Kilogram piletine u Lidlu košta 130 dinara. Za kilo piletine potrebna su tri kilograma koncentrata od po 70 dinara. Kako je, onda, moguće da piletina u prodaji košta manje nego u proizvodnji?

Pa, moguće je zbog kursa dinara, koji se veštački održava da bi se uvozničkom lobiju isplatilo da prodaje robu po ceni koja je duplo niža od one koju može da ponudi naš seljak." U tako organizovanoj ekonomiji nastala je kasta naprednjačkih milionera, a nestalo je 1.600 sela, napušteno je 200.000 seoskih gazdinstava, zbog čega svake godine ostane neobrađeno oko 350.000 hektara obradivog zemljišta i livada, kao i oko milion hektara pašnjaka, koje više niko ne koristi, na kojima nema ni stoke, ni ljudi.

Vučić ne diskriminiše žrtve, s istom strašću otima od svih građana, bez obzira da li žive u selu ili gradu, kojim poslom se bave, pa čak i za koga glasaju. Ne samo poljoprivrednike i male i srednje preduzetnike, Vučić je uništio i energetski sistem. Za deset godina vladavine, dva puta je otpisivao dugove Srbijagasa, ukupno oko 2,2 milijarde evra. Taj novac nije uzet iz buđelara Anđelka iz Čipuljića ili Fahrije iz Prizrena, nego iz džepa svih građana Srbije.

Umesto da se potroši na ono za šta je namenjen - za poboljšanje uslova u zdravstvenim i obrazovnim ustanovama, za policiju i vojsku, kao i ostale budžetske korisnike - novac građana je završio na računima vlasnika preduzeća, koja je Srbijagas angažovao i avansno platio za nikad izvršene poslove u gasifikaciji mnogih opština.

Isti način poslovanja, ako tako može da se nazove sistemska pljačka države, primenjen je i u javnom preduzeću Elektroprivreda Srbije. Uništavanjem giganta, koji zapošljava oko 30.000 radnika, stvoreni su uslovi za kolaps kompletne privrede. Od početka zime, od havarije u TENT-u 13. decembra, Srbija svakodnevno kupuje određene količine električne energije po tržišnim cenama. Iz budžeta se isplaćuje minimalno šest miliona evra za struju, a bilo je dana kad je taj račun iznosio i 29 miliona evra. Na tom poslu ogromnu zaradu ostvaruju trgovci energentima, dakle kumovi i ortaci Aleksandra Vučića. Što je veća šteta koju pravi EPS, to je veća i provizija, koja završava u džepu pohlepnog diktatora.

Da bi sakrio prave uzroke katastrofe u sektoru energetike, Vučić se, po običaju, služi marketinškim i političkim trikovima. Nagodio se s Miloradom Grčićem, koji je napustio funkciju vršioca dužnosti generalnog direktora EPS-a, na kojoj se nezakonito nalazio šest godina. Grčić je dobio otpremninu, oprost dugova i obećanje da će biti udomljen na neku podjednako unosnu funkciju. U tom paketu jedan od uslova se odnosio na Zoranu Mihajlović, kojoj je pripala uloga dežurnog krivca.

Preduzeća Elektroprivreda Srbije, Elektromreža Srbije, Srbijagas i Agencija za energetiku izdali su saopštenje u kome su za kolaps energetskog sistema optužili ministarku Mihajlović. Naravno, Zorana Mihajlović je odgovorna za mnogo toga, i u ministarstvu koje trenutno vodi, kao i u drugim resorima kojima je upravljala, ali ona je, kao i ostale naprednjačke štetočine, izvršavala naređenja svog šefa. Mihajlovićka je pristala na ulogu, koju trenutno ima u predstavi, koja Srbiju već košta oko 1,2 milijarde evra.

U uslovima energetske krize, koja je zahvatila celu Evropu, naprednjački razbojnici svesno uništavaju EPS, kako bi omogućili svojim poslovnim partnerima da zarade na uvozu struje. U tom prljavom poslu Srbija ne trpi štetu samo u ceni, kojom plaća dodatno kupljenu električnu energiju. Pravi udar na ekonomiju izaziva inflacija, koja je podstaknuta kolapsom u energetskom sektoru.

U zemljama evrozone u decembru je zabeležena inflacija od 5,1 odsto. Podaci Eurostata pokazuju da su hrana, piće i duvan poskupeli za 3,8 odsto, a usluge za 2,4 odsto. Cena energenata je skočila za čak 28,6 odsto, što je presudno uticalo na ovoliku inflaciju. Taj trend nije od juče. U Sloveniji je, na primer, inflacija u avgustu prošle godine iznosila 2,7 odsto, da bi se kasnije povećavala iz meseca u mesec, prvo na 3,5 odsto, pa na 4,9 i, u decembru, 5,1, koliko je zabeležena i u Nemačkoj. U Španiji je skočila za 6,1, a u Belgiji za 8,5 odsto.

Inflacija ugrožava najveće i najstabilnije svetske ekonomije, samo je srpska vlast otporna na taj problem. Ne u realnosti, već samo u lažima, koje plasira preko svojih medija. No, bez obzira na kolektivnu hipnozu, koju naprednjački režim vrši preko RTS-a, Pinka i štampanih biltena, ipak nije moguće sakriti pravo stanje stvari. Građani se s njim suočavaju pri svakoj poseti prodavnicama i pijacama.

Podaci Republičkog zavoda za statistiku pokazuju da su cene uvećane za 6,6 odsto u odnosu na prošlu godinu. Meso je poskupelo 14,1, voće 16,9, povrće 20,5, a ulja i masti 22,5 odsto. Ulje je sa 139,5 dinara (oko 1,2 evra) poskupelo na 193,79 dinara (oko 1,6 evra), a u nekim prodavnicama cena ide i do 224 dinara. U poslednjih godinu dana cena hrane je skočila za 31 odsto. Sveže i zamrznuto povrće je danas skuplje za 29 odsto nego pre godinu dana. Svinjsko meso je u tom periodu poskupelo sa 449 na 568 dinara. Kilogram junetine danas košta oko hiljadu dinara, što je za 200 dinara više nego početkom 2021. godine. Skaču i cene slatkiša, sireva i ostalih mlečnih proizvoda. Zbog redovnog januarskog usklađivanja akciza, cigarete su poskupele za deset dinara, tako da najjeftinija paklica košta 290 dinara.

I visina akciza pokazuje prave rezultate Vučićevog vođenja ekonomije. Kad je SNS došla na vlast akcize na naftu su iznosile 20, a sada su 60 dinara. Zato građani Srbije kupuju najskuplji dizel na svetu, ovaj od 185 dinara po litri. Poskupljenje nafte je izazvalo domino-efekat, skočile su cene drumskog i železničkog saobraćaja, kao i mnogih drugih usluga.

Građevinski materijal je poskupeo i do 80 odsto. Skočile su cene svega - gvožđa, cementa, kreča, stakla, vodovodne opreme, pa i četki za krečenje. Pored globalnih razloga, rast cena je uslovljen i endemskim, Vučićevim razlozima, odnosno odlukama koje je doneo na štetu građana Srbije, a u interesu stranih investitora. Smederevska Železara je do 2016. godine morala da cenu gvožda drži na 52 dinara. Vlada Srbije je kineskoj kompaniji Histil dopustila da cenu digne na sadašnjih 190 dinara. Srbi višestruko plaćaju, Kinezi zarađuju, a provizije kaplju i Vučiću u džep.

Sve je poskupelo: toalet papir, ubrusi, školski pribor, čak i roba iz Kine. "Ima i robe koja je pojeftinila, ali to niko neće da pomene. Pojeftinili su kompjuteri", kaže premijerka Ana Brnabić. Kompjuteri su potrebni, s njima je lakše izračunati koliko su novca iz budžeta prisvojile bratije Vučić, Brnabić, Mali i ostali lopovi iz vrha vlasti.

Ipak, normalnim ljudima je potrebnija hrana. A, hrane neće biti. S obzirom na skok cena semena i, naročito, đubriva, poljoprivrednicima se neće isplatiti da na proleće obrađuju zemlju i uzgajaju povrće i voće. Sa cenom od 2.250 dinara po džaku đubriva od 25 kg, naprosto nije moguće proizvesti robu koja će biti konkurentna u odnosu na uvoznu.

Ovog proleća odrediće se sudbina Srbije. Kako poljoprivrednika, tako i svih ostalih građana. Toga je svestan i Vučić, zato radi sve što može ne bi li od građana skrivao surovu stvarnost do 3. aprila, za kad je predviđeno održavanje izbora.

Vlast na tri načina pokušava da odloži sudar s posledicama svojih grešaka i pljački. Da bi izbegao odgovornost za prethodne prevare, kojima je opustošio budžet, Vučić je organizovao novu obmanu. Pred početak izborne kampanje penzionerima će biti podeljeno još po 20.000 dinara, a zdravstvenim radnicima po 10.000 dinara jednokratne pomoći. Novac, koji je potreban za realizaciju tog predizbornog podmićivanja, vlast će obezbediti iz kredita.

Drugi trik opisan je u uredbi Vlade Srbije, kojom je, 1. decembra prošle godine, zabranjeno dizanje cena nekoliko osnovnih životnih namirnica. Odluka o zamrzavanju cena svinjskog mesa, dugotrajnog mleka, šećera, brašna, ulja i još nekoliko proizvoda nedavno je produžena do maja. Na taj način zaustaviće se talas poskupljenja dok ne budu održani predsednički, vanredni parlamentarni, beogradski i lokalni izbori u još dvadesetak opština.

Treće sredstvo za falsifikovanje stvarnosti i amortizovanje nezadovoljstva upotrebila je Narodna banka Srbije, koja je zaoštrila monetarnu politiku kako bi "otklonila potencijalnu pretnju inflatornih pritisaka". I ta odluka je obrazložena lažima, kojima vlast odgovornost za pojačanu inflaciju prebacuje na "višu silu", odnosno na "ceo svet", koji je izložen globalnom poskupljenju energenata i hrane. Pošto više ne može da građane obmanjivati tvrdnjama da je inflacija minimalna i u projektovanim granicama, vlast je prinuđena da prizna njen porast, ali uz neizbežnu dozu laži o tome kako će se u drugoj polovini ove godine "vratiti u ciljani okvir na nivou od tri posto, a zatim i na nivo ispod centralne vrednosti cilja". I dok potpisuje takvo saopštenje, guvernerka Jorgovanka Tabaković zna da navedene informacije i projekcije nemaju nikakve veze s realnim životom, već samo s predizbornim prevarama.

Zamrzavanje cena i ostali potezi vlasti ne znače baš ništa! Građani neće morati da za istu robu izdvajaju više novca, ali samo do 3. aprila. Za razliku od pojedinaca, mere Vlade se ne odnose na privredu, koja će razliku u sadašnjim i aprilskim cenama da ugradi u proizvode, kako bi nadoknadila ovo što sada gubi. Na kraju, u sledećem talasu poskupljenja ceh će opet da plate građani.

I kad bi se 3. aprila desilo čudo - da Vučić i SNS izgube izbore i mirno predaju vlast - Srbija će se naći na velikim mukama. Desetogodišnje čerupanje državnog budžeta i otimačina privatne imovine, plus sistematično uništavanje poslednjih ostataka privrede stvorilo je sve uslove za katastrofu. Ipak, neophodno je što pre zaustaviti propadanje, a to nije moguće dok je Vučić na vlasti. Zato su i pred njim i pred Srbijom fatalni izbori. Na njima neko mora da nestane.

Ako Vučić podmićivanjem, pretnjama, prevarama i nasiljem, pa i uz pomoć svojih satelita iz opozicije, uspe da produži boravak na vlasti za još četiri-pet godina, 3. april 2022. godine moći će da se upiše kao datum smrti Srbije. Onog časa kad u centrali SNS-a proglasi izbornu pobedu, Vučić će priznati poraz srpske privrede. Vlast, koju on predvodi, već je dokazala da, čak i kad bi htela, ne može da reši ni benigne probleme u ekonomskom sistemu. Naprotiv, oni su projektovali katastrofu koja traje i koja će zenit dostići posle izbora, kad padnu maske, kojima vlast pokušava da od javnosti sakrije posledice svog diletantizma i pljački.

Za dva meseca Srbija će se vratiti u devedesete. Privredni kolaps ugasiće većinu mikro, malih i srednjih preduzeća. Bez redovnih primanja ostaće desetine hiljada radnika, čije porodice će biti osuđene na borbu za golu egzistenciju. Kao pre trideset godina, doći će do ogromnih podela u društvu.

S jedne strane, na dnu, nalaziće se nesrećnici koji će morati da prodaju sve što imaju - kuće, stanove, automobile, porodični nakit, sve... - kako bi se prehranili. Opet će se benzin kupovati u dvolitarskim flašama koka-kole. U Sremskoj ulici, u centru Beograda, kao nekad će se pojaviti špalir dilera deviza, nezvaničnih distributera cigareta, lekova, konzervi mađarske ćuretine i sireva...

Repriza devedesetih biće gora od premijere. Iako su se i tada raspale državne institucije, društvo je imalo snage da podnese prvi udar haosa, besparice i stradanja. Od tada, srednji sloj se još nije oporavio, nije stvorio rezerve i izgradio odbrambene mehanizme. Danas milioni ljudi balansiraju na ivici propasti, od koje ih dele dve-tri plate. Bez njih, eto pada u siromaštvo, u bedu. Generacije koje pamte ratove i sankcije, prazne rafove i priče o tome kako su njihovi najbliži trampili burme za kilo brašna, iste simptome prepoznaju u aktuelnom "ratu protiv nevidljivog neprijatelja", skoku cena hrane i svega ostalog, pa i u pljačkaškim akcijama politikanata koji se nalaze na čelu organizovanog kriminala.

S druge strane, mnogi pojedinci iz vlasti, kao i njihovi tajkunski sponzori, imaju ozbiljne, konvertibilne razloge da s nostalgijom gledaju na devedesete. Miroslav Mišković, Milan Beko i slični simboli užasa nisu nastali zahvaljujući preduzetničkom duhu i poslovnim sposobnostima, već šticovanjem deviza, sistemskim upravljanjem inflacijom i ostalim trikovima. Predrag Ranković Peconi ... i još neki slučajno preživeli šverceri nafte i duvana stvorili su imperije, koje su stavili na uslugu diktatoru.

Ukratko, vraća se vreme u kome se kalio Aleksandar Vučić, najsramniji političko-kriminalni proizvod devedesetih. Tada je Vučić, kao generalni sekretar Srpske radikalne stranke, huškao na rat, pozivajući ljude, bolje od njega, da ginu i ubijaju. Tvrdim nacionalističkim parolama pozivao je na oružje, da bi se, čim bi se ugasile kamere, rugao žrtvama svojih političkih zabluda: "Rat je gadan, uvek neko pogine, a neki preživimo".

Nema sumnje, Vučić i ovu krizu dočekuje u istom raspoloženju, s uverenjem da će neki građani da stradaju, a da će se on izvući još jači, bogatiji i moćniji. Nadu u opstanak na vlasti Vučić gradi na uverenju da Slobodan Milošević nije pao zbog sankcija, inflacije i siromaštva. Posle aprilske izvorne predstave, naprednjačka vlast može da dozvoli da se kurs evra digne na realan nivo, na 200 dinara, za početak. Tada mogu i cene da skaču, da privreda potpuno stane, da ljudi ostanu bez radnih mesta, pa neka se snalazi ko kako zna.

- Groblja će nam biti mala - najavio je Vučić početkom pandemije korona virusa.

Uradio je sve što je mogao da ispuni to obećanje. On i njegov kartel opljačkali su javne resurse, uništili privredni i zdravstveni sistem, rasturili državne institucije, proterali više od 700.000 mladih i obrazovanih, a ostale podanike pretvorili u belo roblje kineskih i drugih tzv. stranih investitora. Mentalno poremećeni diktator i njegovi ortaci iz naprednjačkog mafijaškog ganga i kad bi hteli, ne bi mogli da spreče katastrofu koja stiže.

Neizvesnost, nesigurnost i zabrinutost - tri su osnovna osećanja, koja građani Srbije ističu u anketama. Sa istim brigama suočava se ceo svet. "Novi soj korona virusa, inflacija, kolaps kineskog giganta Evergrande, krize oko Tajvana i Ukrajine, rast cena hrane i opasnost od novih ograničenja u transportu robe, to su rizici koji prete svetskoj ekonomiji u 2022. godini", navodi se u izveštaju Blumberga. U svim predviđanjima ključna reč je - neizvesnost. U uslovima pandemije sve procene stanja u zdravstvu i ekonomiji svode se na naizvesnost.

- Pojava omikrona i, moguće, novog zaraznijeg i smrtonosnijeg soja sigurno će imati negativan uticaj na svetsku ekonomiju. Čak i tromesečni povratak najstrožim merama, kakve je primenjivala Velika Britanija, ne bi rešio probleme. U tom scenariju, potražnja i potrošnja bi bile slabije, nastavili bi se problemi u snabdevanju, radnici bi i dalje bili bez posla, a šta može da se očekuje u međunarodnom transportu videlo se nedavno, kad je kineski grad Ningbo, gde je jedna od najvećih svetskih luka, bio u blokadi. Američke nadzorne institucije su početkom 2021. godine predvidele inflaciju od dva procenta. Umesto toga, inflacija je prešla sedam procenata i sada je na vrhu. Očekuje se da inflacija padne do početka 2023. godine, ali na to će uticati niz faktora koji su izvan kontrole političkih organizacija - navodi Blumberg.

Što god da se dogodi na globalnom nivou, posledice se će osetiti i u Srbiji, i to u najstrašnijem obliku. Nije za utehu, ali ovde postoji jedna značajna izvesnost - s Vučićem i njegovim kartelom na vlasti Srbija ne mora da brine za budućnost. Ako on ostane na vlasti, nema budućnosti.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane