Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Za ime Boga

Evropska unija je, za 15 godina, poklonila Srbiji tri, a iz nje uzela 200 milijardi evra

Opljačkana kolonija

Srbija se već više od dve decenije nalazi na "putu ka Evropskoj uniji". Usput, zapadni saveznici i prijatelji oteli su Kosovo i Metohiju, preko svojih kompanija i banaka legalno izneli 104 milijarde evra dobiti i ostvarili trgovinski suficit vredan više od 80 milijardi evra. Privatizovali su i prisvojili javne resurse, a uskoro će uzeti i Elektroprivredu Srbije. Kroz to vreme, ovde su postavljali i smenjivali svoje namesnike. Na vlasti su se smenile sve stranke, a njihovi lideri su se zaklinjali na vernost i istrajnost na putu evroatlantskih integracija. Aleksandar Vučić, kao i njegovi prethodnici na vlasti, ponavlja da "Evropska unija nema alternativu", iako se većina građana Srbije protivi nastavku procesa priključenja. Gospodari iz Vašingtona i Brisela pretvorili su Srbiju u koloniju, koju pljačkaju uz pomoć svojih marioneta.

Predrag Popović

Više od 60 odsto građana Srbije ne podržava ideju o priključenju Evropskoj uniji. Ukoliko bi uslov za prijem u EU bio odricanje od Kosova i Metohije, tome bi se suprotstavilo još 20 odsto građana. Na takav rast evroskepticizma nisu uticali srpski nacionalisti i patriote, nego zvaničnici iz Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država, kao i njihovi abonenti sa srpske političke scene.

Amerikanci i Evropljani su, tokom devedesetih godina prošlog veka, na sto načina i postupaka dokazali da su iskreni i trajni neprijatelji Srba i Srbije. Politički i vojno učestvovali su u etničkom čišćenju Hrvatske od Srba, u Bosni i Hercegovini su ratovali protiv Vojske Republike Srpske, da bi 1999. bombardovanjem SR Jugoslavije omogućili okupaciju Kosova i Metohije.

Centri moći iz Vašingtona i Brisela presudno su uticali na odluke Haškog tribunala, koji je srpske političare i vojne i policijske oficire osudio na ukupno 1.500 godina robije, a nijedan hrvatski, bošnjački ili albanski optuženik nije kažnjen za ratne zločine nad Srbima. Bez obzira na sve to, građani Srbije su, samo godinu dana posle NATO agresije, glasali za koaliciju koja je zagovarala evroatlantske integracije i pokretanje procesa učlanjenja u Evropsku uniju.

- Moj lični plan izgleda ovako: u 2002. godini rešiće se pitanje Crne Gore, 2003. i 2004. godine rešiće se pitanje Kosmeta. Onda ćemo 2004. godine imati jasnu situaciju za Evropu - govorio je Zoran Đinđić 2001.

Plan mu je propao. Kosovsko pitanje do danas nije rešeno, a odnosi sa Evropskom unijom su komplikovaniji nego ikad pre. Međutim, svi vladari su, posle Đinđića, nastavili da Srbiju drže u stanju trajne krize, izazvane nesposobnošću i nespremnošću da na bilo koji način reše problem Kosova i Metohije, kao i da okončaju sizifovski posao na putu ka EU.

Nijedan vladar nije imao hrabrosti da prizna nezavisnost albanske lažne republike Kosovo, ali svi su učestvovali u utvrđivanju njene državnosti. Istovremeno, svi su zastupali “evropsku agendu”, zaklinjući se da neće skrenuti s tog puta. Takvim parolama osvajali su glasove domaćih birača i podršku zapadnih diplomata. To rade i danas.

Evrofanatici, okupljeni oko Demokratske stranke i njenih derivata, šire uverenje da treba bespogovorno prihvatiti sve zahteve iz Brisela, bez obzira koliko bili u suprotsnosti s trenutnim interesima Srbije.

Evroskeptici, kakve je nekad predvodila Demokratska stranka Srbije, a danas Narodna stranka, smatraju da Srbija treba da traži mesto u EU, ali ne po svaku cenu i ne bezuslovno. Slične stavove imaju patriotske stranke i pokreti, poput Dveri i Zavetnika, koji svoj nacionalni nerv dokazuju negiranjem potrebe za učlanjenjem u EU, naročito ne ako bi to značilo odricanje od suvereniteta nad Kosmetom i prijateljskih i bratskih odnosa sa Rusijom. Koliko god da se ideološki razlikuju, svi pristaju na vašingtonsko-briselsku strategiju šargarepe i štapa.

Ta igra je počela odmah posle petooktobarskih promena. Zapadni emisari su poručivali da će Srbija dobiti finansijsku podršku čim pristane na saradnju s Haškim tribunalom i izruči Slobodana Miloševića. Američki kongres je, u januaru 2001. godine, odobrio 10 miliona dolara pomoći Srbiji, ali tek kad izručenjem bivšeg predsednika dokaže spremnost na saradnju. Isti princip je primenjivan i kasnije, samo su zahtevi proširivani.

Srbija je izručila sve haške optuženike, u Skupštini je izglasana deklaracija kojom je zločin u Srebrenici određen kao genocid, nijedna srpska vlada nije ni pokušala da u Ujedinjenim nacijama traži da se sprovedu odredbe iz Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti. Osim političke, Srbija je činila i ekonomske ustupke “zapadnim prijateljima”. U leto 2007. godine, potpisom Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, Srbija se odrekla carinskih dažbina na robu iz zemalja članica EU. Ozvaničenjem kandidature za članstvo u EU Srbija je stavljena na belu šengensku listu i omogućeno joj je korišćenje predpristupnih (IPA) fondova.

- Od 2007. godine EU je obezbedila 2,8 milijardi evra grantova Srbiji. Evropska unija je najveći donator, najvažniji trgovinski partner i najveći izvor direktnih stranih ulaganja u privredu Srbije. Tokom krize izazvane pandemijom korona virusa opredelili smo 15 miliona evra hitne podrške zdravstvenom sistemu Srbije, a u pripremi je ekonomski investicioni plan za region Zapadnog Balkana kako bi se ublažile posledice pandemije, što je još jedan dokaz da je EU posvećena evrointegracijama Srbije - rekao je Oliver Varhelji, evropski komesar za susedsku politiku i proširenje, krajem maja 2020. godine, prilikom potpisivanja sporazuma o evropskoj bespovratnoj pomoći od 72 miliona evra.

Iz IPA fondova do kraja 2020. godine u Srbiju je stiglo još 94 miliona evra, a sledeće godine dve tranše od po 68 miliona evra. Dakle, za 15 godina Evropska unija je razvoj Srbije pomogla sa nešto više od tri milijarde evra. Dve trećine stranih investicija dolazi iz zemalja EU, s kojima Srbija ima 60 odsto trgovinske razmene. Oko 1,2 miliona srpskih radnika angažovano je u preduzećima koja su usmerena isključivo na tržište EU.

Ekonomske veze Srbije i Evropske unije, s naglaskom na galantne donacije, mnogi političari ističu kao ključni argument za istrajavanje na evropskom putu. To su radili Boris Tadić, Vojislav Koštunica, Mirko Cvetković i Ivica Dačić, to radi i Aleksandar Vučić. Iste bajke o humanoj i galantnoj EU plasiraju i mnogi aktuelni opozicionari, ali niko to ne radi tako degutantno kao Marinika Tepić, potpredsednica Stranke slobode i pravde.

- Iako ponekad ume da zaliči, Evropska unija nije neka namrštena žena, koja kaže: “Sad sam se naljutila na vas, neću više da vam pomažem, da vam dajem pare, više ne možete iz mog bankomata da uzimate novac”. Svaki građanin Nemačke, Francuske, Italije i ostalih država EU daje svoj novac nama u Srbiji da bismo razvijali našu demokratiju. Kad kažete “novac iz Evropske unije”, to nije neka imaginarna stvar. Ne, svaki građanin EU se odriče dela svog poreza da bi pomogao nama u Srbiji da imamo puteve, bolnice, kliničke centre i škole, jer to finansira Evropska unija - kaže Marinika Tepić, namrštena žena koja se lažima preporučuje gazdama iz zapadnih ambasada.

Za razliku od tih i takvih bajki, u stvarnom svetu novac ne ide samo u jednom smeru. Naprotiv. Ako je tačno da je Evropska unija za 15 godina Srbiji poklonila oko tri milijarde evra, to je za 50 odsto manje nego što banke i kompanije iz zemalja EU godišnje iznesu iz Srbije. Od 2001. do danas, iz Srbije je iznet profit od 104 milijardi evra.

U istom periodu evropske firme su ostvarile suficit od 80 milijardi evra u trgovinskoj razmeni sa Srbijom. Samo nemačke kompanije ostvaruju godišnji suficit od milijardu evra. Nemački tzv. investitori su od Srbije dobili subvencije koje su ukupno veće od tri milijarde evra. Kad se uračunaju i subvencije kompanijama iz ostalih evropskih država dođe se do podatka da je Srbija u poslovnoj saradnji sa zemljama Evropske unije u minusu skoro 200 milijardi evra, a to je mnogo, mnogo više nego što humani Evropljani iz bajke Marinike Tepić od usta odvajaju da bi Srbi imali puteve, bolnice i škole.

Na poslovima u Srbiji dobro su profitirali “investitori” iz svih evropskih država, a naročito iz Nemačke, naročito po dolasku Aleksandra Vučića na vlast. Sa istančanim instinktom sluge, Vučić je znao da prepozna ko je glavni gazda u Evropi i odmah mu se stavio na raspolaganje. Pokorno je izvršavao sve naloge Angele Merkel, političke i poslovne, bez obzira na to koliko su štetni za srpske državne i nacionalne interese. Ulizički talenat je dokazivao dekoracijama, kojima je “ukrašavao” Beograd prilikom dolazaka svih nemačkih državnih funkcionera, pa i time što je ćerku Milicu poslao na školovanje u Berlin.

Nemačke kompanije dobijale su najveće subvencije, čak i kad su im nepotrebne. Gigant u IT sektoru, “Kontinental”, dobio je 140.000 evra po radnom mestu, iako ima godišnje prihode veće od budžeta Srbije. Posle svih poslova koje su dobili, Vučić je, kao šlag na tortu, gazdama iz Nemačke ponudio da kupe Elektroprivredu Srbije, i to po izuzetno povoljnoj ceni.

Vrednost EPS-a je, pre šest godina, procenjena na 16 milijardi evra. Usled energetske krize, koja je pre dve godine počela da se širi Evropom, da bi kulminirala zbog rata u Ukrajini, vrednost EPS-a je utrostručena. Za ljubav Nemaca, Vučić je preduzeo sve što je mogao kako bi oborio cenu najveće srpske državne kompanije.

Do dolaska SNS-a na vlast EPS je poslovao s velikim uspehom, ostvarujući dobit od sto miliona evra godišnje i 600 miliona evra investicija. Međutim, onda je počelo čerupanje te zlatne koke. Na platni spisak ubačene su hiljade stranačkih kadrova, uglavnom nestručnih i nesposobnih. Sa 31.620 ljudi, EPS danas ima višak zaposlenih i manjak radnika. Stručnjaci procenjuju da postoji višak od oko 9.000 zaposlenih, plus oko dve hiljade koji su angažovani na privremeno povremenim poslovima.

Naprednjački kadrovi su raspoređeni na imaginarne kancelarijske poslove, a na kopovima nema ko da radi. Da bi šteta bila veća, plate u EPS-u značajno prevazilaze republički prosek i najveće su u javnom sektoru. Prosečna plata iznosi 110.000 dinara.

načinima na koje vlast pljačka najveće državno preduzeće govori ekonomista Dragan Radović.

- Od 2012. do 2020. godine iz EPS-ove mreže nestalo je 59 milijardi kilovat-sati. Vrednost te struje je 12 milijardi evra. Neko je to opljačkao, a nadležne institucije ne reaguju. Kad se uračuna gubitak na nameštenim tenderima dođe se do podatka koji pokazuje da se iz EPS-a godišnje opljačka oko dve milijarde evra - kaže Radović.

I pored svih pljački i sistemskog urušavanja kompanije, EPS je u finansijskim izveštajima prikazivao dobit. To tek ne odgovara Vučiću, koji pokušava da javnosti podvali priču o tome kako je cena struje u Srbiji najniža u Evropi i da ne predstavlja ekonomsku, nego političku i socijalnu kategoriju. S obzirom na iskazanu dobit, cena struje je, očigledno, ekonomska. Ipak, ni to nije dovoljno da pokrije štetu koju su stvorili rukovodeći kadrovi, koje je selektovao Aleksandar Vučić.

Problemi s remontom mašina na kopovima, serija havarija i uništenje utovarivača prošle godine su naneli katastrofalnu štetu EPS-u. Teško je poverovati da je u pitanju splet nesrećnih okolnosti, posebno kad je u pitanju spaljivanje utovarivača.

Pre četiri godine, EPS je tu mašinu kupio za 26 miliona evra. Mašina s tim performansama ima najmodernije bezbednosne sisteme, koji naprosto ne dozvoljavaju mogućnost požara kakav se dogodio prošlog decembra.

Čak je i Vučić, posle havarije, na konferenciji za medije rekao da će agenti BIA utvrditi da li je požar izbio slučajno, ljudskom greškom, ili je posredi namerna sabotaža. Do danas nisu poznati rezultati istrage BIA. Međutim, poznato je da u Kolubari više ne može da se iskopa dovoljno uglja za potrebe TENT-a. Pritom, EPS nema novca da kupuje ugalj na tržištu, što bi bilo desetostruko jeftinije od kupovine električne energije.

Vučić taj problem pokušava da reši u saradnji sa svojim političkim i poslovnim ortacima iz Tirane i Prištine. Sa Edijem Ramom i Albinom Kurtijem je dogovorio kupovinu uglja iz Trepče. Da bi od javnosti sakrio istinu da Srbija od Kosova, iz svog rudnika, kupuje ugalj, Vučić se dogovorio da to ide preko preduzeća iz Albanija. I pored toga, Srbija svakodnevno uvozi struju za po četiri miliona evra.

Samo u poslednjih šest meseci EPS je pretrpeo štetu od oko milijardu evra, a rešenja nema. Proizvodnja je pala za 13 odsto, što je dovelo do toga da Srbija, prvi put otkad postoji EPS, mora da u maju i junu uvozi električnu energiju. Prema procenama stručnjaka, EPS će do 2025. godine morati da uvozi struju i to preko posrednika. Pošto nema novca na računu, EPS ne može da kupuje struju na berzama, nego mora preko posredničkih preduzeća, koja mogu da čekaju na odloženo plaćanje. U tom poslu najbolje će proći firma Vuka Hamovića, preko koje ide uvoz struje.

Vučić sistemski urušava energentski sistem Srbije kako bi vrednost EPS-a prilagodio interesima potencijalnog kupca iz Nemačke. Za te potrebe najavljuje podizanje cene struje za 30 do 40 odsto. S obzirom da EPS nemačkim bankama duguje oko milijardu evra samo je pitanje trenutka kad će se finalizovati posao oko prodaje najveće srpske kompanije.

Osim Nemaca, na “pružanju pomoći” Srbiji dobro su profitirale i firme iz Sjedinjenih Američkih Država. Konzorcijum oko američke kompanije Behtel dobio je posao na izgradnji Moravskog koridora. Početkom 2013. godine Vlada Srbije je sklopila sporazum s kineskom firmom Šandong za izgradnju tog autoputa.

Ugovor, vredan 400 miliona evra, naprasno je raskinut četiri godine kasnije, da bi posao bio prepušten konzorcijumu Behtel-Enka. Novi poslovni partner dobio je i novu cenu, koja je podignuta na 900 miliona evra. U toj mahinaciji istaknutu ulogu je imao tadašnji američki ambasador Kajl Skot, koji je povezao Vučića i generala Veslija Klarka, jednog od suvlasnika Behtela, koga Srbi pamete kao komandanta NATO snaga u vreme bombardovanja SR Jugoslavije.

General Klark nije jedini istaknuti učesnik agresije na Srbiju, koji je počeo da razvija biznis na mestu zločina. Na Kosovu i Metohiji rade građevinske, telekomunikacijske i ostale firme koje su u vlasništvu ili su povezane sa članovima porodica Klinton, Olbrajt, Bajden i Voker.

Okupacija Kosova i njegovo otcepljenje od Srbije ne predstavlja samo identitetsko i političko, nego i ekonomsko pitanje. Osim gubitka 15 odsto teritorije, Srbija je ostala i bez značajnih privrednih resursa. Svetska banka je procenila mineralne rezerve Kosova i Metohije na 13,5 milijardi evra. Većina izvora rudnih sirovina nalazi se pod upravom konglomerata Trepča, koji poseduje rudnike i pogone za preradu širom pokrajine. Osim rudnika Crnac, Belo Brdo, Žuta Prlina, otvorenog kopa Koporić i flotacije u Leposaviću, u okviru tog sistema nalazi se i Topionica olova u Zvečanu. Iako je pokrenuta eksploatacija uglja, Trepča ni danas ne radi u punom kapacitetu zbog tehničkih problema i nerešenog pravnog statusa.

Srbija je ostala i bez metalske i drvno-prerađivačke industrije, saobraćajne i telekomunikacijske infrastrukture, pa i kompletnog energetskog sistema, što predstavlja štetu od oko 30 milijardi evra, ne računajući gubitak zarade u protekle 23 godine.

Od okončanja NATO agresije do samoproglašenja nezavisnosti lažne albanske države, na Kosovu je uništeno ili prisvojeno 10 repetitora koji su bili u vlasništvu Telekoma Srbije. Sprečavanjem poslovanja, Telekomu je naneta šteta od oko 1,8 milijardi evra. Najunosnije poslove na Kosovu i Metohiji danas vode američke kompanije iza kojih stoje bivši i aktuelni političari, koji su organizovali okupaciju tog dela teritorije Srbije.

- Nije dobro biti neprijatelj Amerike, a još gore je biti prijatelj - rekao je bivši američki državni sekretar Henri Kisindžer.

Srbija je prošla kroz obe vrste odnosa s Amerikom. Sve što se događalo posle obustave neprijateljstava i početka prijateljskih odnosa dokazalo je da je šargarepa opasnija od štapa. Zapadni “prijatelji” pretvorili su Srbiju u koloniju. Na vlast postavljaju i smenjuju svoje namesnike u skladu sa svojim interesima i trenutnim procenama, potpuno zanemarujući volju građana Srbije. To je potpuno ogoljeno u uslovima koji su nastali usled rata NATO-a i Rusije na teritoriji Ukrajine. Vašingtonski kreatori globalnog političkog inženjeringa odlučili su da smanje šargarepu i povećaju štap. Od Srbije se traži da prizna nezavisnost Kosova i uvede sankcije Rusiji. Zauzvrat, obećava se ubrzanje procesa priključenja Evropskoj uniji i nastavak finansijske podrške.

U praksi, to znači da bi Srbija trebalo da se trajno odrekne svoje južne pokrajine i kompletnog duhovnog nasledva i materijalnih dobara, kao i da uništi privredni sistem, koji zavisi od ruskog gasa. Kad bi Srbija uvela sankcije Rusiji morala bi da gas kupuje po tržišnoj ceni, što znači da bi ga plaćala milijardu evra skuplje nego sada. Ako bude dobre volje u Briselu, iz IPA fondova ta šteta će biti anulirana sa desetak miliona evra. Takav odnos je već viđen u vreme pandemije korona virusa. Srbija je slepo izvršavala naloge Svetske zdravstvene organizacije i političkog vrha Evropske unije. Samo u prvom talasu potrošeno je 4,2 milijarde evra na nabavku zaštitnih sredstava i medicinskih aparata, a EU je saniranje posledica pandemije velikodušno pomogla sa 72 miliona evra. S obzirom da će posledice rata u Ukrajini trajati mnogo duže, jasno je da srpska privreda neće moći da opstane u slučaju sankcija Rusiji.

- Srbija treba da uvede sankcije Rusiji, to je nemački kancelar Olaf Šolc rekao jasno i oštro, na vrlo snažan način je ponovio zahteve. Srbija je čvrsto opredeljena za evropski put i dobro sam razumeo poruku Nemačke, o kojoj smo razgovarali temeljno i detaljno. Izbor Srbije je da bude na evropskom putu iako ankete pokazuju da u Srbiji to nije najpopularniji put. Bili smo pod sankcijama čitavu deceniju i zato imamo drugačiji sentiment prema sankcijama, ali Srbija je dobro razumela poruku i Nemačke i svih ostalih - rekao je Aleksandar Vučić posle razgovora s Olafom Šolcom.

U pravu je Vučić, Srbija je dobro razumela poruke njegovih nemačkih i ostalih gospodara. Srbija je shvatila da su je drumski razbojnici, strani i domaći, opljačkali na evropskom putu. Predstavljajući se kao humani i dobronamerni bogati prijatelji, dok su davali mrvice uzimali su sve što je vredelo. Evropska unija je dala oko tri milijarede evra, a iznela skoro 200 milijardi evra. Sličan je rezultat saradnje s američkim političkim i poslovnim partnerima.

U tom pljačkaškom pohodu dobro su se snašli strani namesnici, odnosno srpski političari. Pod parolama poput ove Vučićeve “Evropska unija nema alternativu”, rasprodajom državnih i nacionalnih interesa postali su multimilioneri i milijarderi. Novcem, otetim od građana, podmićivali su strane emisare, kupovali podršku i vreme boravka na vlasti. Posle svih godina tumaranja evropskim putem, Srbija je razumela da taj put vodi pravo u propast.

Evropski put Srbije podržava 41,8 odsto građana, a protivi se 43,4 odsto, pokazuju rezultati istraživanja “EU, Rusija, Kosovo i Metohija”, koje je sredinom maja sprovela Nova srpska politička misao. Đorđe Vukadinović, glavni urednik NSPM, tvrdi da u Srbiji ima 20 odsto “tvrdih pristalica” i 35 odsto “tvrdih protivnika” evropskih integracija, dok ostali levitiraju u skladu s trenutnim procenama. Međutm, kad se pitanje konkretizuje predlogom, odnosno zahtevom da Srbija prizna nezavisnost Kosova u zamenu za članstvo u Evropskoj uniji, odgovor građana je mnogo jasniji. Čak 84,7 odsto je protiv toga, a samo 5,1 odsto prihvata takvu ponudu. Sličan je odnos i prema zahtevu da Srbija uvede sankcije Rusiji. Protiv je 82,1 odsto, 6,9 je “za”, a 11 odsto nema stav.

Da bi odbranili pravo na slobodnu volju, građanima neće biti dovoljno da je iskažu u anketama. Moraće da je brane na sve načine, kako protiv stranih mešetara, tako i od domaćih izdajnika. Posle višedecenijskog uništavanja, opljačkana i ponižena Srbija mora da se izbori za pravo na život. Svest o tome, očigledno, postoji, ali više nema vremena, poslednji je čas za ustanak.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane