Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Ekonomija

Ekonomija i društvo okovani lancima kriminala i korupcije (32)

Traganje za više socijalne državne funkcije

Razvojna paraliza privrede, socijalnog i društvenog sistema. Svedoci smo opšte paralize privrednih tokova i poslovanja uzrokovanih širokom virusnom (brzo širećom) infekcijom. Međutim, ova nova kriza samo je produbila probleme i otkrila sve slabosti privrede, društva i sistema na kojem funkcionišu, smatra prof. dr Slobodan Komazec.

Prof. dr Slobodan Komazec

Protivrečnosti državno-monopolističkog regulisanja privrede

Inflacija najviše razara finansijski sistem zemlje, ali i socijalne, strukture društva.

Naša privreda je duboko inflatorna, a socijalni sistem, sistem ekonomskih i političkih odnosa može da se održi samo uz nisku inflaciju.

Socijalne tenzije u društvu, koje narastaju do prave eksplozije, uz sve veće raslojavanje društva, potpuno nezavisno od ekonomskog rasta i rasta društvenog bogatstva, odnosno blagostanja, uz sve bržu i hroničnu inflaciju, uglavnom mogu da se vežu za tri problema:

1)Potpuni izostanak izgradnje efikasne i profitno orijentisane privrede i privrednog sistema, što je praćeno i stalnim procesom odvajanja odlučivanja o upotrebi sredstava i rezultata reprodukcije od titularnih nosilaca sredstava proizvodnje (direktno ili indirektno). Proces odvajanja vlasništva nad kapitalom od upravljanja je opšti proces, uz istovremeno dominantno pravo raspolaganja (i upravljanja) nad pravom vlasništva.

2)Duboko interesno i klasno raslojavanje društva posebno je poten cirano i velikom dubinom i oštrinom (i dugotrajnošću) ekonomske i druge kompleksne krize društva i sistema.

3)Nestanak i rastrojstvo „države blagostanja" odnosno socijalne funkcije države, koja deluje kao „tampon" u svim razvijenim zemljama, upravo radi ublažavanja socijalnih diferencijacija, uz indirektno učešće u rezultatima rada svih slojeva koji nisu neposredno u procesu rada i stvaranja vrednosti. Klasna društva, bar prema savremenoj teoriji (društva građanskog tipa, dominantnog kapital-odnosa, oštrog tržišno-monopolskog tipa, otuđenja), kojima je imanentan sistem raslojavanja, kapitalizacije i dehumanizacije, otuđenosti i sl. traže mehanizam ublažavanja klasno-socijalnih tenzija u društvu, u cilju očuvanja postojećeg kapitalističkog sistema.

4)Kriminalizacija društava, kriminal i korupcija, kao poseban sistem sa nekontrolisanim tokovima novca društva, bar do sada, odlaze u dve krajnosti:

Paradigma društva jednakosti za sve, kao opšta karakteristika socijalizma, izvodi državu kao opšteg arbitra u oceni socijalne jednakosti i pravde, zadovoljavanja preko budžeta svih neproizvodnih potreba društva (u početnoj fazi i proizvodno-investicionih i razvojnih), pri čemu budžetska potrošnja dobija funkciju preraspodele dohotka (preko 85-90% nacionalnog dohotka), i alokaciju faktora razvoja.

Kada socijalno-neproduktivna funkcija postane dominantna, posredničko-birokratsko upravljačkog tipa, otuđena od neposrednih nosilaca i korisnika sredstava, ona postaje kočnica razvoja, sistem postaje neefikasan, posrednički, otuđen, a država nadnacionalnog tipa tvorevina iza koje se skriva sve razvijeniji i birokratizovan državni aparat, za koga treba da radi sve slabije produktivan privredni aparat. Sve performanse razvoja slabe, efikasnost opada, interes za rad i upotrebu otuđenih državnih sredstava datih na upravljanje opada. Sistem produkuje izuzetno narasle, mada prikrivene socijalno-klasne diferencijacije.

Demontaža klasne države u smislu socijalne i redistributivne funkcije države, praćena je stvaranjem novog tipa paralelne neproduktivne administrativno-birokratske paradržavne piramide (brojni fondovi), sa svojim interesom, posredovanjem u oduzimanju dohotka od stvaralaca i distribucijom po svom nahođenju krajnjim korisnicima (pri čemu značajan deo odlazi na materijalne, lične i druge rashode tih institucija, dakle potpuno nenamenski. Otuđenost sredstava dobija novu funkciju posredovanja, dok odlučivanje stvaralaca dohotka i korisnika usluga postaje okrnjeno, predstavljanjem, dakle otuđeno u društvenoj kontroli upotrebe tih sredstava. Položaj zaposlenih u tim organizmima je povoljniji, dohoci viši, elastičniji na udare inflacije i rast nominalnih dohodaka, u odnosu na stvaraoce vrednosti i sve strukture društvene ,,nadogradnje!i koje koriste takva sredstva.

Klasni karakter takvih socijalno-preduzetničkih državnih odnosa uspostavljenih u jednoj privredi u razvoju, koja traži akumulaciiu i produktivne investicije, preduzetništvo i visoki radni tonus, zamenjen je sistemom posredovanja, dominacijom neproizvodne činovničke sfere (država, paradržava ali i unutar kolektiva), to dovodi do progresivnog obezvređenja rada i motiva za stvaranje dohotka, te upotrebu produktivno instalisanog društvenog kapitala.

Raslojeno društvo, razbijeni interes i ciljevi razvoja i osnovni ciljevi zasnovani isključivo na profitu i kapital - odnosa, odvode kapitalizam u stalne ili periodične krize. Savremena kriza kapitalizma udarila je u same temelje ovog sistema.

Klasični metodi i instrumenti izlaska iz krize pokazuju se nedelotvornim. Dosadašnji mehanizam antikrizne politike se pokazao kao potpuno neefikasan u otklanjanju ugrađenih suprotnosti savremenog kapitalizma. Države su prilegle:

1)Ogromnoj emisiji novca bez pokrića i inflacije koja to prati.

2)Državnoj ,socijalnoj intervenciji dodatnim socijalnim davanjima,

3)Traganje za više socijalne državne funkcije, nasuprot ogromnom socijalnom raspolaganju.

Klasno raslojavanje i formiranje odvojenih, međusobno suprostavljenih interesa i struktura u pogledu prisvojenog dohotka i njegove upotrebe (korišćenja) u novijoj fazi prenosi se i na sledeće faktore:

1)Upravljanje ogromnim „skrivenim" kapitalom koncentrisanim u

brojnim paradržavnim institucijama, čak i nenamenski,

2)Odlučivanje o kadrovskoj politici (dominacija stranačkih pripadnosti),

3)Odlučivanje o emisiji novca van normalnih novčanih funkcija (budžeti, banke, „siva" ili paralelna emisija novca). Pri tome je izabran i pogrešan model monetarne politike, ali i ukupne razvojne politike,

4)Odlučivanje o kapitalnim (najčešće promašenim) investicijama, van kolektiva i javnosti, što je stvorilo „crnu zonu" upropaštavanja društvenih sredstava,

neefikasnih investicija i promašene upotrebe stranog kapitala. Kontrola zaduživanja i upotrebe kapitala potpuno izostaje.

5)Ogromne mase spekulativnog i kriminogenog kapitala van kontrole i van funkcije razvoja.

Socijalno raslojavanje društva nije, dakle, samo pitanje golog ličnog, dohotka, eventualno lakšeg ili težeg (odnosno nikakvog) izgleda za kupovinom strana,

već je to pitanje sistema i metoda upravljanja društvom, odnosno ko je nosilac upravljanja sredstvima reprodukcije i vitalnim odlukama o razvoju društva.

Sve češći štrajkovi prelaze zahteve za povećanje ličnih dohodaka. Zahtevi se proširuju i na brojna pitanja socijalnih razlika, kadrovsku politiku, politiku investicija, upravljanje i vođenje kolektiva - kritiku lokalnog političkog (i višeg) rukovodstva, kao i kritiku poslovodnih organa i organa upravljanja.

Ako je interes radnika danas sveden na goli lični dohodak, na sistem preživljavanja, na mukotrpno spajanje kraja s krajem „sve dužih meseci", ako se „odriče" upravnih funkcija, ako vrši svojevrsnu destrukciju upravnog mehanizma, ako i sam počinje „sistemom ugledanja" da se ponaša kratkoročno i izrazito uskim interesom, često i uništavanjem ili razvlačenjem instaliranog

Kapitala (imovine), radnom apstinencijom, osećanjem da se sve događa izvan njegove moći, da on tu ništa ne može - mora da se postavi pitanje funkcionisanja tog sistema i položaja rada i radnika u njemu. To je pitanje i (de)motiva za stvaranje dohotka, akumulacije i upotrebe sredstava. U dosadašnjem procesu privatizacije su ostali bez posla i bez svojih preduzeća, bez bilo kakve socijalne ili radne zaštite.

Otvoreno, demokratsko društvo, homogenizovanih razvojnih interesa,traži poništavanje navedenih materijalno-finansijskih uzurpacija posredničkih struktura koje u ime upravljanja i rada vrše svojevrstan oblik eksploatacije i jednog i drugog, uz dominantne parcijalne i vlastite interese. Stvoren je sistem otuđenja spekulativnih preraspodela, kriminalnog sistema bogaćenja, ogromno raslojavanje društva i pljačka društvenog kapitala stvorili su uski sloj super-bogatih i ogroman deo osiromašenog stanovništva. Stvoreni kapital odlazi u spekulativnu (neproizvodnu) sferu ili se odliva u inostranstvo.

Klasno-socijalno izrazito diferencirano društvo, kolektivno nepovezano (čak i usko interesno međusobno suprotstavljeno, ali ne zakonitostima robne proizvodnje) moralo je da dovede do slabljenja svih performansi razvoja, kulminacije ekonomske, političke, socijalne, moralne, upravljačke krize.

2.KRIZA RAZVOJA, SOCIJALNE TENZIJE I INFLACIJA

1)Kompleksna kriza društva i socijalne tenzije

Duboke i izrazito narasle društvene i razvojne protivrečnosti i raslojavanje društva (i privrede) s brojnim naraslim unutrašnjim problemima su danas, uz krizu razvoja i krizu dugova, životna pitanja sistema i društva. Ovde ćemo da istaknemo samo neke:

1)Ogromne disproporcije u razvoju i visoka inflacija, uz vrlo izražene tendencije dezintegracije privrede i društva. Pocepanost privrednog prostora praćena je potpunom neefikasnošću državnog regulisanja,

2)Drastičan pad stope i mase akumulacije, uz prepolovljenu stopu rentabilnosti upotrebe društvenih sredstava,

3)Sve nižu, a u nekoliko godina i negativnu stopu ekonomskog rasta, uz pojavu stagflacije,

4)Vrlo izraženu nezaposlenost instalisanog društvenog kapitala, neefikasnost uposlenog rada (višegodišnji pad produktivnosti rada), uz sve veću nezaposlenost novih generacija.

5)Blokadu u nužnom širem kretanju sredstava akumulacije i uopšte društvenog kapitala, zatvaranja ekonomije u najuže lokalne granice,

6)Otuđivanje društvenih sredstava i nedovoljno obnavljanje društvene imovine, uz neefikasan sistem upravljanja društvenim procesima, posebno preko posredničkog i neodgovornog stranačkog sistema,

7)Demotivisanost radnika i kolektiva za rad i stvaranje dohotka (uz

zamagljene odnose između upravljanja i rukovođenja),

8)Višegodišnji realni pad ličnih dohodaka i investicija u osnovna sredstva,

9)Blokade u odlučivanju radnika, sve veća nesamostalnost privrednih subjekata uz slabo upravljanje poslovnom politikom,

10)Odsustvo očekivanog procesa integracije interesa rada i kapitala,

11)Dominacija političkog nestvaralačkog voluntarizma nad ekonomijom i ekonomskim zakonitostima (s potpunom neodgovornošću za promašaje u upotrebi sredstava), uz blokadu svih pokušaja dubljih reformi političkog i ekonomskog sistema,

12) Skleroza institucija političkog sistema i nemoć stvarne makroekonomske politike,

13)Potpuni oslonac na strani zajmovni kapital.

Takvim kompleksnim odnosima prethodno mora da se postavi naučna osnova za razvoj ovog društva i sistema, jer ne radi se o tehničkim, već suštinskim pitanjima razvoja društva. Sigurno je da treba da se da odgovor i i pitanje:zbog čega su nam sve četiri reforme propadale kada je njima želela da se osamostali privreda, pri čemu država i politika treba da stvaraju samo opšte uslove za poslovanje privrednih subjekata. Zbog čega je politička volja nadjačala ekonomsku logiku i ekonomske zakonitosti? Može li novoformirani, sada dominirajući model etatizacije sistema da oslobodi upravljanje i ekonomiju od tutorstva politike? Sve više se postavljaju i ona najkrupnija pitanja sistema. Koliko, pri tome, imaju osnovu stavovi prema kojima ,,svi napori da se pojedini segmenti društva učine boljim, a bez preispitivanja ideološkog projekta sistema kao globalnog društva, ne mogu ništa značajnije da promene".

Radi se, dakle, o suštinskim i vitalnim pitanjima razvoja društva, a pre

svega:

1)Bitan i stvaran reformski zaokret ka privredi u društvu, i dinamičan i stabilan društveno-ekonomski razvoj,

2)Brže otklanjanje nagomilanih problema i suprotnosti koji prete kompletnom blokadom sistema i razvoja,

3)Pravedniji socijalni sistem i stimulativnu raspodelu,

4)Efikasniji sistem upravljanja radom i društvenim sredstvima, tehnološkim razvojem,

5)Novi pristup javnoj svojini i drugim oblicima kompatibilnih oblika svojine, bez dogmatizacije misli, apologije sistema privatizacije koji do sada već 15-20 godina daje izrazito negativne razvojne i kvalitativne performanse,

6) Jačanje zakonitosti, uz vraćanje digniteta institucija pravnog sistema i moralnog kodeksa ponašanja i dr.

Nalazimo se, dakle, u jednoj izuzetno složenoj višegodišnjoj ekonomskoj, društvenoj, poslovnoj, političkoj, socijalnoj i moralnoj krizi, ali i krizi upravljanja društvom i privredom. Sve je to praćeno višegodišnjim sve slabijim kvalitetom razvoja. Svi makroindikatori pokazuju izuzetno negativne trendove, tako da smo ušli i u 2022.s izrazito teškim ekonomskim, socijalnim i političkim teretom i inflacijom od 8% do 12%. Kriza iz 2008. i dalje traje bez dubljih zahvata u dmštveno-ekonomskom sistemu, kadrovskom upravijanju i upravljanju društvenim kapitalom, upravljanju društvom i društvenim procesima, ali nove uloge države na makroekonomskom području, kriza će se samo samo produbiti, a problemi postati sve teži i složeniji.

Razvojna drama - moć i nemoć aktiviranja

Faktora razvoja

Teško je prihvatiti stav da je „neizgrađenost celovitog sistema proizvodno-funkcionalne i društvene organizovanosti rada jedan od ključnih uzroka koji otežavaju da radnici postanu subjekti odlučivanja o sredstvima društvene reprodukcije".

Kada bi osnovni problem bio u tome lako bismo ga rešili. Međutim, radi se o iskrivljenom proizvodnom odnosu, o nužnim promenama u odnosu na upravljanje društvenim kapitalom, menjanju odnosa na relaciji država ---> birokratizovane (činovničkog tipa, a ne radno stvaralačkog, kreativnog tipa) posredničke i predstavničke paradržavne strukture -> udruženi radnici stvaraoci vrednosti i viška vrednosti.

Tu je „Gordijev čvor" koga treba razrešiti. Radi se o istorijskoj bici za raspolaganje viškom rada, njegovim usmeravanjem, odgovornošću za upotrebu I efekte ukupne akumulacije. Ne, dakle, upravljanje mrtvih sredstvima, već instalisanim društvenim kapitalom, koji je bio dat radnicima na upravljanje (zgrade, oprema), dok su rezultati toga rada uglavnom odvojeni od sredstava na kojima su stvoreni, kao i samog radnika. Koliko radnik danas raspolaže

viškom rada i akumulacijom (koje praktično nema) i pre nekoliko godina (neto akumulacija je iznosila 15-24% dohotka). Tu se kriju tajna spajanja rasta i kapitala, što predstavlja novi proizvodni odnos i put u odgovorno i kontrolisano društvo.

Da malo pogledamo finansijsko-razvojni potencijal društva, da li se može iz krize dinamičnijim razvojem i kojim to sredstvima.

Stagflacija, a u nekim godinama i stamflacija, s vrlo izraženom otvorenom i prikrivenom nezaposlenošću, ogromnim obavezama iz eksternog duga, deficitom trgovinskog i platnog bilansa, praćeni su potpuno izokrenutim odnosima u raspodeli društvenog proizvoda i dohotka. Celi sistem je okrenut sferi raspodele i preraspodele, sada već nepostojećeg (inflatornog ili pozajmljenog) dohotka.

Stoga bi bilo interesantno pratiti bruto domaći proizvod uz rashodni (troškovni) oblik - da se vidi usmeravanje srdstava nadnice i plate, rast kamate, dohodak od rente, indirektni porezi, amortizacija, dohodak nekorporativnih preduzeća, profiti korporativnih preduzeća pre oporezivanja.

Isto tako potrebno je pratiti i troškove života uz potrošačke cene (inflacija), koji su se ranije pratili, jer bolje izražavaju standard stanovništva.

Društveni pritisci na dohodak rastu, socijalne tenzije takođe, a tu se mora tražiti i odgovor zbog čega se ne ulazi u odlučnu bitku s inflacijom (naglo, zaokretom, šok-terapijom). Sigurno iz straha od socijalnih nemira i potpune paralize privrednog i političkog sistema.

Da pogledamo sada uzajamni odnos inflacije, ličnih dohodaka i penzija u novoj fazi razvoja. Interesantan je nominalni (sa ugrađenom inflacijom) i realni rast.

Prosečna stopa inflacije u ovom periodu iznosi 3,6%, neto ličnih dohodaka 5,1% dok je realni rast svega 1,7% i značajan pad realnih penzija od 7.1%. Penzije „plaćaju" visoku inflatornu cenu, kao i drugi fiksni oblici dohodaka. Naravno, velike su razlike u ponašanju ovih kategorija po oblastima, granama i sektorima, koji odslikavaju njihov realni položaj.

Mogućnosti prevaljivanja inflacije zavise od snage monopola države i radničkih sindikata, jer mko dobrovoljno ne prihvata da se teret inflacije prebaci na njegova leđa. S druge strane, to zavisi i od stepena monopolizacije tržišta, ali i od orijentacije monetarne politike da li će podržavati novom emisijom novca troškovne udare monopola, odnosno radničkih sindikata. To implicira troškovnu inflaciju kojoj je potrebno parirati odgovarajućom "politikom dohodaka" kao opštim društvenim dogovorom osnovnih struktura društva, bez koje nema uspešne antiinflacione politike.*

Suština socioloških tumačenja inflacije u modernim privredama i društva svodi se na preraspodelu i više ili manje skrivene oblike inflatorne eksploatacije. Inflacija postaje sredstvo preraspodele postojećeg realnog i nominalnog dohotka. Istovremeno, svesno pokrenut i podržavan proces inflacije posledica je i kejnzijanske teorije po kojoj blaga inflacija u uslovima nedo voljne zaposlenosti faktora proizvodnje dovodi do njihovog aktiviranja, povećanja proizvodnje i dohotka do nivoa pune zaposlenosti, bez opas nosti od širenja inflacije. Inflacija je i „ventil sigurnosti" da ne bi došlo do ekonomskih lomova i socijalnih potresa u društvu, odnosno deflacije i krize razvoja, a posebno depresije.

U osnovi tih odnosa je visok pritisak za „sadašnjom" potrošnjom, što smanjuje mogućnost većeg otpora autonomnom povećanju cena.Rast cena postaje gotovo nezavisan od stvarnog procesa reprodukcije i cena faktora proizvodnje. To je teorija anticipacija u potrošnji, „inflatornih očekivanja", prevaljivanja efekata inflatornih troškova preko sistema cena i sl.

Ono što se događa sa cenama na tržištu i savremenom inflacijom samo je jedan od spoljnih fenomena vezanih direktno za krupne promene u strukturu i funkcionisanju društvenog kapitala i mehanizam društvene reprodukcije u celini, ali i za zloupotrebu novca od države i banaka, za otkazivanje tržišnih zakona i odnosa, za fenomen dominacije privatne štednje i bruto emisije novca u finansiranju razvoja i dr. To sve objašnjava neuspeh klasičnih mera stabilizacione politike kojima se danas vlade služe u obuzdavanju inflacije i konjunkturnih oscilacija, odnosno antikrizne politike.

3.Sinhronizacija socio-ekonomskih i političkih faktora savremene inflacije

Problem inflacije u savremenom društvu, velikim delom leži u traženju rešenja za nastale velike protivrečnosti između snažnog porasta potreba i svih oblika potrošnje, ali i nemogućnosti njihovog istovremenog zadovoljavanja u postojećoj strukturi i visini društvenog proizvoda. Velika koncentracija društvenog kapitala je u velikim korporacijama i u rukama države, što sve više veže inflaciju za njihov odnos prema tekućoj potrošnji, sistemu finansiranja razvoja, koncepciji i strategiji tehnološkog i strukturnog razvoja, a to ima neposredan odraz na formiranje i upotrebu nacionalnog dohotka i viška rada.

Inflacija je danas ekonomski, ali i politički i socijalni problem. Ona je koliko spontani i teško kontrolisani proces (u nekim državama), tako je često i svesno pokrenut proces (u drugim državama). Ona je istovremeno i rezultat strateške orijentacije u makroekonomskoj politici razvoja i stabilizacije, ali i dilema ekonomske teorije: da li se orijentisati na optimalnu stopu ekonomskog rasta, uz „popuštanje" inflaciji, ili sprovoditi oštru antiinflacionu politiku, uz eventualno obaranje stope rasta i povećanje nezaposlenosti.

Opredeljujući se sve više za stopu rasta, a manje za druge ciljeve „magičnog trougla", u skladu s neokenzijanskom koncepcijom, obično se polazi od toga da glavni napor treba usmeriti na podsticanje stope rasta preko podsticanja platežno sposobne tražnje javnog i privatnog sektora, makar i po cenu porasta inflacije. Nalazeći se pred dilemom ili - ili, savremena država odlučuje se na to da žrtvuje stabilnost, ali i da koristi inflaciju u borbi protiv opšte krize kapitalizma, uz snažne efekte preraspodele dohotka u korist profita i akumulacije. Da li je, prema tome, inflacija stihijski ili regulisan proces?

U državno-monopolističkom kapitalizmu, inflacija je prestala biti samo stihijska pojava, jer nema ni stihijskog tržišta, ni stihijskih odnosa u formiranju ponude i tražnje, niti stihije u formiranju cena. Srašćivanje monopola i kapitalističke države stvara otvorene ili prikrivene inflacione faktore. Zbog toga je savremena inflacija postala stalna (nezavisno od faze ciklusa u kojem se privreda nalazi) organska karakteristika kapitalizma danas. Ekonomisti je često pravdaju tezom „neka pogine valuta, da bi procvetala ekonomija", međutim savremena konomska misao je morala istražiti čija je to ekonomija i ko i kako koristi inflatorne efekte (ogromne inflatorne preraspodele).

Na kraju da ponovo podsetimo na misao J. M. Keynesa da „ne postoji sigurniji i prefinjeniji način rušenja postojeće osnove društva od devalvacije njene valute". Ona (inflacija), pre ili kasnije, ruši sve racionalne osnove privrednog i finansijskog sistema, posebno kada dobije ubrzan i nekontrolisan tok.

4. Teorijski koncepti inflacije i karakter nestabilnosti privrede srbije

Teorijska istraživanja inflacije uglavnom, se orijentišu na istraživanje uzroka koji bi imali ulogu epicentra poremećaja privredne i monetarne ravnoteže.

Ekonomisti, potpuno različito gledaju na osnovne uzroke inflacije u našoj privredi, bar kada se radi o primamrnim uzrocima inflacije. Shvatanja se kreću od čisto monetarističkih stavova inflacije tražnje, do inflacije troškova i, konačne, strukturne inflacije. Dakle, i kod nas su izdvojena tri glavna objašnjenja ovog fenomena. Jedno je već klasičan odnos po kojem je inflacija rezultat veće tražnje od ponude, a uzrok je monetarna ekspanzija. Drugo je već poznata inflacija sistema i, treće, impuls inflacije traži u strukturnim poremećajima u razvoju privrede.

Monetaristički stavovi polaze od toga da se inflacija javlja kao posledica kretanja svih oblika novčane tražnje. Kako se radi o preteranoj tražnji u svim sektorima - postavlja se pitanje odakle se pothranjuje i podržava? Uzrok se vidi u preteranoj emisiji novca i kredita iznad realnih potreba proizvodnje i prometa, odnosno deficitnom finansiranju iz emisije novca. Težište je, dakle, na preteranoj emisiji novca. Samo se postavlja pitanje? kako da se inflacioni proces, stalno širi, a često i ubrzava, i u godinama restriktivne monetarne politike. Znači postoje i drugi uzroci na drugim segmentima privrede. Samo u ove analize je neophodno uključiti tzv. odgođena delovanja novčane mase na promene cena i druge makroagregate u privredi da bi se dobio stvarni odgovor kolika je funkcionalna veza između ekspanzivne monetarne politike i cena.

U vezi s ovom koncepcijom je i shvatanje da je preterana investiciona potrošnja faktor inflacije, pošto postoji visok stepen korelacije između investicione potrošnje i ekspanzije novčane mase - da preterana emisija vodi deficitnom finansiranju investicija i odstupanja nominalnih realnih investicija. S druge strane, dokazano je u ekonometrijskim istraživanjima da restriktivna monetarna politika dovodi do sužavanja investicija, a preko multiplikatora i akceleratora dolazi i do snižavanja lične i opšte potrošnje. To još više potencira stav da postoji visoka korelacija između emisije novca i investicija preterane novčane tražnje, što redovno stvara inflacioni proces.

Između monetarističke koncepcije i koncepcije investicione tražnje ne postoje razlike, jer obe se svode na veću ili manju emisiju novca. Kao primarni faktor inflacije. Druga grupa u okviru ove koncepcije često, kao uzrok inflacije ističe neadekvatno formiranje i upotrebu akumulacije, što se ne odvaja od navedenog tipa monetarne inflacije, a u krajnjem slučaju svodi se na investicije kao uzrok inflacije.

Druga koncepcija, koju zastupa niz ekonomista, uzrok inflacije sagledava u kretanju ličnih dohodaka iznad kretanja produktivnosti rada. Ova koncepcija se, dakle, bazira na konceptu inflacije troškova

To zahteva da se nešto više kaže o ovom konceptu, pošto se naša stručna literatura sve više orijentiše na istraživanja raznih tipova troškovne inflacije, a pre svega na inflacije izazvane neadekvatnim kretanjem ličnih dohodaka u odnosu na rast produktivnosti rada.

Mehanizam nastanka i širenje inflacije se svodi na sledeće:

1)Preduzeća s monopolističkim položajem isplaćuju veće lične dohotke, bez obzira na produktivnost rada i rezultate rada, što dovodi do rasta ličnih dohodaka i u drugim granama i preduzećima (motiv ugledanja, demonstracioni efekat). Nastaje proces prilagođavanja naviše, javlja se, dakle, fenomen demonstracionog efekta (faktor imitacije).

2)Preduzeća s boljim organskim sastavom sredstava isplaćuju veće lične dohotke nezavisno od produktivnosti rada, što dovodi do toga da agregatni lični dohoci rastu brže od agregatne proizvodnje, zbog čega rastu troškovi po jedinici proizvodnje.

Dakle, lični dohoci se tretiraju kao uzrok, a ne posledica rasta cena, što je metodološki teško apriori prihvatiti. Konačno, trebalo bi imati i neke korekturne faktore, kao:

a)Plate novouposlenih radnika, koje povećavaju masu ličnih doho daka,

b)Devizne doznake zaposlenih u inostranstvu, kojim treba korigovati ke) masu ličnih dohodaka,

c)Porast cena, kojim treba korigovati lične dohotke naviše,

d)Produktivnost rada se meri samo u industriji, što znači da bismo samo ovde lične dohotke mogli vezati za ponašanje produktivnosti,

e)U slučaju eliminisanja delovanja cena na lične dohotke, tada bi ukupna masa ličnih dohodaka svih sektora morala da se kreće u odnosu rast produktivnosti rada. da bi dohoci delovali stabilizaciono,

f)Konačno, na odnose ličnih dohodaka i produtkivnosti veliki uticaj imaju stanje i odnosi u platnom i trgovinskom bilansu, što ova koncepcija obično ne uzima u obzir.

Da li rast ličnih dohodaka samo prati rast troškova života ili ga prouzrokuje? Očito da postoji kauzalna veza kojhJeTesko razgraničiti.

(3) Treća koncepcija polazi od poznate strukturne inflacije, koja nastaje kao rezultat strukturnih poremećaja na pojedinačnim, parcijalnim tržištima. Tržišni mehanizam nije u stanju da dovede do uravnotežavanja na makroplanu, dakle da viškove tražnje na jednom sektoru kompenzuje manjkom tražnje na drugim sektorima. Ne postoji dovoljna elastičnost tražnje. ponude i proizvodnje, što dovodi do stalnih strukturnih disproporcija u razvoju i odnosima na tržištu.

(4) Četvrta koncepcija vezana je za uvoznu inflaciju nastojeći opravdanje i objašnjenje za rast cena pronaći u poskupljenju uvoza, platnom i trgovinskom bilansu i cena na svetskom tržištu koja se prenose na našu privredu (tako da se oko 25% porasta domaćih cena objašnjava tim faktorima). Ovo je posebno prisutno danas kada energenti i hrana, uvozna roba naglo i visoko poskupljuju dovodeći do uvoza inflacije.

Što se tiče faktora inflacije kod nas, danas smo načisto da su brojni raznovrsni i istovremenog delovanja. Teško je utvrditi koji je faktor primarnog, a koji sekundarnog karaktera. To, konačno, i nije više bitno u pogledu odnosa prema inflaciji. U našoj privredi, dakle, deluju sva četiri tipa inflacije, čime je ovaj problem daleko složeniji i teži za lečenje.

U našoj privredi postoje monetarna inflacija, inflacija troškova, strukturna inflacija i uvozna inflacija.

Dakle, postoje svi tipovi inflacije koji danas postoje u ekonomskoj teoriji. Samo, postavlja se pitanje, koji tip inflacije dominira u kojem periodu razvoja i koji je tip inflacije primarnog karaktera, odnosno koji ima karakter inicijalnog inflatornog impulsa.

5. Inflatorni proces i mehanizam transmisije

Teorijsko istraživanje inflatornog procesa, mehanizma širenja inflacije, kumulativni karakter inflacije, sve više postaju predmet interesa savremenih država i njihovih politika stabilizacije. Istraživanje uzroka inflacije nije više dovoljno, jer je u modernim privredama teško izdvojiti inicijalni impuls inflacije, pošto se brojni faktori međusobno prožimaju i pothranjuju.

Proces autonomnog i samoreprodukujućeg širenja inflacije (mehanizam transmisije) istražuje se iz nekoliko razloga:

1)Teorijsko istraživanje svih prenosnih karika u transmisiji inflacionog procesa, kada je već jednom pokrenut;

2)Istraživanje snage i mehanizma prenošenja pod delovanjem različitih dominantnih uzroka inflacije u jednoj privredi (u određenom vremenu);

3)Brzina prenošenja inflatornog procesa i njegovo prerastanje iz

blage u ubrzanu i hiperinflaciju;

4)Mogućnosti otklanjanja osnovnih faktora inflacije u tom procesu istovremenog reprodukovanja i širenja inflacije, kao i mogućnosti njihovog neutralizovanja odgovarajućim merama antiinflacione politike.

Istraživanje mehanizma transmisije inflacije ukazuje na njenu prirodu, ali i na osnovni tok koji je pretvara u kumulativan proces s dugotrajnim delovanjem, uz istovremeno stvaranje „dodatnih" faktora u tom procesu, koji ga pretvaraju u samoodržavajući proces. Radi toga je i teško otkriti onaj primarni faktor inflacije, a s druge strane, to ukazuje zbog čega je antiinflaćiona politika složena i vrlo teška, često s potpunom neizvesnošću u pogledu konačnih efekata.

Svi napred navedeni brojni uzroci inflacije mogu imati inicijalni karakter (inicijalni impuls). Međutim, jednom pokrenuti inflatorni proces

ekonomske politike najčešće se manifestuje kao monetarna inflacija (inflacija tražnje), odnosno potrošnje. Bez obzira da li se radi o ekspanziji državnih (budžetskih) izdataka, investicija ili o čistoj emisiji novca za pokriće bilo kog oblika konačne potrošnje u funkciji globalne potrošnje. Ekspanzija agregatne tražnje, ili samo jednog oblika (pod pretpostavkom da drugi oblici potrošnje ne padaju u odgovarajućem obimu), ili pak autonomni rast cena koji odredi država, uvozni inflatorni udar i sl., dovodi do ekspanzije novčane tražnje. Porast uvoza i ponuda robe na tržištu nije u stanju da automatski prati kretanje novčane tražnje (zbog dužine ciklusa proizvodnje, neprilagođenosti ponude formiranoj tražnji, tehnološke neelastičnosti proizvodnje i sl.), što dovodi do raskoraka u ex ante formiranoj novčanoj tražnji i robnoj ponudi na tržištu. Povećanje cena, koje istina izgleda privremeno, dok ne „pristignu" novi robni fondovi na tržište, samo privremeno rastom cena uspostavlja ravnotežu. Cena robnih fondova se „naduvala" da bi zadovoljila povećanu novčanu tražnju. Uspostavljena ravnoteža robnih i kupovnih fondova samo je privremena, a tako i tržišna ravnoteža. Proces usklađivanja cena i robe odvija se uz istovremeno dva procesa strukturnog prilagođavanja.

1)Proces prilagođavanja u strukturi cena robe i cena novca (materijalni troškovi, amortizacija, lični dohoci, državni zahvati, akumulacija, kamata).

2)Proces usklađivanja cena na robnim tržištima, s obzirom da početni proces usklađivanja ponude i tražnje na tržištu ne deluje automatski na svu robu i usluge. Taj proces međusobnog usklađivanja cena na tržištu se i dalje nastavlja. Svaki od proizvođača, kada je inflatorni proces već pokrenut, nastoji da održi (pa i eventualno popravi) svoju poziciju u primarnoj raspodeli (cenama). Proces vremenskog bržeg ili sporijeg usklađivanja, u opštem procesu „usklađivanja" cena na tržištu, zavisi od brojnih faktora, kao:

Već dostignutog stepena monopolisanja tržišta i brzog reagovanja monopola;

Stepen državne intervencije i visine državne kontrole cena (koje, uglavnom, sporije reaguju u procesu samousklađivanja cena);

Elemenata u strukturi cena proizvoda i usluga i njihove mogućnosti elastičnog ponašanja na inflatorna pomeranja cena;

4)Veće ili manje elastičnosti tražnje za određenim proizvodima na

tržištu;

Inostrane uvozne intervencije (većim ili manjim stepenom liberalizacije uvoza):

6j Položajem grana i grupacija na tržištu i u sistemu mera ekonomske politike (stimulacija ili destimulacija određenih grana ili grupacija proizvodnje);

7)Formirane robne rezerve i mogućnosti da se početni inflatorni talas „neutralizuje", dok se ne pripremi kontraefekat na primarni inflatorni udar;

8)Nivo razvoja privrede i stepen monetizacije privrede;

9)Opšta orijentacija mera ekonomske politike i inflatorna klima, odnosno već početa dezinflatorna strategija, dakle već formirano opšte okruženje u kojem se odvija proces transmisije (širenja) inflacije;

10) Psihološki faktor i političko stanje u državi i sl.

Monetarno poreklo početnog inflatornog impulsa brzo se pretvara u troškovni tip inflacije. Zapravo, transmisioni mehanizam, koji u početku ima oblik cene - cene, pretvara se u novi, paralelan proces: cene - lični dohoci; cene - kamate; cene - devizni kurs.

Početni rast cena, u pretpostavci daje to autonomnog karaktera,

ili iz navedenih razloga, dovodi do pokretanja rasta ličnih dohodaka (uvek kada nisu pod kontrolom, odnosno pod politikom ograničenja zbog delovanja takvih odnosa snaga države i radničkih sindikata, odnosno monopola i radničkih sindikata - na štetu ovih poslednjih). Rast ličnih dohodaka postaje autonoman i nezavisan od produktivnosti rada. Nominalni lični dohoci počinju trku s rastom cena, da bi se zadržali (ako ne i povećali) realni lični dohoci. Novčana inflacija pretvara se u inflaciju troškova i koegzistira s tom inflacijom. Kako sve grane i grupacije nisu u stanju da istovremeno brzo i dovoljno reaguju rastom dohodaka, nastaju velike disproporcije u kretanju ličnih dohodaka i cena. Nastaju brojni inflatorni „dobici" i „gubici", uz postepeno širenje strukturne inflacije (po sektorima). Normalno je da se pri tome mora sagledati kako se pojedini elementi cena proizvodnje dovoljno i brzo prilagođavaju rastu cena. Očigledno je da se položaj grupacije, grane ili preduzeća u tom procesu menja, zavisno od ponašanja njihovih faktora reprodukcije i inflaciji.

Sasvim je jasno da će položaj različitih grana i subjekata biti potpuno različit, pa i mehanizam „prihvatanja" inflatornog udara, ukoliko se transmisija inflatornog imputa prenese na materijalne troškove (smanjivanje, slabiji kvalitet, topljenje zaliha i sl.), odnosno amortizaciju (da bi se održao ili povećao dohodak zaposlenih i smanjila državna zahvatanja - porezima i doprinosima), neto lične dohotke zaposlenih, akumulaciju ili državna zahvatanja. Nastoje se „zaštititi" svi faktori reprodukcije, osim možda državnih zahvatanja. To je već mikro-strategija preduzeća u otvorenoj inflatornoj ekonomiji.

Inflacija dovodi i do povećanja nominalnih kamata na pozajmljeni novac i kapital da bi se realna kamata zadržala na datom nivou. Međutim, i ovde se obično zaboravlja drugi, paralelni proces koji se istovremeno odvija. Naime, inflacija istovremeno deluje i na formiranje realne profitne stope, na koju deluje ponašanje svih napred navedenih faktora proizvodnje. Zato u procesu delovanja i prenošenja inflatornog impulsa na kamatni sektor treba tražiti tu organsku vezu realne kamate i realne profitne stope. Sve ostalo su finansiiske spekulacije, preraspodele i slabljenje privrednog tkiva u inflaciji.

Inflacija deluje i na devizni kurs, posebno u otvorenoj ekonomiji, dovodeći do depresijacije kursa domaće valute, zavisno od razlika u visini domaćih i „svetskih cena" (glavnih trgovinskih partnera). „Peglanje" kursa nacionalne valute u inflaciji zavisi od brojnih faktora; što određuje i sam mehanizam i brzinu transmisije domaće inflacije na devizni kurs. Proces transmisije inflacije na devizni kurs, uglavnom, zavisi od sledećih faktora:

Značaja, uvoza i izvoza jedne zemlje, posebno u procesu modernizovanja i snabdevanja tržišta repromaterijalima i energentima iz uvoza;

2)Uvozna zavisnost i izvozne strategije;

3)Opterećenja inostranim dugom i tekućih obaveza u plaćanjima;

4)Orijentacije ekonomske politike na strukturno prilagođavanje svetskoj privredi;

5)Stanje deviznih rezervi i mogućnosti pristupa stranom tržištu novca i kapitala;

6)Odnosa snaga u društvu i kreiranju ekonomske politike, zbog snažnih redistributivnih efekata devalvacije na uvozne i izvozne grane i dr.

Na tim osnovama se danas svaki tip inflacije, pre ili kasnije, pojavljuje kao troškovna inflacija, uz otvoren proces samoreprodukovanja inflacije. Ukoliko inflaciona spirala, ili čak stihija, dobije veće ubrzanje, nastaje proces sveopšte indeksacije i prilagođavanja („korišćenja") inflacije, što dovodi do akceleracije inflacije i simultanog delovanja velikog broja faktora inflacije. Stoga teorija danas, sve više izdvaja generatore, transmitore i akceleratore inflatornog procesa.

Zbog takvog difuznog širenja inflacije, koji, kao proces, kada jednom nastane „uvlači" sve nove faktore inflacije (do faktora psihološkog karaktera, inflatorna očekivanja i sl.), kada se pristupi politici restrikcije agregatne tražnje, ne dolazi do suprotnog toka. Ako dođe do smanjivanja budžetske potrošnje ili naglog ograničavanja investicija, oštrih monetarnih ograničenja u ponudi novca, ne dolazi do naglog obaranja inflacije. Teorija to objašnjava činjenicom što se inflacija tražnje redovno transformiše u inflaciju troškova i strukturnu inflaciju, koje su rezistentne na snižavanje efektivne novčane tražnje. Tako je nastala i teza da treba relativno duži period primenjivati politiku smanjivanja agregatne tražnje da bi počeo proces snižavanja troškovne inflacije. Međutim, ova teza ne uzima u obzir ceo niz negativnih efekata koji redovno nastaju (naročito zbog činienice da inflacija troškova gotovo ne reaguje na monetarne restrikcije). Ovde imamo u vidu sleđeće:

1)Proces dekumulacije inflatornih efekata i inflatornih poremećaja ograničenjem tražnje dugo traje, čime se najčešće prethodno pogađa stopa ekonomskog rasta i zaposlenost;

2)Dolazi do opšteg pogoršavanja poslovne klime;

3)Kvalitativni i realni faktori reprodukcije sporo, a često i uopšte ne reaguju na monetarne restriktivne šokove odnosno stimulanse;

4)Monetarna ograničenja, bez drugih mera u sferi raspodele i u privrednom makro-sistemu, uglavnom pogađaju privredni sektor, koji je osnovni korisnik bankarskog kredita;

Snižavanje cena u privrednom sektoru, uz rezistentnost drugih sektora (države, stanovništva, inostranstva) uglavnom vodi narastanju gubitaka u poslovanju preduzeća i nestanku akumulacije za razvoj (štednje).

U mnogim savremenim privredama sve više se ističe da je od vitalnog značaja u programu stabilizacije da se podstaknu produktivne investicije, da bi se povećala produktivnost rada. U tom pogledu se preduzimaju i odgovarajuće mere, kao smanjenje poreza na profit, otpisivanje taksa, olakšice u pogledu amortizacije, osiguranje plasmana od strane države, budžetsko podsticanje investicija u privredi, subvencionisanje investicionih kredita banaka, kamata na kredite banaka za investicije i dr.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane