Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Srpske amazonke (3)

Sestre po oružju

Pošto sam otvorio „žensko pitanje" u mojoj literaturi, da kažem još ponešto o Srpkinjama Amazonkama, koje sam inkorporirao u moje romane o srpskim bunama. To sam uradio u fus-notama, koje sam uveo u pripovedni prosede tih romana. Ne kažem da sam taj prosede ja izmislio, ali sam ga ponudio kao moguću inovaciju osvajanja knjižvnog izraza. Nisam načisto da li je to unapredilo ili unazadilo moju prozu. Držim da sam kao pisac, koji pretenduje da ostavi trag u književnosti, morao da proširim nasleđene pripovedne standarde, makar uvodeći u njih fus-note, karakteristične za naučni a ne za umetnički postupak, kao prilog svog pogleda na istorijski roman. Iz tih fus-nota predstavljam čitaocu srpske ratnice, o kojima malo znamo a dugujemo im našu istoriju.

Ivan Ivanović

4.

U priči o heroinama Prvog svetskog rata sudbinski vezanim za Južnu Srbiju propustio sam da nešto više kažem o Anđeliji L. Lazarević. Rekao sam da se ova žena sudbinske 1915. godine našla u Prokuplju kao bolničarka u Srpskoj vojsci, ali nisam dovoljno istakao njenu ulogu u istoriji Prokuplja. Anđelija nije bila ratnik kao Milunka Savić, niti je podelila sudbinu okupiranog Prokuplja kao Danica Marković (u Prokuplju se zadržala samo 1915. godine), ali je trajno zadužila ovaj grad jednako kao ratne heroine, možda i više: napisla je prvi roman o Prokuplju i time upisala ovaj grad u književnu istoriju Srbije. Da u ovom tekstu ispravim ovaj propust.

Kad sam bio u prilici da uređujem časopis Srpski jug, 1994. godine, zamolio sam književnog istoričara Predraga Protića da za časopis napiše esej o ovoj „zaboravljenoj" srpskoj spisateljici. Veliki poznavalac srpske književnosti (knjige „Stvaralac i politika" 1972. „Sumnje i nadanja" 1986. „Iz Skerlićevog doba" 1991.) Predrag Protić se odazvao mom pozivu, pa je tako nastao esej koji sam ja objavio u Srpskom jugu. Uzimam slobodu da ovaj esej predstavim čitaocima Tabloida i da na osnovu njega predstavim čitaocima Anđeliju L. Lazarević.

Ko je bila Anđelija Lazarević?

Anđelija je rođena 1885. godine u Beogradu kao kći poznatog srpskog pripovedača Laze K. Lazarevića. Završila je slikarsku školu i bila učiteljica crtanja u jednoj srednjoj školi u Beogradu. Za vreme balkanskih ratova radila je u šivari i bolnici. Prvu godinu Prvog svetskog rata (1914-15) provela je kao bolničarka u bolnici u Prokuplju. Pripovedač i slikar, Anđelija L. Lazarević objavila je u poslednjoj deceniji svog života (umrla je u Beogradu 1926. godine) nekoliko pripovedaka i pesama, a posthumno, u izdanju Srpske književne zadruge 1926. godine dužu pripovetku ili kraći roman "Palanka u planini". Predgovor za ovo izdanje napisao je profesor Beogradskog univerziteta Pavle Popović i to je bio njegov poslednji veći tekst o jednom svom savremeniku.

Evo šta dalje kaže Predrag Protić.

Prema Pavlu Popoviću, "Anđelija je nasledila od svog oca Laze K. Lazarevića književni talenat i krhko zdravlje". On se poslužio kombinacijom biografskog metoda i estetičke analize da bi osvetlio lik ove književnice. Radnja "Palanke u planini" u celosti se dešava u Prokuplju. To je moderan roman, kao "Došljaci" Milutina Uskokovića. Živeći u senci slavnog oca, Lazarevićeva u ovom romanu kao da vodi polemiku sa njim: "Palanka u planini" je u mnogome antipod "Švabici".

Svoju prvu prozu Lutanja Anđelija je napisala u Beogradu i ponudula je Jovanu Skerliću za Srpski književni glasnik. Skerlić je dao povoljnu ocenu, ali nije stigao da Anđelijinu priču objavi, jer ga je smrt 1914. godine pretekla. Skerlićev naslednik u SKG Pavle Popović takođe nije stigao da objavi Lutanja, jer je izbio Prvi svetski rat, pa je SKG prestao da izlazi. Ova proza je pronađena tek u zaostavštini Lezarevićeve, pa je Pavle Popović objavio zajedno sa „Palankom u planini" u knjizi koja se našla u redovnom kolu Srpske književne zadruge.

Predrag Protić pokazuje portret Anđelije L. Lazarević koji je načinio Pavle Popović. „Anđelija L. Lazarević je nasledila od svog oca Laze K. Lazarevića književni talenat i krhko zdravlje. Bolešljiva, ona nije imala redovno školovanje i sve što je od obrazovanja stekla naučila je više u intelektualnoj sredini u kojoj je rasla, nego u školama koje je povremeno pohađala. Ceo njen život bio je u stvari jedno dugo bolovanje, a njen pripovedački, pesnički i slikarski rad predstavljali su neku vrstu bekstva od bolesti koja ju je mučila. Vezana većeg dela života za bolesničku pstelju, putujući od sanatorijuma do sanatorijuma, ona je nešto iz intelektualne potrebe, a nešto što ništa drugo nije mogla činiti, pre nego što je postala pisac, postala veliki čitač. Čitajući ponekad sa sistemom, a često i na preskok, kako su joj knjige dolazile do ruku, ona je služeći se tim najlepšim načinom čitanja stekla zavidnu književnu kulturu."

Ta i takva bolesna Anđelija našla se 1915. godine u prokupačkoj bolnici kao bolničarka, gde se odvijao pretposlednji čin srpske tragedije. Poslednji se desio u Kuršumliji, koja je bila poslednji srbijanski grad koji je ugostio srpsku vojsku u rasulu, gde je našao svoju smrt Anđelijin spisateljski drug Milutin Uskoković. Razume se da Anđelija nije morala u vojsku, bolest ju je štitila od srpske tragedije, ali je dobrovoljno stupila u sanitetsku službu i došla do Prokuplja, gde se zadržala oko godinu dana. U vojsku, u drugom velikom ratu, nije morao ni Rade Drainac, jer je takođe bolovao od tuberkuloze i pljuvao krv, ali Topličanin nije bio za bolovanje nego za ratovanje (Drainčevi „Crni dani" i moji „Crni dani Rake Drainca").

Predrag Protić je detaljno analizirao pripovetku „Švabica" Laze K. Lazarevića i roman „Palanka u planini" njegove kćeri, i našao da između ova dva dela postoje i sličnosti i razlike. Osnovno je da otac traga za „narodnom srećom" (otud neka vrsta ksenofobije), a kći za „ličnom srećom", što je i razumljivo kad se zna da je Laza bio dvorski lekar kralja Milana a Anđelija stalna bolesnica.

Za nas Topličane je bitna opaska Pavla Popovića da u Anđelijinom romanu nema mnogo prepoznatljivog Prokuplja, kao što ima Niša u Sremčevim romanima. Palanka u planini P. je Prokuplje više po opštoj atmosferi u gradu, po komšijskim odnosima među ljudima, po palanačkom ogovaranju, po kafanskom druženju, po svemu onom što čini trivijalnu atmosferu palanke, ali to nije karakteristično samo za gradić P. nego za bilo koju palanku. Predrag Protić smatra da je to dovoljno da se prepozna palanačka atmosfera Prokuplja u godini pred okupaciju.„Osećanje teskobe koje Vladimir ima u palanci njemu se ponekad učini kao osećanje splina; ali palanka je izuviše nesuptilan ambijent za došljaka iz prestonice da bi se on u njoj mogao osećati kao ostvaren čovek. Ali, tek kad se vrati u Beograd, Vladimir shvata da je sve palanka, da je to život. Stoga, za razliku od Lazinog Miše Maričića iz „Švabice", koji je pobegao od svoje ljubavi u Švapskoj, jer se uplašio kako će to da primi srbijanska palanka, Anđelijin Vladimir odlučuje da svoju prokupačku ljubav Olgu prihvati kao srećno ishodište svog života a ne kao palanačku avanturu".

Bilo kako bilo, tek Prokuplje je „prisvojilo" roman Anđelije L. Lazarević i u palanci P. prepoznalo svoj grad. Otud teza da sa ovom knjigom počinje književna Toplica, isto kao što sa Drainčevom poezijom počinje moderna srpska poezija.

Ovde ću da upotrebim jednu od svojih fus-nota i skrenem sa opšteg toka pripovedanja o topličkim heroinama da bih predstavio sudbinu jednog srpskog muškarca u vremenu srpske tragedije. Reč je o piscu Milutinu Uskokoviću, koji se te kobne godine našao kao vojnik u povlačenju srpske vojske u gradiću Kuršumliji.

Jovan Skerlić, najznačajniji srpski književni kritičar početka Dvadesetog veka, video je u svojoj znamenitoj „Istoriji nove srpske književnosti" u Milutinu Uskokoviću prvog modernog pisca u novijoj srpskoj književnosti. „Varoški i moderni život dobio je svoga slikara u Milutinu Uskokoviću".

„Kao pisac Uskoković se razvija i nije došao do punog izraza svog talenta. (...) Što nije običaj kod mladih i talentovanih pisaca, Uskoković je radio, čitao suvremene francuske pisce, naučio književni zanat, izgradio se, i došao sa zrelijim, određenijim i jačim književnim delima. Novelist po uzoru modernih francuskih pisaca, on ume da izabere zanimljiv predmet, da izvede situaciju, da zaokrugli ceo predmet i dv dobru književnu formu. Roman „Došljaci" su njegovo najbolje delo i jedan od najznačajnijih novih romana srpskih. Roman ima svojih mana: mešavinu između jednog socijalnog romana sa tezom, vrlo spornom uostalom, i lične, autobiografske sentimentalne ispovesti; pored toga tu ima ostataka starinske romantičnosti, romantičarskih pojmova o „pesniku". Ali Uskoković je u tome dobrom delu uspeo u onom u čemu su sasvim promašili pisci kao Janko Veselinović i Simo Matavulj, u slikanju suvremenog prestoničnog života.

U „Došljacima" on je dao do sada najbolji beogradski roman, tačne slike raznih beogradskih sredina, poremećen život u mladoj prestonici, grozničavu borbu u jednom još neorganizovanom društvu, lepe i žive opise beogradskog pejsaža. Pored toga tu ima dobrih psiholoških opažanja, sposobnosti da se daju analize složenih pojava moderne duše. Pričanje je zanimljivo, raspored gradiva dobar, ceo posao srećno izveden. I u „Došljacima", i u svojim novijim pripovetkama, Uskoković se odlikuje znanjem zanata, književničkom veštinom, znatnom pismenošću. On komponuje bolje no iko, i pismeniji je no mnogi drugi pisci srpski, koji vrlo često ne idu dalje od svojih trenutnih nadahnuća."

Inače, njegova kratka biografija kaže da se rodio 1884. godine u Užicu, gde je završio gimnaziju. Pravni fakultet je završio u Beogradu, a doktorat iz pravnih nauka je položio u Švajcarskoj. Godine 1905. bio je jedan od prvih novinara Politike. Kao novinar istakao se napisima protiv austrougarske politike prema Srbiji. U jednom trenutku nervne krize izvršio je samoubistvo za vreme povlačenja iz Srbije 1915. godine, utopivši se u Toplici kod Kuršumlije."

Milutin Uskoković se utopio u Kuršumliji kraj mlina u Toplici. Toplica je, inače, mala reka, čak i na utoku u Moravu kod Doljevca, nekmoli na sastavu u Kuršumliji. Ali kiše Kopaonika su bile učinile svoje, pa je te godine Toplica valjala bukve. Mlinar na reci je pronašao telo vojnika koje mu je zapušilo civun. Bilo je to telo Milutina Uskokovića. Sahranjen je na kuršumlijskom groblju uz vojne počasti i to je bilo sve.

5.

No da se vratim srpskiim heroinama, povodom kojih pišem ovaj tekst. U Drugom pešadijskom puku Moravske divizije, s pravom prozvanom Gvozdeni puk, ratovale su dve žene, Srpkinja Milunka Savić i Škotlanđanka Flora Sandersen.

Britanska istoričarka Džuli Vilrajt je napisala knjigu „Sestre po oružju" o ženama ratnicama od antičkih vremena do danas, jedno poglavlje se odnosi na naše junakinje. Teško je reći šta su ove dve žene imale zajedničko, imajući u vidu sasvim različito poreklo: Milunka je došla iz srpskog sela, a Flora je odrasla u Engleskoj u porodici srednje klase i bila je strankinja među Srbima.

„Flora je bila daleko školovanija, starija i iskusnija od Milunke, koju je smatrala pomalo nestašnim detetom", dodaje Vilrajt. „Sudbina ih je spojila kada su tokom 1916. obe bile ranjene i smeštene u bolnici nadomak Soluna."

Flora Sanders je vodila ratni dnevnik. Ona se u 40. godini pridružila Drugom pešadijskom puku srpske vojske kao vojnikinja i tamo dobila čin kapetana. Kada je 28. novembra 1915. formalno postala deo Gvozdenog puka to je bio završetak njenog puta, kojim je, kako je kasnije opisala, „prirodno išla, postepeno od medicinske sestre do vojnika".

Evo kako je izgledao njen put.

Rođena je 1876. godine, a u Srbiju je prvi put stigla tokom Prvog balkanskog rata, kao bolničarka.

Prvobitno je želela da bude deo britanskog Odreda za dobrovoljnu pomoć, ali su je odbili iz Ministarstva za rat. Odmah potom prijavljuje se u Crveni krst, koji kao dobrovoljna bolničarka organizuje supruga srpskog diplomate Mejbl Grujić, i odlazi u Srbiju. Bila je bolničarka u Valjevu gde je dnevno umiralo i do 150 ljudi u epidemiji tifusa. Za tri nedelje umro je 21 doktor.

Flora je isto uradila i kada je počeo Prvi svetski rat - u Srbiju je stigla u avgustu 1914. godine kao bolničarka. Sands je tokom 1915. insistirala da je pošalju na front, iako se tome protivio britanski konzul, ali uzaludno - Sands stupa u vojsku generala Miloša Vasića.

Kako je Flora Sands - kasnije će priznati - celog života želela da bude vojnik, krajem 1915. iznenada je dobila tu šansu. Centralne sile su napale Srbiju i Drugi pešadijski puk, kojem je pripadala njena bolnica, krenuo je u povlačenje. Ona je mogla da krene s njima ili da odustane. Bez oklevanja postala je prva žena vojnik i zajedno sa čitavom srpskom vojskom iskusila čitavu golgotu povlačenja preko nepristupačnih i snegom okovanih planina Crne Gore i Albanije.

„Više od 70.000 vojnika i 140.000 civila su umrli od zime ili postali ratni zarobljenici pre nego što su preživeli stigli do Jadranskog mora".

U januaru 1916. Flora Sands je unapređena u desetara, mesec dana kasnije u narednika, a u maju te godine, posebnim odobrenjem srpskog parlamenta, u počasnog potpukovnika. Teško je ranjena u bici protiv Bugara u blizini Soluna decembra 1916. i za te zasluge je unapređena i odlikovana ordenom Karađorđeve zvezde. (Tad se u bolnici srela sa Milunkom Savić.) Posle rata je jedno vreme živela u Beogradu, gde je vozila prvi beogradski taksi, nakon čega se vraća u Britaniju.

Pre nekoliko godina je dobila ulicu u Beogradu na opštini Savski venac.

Džuli Vilrajt na osnovu Florinog dnevnika iznosi put Milunke Savić.

„U Drugom pešadijskom puku tokom povlačenja 1915. pored Flore Sands bila je mlada devojka sa sela, koju ona u memoarima opisuje kao nekog „ko se stalno bori sa različitim izazovima"."

Ona navodi podatak da je Milunka Savić rođena pored Novog Pazara 1888, kao najstarija od osmoro dece. Niko od njih nije išao u školu. Kao godine rođenja srpske heroine pominju se i 1890. i 1892, ali se zna mesto - selo Koprivnica kod Jošaničke banje.

Kad je počeo Balkanski rat 1912. Milunkin brat Milun bio je među desetinama hiljada mladića koji su dobili poziv za mobilizaciju, ali je ona otišla umesto njega.Odsekla je dugu crnu kosu, pozajmila bratovu odeću i otišla u prvi regrutni centar.

Milunka je u Prvom balkanskom ratu bila pešadinka i nisu je otkrili. Kada se rat završio 1913. vratila se kući, ali je nekoliko meseci kasnije počeo Drugi balkanski rat - i Milun je ponovo dobio poziv iz vojnog odseka. Dobio/la je i unapređenje u kaplara.

Problemi počinju kada je u Bregalničkoj bici prostreljena u grudi, pa je lekar otkrio njen pol. Njen komandant vojvoda Radomir Putnik smatrao je da ženi nije mesto na prvoj liniji fronta i ponudio joj je tradicionalniji ženski posao bolničarke. Uvređena, Milunka je odgovorila da je „samo zanima da se bori sa neprijateljem otadžbine". Vojvoda Putnik je popustio i sakrio je pravi identitet kaplara Savića koji se vratio u borbu.

Milunka se istakla kao bombaš u Kolubarskoj bici 1914. zbog čega je odlikovana ordenom Karađorđeve zvezde. Dve godine kasnije u bici na Crnoj reci zarobila je 23 bugarska vojnika bez bilo čije pomoći.

Ranjavana je čak devet puta, a ranjena je i prešla Albaniju. Dobitnica je medalje za hrabrost Miloš Obilić, francuskog ordena Legije časti, Spomenice iz Prvog svetskog rata, kao i Albanske spomenice.

Posle demobilizacije 1918, Milunka odlazi u Beograd, usvaja tri ćerke, udaje se i rađa još jednu. Kad god bi je neko upitao za dogodovštine iz rata ona bi odgovorila: „Ja sam vojnik, a ne pripovedač".

6.

Kad sam bio u prilici da nešto uradim za „srpsku stvar", organizovao sam predavanje o Gvozdenoim puku u Beogradu.

U predavanju o Drugom pešadijskom puku Knjaz Mihailo, održanom početkom 2003. godine u Domu vojske, istoričar Mile Bjelajac je posebno istakao da su ovaj puk sačinjavali Topličani, Jablaničani i Pustorečani. Iako je ministar vojni 1923. godine izdao naredbu da se imaju izraditi istorije ratnih pukova, ova naredba kad je u pitanju ovaj puk nije ispoštovana. Jedino je general Miloje Jelisijević napravio kratku skicu 1936. godine o puku kojem je jedno vreme komandovao. No to nije dovoljno da se napiše podrobna monografija o ovom puku. Stoga Bjelajac iznosi samo osnovne podatke o Drugom pešadijskom puku poznatijem kao Gvozdeni puk.

Puk je formiran 1886. godine i za garnizon mu je određen grad Niš. Prvi ratni nastup je imao u Prvom balkanskom ratu 1912. godine kad je ušao u sastav Moravske divizije kojom je komandovao general Ilija Gojković. Ova divizija je dodeljena Prvoj armiji na čijem čelu je bio prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević. Moravska divizija odigrala je važnu ulogu u Kumanovskoj bitci i prva ušla u Skoplje 13. oktobra. U ratu sa Bugarima 1913. godine Moravska divizija se nalazila u sastavu Treće armije pod komandom generala Boižidra Jankovića. U ovom kratkotrajnom ratu naročito se istakao Drugi pešadijski puk kojom prilikom je dobio nadimak Gvozdeni. Bjelajac ističe da se to u stvari desilo već posle Kumanovske bitke, a samo se učvrstilo posle Bregalničke bitke. Jedni kažu da je na pitanje đenerala Bože Jankovića: „Ko probi front na Bregalnici?", odgovoreno: „Opet Gvozdeni". Drugi pak tvrde da su to isto pitanje postavili Bugari i dobili isti odgovor.

U Prvom svetskom ratu Drugi pešadijski puk je svojim silovitim noćnim udarom otvorio Cersku bitku. Patrola od 15 Topličana, sastavljena od starih graničara, prva je naišla na neprijatelja svega 500-600 koraka od čela prednjih trupa. Dakle, Topličani su sačinjavali onu prethodnicu ovekovečenu u filmu Žike Mitrovića „Marš na Drinu". U ovoj borbi Moravska divizija je imala velike žrtve, a samo puk je izgubio 15 oficira. U drugoj fazi bitke na Drini Moravci su naneli strašne gubitke neprijatelju sastavljenom uglavnom od slovenskog življa. Naročito su stradali Ličani iz sastava regimente Ban Jelačić.

U prvoj fazi Kolubarske bitke Moravci su branili položaje iznad Lajkovca u visini ušća Ljiga u Kolubaru, na Vračem brdu i Čovki. Kako su Austrijanci ugrozili odbranu Beograda, Moravska divizija je skinuta sa svog fronta i poslata u sastav odbrane Beograda, gde je stigla preko Grocke. U Kolubarskoj bitci Drugi puk je pretrpeo velike gubitke i bio prepolovljen.

U jesen 1915. godine Gvozdeni puk je poslat u Makedoniju na planinu Babunu, koju je pre tri godine bio oteo od Turaka, da bi se preko Bitolja povuko prema Strugi na Ohridskom jezeru. Tu je komandu nad pukom primio major Vojislav Gojković, sin generala Ilije. Majoru će kasnije biti suđeno u odsustvu na Solunskom procesu kao pripadniku Crne ruke. Bjelajac citira govor koji je major održao pred pukom, „najslavnijim pukom najbolje vojske". „Junaci! Primio sam komandu nad pukom u kome sam bio komandir čete i komandant bataljona. Ja vas poznajem, sa vama sam bio u svim ratovima, znam vašu hrabrost i vaše požrtvovanje... Vi ste junaci nad junacima... Udruženi... navalili su na nas i prirodno je da nismo mogli odoleti ovoj velikoj navali. Mi nismo propali i nećemo propasti, jer nismo sami... Moramo imati strpljenja, a budite uvereni da će naša slava biti još veća, ako u ovim teškim danima budete istrajali. Mi preživljavamo velike dane, a veliki dani traže velike ljude; teški dani traže strpljenja i veru. Vi ste već pokazali da ste veliki i imajte strpljenja i vere i mi ćemo pobediti."

Na Krfu, po prelasku preko Albanije, puk se vratio u sastav Moravske divizije, koja je ušla u sastav Prve armije generala Miloša Vasića. Na Solunskom frontu puk je učestvovao u borbama na Gorničevu i Crnoj reci. U prodoru u Srbiju puk se istakao u borbi za prelaz preko Vardara. Gvozdeni puk je zauzeo planinu Seličevicu, odakle je napao Niš i osvojio ga od Bugara. Tako je puk posle pune četiri godine video svoj garnizon u Nišu.

Mile Bjelajac ističe neke komandante ove elitne jedinice. Potpukovnik Vladimir Ristić je preveo puk kroz sve ratne okršaje Balkanskih ratova, a umro je u Štipu od kolere u vreme zatišja posle Bregalničke bitke. Na početku Prvog svetskog rata pukom je komandovao pukovnik Milivoje Stojanović rodom iz Požarevca, koji je poginuo na lazarevačkim položajima 1914. godine. O njemu je Milosav Jelić ispevao lepu pesmu, koja se u puku pevala sve do njegovog rasformiranja 1941. godine. Zatim je komandu preuzeo potpukovnik Dimitrije Milić, za koga se zna da je bio istaknuti crnorukac. Poginuo je na Solunskom frontu. Potom je komandu primio pešadijski pukovnik Alimpije Marjanović, koji je vodio puk sve do proboja fronta 1918. godine. Ovaj oficir je imao značajnu ulogu u organizovanju četničkih jedinica u Makedoniji početkom Dvadesetog veka. U puku se borio i Jovan Naumović, koji je takođe četovao po Makedoniji. On je iz ratova izišao sa jedanaest rana.

Mile Bjelajac je još rekao u predavanju: „Posebno treba istaći dve žene koje su se borile u sastavu Gvozdenog puka: Škotlanđanku Floru Sandersen, prvu i jedinu ženu-oficira u Srpskoj vojsci, i čuvenu heroinu Milunku Savić. Ova hrabra žena, bombaš na frontu, pored domaćih odlikovanja, ponela je i orden Legije časti i Ratni krst, kojima su je odlikovali saveznici. Po završetku rata, tavorila je kao čistačica u Narodnoj banci, gde je dobila minimalnu penziju. Tek kad su novinari u komunističkoj Jugoslaviji otkrili gde živi jedna od najvećih legendi oslobodilačkih ratova, dobila je mali stan na Voždovcu u Beogradu gde je umrla 1973. godine".

Završavajući ovaj esej o Srpskim Amazonkama, ne mogu a da ne vidim sebe u tom vremenu. Moja porodica skupo je platila svoje učešće u srpskoj istoriji: moj deda po majci poginuo je na Lazarevačkim položajima u Cerskoj bici; moj deda po ocu bio je toplički ustanik i stradao je od Bugara po propasti ustanka. Moj otac kapetan/major Božidar Ivanović iz Žitnog Potoka borio se za Srbiju, najpre u Jugoslovenskoj kraljevskoj vojsci, potom u Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini; završio je život na Zelengori (moja novela „Nestao major"). Što sam ja „preostao" imam da zahvalim babi Nataliji i majci Milji (o prvoj sam napisao novelu, za drugu nisam imao snage). Komunisti su mi uzeli istoriju, eliminisali iz nje moje pretke. Nekako sam uspeo da napravim jednu književnost, ali su je najpre „istorijski" komunisti a potom njihovi potomci „izbrisali" iz srpske istorije književnosti. Ovi potonji su me ostavili i bez otadžbine, načinili me apatridom. Žrtve mojih predaka i moje književno delo nisu bili dovoljni da steknem svoju domovinu, postao sam Ivan bez zemlje.

Sremčica, decembar 2021.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane