Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Povodom

Poštovanje osnovnih standarda kaznenog prava u kaznenom sistemu Republike Srbije

Ako to predsednik odobri

Skoro tri godine, nakon što su iz kaznenog sistema Republike Srbije izbrisane kazne zatvora od 30 i 40 godina, nekoliko stotina zatvorenika i dalje izdržavaju te kazne koje ne postoje u kaznenom sistemu Republike Srbije, koje su teže od kazne zatvora od 20 (dvadeset) godina koja je kao maksimalna određena da postoji u Republici Srbiji. Zakon o izmenama i dopunama krivičnog zakonika, članom 5. stav 1, propisao je da se u članu 45 Krivičnog zakonika stavovi tri i četiri brišu, a kojima je bilo predviđeno izricanje kazne zatvora od 30 do 40 godina. Ove izmene i dopune Krivičnog zakonika stupile su na na snagu 1. decembara, 2019. a objavljene su u Službenom glasniku Republike Srbije broj 35 od 21. maja 2019. godine. O ovom teškom kršenju osnovnih ustavnih prava građana piše bivši sudija i advokat Dragutin Vidosavljević, operativni saradnik Odbora za ljudska prava iz Leskovca. Pokrećemo i pitanja da stručna javnost digne glas i doprinese pravilnoj primeni odredaba krivičnog zakona i tako zaštite i Ustav Srbije, kao najviši pravni akt Srbije

Dragutin Vidosavljević

Malo koji građanin Srbije, a možda i većina sudija i tužilaca ne zna da je Krivičnim zakonikom Srbije, odnosno njegovim izmenama i dopuna koje važe od 1. decembra 2019. godine, propisana za najteža kribična dela kazna zatvora od 20 godina, a u posebnim slučajevima može se, za najteža krivična dela u povrtu, izreći i kazna doživotnog zatvora.

Nekoliko stotina zatvorenika, kojima je izrečena kazna zatvora od 30 i 40 godina, bezuspešno pokušavaju da dokažu da im se, zbog blažeg krivičnog zakona, pravnosnažne presude moraju po službenoj dužnosti preinačiti i osuditi na kzanu zatvora od 20 godina, po kasnije donetom zakonu, suprotno odredbama čl.18 st.1 i st.2, i čl.34 st .2 Ustava Republike Srbije, suprotno čl.16 st.2, čl.194 st.4 i st.5 Ustava Republike Srbije i čl.15 st.1 Medjunarodnog pakta o gradjanskim i političkim pravima i čl.5 st.2 Krivičnog zakonika Republike Srbije, i to u državi koja je član Saveta Evrope i (ne)ozbijan kandidat za članstvo u Evropskoj uniju.

U medijima i srpskoj javnosti izmene krivičnog zakonodavsta skoro da su prošle nezapaženo. Stručna javnost, odnosno struka, tužioci, sudije, advokati, sociolozi, penolozi, nisu pitani da li je izricanje kazne doživotnog zatvora svrsishodno. Birati između 20 godina i doživotne, ipak je za veliku diskusiju.

Srpski sudovi, za sada, odbijaju da preinače kazne zatvora od 30 i 40 godina kaznom od 20 godina, koliko je najviše kazna određena krivičnoim zakonom.

Kada je Savezna republika Jugolsavija ustavom ukinula smrtnu kaznu, tada su i sudovi u Srbiji preinačavali smrtnu kaznu u kaznu zatvora od 40 godina.

U prilogu objavljujemo presudu Vrhovnog suda Srbije, kao i presudu Apelacionog suda u Nišu, kao dokaz da se u Srbiji ne primenjuje dosledno zakonitost, kao osnovno načelo svakog pravnog sistema.

Po odredbama čl.194 st.1 Ustava Republike Srbije, pravni poredak Republike Srbije je jedinstven, po st.2 Ustav je najviši pravni akt Republike Srbije, a po st.3 svi zakoni i opšti akti doneti u Republici Srbiji moraju biti saglasni sa Ustavom.

Po odredbama čl.194 st. 4 Ustava, potvrđeni međunarodni ugovori i opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava deo su pravnog poretka Republike Srbije, potvrđeni međunarodni ugovori ne smeju biti u suprotnosti sa Ustavom, a po st.5 tog člana zakoni i drugi opšti akti doneti u Republici Srbiji ne smeju biti u suprotnosti sa potvrđenim međunarodnim ugovorima i opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava.

Po odredbi čl.16 st.2 Ustava Republike Srbije opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava i potvrđeni međunarodni ugovori, sastavni su deo pravnog poretka Republike Srbije i neposredno se primenjuju, a potvrdjeni medjunarodni ugovoru moraju biti u skladu sa Ustavom.

Po odredbi čl.18 st.1 Ustava Republike Srbije "ljudska i manjinska prava zajamčena ustavom neposredno se primenjuju"

Po odredbama čl.18 st.2 Ustava Republike Srbije, Ustavom se jemče, i kao takva, neposredno se primenjuju ljudska i manjinska prava zajamčena opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava, potvrdjenim međunarodnim ugovorima i zakonima.

Po odrebi cl.18 st.3 Ustava Republike Srbije odredbe o ljudskim i manjinskim pravima tumače se u korist unapredjenja vrednosti demokratskog društva, saglasno važećim međunarodnim standardima ljudskih i manjinskih prava, kao i praksi međunarodnih institucija koje nadziru njihovu primenu.

Po odredbama čl.21 st.1 Ustava Republike Srbije, pred Ustavom i zakonom, SVI su jednaki, a po odredbi st.2 SVAKO ima pravo na jednaku zakonsku zaštitu bez diskriminacije, po bilo kom osnovu.

Odredbama čl.34 st.2 Ustava Republike Srbije krivična dela i krivične sankcije odredjuju se Zakonom , a kazne se određuju prema propisu koji je važio u vreme kada je delo učinjeno, izuzev kada je kasniji propis povoljniji za učinioca.Ustav kao najviši pravni akt u Republici Srbiji za primenu ovog standarada, ne koristi procesne termine, kao što su "osumnjičeni", "okrivljeni" i "optuženi" kojim se označavaju lica za koje nije u skladu sa zakonom utvrdjeno da su učinila krivično delo, i za koja važi pretpostavka nevinosti, već koristi termin "učinioc", koji se koristi za lice za koje je nesumnjivo utvrdjeno da je učinilo krivično delo, niti propisuje da će se odredba o primeni kasnije donetog zakona koji je blaži za učinioca, nejednako i selektivno primenjivati samo na lica koja imaju status"osumnjičenog", "okrivljenog" ili"optuženog", a ne i na "učinioca"krivičnog dela za koga je pravnosnažnom presudom utvrdjeno da je učinio društveno opasno delo, koje je zakonom odredjeno kao krivično delo.

Ustavom Republike Srbije propisana je retroaktivna primena krivičnog zakona, ali samo u korist UČINIOCA.

To pravo učiniocu krivičnog dela priznaje i Medjunarodni pakt o gradjanskim i političkim pravima kao ratifikovani međunarodni ugovor(Službeni list SFRJ br.7/1971), odredbom čl.15 st.1 da "Ako posle izvršenja krivičnog dela zakon predvidja lakšu kaznu krivac treba da se koristi time.Međunarodni pakt o gradjanskim i političkim pravima još je konkretniji pri određivanju svojstva lica koje može i treba da koristi privilegiju kasnije donetog blažeg zakona, koristeći termin "krivac" kao oznaku za lice za koje je nadežni u skladu sa zakonom ustanovljeni sud, u zakonito i pravično sprovedenom sudskom postupku pravnosnažnom presudom utvrdio da je izvršilo krivično delo i da je KRIVO.

Ovim ratifikovanim međunarodnim ugovorom nije propisano da se ova odredba o primeni kasnije donetog blažeg zakona primenjuje selektivno i nejednako samo kao "procesna odredba" na lica koja imaju status "osumnjičenih", "okrivljenih" i "optuženih" prema kojime je krivični postupak u toku, i za koja važi pretpostavka nevinosti, već naprotiv da se primenjuje na lice koje je krivo.

Odrebom čl.33 "Posebna prava okrivljenog", Ustav Republike ne priznaje okrivljenom kao posebno pravo da se samo i isključivo na njega primenjuje medjunarodni standard o primeni kasnije donetog zakona koji je blaži, a koji važi za učinioca po Ustavu ili za krivcu po Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima.

Ovaj međunarodni standard ne predvidja Zakonik o krivičnom postupku da se primenjuje isključivo na lica za koja je redovni krivični postupak u toku, već se primenjuje odredba čl.5 st.2 Krivičnog zakonika koja se u skladu sa odredbom čl.34 st.2 Ustava Republike Srbije i čl.15 st.1 Medjunarodnog pakta o gradjanskim i političkim pravima, primenjuje pre svega na učinioca krivičnog dela ili krivca.

Imajući u vidu napred izneto sasvim je pogrešan, i u Ustavu, ratifikovanom medjunarodnom ugovoru i domaćem krivičnom zakoniku neutemeljen stav pojedinih sudova, sudija i pravnika da odredbe čl.34 st.2 Ustava Republike Srbije, čl.15 st.1 Međunarodnog pakta o gradjanskim i političkim pravima i čl.5 st.2 domaćeg Krivičnog zakonika o imperativnoj primeni kasnije donetog blažeg zakona imaju procesni karakter i da se primenjuju samo na osumnjičenog ili optuženog za koga je krivični postupak u toku, za koga važi pretpostavka nevinosti i nije pravnosnažno osudjen i oglašen krivim, a ne i za lice za koje je pravnosnažnom presudom nadležni sud u skladu sa zakonom sprovedenim postupkom utvrdio da je učinilac krivičnog dela i da je krivac, jer takav stav je u suprotnosti sa Ustavom, domaćim krivičnim zakonom i ratifikovanim međunarodnim ugovorom, a sudovi i sudije i pravnici koji zastupaju takav stav za isti nikada nisu ponudili odredbu Ustava, ratifikovanog medjunarodnog ugovora ili domaćeg zakona na kojoj taj stav zasnivaju, već takav stav suprotno odredbama čl.33 Ustava, ratifikovanog medjunarodnog ugovora i domaćeg zakona zasnivaju na zaklučku koji izvode proizvoljnim tumačenjem imperativne odredbe čl.5 st.2 domaćeg Krivičnog zakonika, da se ta odredba i odredbe čl.34 st.2 Ustava Republike Srbije i čl.15 st.1 Međunarodnog pakta o gradjaniskim i političkim pravima odnose na fazu suđenja.

Jedan od najnovijih primera za takav stav sudova i sudija, koji nema utemeljenje u odredbama čl.142 st.2, čl.145 st.2, čl.33 i čl.34 st.2 Ustava Republike Srbije, ni u odredbi čl.15 st.1 Međunarodnog pakta o gradjanskim i političkim pravima, kao ratifikovanog medjunarodnog ugovora koji je po Ustavu sastavni deo pravnog poretka Republike Srbije i neposredno se primenjuje, sa kojim domaći zakoni i opšti akti ne smeju biti u suprotnosti, niti ima utemeljenje u imperativnoj odredbi čl.5 st.2 Kriičnog zakonika koja je u saglasnosti sa Ustavom i ratifikovanim medjunarodnim ugovorom, je zauzeo Apelacioni sud u Nišu u obrazloženju rešenja 17 Kž.2br.182/22 od dana 04.04.2022 godine.

I Ustavom Republike Srbije i Međunarodnium paktom o građanskim i političkim pravima kao ratifikovanim međunarodnim ugovorom koji je sastavni deo pravnog poretka Republike Srbije, i Krivičnim zakonikom koji nema procesni karakter, odredjena je jednaka primena ovog medjunarodnog standarda na sve učinioce krivičnih dela bez obzira koji status imaju, bez diskriminacije, označene kao učinioce ili krivce, u cilju sprečavanja primene selektivne i neregulisane privatne pravde, a u cilju afirmisanja prava svih bilo da je prema njima postupak u toku ili da su osudjeni pravnosnažnom presudom, da budu jednako kažnjeni na osnovu zakona, i primene ustavne odredbe o jedinstvu pravnog poretka Republike Srbije.

Po odredbama ćl.142 st.2 i čl.145 st.2 Ustava Republike Srbije sudovi u Republici Srbiji sude i odluke donose na osnovu Ustava,ratifikovanih medjunarodnih ugovora, opšteprihvaćenih pravila medjunarodnog prava, zakona i opštih akata kada je to predvidjeno zakonom, dok je po odredbama čl.3 st.1 i st.2 Ustava Republike Srbije vladavina prava osnovna pretpostavka Ustava i počiva na neotuđivim ljudskim pravima , a ostvarije se "i povinovanjem vlasti Ustavu i zakonu.

U tom smislu u krivčnoj praksi Republike Srbije medjunarodni standard o primeni kasnije donetog blažeg zakona na učinioca ili krivca, primanjivan je i na lica optužena za krivična dela za koja je postupak u toku, i na lica koja su pravnosnažno osuđena za krivična dela i izrečena im je kazna.

Primena međunarodnog standarda o primeni kasnije donetog blažeg zakona na učinioca, na lica optužena za krivična dela za koja je redovni krivični postupak u toku, u republici srbiji.

Nakon stupanja na snagu Zakona o izmenama i dopunama Krivičnog zakonika Savezne Republike Jugoslavije (Službeni list SRJ broj61 od 09.11.2001) i Zakona o izmenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Srbije (Službeni glasnik broj 10 od 01.03.2002 godine), kojim je u Republici Srbiji ukinuta Smrtna kazna, Vrhovni sud Srbije je presudama Kž.III 12/01 od 18.11.202 godine i Kž.III/01 od dana 20.Maja 2002. godine učiniocima krivičnog dela Ubistvo kojima je nepravnosnažno bila izrečena Smrtna kazna, u postupku po žalbi po službenoj dužnosti smrtnu kaznu preinačio u blažu kaznu zatvora, primenom kasnije donetog zakona koji je blaži za učinioca.

Primena međunarodnog standarda o primeni kasnije donetog blažeg zakona na učinioca koji su pravnosnažnom presudom bili osudjeni u Republici Srbiji,

Nakon što je Zakonom o izmenama i dopunama Krivičnog zakonika Savezne Republike Jugoslavije (Službeni list SRJ broj: 61 od 09.11.2001 godine), i Zakona o izmenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Sbije( Službeni glasnik Republike Srbije broj: 10 od 01.03.2002 godine), ukinuta Smrtna kazna, nad nijednim od više lica koja su pravnosnažnim presudama bila osudjena na Smrtnu kaznu, i koje presude su bile izvršne, u Republici Srbiji nije izvršena smrtna kazna, jer više nije postojala u kaznenom sistemu Republike Srbije, pa samim tim nije mogla ni da se izvrši.

U skladu i primenom međunarodnog pravnog standarda iz čl.15 st.1 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Predsenik Republike Srbije je dana 2. avgusta 2002 godine doneo Odluku broj 3.KPRS 208 kojom je sva ta lica pomilovao tako što im je Smrtne kazne zamenio blažom kaznom zatvora, koja je bila propisana kasnije donetim zakonom koji je po njih blaži.-Dokument br.4.

Odredbom čl.5 st.1 Zakona o izmenama i dopunama Krivičnog zakonika (Službeni glasnik Republike Srbije broj 35/2019), koji je stupio na snagu 01.Decembra 2019 godine, izmenjene su odredbe čl.45 st.3 i st.4 Krivičnog zakonika Republike Srbije, (Službeni glasnik Republike Srbije broj 85/2005, br.88/2005, br.107/2005, br.72/2009, br.111/2009 i dr.) tako što su iz kaznenog Sistema Republike Srbije brisane kazne zatvora od 30(trideset) i 40(četrdeset) godina, a ostala je na snazi odredba čl.45 st.1 Krivičnog zakonika kojom je kao najveća kazna zatvora propisana kazna od 20(dvadeset) godina zatvora, koja je blaža po trajanju, od kazne zatvora od 30 i 40 godina, koja je kasnije donetim zakonom brisana i više ne postoje u kaznenom sistemu Republike Srbije.

Više od dve godine nakon što su iz kaznenog sistema Republike Srbije izbrisane kazne zatvora od 30 i 40 godina, na stotine zatvorenika izdrzavaju te kazne koje ne postoje u Kaznenom sistemu Republike Srbije, koje su teže od kazne zatvora od 20(dvadeset) godina koja je kao maksimalna odredjena da postoji u Republici Srbiji po kasnije donetom zakonu, suprotno odredbama čl.18 st.1 i st.2, i čl.34 st .2 Ustava Republike Srbije, suprotno čl.16 st.2, čl.194 st.4 i st.5 Ustava Republike Srbije i čl.15 st.1 Međunarodnog pakta o gradjanskim i političkim pravima i čl.5 st.2 Krivičnog zakonika Republike Srbije, i to u državi koja je član Saveta Evrope i (ne)ozbiljan kandidat za članstvo u Evropsku uniju.

Ni Republičko javno tužilaštvo ni Predsednik Republike Srbije ne preduzimaju delotvorne mere da se u cilju uspostavljanja vladavine prava, kazneni sistem u Republici Srbiji uskladi sa Ustavom, ratifikovanim medjunarodnim ugovorom i domaćim kaznenim zakonom, dok sudovi odbijaju sve napore i pokušaje osudjenih lica koja u Republici Srbiji izdržavaju kazne koje ne postoje u njenom kaznenom sistemu i njihovih advokata, da se kazneni sistem uskladi sa Ustavom, retifikovanim međunarodnim ugovorom i domaćim kaznenim zakonom, na način što bi im se nepostojeće kazne zatvora od 30 i 40 godina, zamenile blažom kaznom od 20 godina zatvora, koja je kao jedino moguća najviša kazna zatvora odredjena da postoji u Republici Srbiji, prema kasnije donetom zakonu, u skladu sa odredbom čl.34 st.2 Ustava Republike Srbije.

Danas u Republici Srbiji to više nije pravno, već je političko pitanje čije rešenje zavisi od političke vlasti pre svega od volje Predsednika Republike Srbije koji vodi populističku politiku, a pod čijom neposrednom kontrolom se nalaze tužilaštva i sudovi, tužioci i sudije koji nemaju dovoljno profesionalne hrabrosti a često ni pravničkog znanja, koji su po službenoj dužnosti morali da preduzmu delotvorne mere da se kazneni sistem u Republici Srbiji uskladi sa Ustavom, ratifikovanim medjunarodnim ugovorom i domaćim krivičnim zakonom, da spreče da se u Republici Srbiji masovno izvršavaju kazne koje NE POSTOJE u njenom kaznenom sistemu, u cilju uspostavljanja vladavine prava i afirmacije Republike Srbije kao pravne države, sa ozbiljnom kandidaturom za članstvo u Evropsku uniju.

Niko od njih nije u stanju da argumentovano sa pozivom na odredbe Ustava, ratifikovanog medjunarodnog ugovora i domaćeg krivičnog zakona, objasne kako je bilo moguće da se nakon ukidanja Smrtne kazne ne izvrši ni jedna od Smrtnih kazni koje su bile izrečene pravnosnažnim i izvršnim presudama, a da se izvršavaju kazne zatvora od 30 i 40 godina, koje ne postoje u kaznenom sistemu Republike Srbije, isto kao što ne postoji Smrtna kazna.

Klasičan primer nejednake primene međunarodnog standarada o primeni kasnije donetog zakona koji je blaži za učinioca.

Svi pokušaji zatvorenika koji u Republici Srbiji izdržavaju nepostoječe kazne od 30 i 40 godina zatvora i njihovih branioca-advokata, da se uspostavi jednakost u primeni medjunarodnog standarada o primeni kasnije donetog zakona koji je blaži za učinioca krivičnog dela, i da se isti primeni i na njih nailazili su na snažan otpor sudova, tužioca i drugih državnih organa daleko od očiju i ušiju javnosti.

Ova dokumentovana istraživačka studija ima za cilj da ovaj pravni problem aktuelizuje, da pre svega pravnička javnost bude argumentovano upoznata sa njim, kako bi se i pravnička i politička javnost delotvorno angažovala na njegovom rešavanju u cilju jednake primene medjunarodnog standarda o primeni kasnije donetog zakona koji je blaži za učinioca ili krivca, bez diskriminacije po bilo kom osnovu u kaznenom sistemu Republike Srbije, i njene afirmacije kao pravne države de facto.

Iz tog razloga u saradnji sa Odborom za ljudska prava u Leskovcu, pozivamo advokate, profesore pravnih fakulteta, sudije , tužioce i druge domaće i strane organe javne vlasti i nevladine organizacije da svojim učešćem daju doprinos u rešavanju ovog pravnog pitanja, a u Republici Srbiji pravnog problema u skladu sa Ustavom, Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima kao ratifikovanim medjunarodnim ugovorom, domaćim kaznenim zakonom i domaćom praksom u primeni ovog standarada.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane