Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Esej

Srpske amazonke (2)

Imale su veliko srce

Pošto sam otvorio „žensko pitanje" u mojoj literaturi, da kažem još ponešto o Srpkinjama Amazonkama, koje sam inkorporirao u moje romane o srpskim bunama. To sam uradio u fus-notama, koje sam uveo u pripovedni prosede tih romana. Ne kažem da sam taj prosede ja izmislio, ali sam ga ponudio kao moguću inovaciju osvajanja knjižvnog izraza. Nisam načisto da li je to unapredilo ili unazadilo moju prozu. Držim da sam kao pisac, koji pretenduje da ostavi trag u književnosti, morao da proširim nasleđene pripovedne standarde, makar uvodeći u njih fus-note, karakteristične za naučni a ne za umetnički postupak, kao prilog svog pogleda na istorijski roman. Iz tih fus-nota predstavljam čitaocu srpske ratnice, o kojima malo znamo a dugujemo im našu istoriju.

Ivan Ivanović

I Lebane je imalo svoju heroinu. To je bila Magdalena Nikolić, supruga narodnog poslanika Gavrila Nikolića. Ona je sa troje dece ostala da sa žiteljima svoga grada podeli tegobe života pod okupacijom, dok je njen suprug odstupio sa Srpskom vojskom. Kad su se u Jablanici pojavili četnici, Magdalena im je postala glavni jatak u Lebanu i snabdevala ih raznim potrepštinama. Ostalo je zabeleženo da se toliko prepustila poslovima oko pomoći četnicima da nije imala dovoljno vremena čak ni za svog bolesnog sina, koji je umro 1917. godine.

U vreme opsade Lebana, kada je Jablanički odred žestoko napadao varošicu, Magdalena Nikolić je šila srpsku trobojku i poklonila je četnicima, a u oslobođenom gradu organizovala bolnicu. Pod njenim rukovodstvom podjednako su lečeni i negovani i srpski i bugarski ranjenici. Međutim, kada su Bugari posle dvanaest dana ponovo zauzeli Lebane i zatekli Magdalenu kao upravnika bolnice, umesto zahvalnosti što je lečila bugarske ranjenike, vezanu su je sproveli u Leskovac na isleđenje i izrekli joj smrtnu presudu.

Kuršumlija je imala devetnaestogodišnju devojku Natu Ognjanović. U „Sećanjima na vojvodu Kostu Vojinovića", Vlastimir Vuković je pominje u jednoj rečenici kao svoju veliku simpatiju. Da li je između dvoje mladih postojala romansa, nisam mogao da pronađem. Stoga ću samo da skiciram portret kuršumlijske heroine, opet iz knjige Božice Mladenović. Izvesno je da je Nata Ognjanović bila agent Koste Vojinovića u Kuršumliji, što znači da je prenosila njegova pisma i snabdevala ga raznim stvarima. Za vreme ustanka nalazila se u Štabu Koste Vojinovića, gde ju je svakako sreo vojvodin pisar Vlastimir Vuković. Tu je sretao i Vasa Carićević, lekar vojske Dvojne monarhije, koji je bio u Vojinovićevom zarobljeništvu oko nedelju dana. Pošto je lekar oslobođen 20. marta 1917. godine, onda je jasno da je Nata Ognjanović bila borac u vreme najvećih i najtežih okršaja vojvode Vojinovića sa vojskom crno-žute Monarhije na Kopaoniku, od kojih je najznačajnija bila bitka na prevoju Mramor. Verovatno je tu i poginula.

Veselinka Lukić je bila udata za žandarmerijskog narednika Živojina Lukića iz Donje Konjuše. Narednik je poginuo u ratu 1914. godine. Veselinka je ostala sa dvoje male dece. Ne mogavši da podnosi bugarski zulum, krenula je u potragu za četnicima. Kosta Vojinović je prihvatio i ona je bila u vodu Nike Kuštrimovića. Tu se naučila ratovanju. Četovala je do novembra 1917. godine, kada je pala u ruke bugarskih vojnika. Uspela je da se preobuče u žensko odelo i da se načini da traži stoku koju je izgubila, pa se slučajno našla sa naoružanim ljudima koje ne poznaje. Bugari su pobili njene saborce, a nju deportovali u logor u Šumenu. Čak i tu je koristila četničkoj stvari, jer je omogućila zarobljenom četovođi Đorđu Koprivici da pobegne, zavevši „nadziratelja na depoto" Stojana Jovaševa. Preživela je rat.

Čuveni borac je bila Rosa Pantić, žena Vučka Pantića. Ona je pobegla ispred bugarskih vojnika, koji su joj zapalili kuću i ubili desetomesečnog sina Adama. Stupivši u odred svog muža, najviše se zadržavala u Ajdanovcu u podnožju Jasrepca. Kada je vojvoda Kosta Vojinović bio ranjen, Rosa i Vučko su ga sklonili u svojoj kući u Lazarevcu, ali su ih neki meštani izdali bugarskoj poteri. Pošto vojvoda nije mogao da hoda, Vučko je otišao da nađe konja, kad su ih Bugari napali. Vojvoda je usled iznemoglosti od krvarenja dao svoj karabin Rosi i ona je tako dobro pucala da je odbranila vojvodu dok Vučko nije pristigao sa četom. Rosa i Vučko su smestili Vojinovića u vodenicu u Grguru, gde je on poginuo. Neki savremenici ustanka smatraju da su Rosa i Vučko Pantić izdali vojvodu kako bi spasili sebe. Ali za to nema nikakvih dokaza. Možda su koreni ove priče u činjenici da su Vučko i Rosa preživeli rat, na taj način što se Vučko predao.

U Jablaničkom odredu vojvode Milinka Vlahovića borila se učiteljica Jelena Šaulić, ćerka sveštenika Perka iz Medveđe. Poginula je 1917. godine.

Kruna i Negosava Cvetković, žena i ćerka četovođe Jevđenija Cvetkovića, bile su se sve vreme u njegovoj četi.

Jevrosima Mladenović iz sela Labukova borila se u četi Bogoljuba Miletića i za njega se udala.

U oslobođenom Prokuplju, vojvoda Kosta Vojinović je podigao vešala na trgu da kazni žene koje su vodile ljubav sa Bugarima. Ove žene su branile Angelina Ilić i Danica Marković. Po beleškama savremenika, Angelina je upitala vojvodu „da li je on svetac"? Zbunjeni vojvoda je odgovorio da jeste. „E, onda baš zato što sebe smatraš svecem, treba da oprostiš ovim grešnicama. Sveci opraštaju grehe. I Isus je oprostio svojim ubicama, jer ne znaju šta rade!" Vojvoda se kolebao, ali je popustio pred ženama i poštedeo život bludnicama. Jedino ih je Mašan Stojović ošišao da bi ih obeležio i osramotio

devojci Rizni Radović pisao je Stanislav Krakov u listu Vreme 1927. godine. Rizna je rođena 1899. godine u selu Krpimeju na Labu. Često je čuvala ovce, kao i ostala seoska deca, pa se jednom prilikom posvađala i potukla sa arnautskim čobančetom, koje je kasnije iz osvete ubila. Tada je imala sedam godina i porodica Radović je morala da se preseli u Srbiju iz straha od krvne osvete. Doselili su se u selo Prekopuce u Prokupačkom srezu. Ona je imala šesnaest godina kada je nastupila okupacija.

Rizna Radović se pridružila četnicima januara meseca 1917. godine. Bila je krenula po dubokom snegu u selo Jošanica da samelje žito. Na putu su je srela dva bugarska vojnika i jedan je bez ikakvog razloga udario pesnicom u lice. Dok je krvarila u snegu, odlučila je da se odmetne u šumu. Iskopala je oružje, koje je sakrila prilikom odstupanja Srpske vojske, ošišala se i obukla bratovljevo odelo, onda krenula po mrkloj noći da traži četnike. Krakovu je ispričala da je tako naletela na austrijsku patrolu i ubila dva vojnika. Uzela im je puške, fišeklije, bajonete i vojničke torbe i zakopala u šumi.

Posle dosta lutanja, četnike je našla u selu Pretrešnji. U jednoj kući na kraju sela sedeli su kraj vatre vojvoda Kosta Vojinović i njegovi borci. Rekla je da se zove Stojan. Borila se u četi Jerotija Đenadića. Niko nije znao da je žensko. (Kao i za Milunku Savić, koja se borila u čuvenom Gvozdenom puku, sastavljenom mahom od Topličana.) Zatim je ratovala pod četovođom Radisavom Tošićem. Tada joj je Jerotije Đenadić naredio da ubije zarobljenog bugarskog vojnika i ona je to izvršila bez pogovora. Prozvali su je Kaplar Stojan.

Kad je vojvoda Pećanac sakupio četnike na Vidovačkom kršu, početkom maja 1917. gdine, među njima je bila i Rizna, odnosno Kaplar Stojan. Kad je video Kaplara Stojana, Pećanac se mrštio, jer je „bio mali i nizak i neće izdržati naporan put". Krakov je zabeležio kako je prota Gligorije Kojašević održao đurđevdansko opelo četnicima. „Eto, junaci, pa ko pogine to će mu biti stvarno opelo, a ko ostane živ, ništa mu neće smetati." Kaplar Stojan je pripao četi Ice Kalajdžije, koji ga je proizveo za desetara, tako da su i duplo stariji četnici bili pod komandom sedamnaestogodišnje devojke.

U povratku, Rizna je teško ranjena u borbi na Kukavici. Tek kad su je previjali, četnici su saznali da je žensko. Vojvoda Pećanac joj je čestitao rane i dao joj svoju bundu da je stavi na sedlo. No rana Rizne Radović se pogoršavala, četnici su je nosili na rukama povlačeći se pred bugarskom poterom. Rizna je molila da je ubiju, ali su joj oni rekli da ne smeju od vojvode. Ipak su bili prinuđeni da je ostave. Osam dana je ležala u šumi, žedna, gladna, sa ranom u kojoj su se proizveli crvi.

Devojku je pronašla jedna bugarska patrola koja je češljala teren. Neki vodnik je rekao da je bolje da je sprovedu u Leskovac na saslušanje. U Leskovcu su je pregledali jedan bugarski i dva nemačka lekara. Smestili su je u bolnicu, jer joj je rana na nozi nepodnošljivo zaudarala. S rane je otpadalo meso, pa su joj lekari amputirali levu nogu do kolena. Tako je preživela okupaciju.

Kada je početkom oktobra 1918. godine Srpska vojska stigla u Toplicu, Rizna Radović je bila u svom selu Prekopucu, pa je odmah krenula u Blace da dočeka oslobodioce. Krakov piše da je osakaćena devojka dobila francuski ratni krst sa palmama, a od svoje države samo malu invalidninu, pa je bila prinuđena da radi u vojnoj šivari u Subotici. Iz doba četovanja ostalo joj je ime Stojan, govorila je uvek u muškom rodu, nosila muško odelo, frizuru i šajkaču. Pojavljivala se redovno na proslavama povodom godišnjica ustanka.

3.

No najznačajnija žena Topličkog ustanka nije bila ratnik nego pesnikinja - Danica Marković. Ona se te kobne 1915. godine zatekla u Prokuplju, gde je njen muž bio sa službom. Danica je svojim pisanjem o Topličkom ustanku trajno zadužila moj zavičaj, žao mi je što joj se nismo odužili bar jednim spomenikom u Prokuplju. Milunki Savić jesmo, njen bareljef je uklesan na spomeniku u Parku Gvozdenog puka u Prokuplju, urađenom pre neku godinu. (Ne treba da kažem da na otvaranje Parka nisam pozvan, kao ni na proslavu 100-godišnjice ustanka, iako sam svakako najautentičniji pisac tog kraja. Ali to je SRPSKA PRIČA, kao što je Džems Džojs bio Irska priča.)

prokupačkim danima Danice Marković pisala je kasnije Milena Bojović, Daničina profesorka u Višoj ženskoj školi u Beogradu. Za ovu profesorku se kaže da je predstavljala sami vrh prosvetarskog kadra u Srbiji na razmeđi vekova."Nije onda ni čudo što su iz njene škole (Kraljevske srpske više ženske škole u Beogradu, kasnije Učiteljske) u kulturni i svaki drugi život iskoračile veličanstvene Milka Grgurova, glumica, Nadežda Petrović, slikarka, Danica Marković, pesnikinja."

Profesorka i učenica srele su se 1915. godine u blizini Prokuplja, gde ih je ratni vihor ponovo zbližio. Profesorka piše: „Danica se u Prokuplju našla sa šestoro dece i starom tetkom, a zdravlja veoma slabog i nežnog. To su bile fizičke i materijalne teškoće a moralne još veće. Gruba okupatorska sila pritisla je strašnom težinom ožalošćeni i zaprepašćeni svet i može se zamisliti kako je i koliko Danica osećala sav jad svojom pesnički patriotskom dušom."

Evo kako je Danica doživela povratak Bugara u Prokuplje po slamanju Ustanka:

„Strahote i tuge! Iščeze srpska šajkača, opusteše ulice, a srpsku trobojku zameni bugarska zastava... na načelstvu, na gimnaziji... Svi se zatvorismo u domove u mučnom očekivanju. Valjalo je ispaštati rodoljubivo ushićenje!... Zbili smo se, po nekoliko porodica u jednu kuću i s užasom slušali prasak pušaka bugarskih izvidnica, koje su nailazile pustim ulicama i razgrađenim dvorištima. (...) Noć se približavala puna neizvesnosti i zlih slutnji. Drhtali smo na svaki šušanj. Svako kucanje na vratima stvaralo je paniku. Cele noći patrole su pucale kroz puste ulice. Vojska stiže i poplavi grad. Nasta pljačkanje, otimanje i užasi svih vrsta. Probdismo tu noć ustreptali i spremni na sve strahote, koje neuspela buna ima za posledicu.

Kad svanu dan, tek se onda vojnici razmileše svuda. Ispreturaše sve, odneše štogod im se prohtelo, ucenjivaše, zlostavljaše, otimaše. Kad su upućeni da umire ovaj buntovni kraj, odobrena im je pljačka i dozvoljene sve slobode. Napuniše sva dvorišta i sve kuće. Obiše podrume i istočiše piće. Život, čast, imovina, bili su u njihovim rukama."

Novi bugarski komandant Prokuplja, ambiciozni Atanasov, smislio je lukav plan da usred zime, baš po jovanskom mrazu, uputi prokupačke žene na teren sa zadatkom da propagiraju bugarsku stvar.

„Na Novu godinu 1918. skupiše nas rano posle podne na trg i pročitaše nam naredbu. Odmah zatim izdvojiše sve koje će ići u ekspediciju. Bio je ljuti mraz a valjalo je izjutra rano krenuti. Pripremismo se i utoplismo kako je koja mogla i 2. januara ujutru sunce nas zateče na trgu. Ja sam decu ostavila tetki, s tim da se o njima stara i Angelina, koju se nisu usudili da teraju posle bolnice.

Angelina Ilić se bila pročula, o njoj je pisala strana štampa, i sigurno im ne bi bilo prijatno da na putu strada. Ma koliko bili divlji, Bugari su ipak bar pred svetom morali da drže do međunarodnog prava da se žene ne smeju upotrebljavati u ratne svrhe. Računali se da se za nas niko neće zauzeti, ali Angelina je bila nešto drugo. Sve bugarske vojne i civilne vlasti bile su pred polazak na trgu. Na licima Bugara ogledalo se pakleno likovanje, ali je iz naših očiju izbijao pritajeni gnev.

Čini mi se da se ni u jednoj drugoj prilici nije osetila surova azijatska priroda Bugara kao u ovoj. Izvršiše formiranje grupa. Bilo je četiri: u svakoj po pedeset žena i trideset vojnika. Oprostismo se s onima što ostaju i preporučismo im decu, pa na komandu krenusmo u četiri razna pravca. Naša grupa je bila prva i mi krenusmo put Jastrepca. Prvo zaustavljanje je bilo između sela Donje i Gornje Stražave.

Na ledini pokrivenoj zamrzlim snegom ručale smo kad je već podne bilo prevalilo. I već ovde, pod nemoćnim zracima popodnevnog januarskog sunca, probiše prvi izrazi srpskog optimizma, humora i životne snage: začu se pogdekoja šala, odjeknu ponegde smeh i zazvoniše prvi zvuci pesme. Pevale smo srpske pesme i bugarski staršija nije znao šta da radi. Usta nije mogao da nam zapuši! Prvi konak je bio u selu Petrovcu. Ujutru Bugari isteraše seljake pred crkvu a od nas zatražiše da im se obratimo. Žene izabraše mene da govorim. Staršija, neki poručnik Kolev, očekivao je da napadnem četnike i da zatražim da se predaju. Naročito je trebalo da pozovem vojvodu Kostu Pećanca da položi oružje.

Kad sam se popela na stolicu, rekla sam: „Narode Evrope, ovo što rade Bugari sa nama kršenje je svih međunarodnih prava i pravila ratovanja. Međunarodnim propisima zabranjeno je da se žene upotrebljavaju u ratne svrhe. Mi ovde nismo došle svojom voljom nego su nas silom naterali..."

Kad je staršija shvatio šta govorim, skočio je i skinuo me sa stolice. Očito je bio zbunjen, nije imao naređenje kako da postupi. Na putu koji je trajao šest dana, prošli smo dvadeset četiri sela, dospeli nadomak Aleksinca i na dogled Ribarske Banje. Za daljih pet dana naš pohod predstavljao je jedan kreščendo raspoloženja i pesme. Na skupovima je govorio samo Kolev, nije mu više padalo na pamet da govore žene. Jastrebac smo prešli preko čuvenog planinskog prevoja Grepca, koji deli Veliki Jastrebac od Malog.

Kroz sela gde nismo konakovali, istrčavale su seljanke i pitale ko smo i šta je to, a žene su odgovarale: „Eto postadosmo vojnici!" Naša grupa je odmicala hučno kroz sela, polja i dubrave, kroz šume i lugove, u veselom žagoru, smehu i pesmi.

Naš ratni pohod pretvorio se u lakrdiju. Četnike nismo nigde sreli, pa su vojnici gledali da nas što pre vrate u Prokuplje. Horila se planina od srpske pesme! A Jasrebac je bio veličanstveno lep u zimskoj odori, sa zaleđenim padinama, snežnim proplancima, divovskim stablima, studenim izvorima i krivudavim potočićima, koji su srebrno zvonili u gorskoj osami. Bilo je kako pesnik veli: „Strašno lepo, divlje milo". I lepota, koja sve osvaja, dovrši pobedu nad pesimističkim raspoloženjem, koje je jedan mali broj od nasa zadugo čuvao još od Prokuplja.

Optimizam mase, koji je ovaj mučni pohod preobratio u jednu prijatnu ekskurziju, koja je čak pružala zadovoljstvo i uživanje, najzad ovlada i nama, što smo gorko patile pri polasku od ovog proganjanja, gde se nije smeo dići nikakav glas protesta. I tako podnesmo ovaj ogromni fizički napor i mi koji mu nismo bili dorasli. Na Svetog Jovana pred noć naša grupa stiže raspevana u Prokuplje. Već u toku iste nedelje pevalo se po gradu: „Oj Srbijo, velike ti dike, / Kad i žena ode u vojnike!"

Kako komitski teror nije jenjavao, Danica Marković je odlučila da traži zaštitu za narod od bugarske komande Moravske oblasti. Obratila se pismom komandantu Oblasti generalu Tasevu i tražila da je primi. Kako je to izgledalo, zabeležila je Milena Bojović: „Uprkos slabosti i bledilu, duhom hrabra i jaka, kao najhrabriji borac, otpočinje borbu, vrlo opasnu borbu. Pošto apel kod Atanasova nije pomogao, to se Danica Marković odlučuje da ide lično komandantu Tasevu, prilično savesnom čoveku, pritom i rusofilu, pravo u Niš.

U ono vreme, pod onim okolnostima, otići u Niš - bilo je skoro nemoguće. Nemoguće za onoga ko se predomišlja i meri svu opasnost, ali Danica je gledala stvar s druge tačke. Ona je znala samo jedno: treba učiniti sve, ili barem pokušati kako bi se koliko toliko smanjio ovaj užas, ova pogibija... Treba po cenu najveće žrtve pokušati sve ne bi li se ovi mučenici spasli. I Danici je javljeno da ode u Niš i da će general Tasev da je primi. I ona je otišla... S koliko truda i opasnosti - to može sebi predstaviti samo onaj koji je bio tamo onih dana.

Rezultat Daničine misije bio je da je u Toplicu poslat pukovnik Rajev da ispita krivice. Pred Rajeva su izašle žene, na čelu sa Danicom i Angelinom Ilić, jer ljudi su bili svi pokupljeni. Posle toga je bugarski režim nešto popustio i većina komitskih jedinica bila je povučena iz Toplice."

Evo kako je svoj put u Niš doživela Danica Marković.

„Kad sam pošla u Niš, u volovskim kolima, preobučena u seljanku da me bugarske patrole ne bi poznale, mislila sam da se više nikad neću vratiti i oprostila sam se sa decom. Nisam ni verovala u tu misiju, ali morala sam da je učinim. To sam dugovala ženama sa kojima sam išla na Jastrebac. To sam dugovala gradu Prokuplju koji me je primio u mojim najtežim časovima. Znala sam da Atanasov ne sme da zna o mom putu u Niš, bez obzira što me je general Tasev, prvi čovek Moravske oblasti, pozvao. Iskoristila sam priliku kad Atanasov nije bio u Prokuplju i načinila se mlekarkom koja prodaje sir i kajmak na niškoj pijaci. Za divno čudo, komitske patrole koje su kontrolisale prilaz Nišu, nisu ništa posumnjale. Moj mlekadžija je imao stalnu objavu za nišku pijacu.

Tako sam došla u varoš punu bugarskih vojnika koji su u svojim zelenim uniformama kontrolisali sav saobraćaj. Onako zabrađena u šarenu šamiju, u vutari od tkane čoje, sa sve kotaricom, sišla sam kod zgrade Banovine i prijavila se stražarima. Rekla sam im da me vika general Tasev. Pokazala sam im njegov poziv. Malo kasnije odveli su me generalu, šefu Moravske oblasti. Ušla sam u kancelariju gde je do juče sedeo ban Moravske banovine Žika Rafajlović.

Kad sam videla generala, bila sam iznenađena. Ni nalik na Bugarina! Plav, lep, visok, pravi Sloven! Ustao je da me pozdravi i posadi u fotelju u kojoj su ranije sedeli gosti moravskog bana. Naručio mi je kafu i sok, pošto sam ja odbila žestoko piće. Rekao mi je da on zna ko je Danica Marković, da je ljubitelj poezije i da je bio oduševljen kako su pisali Skerlić i Bogdan Popović. Vije imate poubavu literaturu nego mije! Kazao mi je da obožava rusku poeziju, pogotovo Puškina i Ljermotova. Nije me zamišljao kao mlekarku! Onda je izbio jedan mali incident, ako tako mogu da kažem. U onoj žurbi, ja sam zaboravila da seljaku vratim kotlajku sa kajmakom. Kad sam to videla, ponudila sam je generalu kao poklon. Tasev je rado primio srpski kajmak, ali je izvadio novčanik i platio mi! Neje zatrovan?

Kad sam se ja nasmejala, nasmejao se i on. Onda sam mu ja govorila o zverstvima koja njihove komite čine nad srpskim narodom. Tražila sam da to prestane. Kad sam zaćutala, general mi je održao malo predavanje. (Govorio je pola bugarski, pola srpski, ali sam ja razumela.) I naši četnici i njihove komite su paravojska. Oni su u Moravsku oblast preneli rat iz Makedonije. Bez komita Bugari ne bi mogli da umire Toplicu. Ali su se komite otrgle od vlasti! Oni su vojska u vojsci, kao janičari. Oni su ovde jači od regularne vojske. Imaju podršku u nekim Vladinim krugovima i zato su se osilili kao Pazvan-oglu!

Kad je general došao na ovaj položaj, prvo što je učinio bilo je da poruči Vojinoviču i Pekancu da se udalje iz Toplice. Pekanac je izgleda poslušao, ali Vojinovič nije. Doveli smo komite da ga likvidiraju. Gospođo Danica. Naša svađa neje od jučer, ona je od porano. Svetski rat vode golemi, a mije smo samo potpala. Ako vaši saveznici pobedu, vije će dobijete golemu državu, Golemu Srbiju. Ako pobedu naši, vaša država nema ni da bude. Mije će dobijemo Golemu Bugarsku, s glavni gradovi Sofija, Skopje i Niš. Koji će pobedi teško je da se prognozira, ali u Rusiju su vlast uzeli komunisti i oni će da nastoju da komuniziraju Evropu i ceo svet. Lenjin sad veša po Rusiju! Naši komite su krvavi, al ni vaši četnici nisu bolji. Ja imam ovde izveštaj da je vojvoda Pekanac osudio na smrt i pobio 176 Srba koji su se izjasnili kao Bugari! Kad tako radi s vaši, šta li bi tek radio s naši! A mi mu čuvamo ženu i dete... Kad je vojvoda Vojinovič ušao u Prokupje, prvo što je uradio to je da podigne vešala na sred varoš da besi žene... Vaše žene koje su prošetale s naši... I ti si, gospođo Danica, klečala i molila ga da ne veša... i gospođa Angelina Ilić... E pa, da ne bi vešao u Sofiju, mije smo morali da ga likvidiramo! Al Atanasov... i Tane Nikolov... i drugi komiti su se osilili... Onda je general Tasev pozvao svog pomoćnika pukovnika Rajeva i naredio mu da izvrši inspekciju u Toplicu. Ja sam dobila čeze i dva vojnika da se vratim u Prokuplje.

Potpukovnik Atanasov se nije usudio da se suprotstavi generalu Tasevu i komitski teror se smanjio. Ali čim je Tasev smenjen i na njegovo mesto došao pukovnik Darvingov, Danica Marković je uhapšena.

A kako je to hapšenje izgledalo, svedoči učiteljica Angelina Ilić, koja je o tim danima kasnije ispričala hroničaru ustanka Đorđu Popoviću: „Danica je u Prokuplju, kao i svi mi, živela u bedi i nemaštini. Snašla ju je i nesreća. Izgubila je sina Slobodana, dečačića od pet godina. Iako ophrvana tugom, kad je buknuo Toplički ustanak, ona se svim srcima priključila pobunjenom narodu. Zajedno smo molile vojvodu Kostu Vojinovića da ukloni „ženska vešala", koja su četnici po oslobođenju Prokuplja postavili kod česme.

Pošto je ustanak u krvi ugušen, Danicu su Bugari uhapsili i vezanu žicom, zajedno sa ostalim robljem, proveli kroz varoš. Sprovedena je u Niš. Tu tamnuje u kazamatima stare Tvrđave. Morenje glađu i svakojake muke. Dan se ne razlikuje od noći. Zračak svetlosti prodre mračnim lagunama samo kad se otvore kapije. A tad - prozivka za streljanje".

Danica Marković je dočekala oslobođenje u niškoj Tvrđavi.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane