Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Na nišanu

Na vlasti u Beogradu već tri decenije smenjuju se najsramniji simboli kriminala i korupcije

Protuve, prevaranti, lopovi i štetočine

Beograd su bombardovali, rasturali, pljačkali i uništavali mnogi okupatori, ali niko to nije radio tako brutalno kao njegovi demokratski izabrani gradonačelnici. Svaka vlast je otimala koliko je mogla, a nikad niko nije odgovarao. Goran Vesić se nada da će i on uspeti da izbegne suočavanje s optužnicom za štetu koju je naneo gradskoj infrastrukturi, čerupanje budžeta i ostalih javnih resursa, nameštanje poslova na tenderima i mimo njih, nelegalnu gradnju i spornu legalizaciju. Vesića od pravde i istine štite moć i uticaj, koji je izgradio novcem, podmićivanjem, pritiscima i političkim i poslovnim mahinacijama. Aleksandar Vučić ga se plaši, naprednjaci ga preziru, bivši partijski drugovi iz DS-a ga se stide, a Beograđani mrze. To se neće promeniti dok se Beograd ne oslobodi i dok sve štetočine, počev od Vesića, ne budu privedene poznaniju prava.

Predrag Popović

U poslednjih trideset godina na vlasti u Beogradu prodefilovale su sve stranke. Gradonačelnici su zastupali različite ideologije, političke stavove, poslovne strategije i načine upravljanja, ali svi su vlast koristili za pljačku resursa glavnog grada.

Usled ratova i sankcija, najmanje koristi su imali predstavnici Socijalističke partije Srbije. Slobodanka Gruden je lukrativne interese zadovoljila kombinacijama s Dafinom i Gazda Jezdom, promovišući njihove piramidalne prevare. Nebojša Čović je privatizovao fabriku limenih proizvoda „Ivo Lola Ribar”. Malverzacijama poslovnim prostorom bavio se sam vrh SPS-a. Partija Slobodana Miloševića je od Saveza komunista nasledila nekretnine vredne 13,8 miliona evra, među kojima su i one u Beogradu, koje vrede oko 9 miliona evra. Do danas SPS iznajmljivanjem tih prostorija zarađuje oko 400.000 evra godišnje.

Socijalisti su čerupali grad i tako što su partijskim funkcionerima i podobnim pojedincima dodeljivali stanove. Taj sistem je primenjivala i vlast Srpskog pokreta obnove.

Podeljeno je 1.700 stanova članovima porodica Drašković i Bošković, parazitima iz vrha SPO-a i javnim ličnostima poput Žarka Lauševića, Sergeja Trifunovića, Mire Bobić Mojsilović, Mladena Mijatovića i sličnih. Danica Drašković i njen brat Veselin Bošković razgrabili su gradski poslovni prostor. Naravno, prvo su obezbedili sebe. Danica je prisvojila lokal „Elektrotehne” u Zmaj Jovinoj ulici, u najužem centru Beograda, u kome se i danas nalaze njen kafić i butik. Za Veselina Boškovića se pričalo da je, na svoje i tuđa imena, prigrabio 88 stambenih jedinica i lokala. Posle njegovog ubistva na Ibarskoj magistrali, Danica je demantovala te navode. Tvrdila je da je njen brat uzeo samo 21 stan i osam malih lokala.

Demokratska stranka je unapredila pljačkašku strategiju SPO-a. Tada je na veliku scenu stupio Goran Vesić. S mesta šefa kabineta Zorana Đinđića, dolaskom DOS-a na vlast, 2001. godine je prebačen na mesto specijalnog savetnika u saveznom ministarstvu unutrašnjih poslova, na čijem čelu se nalazio Zoran Živković. Iako nije imao formalne feze s gradskom upravom, Vesić je učestvovao u mnogim akcijama zbog kojih je DS opravdavala naziv „žuto preduzeće lopova”.

-Pamtim Gorana Vesića kao čoveka koji je stalno pravio dosijee političkih protivnika. On je bio šef neke vrste stranačke Udbe. Nikoga nije špijunirao, ali jeste sakupljao članke i to je bilo korisno u parlamentu i u medijskim nastupima - kaže Bojan Pajtić, bivši predsednik DS-a.

Vesić je zaista rukovodio „žutom Udbom”. U saradnji s Goricom Mojović, tadašnjom gradskom sekretarkom za kulturu, napravio je spisak nekretnina koje su iz gradskog prešle u vlasništvo porodice Drašković i ostalih funkcionera SPO-a. Međutim, Pajtić nije u pravu kad kaže da Vesić nikoga nije špijunirao. To je bila njegova osnovna delatnost. Pod Vesićevom kontrolom organizovana je akcija političke diskvalifikacije Dragana Maršićanina.

Operativci Državne bezbednosti pratili su tadašnjeg potpredsednika Demokratske stranke Srbije i predsednika Narodne skupštine. Dokumentaciju s dokazima Maršićaninove švalerske afere sa skupštinskom daktilografkinjom Ljiljanom Subić medijima je prosledio Goran Vesić. U njegove zasluge upisana je kompromitacija Vojislava Šešelja, koji je nezakonito, na ime svoje mame Danice, prisvojio parcelu pored imanja u Batajnici. O Vesićevoj komandnoj ulozi u kampanji protiv Šešelja i Tomislava Nikolića, ali ne i Aleksandra Vučića, javno je govorio Petar Panić.

Uporedo sa špijuniranjem političkih protivnika, Vesić se isticao i unutrašnjom kontrolom. Još početkom 1994. godine, Vesić je odigrao ključnu ulogu u smeni Dragoljuba Mićunovića i izboru Đinđića na mesto predsednika DS-a. Ponosan na svoje lobiranje, organizaciju unutarstranačkih izbora i, naročito, na brojanje glasova, Vesić je sam sebi prikačio nadimak “Ćeća”, po svom idolu Svetislavu Ćeći Stefanoviću, zameniku Leke Rankovića. Kasnije, Vesiću se svidela slava Jovice Stanišića. Prema svedočenju Čedomira Antića, nekadašnjeg portparola DS-a, Vesić se predstavljao kao „žuti Jovica”. Famu je gradio u medijima, izjavama u kojima je tvrdio da ga je lično Jovica Stanišić, u vreme demonstracija 1996/97, obaveštavao gde se nalaze policijski kordoni, pa je on, Vesić, informacije o tome na ceduljicama slao Đinđiću, da zna kojim ulicama da povede kolonu građana. Od tih, važnije su ceduljice na kojima je Vesić Đinđiću pisao detalje o korupcionaškim kombinacijama u koje su se upuštali ljudi iz vrha DS-a i DOS-a. Ofirao je Zorana Živkovića, Borisa Tadića, Miroljuba Labusa, Mariju Rašetu Vukosavljević i Dragoslava Zeku Božovića.

S posebnim zadovoljstvom Vesić je godinama nervirao Tadića. Stranačke kolege uveseljavao je pričama o Tadićevim privatnim perverznim zabavama u kojima nisu učestvovale žene. Posle ubistva Đinđića, novi premijer Živković je Tadića postavio za ministra odbrane, a kao kontrolora nametnuo mu je Vesića. U to vreme Vesić ga je nazivao “gospođom ministarkom”, a ruganje je dodatno pojačao kad je Tadić izabran za predsednika Srbije.

U leto 2004. godine, Vesić je sam sebe preporučio za kandidata DS-a za gradonačelnika Beograda. Osim što se pozivao na neproverive priče o tome da ga je Đinđić pripremao za tu funkciju, Vesić je pripremio istraživanja javnosti čiji rezultati su pokazivali da Beograđani žele samo njega. Ipak, Tadić je odlučio da podrži Nenada Bogdanovića.

Iz osvete, u ulozi nezvaničnog gazde Fudbalskog kluba Crvena zvezda, Vesić je angažovao navijače pod kontrolom Marka Vučkovića da svaku Tadićevu posetu “Marakani” dočekaju skandiranjem “Spasi Srbiju i ubij se, Borise”. Kad mu je dozlogrdilo, Tadić je zahtevao od Opštinskog odbora DS-a na Vračaru da izbaci Vesića iz članstva. Čim je saznao šta mu se sprema, Vesić je sam podneo ostavku na sve strančke funkcije i napustio DS.

Umesto Vesića, Beograd je čerupao Bogdanović. Za četiri godine nije realizovan nijedan kapitalni projekat, napravljene su samo dve osnovne škole i četiri vrtića, a nisu ni rešavani problemi u saobraćaju. Ipak, gradonačelnik je bio veoma aktivan u zgrtanju bogatstva. Posle Bogdanovićeve smrti, tokom ostavinske rasprave, otkriveno je da je imao četiri dinarska i 18 deviznih računa, tri zakupljena sefa, kao i jedan stan u centru Beograda, koji je sakrio od Agencije za borbu protiv korupcije. Nikad nije utvrđeno koliko novca je prešlo preko tih računa.

Gde je stao Bogdanović, nastavio je Dragan Đilas. Neuporedivo ambiciozniji i angažovaniji od svog prethodnika, Đilas je za šest godina napravio most na Adi i učestvovao u izgradnji Pupinovog mosta na Dunavu, rekonstruisao je Bulevar kralja Aleksandra i još nekoliko većih ulica u centru grada, a za njegovog mandata podignuto je 12 osnovnih i srednjih škola i 28 vrtića.

tome šta je i kako radio, saznalo se posle njegove prve političke smrti. Kad je smenjen s mesta gradonačelnika, mediji pod kontrolom Aleksandra Vučića otkrili su da Đilasov most na Adi nije koštao 161 milion evra, kao što se lažno prikazivalo, nego čak 400 miliona evra, i to ne računajući troškove za prilazne saobraćajnice. Tužilaštvo nije reagovalo, pa nije pokrenuta istraga koja bi utvrdila ko se i koliko ugradio u taj posao. I ostali Đilasovi sumnjivi poslovi procesuirani su samo u medijima. Vučićev dnevni list Informer objavio je informacije o tome kako su Đilas i njegov tadašnji pomoćnik Aleksandar Šapić sklopili ugovor s kompanijom Milije Milosavljevića Ktitora o zakupu vrtića u naselju Altina. Ktitor je u izgradnju tog vrtića uložio 1.113.500 evra, a, po ugovoru o zakupu, za deset godina mu je isplaćeno 2.898.482 evra, odnosno čak 23.710 evra mesečno.

Vučić je Đilasa optužio za pljačku 619 miliona evra u vreme dok je bio gradonačelnik Beograda. Otkad ga je vratio u politiku, Vučić je Đilasa nazivao tajkunom, lopovom i siledžijom. Tokom vanrednog stanja 2020. godine, Vučić je poslao svoje jurišne odrede da ispred stana u kome žive Đilasova deca pevaju “Hej, hej Đilase, vrati pare, lopove”.

Uplakan, Đilas je javno pretio Vučiću obećanjem da će “odgovarati, kad-tad”. Na kraju, odgovarao je samo Srđan Škoro, koga je sud kaznio zbog kršenja mera protiv pandemije korona virusa kad je došao pred Đilasov stan da iskaže solidarnost. Vučiću je Đilas potreban kompromitovan, a ne osuđen. Zato su optužbe za pljačku tešku 619 miliona evra ostale mrtvo slovo na Informerovom i Kurirovom papiru.

Da od zla ima i gore, ličnim primerom je dokazao Siniša Mali. Za razliku od Đilasa, Mali se nije zadovoljio provizijama u poslovima po naduvanim cenama. Upotrebom guste mreže nekoliko desetina firmi, registrovanih u Srbiji, Rusiji, Švajcarskoj, Britaniji i na rajskim ostrvima. Mali je kupovao beogradske medije, zgrade, kompanije, zemljište i sve ostalo što vredi. U njegovom vlasništvu, preko povezanih firmi, nalazi se televizija Studio B i dnevni list Alo, zgrade BIGZ-a i “Beograđanke”, kao i nekoliko građevinski preduzeća.

Uzalud su strani istraživači i domaći mediji dokazali da je Mali vlasnik 24 apartmana u bugarskom letovalištu “Sveti Nikola”, koje je dobio u spornoj privatizaciji “Beopetrola”. Uzalud je Senat Beogradskog univerziteta ponišito plagirani doktorat Siniše Malog. Uzalud ga je njegova supruga Marija optužila za porodično nasilje i organizovanje nezakonitog rušenja zgrada u Savamali. Vučić štiti svog čuvara trezora od odgovornosti za sve zločine.

Što je radio kao gradonačelnik, Mali je nastavio na funkciji ministra finansija. Za prva tri meseca pandemije korona virusa, 2020. godine, iz republičkog budžeta su nestale 4,2 milijarde evra. Ana Brnabić i Mali nikad nisu podneli završni izveštaj, pa do danas nije utvrđeno na šta je potrošen novac građana. Čerupanje budžeta je nastavljeno i ove godine.

Posle Siniše Malog, Vučić je za gradonačelnika Beograda postavio prof. dr Zorana Radojičića, direktora Univerzitetske dečje klinike u Tiršovoj. Kao pedijatar i dečji hirurg, Radojičić je stekao izuzetan profesionalni ugled i poštovanje. Međutim, nije imao sreće. Dve velike mane su ga navele na grešku, pa je upao u Vučićevu klopku. Prva Radojičićeva mana se zove Zlatibor Lončar. Zbog kumovskih veza s Lončarom, pristao je da pregovara o političkom angažmanu, a to je omogućilo da se eksponira druga fatalna mana - naivnost. Radojičić je poverovao u Vučićeva obećanja. Pristao je da se 2018. godine nađe na izbornoj listi, a potom i da bude postavljen na mesto gradonačelnika jer mu je Vučić obećao da će podržati izgradnju “Tiršove 2”. U tom poslu sa đavolom Radojičić je uložio svoj status u društvu, a Vučić laži, prevare i, naravno, Gorana Vesića.

Vesić se nudio za gradonačelnika Tadiću. Nije uspeo. Nudio se i za zamenika gradonačelnika Draganu Đilasu. Posle pada DS-a s vlasti, Vesić je napisao “Manifest novih demokrata” i poslao ga Đilasu, koji je procenio da je to “u potpunosti prepisan manifest britanskih laburista iz 1997. godine, dakle dokument star 15 godina”. Kad je “Manifest” dospeo u medije, Đilas je tvrdio da nema ništa s tim, da nije on pokrenuo aferu.

- Nije tajna da je odnos Borisa Tadića i Gorana Vesića opterećen sukobima iz vremena kada je Vesić bio Tadićev savetnik u Ministarstvu odbrane. Upravo zato sam sa sadržajem Vesićevog mejla upoznao šefa Tadićevog kabineta Miodraga Rakića. Verovao sam da će na taj način sve nedoumice biti razrešene - rekao je Đilas.

Vesić mu nije poverovao. Nije mu ni oprostio. Odustao je od namere da obnavlja Demokratsku stranku i prešao je u tabor naprednjaka. Vučić ga je iskoristio za obračune s bivšim stranačkim kolegama, naročito sa Đilasom.

Poziciju zamenika gradonačelnika Beograda Vesić je koristio za svoju političku i poslovnu promociju. Političke poene je osvajao nemilosrdnim obračunom sa Đilasom i ostalim opozicionarima. Optužbe o pljačkama gradskog budžeta, stvorenoj šteti i ostavljenim dugovima od 1,2 milijarde evra, Vesić je garnirao direktnim uvredama, nazivajući Đilasa lopovom i pljačkašem, koji je zloupotrebio funkciju gradonačelnika da bi zgrtao pare za sebe i svoja preduzeća, dok su prihodi sedam najvećih javnih preduzeća beležila godišnje gubitke od oko 500 miliona dinara.

Đilas je čast i ugled branio na sudu, podneo je 17 tužbi protiv Vesića. U četiri slučaja sud je prihvatio Đilasove tužbene zahteve, ali to nije sprečilo Vesića da nastavi verbalno demoliranje bivšeg stranačkog kolege. Naprotiv, uz medijsku kampanju, Vesić je uzvratio i pravosudnom.

Osim Đilasa, Vesić je podnosio tužbe i protiv ostalih političkih protivnika. Tužio je, i na sudu dobio odštetu za nanete povrede ugleda, Balšu Božovića, tadašnjeg šefa odborničke grupe DS u Gradskoj skupštini. Tužio je i Marka Bastaća, Branka Miljuša i mnoge druge političare, nezavisne kritičare i novinare. Na tom spisku se našao i vladika Grigorije, protiv koga je Vesić podneo krivičnu prijavu zbog “podstrekivanja na ubistvo”. Vesić je kao organizatora građanskog protesta u julu 2020. godine prozvao episkopa nemačkog Grigorija. Na tu besmislicu, Grigorije je odgovorio: “Da sam ja organizovao proteste, Vesić ne bi danas mogao da govori o tome”. Vesić je to shvatio kao pretnju ubistvom.

Pretili su mu i građani koji su mu pred stan doneli kocke s Trga Republike, kao i oni koji su ga jurili po Knez Mihailovoj ulici posle promocije njegove knjige o Beogradu. Svakoga ko bi ga mrko pogledao ili ga osumnjičio za kriminal i korupciju, Vesić je tužio. Na taj način opravdao je nadimak koji mu je još pre 20 godina dao košarkaški trener Duško Vujošević: “Kreten s advokatom”.

No, kreten nije imao samo advokata, nego i Vučića. Kao nekad Đinđiću, tako se i Vučiću preporučio spremnošću za bespogovorno izvršavanje naloga svake vrste. Kad bi se Vučić nagodio sa Zvonkom Veslinovićem oko podele plena u nekom javnom poslu, bilo da je u pitanju izgradnja stambenog naselja ili rekonstrukcije najvećih gradskih trgova i ulica, Vesić je obavljao logistički deo posla. Iste obaveze ispunjavao je za potrebe Petra Panića, Siniše i Predraga Malog, pa čak i za penzionisanu lekarku Nadu Macuru.

Za poslednjih osam godina, koliko naprednjaci vladaju Beogradom, javnost je saznala za stotine korupcionaških afera. “Beograd na vodi” je postao najveća evropska praonica novca stečenog kriminalom. Nova naselja, tzv. nekretnine od kokaina, nikle su širom prestonice, od Kalemegdana do Vidikovca, Borče, Zemun polja ili Marinkove bare. Po bagatelnoj ceni je prodat Poljoprivredni kombinat “Beograd”, kao i mnoge druge firme i zemljišta, koja su bila u vlasništvu grada. Iz gradske kase su plaćeni mnogi nepotrebni radovi, pa i novogodišnje ukrašavanje s jelkom, koja je koštala 83.000 evra. U spornim poslovima učestvovale su razne firme i ljudi, ali sve afere su imale jedan zajednički imenitelj - Vesića.

Opozicija je njega targetovala kao glavnog krivca za uništavanje Beograda. Ekološki aktivisti su prebrojali da je Vesić naredio da se poseče 69.000 stabala. Umesto zelenila, večiti zamenik gradonačelnika je preferirao betonsko sivilo, bolje mu se slaže uz karakter. Osim ekocida, optužen je i za korupciju. Kritičari su ukazivali na sporne poslove prilikom nabavke preskupih turskih autobusa na gas. U taj posao uključene su i privatne srpske firme, koje su, navodno, povezane upravo s Vesićem.

Na sve optužbe Vesić je odgovarao istom merom, gorljivom mržnjom, uvredama i klevetama. Kad bi mu baš prigustilo, po običaju stečenom iz vremena kad je služio Đinđiću, skrivao se iza Vučića. Bivše kolege iz “žutog preduzeća”, koje su ga nazivale protuvom, prevarantom, plagijatorom, kretenom i drugim pogrdnim nazivima, ućutkivao je podsećanjem da je nekada imao poverenje Đinđića, upravo onog u koga se oni zaklinju, a sada Vučića, koga kritikuju.

- Đinđić je vodio politiku kakvu danas manje-više vodi Vučić. Kad pogledamo šta danas radi Vučić, to su reforme u Srbiji koje je sprovodio i želeo da sprovede Zoran Đinđić, kao i pregovori oko Kosova i povratak u međunarodnu zajednicu. Đinđić je sproveo taj povrata, a veliki ugled koji Srbija danas uživa u međunarodnoj zajednici je zasluga Vučića. Opozicija nema nikakve veze sa Đinđićem, na stranu što ih je lično prezirao. Sa Đilasom nije hteo da sedne za isti sto. Lično sam bio prisutan u Pragu kada je odbio da sedne za isti sto sa njim, a i podneo je krivičnu prijavu protiv Đilasa- tvrdio je Vesić.

Zaista, ima mnogo sličnosti između Đinđića i Vučića, naročito kad je posredi odnos prema Vesiću. Iako je koristio Vesićeve usluge, zasnovane na spremnosti da radi ono čega bi se svako drugi postideo, Đinđić je znao s kim ima posla. To dokazuje njegova beleška u ličnom dnevniku, iz 2002. godine, kad je zapisao da treba obratiti pažnju na ono šta radi Vesić i njegov advokat Šebek.

Đinđić je Vesića koristio i za kontakte s mafijom. O tome je u otvorenim pismima svedočila Ljilja Buha, koja je otkrila da je Vesić bio čest gost i saradnika Ljubiše Buhe Čumeta, šefa surčinskog klana.

Vučić je Vesića upotrebljavao u iste svrhe. Kad je Dragoljub Simonović, bivši predsednik opštine Grocka, otkrio da je neko iz vrha gradske vlasti nezakonito i bez ikakvih dozvola omogućio da se napravi put do vikend-naselja u Ritopeku, do klanice Veljka Belivuka, sumnja je pala na Vesića. Opozicionari su isticali da je to mogao da naredi ili odobri samo Vesić. On se o tome nije izjašnjavao javno, ali jeste tajno.

- Nemam nikakve veze s Belivukom, zna se ko mu je bio šef - govorio je Vesić, aludirajući na Vučića.

Istu strategiju je primenio posle obračuna s Aleksandrom Šapićem. Vesić je predvodio medijsku hajku na Šapića. Iz arhive je izvukao Šapićeve afere još iz vremena dok je bio pomoćnik gradonačelnika Đilasa, a u saradnji s policijom i nadležnim tužilaštvom inicirao je istrage Šapićevih poslednjih malverzacija s nelegalnom gradnjom i otimačinom poslovnih zgrada na Novom Beogradu. U toj akciji uhapšen je Šapićev ujak i još nekoliko rođaka i saradnika. Kad mu je Šapić poručio da će ga pretući, Vesić se zaklonio iza Vučića: “Ja sam samo radio ono što mi je naredio šef”.

Za sve afere u kojima je učestvovao pre 20 godina, Vesić je odgovornost prebacio na Đinđića. Tako će se braniti i od optužbi za zlodela iz naprednjačkog perioda čim Vučić padne s vlasti. Cvijetin Milivojević, dugogodišnji Vesićev poznanik i saradnik, javno ukazuje na tu Vesićevu karakteristiku.

- Dok sam uređivao list Demokratija, u vreme građanskih protesta 1996, čiji izdavač je bila Demokratska stranka, Vesić nam je davao neka saopštenja u kojima je iznosio poluinformacije zbog kojih smo dobili 50 tužbi. On nam je to uvaljivao, a kad je trebalo da se ide na suđenja, njega nigde nije bilo - kaže Milivojević.

Takva strategija je Vesiću pomogla da izbegne odgovornost i za sve što je radio u vreme vladavine DOS-a. Dolaskom Vojislava Koštunice na vlast, Rade Bulatović je postavljen na mesto direktora Bezbednosno informativne agencije. Željan osvete zbog hapšenja i pritvaranja u vreme “Sablje”, Bulatović je vodio privatne istrage protiv Vladimira Bebe Popovića, Čedomira Jovanovića i Gorana Vesića, koje je smatrao odgovornima za progon kome je bio izložen.

- Imamo dovoljno dokaza protiv njih da ih odmah uhapsimo, optužimo i osudimo na dugogodišnju robiju. Ali, Koštunica to ne dozvoljava. On smatra da su Beba i Čeda korisniji na slobodi, tako nanose veću štetu Demokratskoj stranci. A Vesić... Vesić se provukao kao puvanjak kroz gaće - objasnio je Bulatović strategiju koja je spasila Vesića.

Vesić je u politiku ušao iz podstanarske garsonjere u suterenu na Banovom brdu. Danas ima nekoliko stanova i račune s kojih može da letovanje plati 80.000 dolara. Ako Vesić bude imao sreće, javnost će o visini imovine koju je zgrnuo saznati tek tokom ostavinske rasprave, kao u slučaju Bogdanovića. Ako Beograđani budu imali sreće, istina će se saznati posle njegovog pada s vlasti, hapšenja, poštenog suđenja i oduzimanja plena.

Da bi se to dogodilo neophodno je da na vlast u Srbiji i njenom glavnom gradu dođu ljudi spremni da sprovedu čistku političke scene. Samo tako može da se prekine tradicija lopovluka, čiji simboli su sve štetočine koje su se smenjivale u fotelji gradonačelnika Beograda.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane