Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Na nišanu

Vučićev režim je stvorio najbogatiju kastu pljačkaša i prevaranata, koja vlada najsiromašnijim narodom u Evropi

Genocid nad sirotinjom

Aleksandar Vučić deset godina pljačka državu i narod. Posledice su očigledne: on je postao najbogatiji vladar u Evropi, više od tri miliona građana Srbije balansira na ivici siromaštva, javni resursi su očerupani ili rasprodati, a genocidne razmere tragedije tek će se otkriti kad se inflacija otme kontroli. Kolaps privrede, nestašica i rast cena, kao rezultat Vučićevih političkih i poslovnih avantura, u krajnjoj meri ugroziće egzistenciju milion penzionera, milion i po radnika i oko 2,5 miliona korisnika stambenih i potrošačkih kredita. Srbija se nalazi u samrtničkom ropcu, bez nade u spas, bar ne dok je Vučić na vlasti.

Predrag Popović

Srbija je bogata zemlja u kojoj živi najsiromašnije stanovništvo Evrope. Uveren da je vanknjižni vlasnik i države i naroda, Aleksandar Vučić je prisvojio javne resurse i tuđu privatnu imovinu. Opljačkao je Srbiju i podelio društvo.

Stvorio je kastu u kojoj se, prema podacima Poreske uprave, nalazi 26 konvertibilnih milijardera i 550 milionera. Oni upravljaju političkim i privrednim procesima, kao i sudbinom više od tri miliona njihovih žrtava, koje žive na granici siromaštva, ili duboko ispod nje.

Vučić i njegovi ortaci iz naprednjačkog kartela uništili su Srbiju, opljačkali su sve što su mogli i ne nameravaju da stanu. Kao što su, u poslednje dve godine, iskoristili pandemiju korona virusa za čerupanje državnog budžeta, tako već prave kombinacije za profitiranje u uslovima globalne krize. Rat u Ukrajini koriste za prikrivanje tragova svojih kriminalnih akcija, za špekulacije s deficitarnim robama i zastrašivanje naroda. Medijskim manipulacijama, Vučić širi paniku i stvara atmosferu straha, koja će mu omogućiti da lakše, bez pritiska javnosti, realizuje ratno-profiterske ambicije.

- Biće teška zima za sve nas. Brinem za zimu naročito, zato što je nafta ponovo skočila, struje nigde biti neće, a pitanje je šta će biti sa gasom. Država nastoji da ide napred, očuvana je mogućnost da se i dalje gradi ono što je započeto, a bilo bi lakše da ima više odgovornosti u pojedinim državnim organima. Plašim se da imamo mnogo nepoznatih u toj jednačini. Svaki dan analiziram šta se zbiva - rekao je nedavno Vučić.

U pravu je kad kaže da dolazi teška zima. Međutim, nije tačno da je ukrajinska kriza jedini uzrok problema s kojima će se suočiti Srbija. Naprotiv, Srbija je do ruba provalije stigla još prošle zime, i to zahvaljujući Vučiću i njegovim partnerima u zajedničkom zločinačkom poduhvatu protiv države i naroda. Katastrofa nije počela u februaru, izbijanjem rata u Ukrajini, nego prošle jeseni, kad je inflacija uticala na rast cena svih roba za oko 30 odsto.

U predizbornom periodu, da bi sakrio od glasača posledice svojih pljačkaških i diletantskih postupaka, Vučić je iz republičkog budžeta potrošio 2,2 milijarde evra da bi održao stabilnost kursa dinara. S još jednom milijardom evra sanirao je štetu nastalu havarijama u Elektroprivredi Srbije.

Krah privrede i iluzije o stabilnom dinaru nemaju nikakve veze s ratom u Ukrajini, nego s Vučićevim ratom protiv Srbije.

I bez ukrajinske krize, Srbija bi se našla u samrtničkom ropcu. Rat u Ukrajini, s posledicama koje imaju globalne razmere, samo će ubrzati proces uništenja. U najtežem trenutku, koji će odrediti sudbinu države i nekoliko sledećih generacija, na vlasti u Srbiji nalazi se grupa opasnih, beskrupuloznih i beskrajno pohlepnih kriminalaca, rasterećenih svake vrste empatije. Kasta gladnih skorojevića ne mari za egzistencijalne muke s kojima se suočava nekoliko miliona građana. Oni nameravaju da zarade i na nesreći, koja preti da satre najugroženije slojeve društva.

Siromaštvo je, po definiciji, višedimenzionalni fenomen koji, pored nedovoljnih prihoda za zadovoljenje životnih potreba, podrazumeva i nemogućnost zapošljavanja, neodgovarajuće stambene uslove i neadekvatan pristup socijalnoj zaštiti, zdravstvenim, obrazovnim i komunalnim uslugama.

U ostale ključne aspekte siromaštva ubrojani su i neostvarivanje prava na pravnu zaštitu i prava na zdravu životnu sredinu i prirodna bogatstva, pre svega na čistu vodu i vazduh. Ta sociološka definicija verno opisuje stanje u kome se nalazi većina stanovnika Srbije. A, koliko je tragično stanje najjasnije otkriva podatak koji se navodi u izveštaju Republičkog zavoda za statistiku, a koji kaže da samo 12 odsto građana “veoma lako ili relativno lako” može da pokrije mesečne troškove života. Svi ostali su ispod ili na granici siromaštva, ili u strahu od siromaštva.

Stopa rizika od siromaštva predstavlja procenat ljudi koji imaju mesečne prihode niže od procenjenog iznosa kojim se određuje prag siromaštva. Za prošlu godinu taj prag je, za porodice s dvoje odraslih i jednim detetom mlađim od 14 godina, određen na 41.600 dinara, dok je za četvoročlanu porodicu s dvoje odraslih i dvoje dece iznosio 50.200 dinara S obzirom da polovina radnika dobija plate manje od 50.000 dinara, a više od 700.000 radnika prima minimalni lični dohodak od 35.000 dinara, ne čudi što se trećina populacije nalazi u siromaštvu ili u riziku od siromaštva. Na dnu društvene lestvice, u najugroženijem sloju, nalazi se sedam odsto populacije, odnosno 500.000 ljudi koji žive u apsolutnom siromaštvu, bez ikakvih prihoda. Tu je i 400.000 dece, koja nemaju elementarne uslove za život, nemaju tri obroka dnevno, zdravstvenu zaštitu i mogućnost za obrazovanje. Samo polovina te dece, oko 200.000, prima socijalnu pomoć.

U riziku od siromaštva nalazi se svako četvrto dete do 18 godina, ali i mladi do 24 godine. U jednako teškom stanju nalazi se 805.000 penzionera, koji imaju penzije manje od 25.000 dinara, dok čak 250.000 starijih od 65 godina nema nikakvu penziju, ni dinara.

Skoro polovina domaćinstava u Srbiji balansira na rubu siromaštva, s koga bi pala u bedu usled neočekivanog troška od 140 evra, jer bi im to probilo kućni budžet. Štetu od 2.000 evra ne bi moglo da podnese gotovo 80 odsto porodica. U slučaju takvih finansijskih udara, one bi morale da nenadani trošak pokrivaju prodajom imovine ili pozajmicama.

Besparica, svakodnevna borba za preživljavanje i strah od bede ostavljaju najteže posledice na porodice sa decom. Riziku od siromaštva izloženo je 37 odsto porodica s dvoje odraslih i troje ili više dece. Isti procenat samohranih roditelja nalazi se u istim problemima, jedva krpeći kraj s krajem. Logično, lakše se snalaze domaćinstva s dvoje ili troje odraslih, bez dece.

Svi podaci pokazuju detalje sistema koji razara porodice. Taj sistem kreira vlast, koja manipuliše i ovim podacima, predstavljajući ih kao izraz napretka i “zlatnog doba”, kojim se ponosi Aleksandar Vučić. U analizama režimskih institucija, kao što je Centar za socijalnu politiku, ističe se da podaci Republičkog zavoda za statistiku ukazuju na smanjenje rizika od siromaštva. Prema njihovim tvrdnjama, nije bitno to što 400.000 dece gladuje, što milion penzionera od penzija ne može da kupi hranu i lekove, što milion radnika prima platu manju od cene minimalne potrošačke korpe.

- Priča o relativnom siromaštvu i toj stopi rizika od siromaštva ne pokazuje siromaštvo, već je to mera nejednakosti. Zato mi u Centru zagovaramo da se u Srbiji i zemljama koje imaju visoku stopu sive ekonomije računa apsolutno siromaštvo, a to podrazumeva merenje po potrošnji. Jer, zapravo, ljudi troše i proizvode za svoje potrebe, a to se ne vidi u prihodu - kaže Željko Šunderić, direktor Centra za socijalnu politiku.

Kad bi se metodološki primenio Šundrićev način analize podataka zaista bi se došlo do realnije slike stanja u Srbiji. Slika bi bila još crnja, teža. Prihodi, uključujući i one iz sive zone, nisu dovoljni ni za preživljavanje.

Od januara 2020. do januara 2021. godine građani su kod banaka uzeli kredite u vrednosti 4,2 milijardi evra. Polovina tog iznosa ide na gotovinske kredite, koje ljudi koriste za svakodnevnu potrošnju, kako bi pokrili razliku između svojih primanja i cena osnovnih namirnica, otplatu ranijih dugovanja, nabavku školske opreme za decu, pa čak i za letovanje ili druge izdatke za koje im nije dovoljna plata.

Ništa ne može da bolje ilustruje katastrofalno stanje u društvu od činjenice da građani uzimaju bankarske kredite kako bi platili hranu, lekove, račune za komunalije, telefone ili šta god. To ne utiče samo na praktične stvari, nego i na subjektivni osećaj siromaštva. Među građanima čija mesečna primanja pokrivaju troškove života ima čak 50 odsto onih koji se plaše siromaštva, koji su svesni da bi svaki neočekivani trošak - kvar na automobilu, frižideru ili pegli - mogao da stvori deficit u kućnom budžetu. To dokazuje da narod ne veruje režimskoj propagandi. Koliko god Vučićevi mediji prikazivali da se u Srbiji lepo živi, normalni ljudi, pa čak i glasači Srpske napredne stranke, znaju pravo stanje stvari.

Osim medijskih iluzija, Vučićeva vlast građanima nudi zamke u kojima ih čeka dodatno stradanje. Najopasniji mamac predstavljaju bankarski krediti. Pored potrošačkih, koji su najskuplji, vlast je preko stambenih kredita sistemski izgradila piramidalni mehanizam za uništenje ostataka srednjeg sloja društva. Porast plata i niske kamatne stope stvorile su utisak da se isplati uzimanje stambenih kredita.

U Srbiji trenutno ima 140.000 građana koji su opterećeni stambenim kreditima. Pre šest godina bilo ih je 80.000. Ako se pretpostavi da je u međuvremenu 10.000 dužnika otplatilo kredite, ispada da se u tom periodu zadužilo novih 70.000 građana. Tako je postavljen temelj za piramidalnu prevaru. Pod izgovorom da postoji ogromna potražnja, građevinski investitori su podigli cene nekretnina za 50 odsto.

Građani novcem iz kredita kupuju stanove, ostvaruju zaradu investitorima i bankama, a sami svesno srljaju u rizik od propasti, koju će doneti usklađivanje realne vrednosti dinara i evra. Na veštački način, zarad stvaranja utiska ekonomske stabilnosti, vlast drži devizni kurs, ali ne može da sakrije činjenicu da je inflacija već počela da uništava sistem. Još prošle godine hrana je poskupela za 30 odsto, kao i gotovo svi drugi proizvodi. Vlast uredbama sprečava dizanje cena na realan nivo, ali to ne može da opstane na duži rok. Uostalom, kamatne stope su već počele da rastu. Na taj način počela je propast građana u dužničkom ropstu.

Ekonomisti procenjuju da inflacija, čiji rast Narodna banka Srbije iskazuje na 10 odsto, nije realna. U stvarnom životu, inflacija je dostigla nivo od 30 odsto, a očekuje se da do kraja godine skoči na 80 odsto. I, valja naglasiti, to nije “uvezena inflacija”, kako pokušavaju da je predstave režimski analitičari, nego domaća, Vučićeva. Udar “uvezene inflacije” stići će tek krajem godine, kad će Srbija ući u inflatorni proces za koji se predviđa da će trajati desetak godina.

U takvim okolnostima, plate neće moći da prate inflaciju. To će osetiti, i već osećaju, svi građani, a najteže posledice pretrpeće oni koji imaju stambene kredite. Ako sada, od dinarske plate od, recimo, 60.000, izdvajaju 250 evra za ratu kredita, za nekoliko meseci, iz iste plate, moraće da izdvajaju 400 evra. Šta će da se tada dogodi znaju žrtve prevare s kreditima u švajcarskim francima. Razlika je samo u broju očerupanih građana. Kad ne budu mogli da otplaćuju mesečne rate, dužnici će morati da prodaju stanove i da se oproste od novca koji su do sada uložili. Od državnih institucija ne mogu da očekuju pomoć. Naprotiv, vlast ih je stimulisala da se upuste u avanturu, koja će ih skupo koštati.

Vlast Aleksandra Vučića već deset godina pljačka državu i narod, stvara kastu hiper-bogataša i ekstremne sirotinje. Medijskim manipulacijama Vučić najveće pljačkaške projekte predstavlja kao vrhunska dostignuća svoje reformske i neimarske politike. Srbija je, za poslednjih deset godina, izgradnju saobraćajnica i ostalih infrastrukturnih projekata platila 21,5 milijardu evra. Realna cena tih poslova iznosi, prema procenama stručnjaka, tek nešto više od 5,5 milijardi evra. Razlika je završila na računima stranih kompanija, koje su angažovane na tim poslovima, kao i u džepovima domaćih lovaca na proviziju. Tako je nastala Vučićeva kasta multimilionera i milijardera.

U vreme pandemije korona virusa, iz republičkog budžeta je isparilo oko šest milijardi evra. Vlast do danas nije ispostavila račun. Ne zna se šta je kupovano, od koga i po kojim cenama. Vučić i njegovi poslovni ortaci su profitirali na “ratu protiv nevidljivog neprijatelja”, a istovremeno je umrlo duplo više ljudi nego prethodnih godina. Vučić je proglasio pobedu nad koronom, a 89.000 porodica je sahranilo svoje bližnje. Među žrtvama se nalazi i njegov prva supruga Ksenija, koja je, navodno, preminula od posledica zaražavanja Kovidom 19.

Vučićeve političke i poslovne avanture uništile su srpsku privredu i značajno doprinele širenju siromaštva. Imun na tuđu nesreću, Vučić nastavlja da pravi i realizuje planove za čerupanje budžeta. Dok sam najavljuje tešku zimu, nestašice i egzistencijalne probleme s kojima će se suočiti stanovništvo, on ne odustaje od besmislenih megalomanskih projekata. Iz ovogodišnjeg budžeta namerava da isisa 650 miliona evra. Više od 250 miliona planirano je za izgradnju nacionalnog fudbalskog stadiona u Surčinu, 90 miliona će prebaciti u Republiku Srpsku, za izgradnju aerodroma u Trebinju, a ostatak će biti potrošen za eksproprijaciju zemljišta namenjenog infrastrukturnim projektima.

U ovakvim uslovima, kad ekonomske pretnje postaju sve frekventnije i ozbiljnije, bilo bi logično da se taj novac ne troši na nepotrebne investicije, već na pomoć najugroženijim slojevima društva. Međutim, kad bi se 650 miliona evra preusmerilo u bolnice, narodne kuhinje, za socijalnu pomoć deci i starima bez redovnih prihoda, tada Vučić ne bi mogao da se ugrađuje u poslovne kombinacije i da uzima masne provizije.

Koliko mu je stalo do dobrobiti države i naroda Vučić je pokazao na mnogo primera, naročito odnosom prema tzv. stranim investitorima. Astronomskim subvencijama, uzetim iz budžeta koji pune domaći radnici, plaćao je strane kompanije da dođu u Srbiju i da rade dok ne potroše ono što im je poklonjeno. Štetnost takvih poteza najbolje se vidi na primeru Fijata. Kad se saberu sve rate subvencija koje je italijanska firma dobila po dolasku u Kragujevac, vidi se da je Srbija svako radno mesto finansirala sa 500.000 evra. Na kraju, fabrika je obustavila rad, navodno privremeno, a preskupi radnici su završili na ulici.

Isti šablon Vučić koristi za privlačenje kineskih kompanija. Svaki projekat je doneo ogromnu korist Kinezima, a u crno zavio Srbiju. Na primeru kineske kompanije Ziđin dokazano je da je Vučić naneo veću štetu Srbiji nego svi okupatori zajedno.

Ziđin je većinsko vlasništvo u Rudarsko-topioničarskom basenu Bor platio 200 miliona evra. Investicija se ekspresno isplatila. Kineska kompanija je samo u prošloj godini ostvarila dobit od 220 miliona evra. Prema planu, Ziđin namerava da za 13 godina potpuno iscrpe rudna nalazišta u borskom regionu. U tom roku iskopaće i odneti, između ostalog, 73 tone zlata, što je duplo više od količine zlata koju je Srbija eksploatisala od Drugog svetskog rata do danas. Kako je krenulo, Kinezi će ostvariti plan. Prošle godine je eksploatacija metalnih ruda - srebra, bakra i ostalih - porasla za 266 odsto, a u prva četiri meseca ove godine izvoz su podigli sa 120 na 590 miliona evra. Otkad je otvoren rudnik Čukaru Peki, za samo nekoliko meseci, Kinezi su podigli profitnu stopu za čak 62 odsto, što je neuporedivo više od standardnih nivoa u toj delatnosti bilo gde u svetu. Što nije dozvoljeno nigde u svetu, dopušteno je u Srbiji.

Kineska kompanija ostvaruje ogromnu dobit na srpskom zlatu, a Vučićeva vlast to predstavlja kao fantastičan uspeh. Svaki intervju ili obraćanje podanicima Vučić počinje i završava samohvalom o privrednom rastu, ali nikad ne pominje da se on zasniva upravo na prekomernom eksploatisanju prirodnih sirovina. S obzirom da se rudna renta kreće od tri do pet odsto, i da je porez na dobit relativno nizak, Srbija od toga nema nikakvu korist. Naprotiv, za 13 godina Kinezi će iza sebe ostaviti pustoš u borskom regionu, s trajnom štetom po životnu sredinu i uništenim eko-sistemom. Nikome u vlasti ne pada na pamet da preduzme bilo šta kako bi zaštitio interese države i naroda. Od Kineza se ne traži da poštuju ekološke i ostale zakone Srbije i da investiraju u mehanizme zaštite životne sredine, a kamoli da pristanu na povećanje rudne takse, ograničenje eksploatacije ruda ili da plate ekstraporez na zlato koje iskopavaju i izvore.

Srbija u najteži period, koji već stiže, ulazi opljačkana i osiromašena, s kriminalnim kartelom na vlasti. I da nije ukrajinske krize, ili da se ona završi još danas, Srbija bi teško podnela posledice Vučićevog zločinačkog poduhvata. A, dolazeći talas globalnih ekonomskih problema preti fatalnim udarom. Na iskustvu Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije može da se predvide posledice s kojima će se suočiti Srbija. Od 2014. godine, kad su zapadne zemlje uvele sankcije Rusiji zbog aneksije Krima, gubitak su zabeležile i njihove ekonomije. Amerika je izgubila 300 miliona evra, a Evropska unija 23 milijarde evra. Od februara ove godine, kad su sankcije dramatično zaoštrene, taj gubitak je udesetostručen. Kao što pokazuju brojevi, na mnogo težem ispitu su ekonomije članica Evropske unije, za koju Vučić namerava da veže sudbinu Srbije. S devizom “Evropska unija nema alternativu”, Vučić će uskladiti spoljnu politiku Srbije s restriktivnim merama prema Rusiji, koje nameću tehnokrate iz Brisela.

Poslednja u nizu tih mera odnosi se na prekid snabdevanja evropskog tržišta ruskom naftom. Iako Srbija svoje potrebe pokriva sa samo 20 odsto ruske nafte, njen nedostatak stvoriće dva nerešiva problema. Prvi se odnosi na cenu. Usled povećanja potražnje skočiće cena nafte iz drugih zemalja. Drugi, lokalni problem, odnosi se na trošak koji će nastati usled neophodnih promena u rafineriji u Pančevu, koja je prilagođena za preradu samo ruske vrste nafte. Razliku u ceni nema ko drugi da pokrije, nego potrošači.

- Cene u rikverc, naredio sam! Cene u rikverc! Eto, odmah su smanjene cene goriva - rekao je Vučić pre mesec dana prilikom specijalnog obraćanja javnosti.

Od tada su cene goriva porasle za dvadesetak dinara. Pošto je prekid nabavke ruske nafte predviđen za 1. decembar, tek tada treba očekivati skok cena, verovatno na nivo od 300 dinara po litru. Poskupljenje nafte pokrenuće nezadrživ talas poskupljenja i ostale robe. I kad bi htela, vlast ne bi mogla da na veštački način, uredbama i ograničenjima, održava cene i sputava inflaciju. Ne može, jer Vučić nije deo rešenja, nego deo problema koji uništava Srbiju.

Što gore po Srbiju, to bolje po Vučića. S dokazanim iskustvom ratnog i posleratnog profiterstva, on je već počeo da zarađuje i na aktuelnoj nesreći naroda. Pre mesec i po dana, pod Vučićevim pokroviteljstvom, iz Robnih rezervi je nestalo 32.000 tona šećera. Kad se panika proširila, Vučić je posetio skladišta Robnih rezervi i novinarima, pozirajući pored paleta s pasuljom, rekao: “Evo, imamo dovoljno šećera, čak 11 miliona kilograma”.

Istom prilikom, rekao je da Srbija ima i 25.000 tona brašna i 54.000 tona pšenice. Tri dana kasnije, pšenica je prodata albanskim preduzećima, sve u skladu sa sporazumom o “Otvorenom Balkanu”. Da bi ostvario što veći profit, Vučić je naredio da Ministarstvo poljoprivrede smanji otkupnu cenu žita sa 42 na 30 dinara po kilogramu. Naređenje je odmah sprovedeno u delo. U trenutku kad u celom svetu skače cena žita, vlast u Srbiji pljačka svoje poljoprivredne proizvođače kako bi omogućila veću zaradu nakupcima, među kojima su preduzeća Vučićevih ortaka iz vrha kartela oko Srpske napredne stranke.

Poljoprivrednici Braničevskog okruga organizovali su protest i, sredinom juna, sa trista traktora su blokirali ulaz u Požarevac. Pošto pregovori s predstavnicima Robnih rezervi i Ministarstva poljoprivrede nisu urodili plodom, poljoprivrednici rešenje traže od Vučića.

- U Ministarstvu poljoprivrede su nam rekli da se odluka ne donosi kod njih već u kabinetu predsednika države. Zato tražimo sastanak s predsednikom države. Ukoliko ne naiđemo na razumevanje, radikalizovaćemo proteste i organizovati višečasovne blokade puta koji spaja celu istočnu Srbiju sa Beogradom. Nama država daje cenu pšenice od oko 30 dinara, dok je cena u okruženju cena 50 dinara. Mi samo želimo da se omogući izvoz pšenice i da poljoprivrednici konačno zarade ono što treba, a da ih niko ne obavezuje da oni moraju da čuvaju socijalni mir u državi - rekao je Milan Marković iz uzdruženja “Stig”.

Socijalni mir u Srbiji može da se ostvari samo na dva načina. Jedan je da opljačkani i osiromašeni građani konačno dignu glas, ruke, kuke i motike, šta ko ima, pa da se oslobode mafijaškog kartela. Mir može da nastupi i na drugačiji način. Ako sirotinja nastavi da ćutke pristaje na pljačku, vlast će završiti svoj genocidni pohod i tada će zaista nastati mir. Kao na groblju.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane