Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Povodom

Ponuda koja se ne odbija: Vučić od balkanske mafije i vlade SAD dobio još malo vremena, ali...

KRIMINAL NEĆE PREDATI VLAST

Nakon decenije mafijaško-političkog otrova kojim je Srbija ubijana, taj otrov počeo je da ubija i Aleksandra Vučića, autokratu imperatorskih ambicija, koga je u nebesa izdiglo i domaće i strano kriminalno podzemlje. Zašto su u takvim okolnostima dvojica članova američkog Kongresa, inače istaknuti albanski lobisti, uticali na odluku diplomatije SAD da srpskom diktatoru „privremeno produže život". Zašto je Vučićev „prokonzul" na brzinu potpisao posredno priznanje nepriznatog Kosova, aktom o priznanju kosovske elektromreže. Zašto je i Evropska unija zatražila od SAD privremeno odlaganje konačne likvidacije Vučićeve vladavine u Srbiji...Kako se Vučić prevario u vlastitu dugovečnost na vlasti i samouvereno pomislio da je jači od kriminala koji je lično stvorio i podržavao.

Luka Mitrović

Nemački Savezni sud osudio je 28. juna ove godine izvesnog Jozefa Šuca. bivšeg čuvara nacističkog logora starog 101 godinu pod optužbom da je pomagao i podržavao likvidaciju više hiljada zatvorenika u koncentracionom logoru Zahenhauzen tokom Drugog svetskog rata. Ovakva vest daje nadu da za pravdu nikad nije kasno i da zlotvor koji danas upravlja Srbijom, državom-logorom (najvećom i najvažnijom od sličnih logora i diktatura u regionu), neće izbeći procesuiranje i zasluženu kaznu za sistematsko („lagano”) ubijanje i podmuklo proterivanje na stotine hiljada ljudi tokom decenije lične diktature koju je sprovodio i još uvek sprovodi.

Od 2012. kad se dokopao vlasti pa do prve polovine 2022. godine, iz Srbije je trajno otišlo na sve četiri strane sveta više od 500.000 ljudi u najboljim godinama života. Još toliko ih je umrlo, što od teških bolesti, što od teškog života, mnogi od njih ne dočekavši ni zrele godine, ni penziju ni ostvarenje makar malo mira, životne radosti i zadovoljstva u tim godinama.

Danas, Vučićeva Srbija ima jedva nešto preko 6 miliona stanovnika (sa daljom tendencijom pada tog broja), među kojima nekim čudom još uvek živi 1.700.000 opljačkanih i poniženih penzionera, što govori da radno aktivnog stanovništva ima nešto preko 2.500.000, ali je realno nezaposlena skoro jedna trećina od toga broja. A, poreska politika, politički teror i čisti kriminal i zastrašivanje, drže onaj preostali broj na okupu pod zastavom Aleksandra Vučića i njegove stranačke vojske kojoj zaposlenje i lična egzistencija zavise od članstva u naprednjačkoj mafiji.

Na čemu Vučić gradi svoja nadanja u još malo života na grbači preostalih Srba i drugih građana Republike Srbije?

Koreni njegove kriminalne diktature znatno su dublji nego što bi mu odgovaralo.

Na jednom skorašnjem primeru, najbolje se vidi kako više nije gospodar situacije ni u svojoj stranci, ni u državi niti u kriminalnom podzemlju koje ga je i dovelo na vlast. Naime, neposredno nakon potpisivanja takozvanog „Usaglašavanja mape puta za primenu dogovora o energetici” sa vladom nepriznatog Kosova, tokom dana (utorak, 21. jun 2022), počele su da stižu čestitke jedna za drugom, na Vučićevu adresu i adresu premijera Kosova, Aljbina Kurtija.

Tako je među prvima portparol nemačke vlade Štefen Hebeštrajt čestitao „na postignutom dogovoru Beograda i Prištine o primeni sporazuma o električnoj energiji”, pa dodao da je „...kancelar Olaf Šolc tokom nedavne posete regionu, u potpunosti podržao sledeće korake ka sveobuhvatnoj normalizaciji odnosa Kosova i Srbije”. Zatim je „prvi policajac” EU, Visoki predstavnik za spoljnu politiku i bezbednost, Žozep Borelj čestitao Vučiću i Kurtiju usvajanje „Mape puta za primenu sporazuma o energetici”. I, naravno, Ambasada SAD u Prištini je rekla šta ima: “...Današnji sporazum o mapi puta je dokaz da kada se Kosovo i Srbija angažuju kreativno i fleksibilno, građani u obe zemlje imaju koristi”

Šta je ustvari u Vučićevo ime potpisao izvesni Petar Petković, notorni trbuhozborac svoga partijskog šefa i njegov dugogodišnji „prokonzul” za Kosovo?

Reč je, dakle, o svojevrsnom priznanju samozvane Republike Kosovo, koje je Vučić nakon dugogodišnjeg mrcvarenja celokupne srpske javnosti obavio preko posrednika. U već pomenutoj „mapi puta”, Srbima u opštinama na takozvanom severu Kosova, omogućeno je da ne plate zaostala dugogodišnja dugovanja za struju kosovskoj elektro energetskoj agenciji. Takođe, Vučićeva vlada preko pomenutog emisara Petkovića, priznala je kosovsku elektroenergetsku agenciju pa će Srbi iz „severnih opština” ubuduće plaćati račune nepriznatoj državi i njenom elektroenergetskom sistemu.

Zašto je Vučiću toliko bitno nekoliko siromašnih opština (Severna Kosovska Mitrovica, Zubin potok, Leposavić...)? Odgovor na to pitanje sigurno zna Jasmina Vasović, sudija koja je bila član veća koje je oslobodilo Vučićeve „biznismene” Zvonka Veselinovića i Milana Radoičića za otmicu 32 kamiona (svaki po 25 tona nosivosti) koji su bili vlasništvo Hipo Alpe Adria lizinga, za šta je kasnije nagrađena položajem predsednika Vrhovnog kasacionog suda.

Da bi bilo jasnije o čemu je reč, treba samo podsetiti da je odmah po dolasku na vlast, tokom 2013. godine, Vučić krenuo u akciju potpune kriminalizacije pomenutog područja, ostvario savez sa albanskim kriminalnim klanovima preko trojice još neosuđenih ratnih zločinaca terorističke OVK, te konačno formirao od „lojalnih” Srba „sa severa” svoju stranku pod imenom „Srpska lista” i ušao u koaliciju sa strankama koje su i danas političko krilo zločinačke OVK.

Prvi korak prema potpunoj predaji Kosova i Metohije albanskim separatistima, desio se znatno ranije, potpisivanjem takozvanog Briselskog sporazuma, a poslednji ekser u mrtvački sanduk bilo kakve srpske politike na Kosovu, zakucao je već pomenutim „elektro energetskim sporazumom” sa nepriznatom vladom u Prištini. Na taj način, ostvario je kontinuitet kriminalnih poslova Veselinovića i Radoičića, kao i njihovih „vojnika” a sa druge strane otvorio vrata albanskoj mafiji da „posluje” nesmetano sa obe strane granice. Rezultat je više nego impresivan: Srbiji su početkom juna 2022. u Briselu dugoročno zablokirali pregovore o ulasku u EU, a Albancima sa Kosova zabranili da uopšte i pomisle na režim bez viza u EU.

Ništa bolje nije moglo da se desi ovom ogranku balkanskih mafija, koje zdušno podržava vlada SAD, jer da je drukčije, i Vučić i njegovi „poslovni partneri” sa Kosova, odavno bi bili u zatvoru.

Na ovom mestu svakako treba podsetiti da je pre jedne decenije, Aleksandar Vučić u predizbornoj kampanji obećavao amnestiju 10.000 ljudi sa kriminalnim biografijama, od kojih je i zaista jedan dobar deo postao „preduzetan” u njegovoj stranci, tako što su otimali, ubijali, zastrašivali i uopšte, sticali razbojništvom i preko noći postajali „investitori” i „ugledni poslovni ljudi”.

Danas ga ova mafijaška bratija prati u stopu, na svakom „svečanom otvaranju”, aplaudiraju mu, silom dovode narod na njegove skupove, „ubeđuju” vađenjem revolvera, udarcima pajserima po glavi i bejzbol palicama po leđima.

Svetski poznati „Globalni indeks organizovanog kriminala” za 2021. godinu, izračunao je na osnovu činjeničnog stanja zasnovanog na izveštajima iz svih zemalja obuhvaćenih istraživanjem, da je Srbija druga u Evropi po zastupljenosti organizovanog kriminala, da „grupe mafijaškog tipa imaju značajnu podršku političkih ličnosti i tužilaca”, te da postoje jake veze između političkih ličnosti i kriminala u Srbiji.

sprezi kriminala i politike u Vučićevoj Srbiji, koje je grupa američkih kongresmena uputila predsedniku SAD Džozefu Bajdenu, zatražena je hitna i oštra reakcija administracije jedne od dve najmoćnije države sveta. Ta reakcije se, uprkos najavi, na žalost nije desila. U međuvremenu je njujorška ispostava albanske mafije, preko svojih plaćenika, Džima Hajmsa i Džejmsa Mekgaverna, albanskih lobista i članova Kongresa SAD, „obezbedila” Vučiću još malo vremena do konačnog izjašnjavanja u vezi sa Kosovom i u vezi sa Rusijom.

Takođe, i zbog zahteva za „još malo vremena za Vučića”, iz Evropske unije, „paralelna” diplomatija vlade SAD je odlučila da privremeno podrži njegovu kriminalnu vladu još neko kraće vreme, sve dok on lično ne uradi ono što je i najavio tokom svog drugog i poslednjeg ustoličenja na poziciju predsednika Srbije, 28. juna 2022. godine.

Naime, tom prilikom je, nakon pozdravnog govora, skrenuo u svoje omiljeno „neformalno ispovedanje” pa je između ostalog rekao da će uskoro izabrati: „Put mudrosti umesto put velike kuraži”, što je tokom izlaganja pojasnio rekavši da Srbija ne može bez Evropske unije i da je evropski put Srbije jedini ispravan put. Bilo je to na dan kad je grupi američkih špijuna u Srbiji dodelio medalje i ordenja (Ljiljani Smajlović i orden Karađorđeve zvezde Prvog stepena!), Vučić se opredelio da okrene leđa Rusiji i pristane na ucene koje mu sa Zapada stižu. Tako je i administracija predsednika SAD Džozefa Bajdena privremeno zaustavila akciju izolacije i procesuiranja Vučića i njegove horde, kako bi mu dala vremena „da se opredeli”, što je i učinio, baš na Vidovdan, govorom koji je održao i izborom pojedinih osoba koje je odlikovao.

U očekivanju događaja tokom prve polovine avgusta 2022. godine, sasvim je sigurno da će se Vučić držati za ruku mafije, ukoliko njegov pad bude ubrzan. Smatrajući da će ga to održati i da niko ne želi da padne zajedno sa njim, samodržac živi u svetu svojih iluzija. No, njegova lična i politička sudbina je već određena.

Evropska unija je 22. juna ove godine brutalno odbacila podmuklu ideju „pakovanja” takozvanog „Otvorenog Balkana” u evropske integracije, pa je slomljenog Vučića pred velikim skupom u Briselu njegov „brat” albanski premijer Edi Rama, pravdao na sledeći način, skoro moleći u njegovo ime za milost: „...Srbija je, protivno svim očekivanjima, tri puta podržala zapadne rezolucije, čak je i glasala za izbacivanje Rusije iz Saveta UN za ljudska prava. Shvatam zahtev da se traži još više od Srbije, ali ne vidim zašto bi se išlo do tih limita. Srbija nije u poziciji da tako brzo prihvati sve sankcije Rusiji, i to može da dovede do kontraefekata”.

Imao je Vučićev „brat” Edi Rama i razloga da ga teši. Ipak je njegovim nečuvenim veleizdajničkim akcijama sve učinio da Velika Albanija bude skoro sasvim gotova stvar. Čak mu je i finansijski (iz budžeta Srbije) i politički, na svaki način pomogao i dalje pomaže. Naime, Albanac koji danas odluči da kolima obiđe svoje „etnički” zaokružene krajeve, ima dosta da putuje: Kosovom, čitavom zapadnom Makedonijom i konačno Albanijom, i to sve bez granica, bez carina, sa jednojezičnim (albanskim) natpisima pored puta.

Vlade Albanije i Kosova rade zajedno svakodnevno putem video konferencija, njihovi su razvojni planovi jedinstveni, a uskoro će i budžet. Jedino što im nedostaje je i zvanično ime Velika Albanija, jedinstvena moneta i Ustav. NATO pakt i armija SAD su ih već ujedinili vojno. Što se kriminala tiče, Vučićeva Srbija im je ključni partner, a Vučić lično, ovako ucenjen, garantuje stabilnost albansko-srpskih mafijaških poslova.

Čak i ako Vučić privremeno preživi politički i fizički (jer je evidentno da bi ga odlazak sa vlasti slomio i psihoemotivno), svakako neće izbeći sukob sa frakcijama unutrašnjih kriminalnih „stanica” koje je lično osnivao kad su mu trebale razne „pajser brigade, čistači terena” i likvidatori. Tu treba podsetiti da je trenutno u zatvoru krunski svedok Veljko Belivuk, član Srpske napredne stranke od 2011. godine (godinu dana pre nego je SNS sa Vučićem i Nikolićem navodno pobedio na izborima u maju 2012). Belivuk je bio odlično obavešten da će izbori biti „obezbeđeni” u korist Vučića i Nikolića. Od „kapitala” sa kojim je ušao u stranku imao je samo svoju manju kriminalnu grupu, spremnu za tuče po stadionima i održavanje „higijene” oko budućeg diktatora. Milioni evra su bili na dohvat ruke i njemu i sličnim batinašima. Vučić im je lično, direktno i preko „finansijera stranke” obećavao da će učestvovati u raspodeli dobiti, jer pobedniku u ovakvim vremenima tradicionalno pripada pravo na pljačku.

Već u jesen 2016. godine, kad je Belivukova grupa dobila „službeni status” i razna „službina pojačanja”, desio se prvi veliki predizborni incident u opštini Vladimirci. Naime, tek formirana opoziciona parlamentarna većina, nije mogla ući u zgradu opštine, jer se ispred nje pojavio Belivukov „odred”. Policija je stajala po strani a imala je strogi zadatak da ni pod kakvim okolnostima ne interveniše. Bila je to prva velika televizijska promocija Vučićevog „zaštitnog odreda” koji je kasnije obavljao ogroman posao obezbedivši svojim prisustvom i širenjem straha u desetinama opština širom Srbije, nesmetanu pljačku 300.000 glasova i slobodan prolaz „Bugarskog voza”, poznate metodologije za pljačku glasova.

Zbog svega ovoga, za deset godina Srbija je ostala bez svojih najboljih i najsposobnijih ljudi koji su otišli u inostranstvo sa porodicama, ili su se povukli iz aktivnijeg društvenog i poslovnog života. Srbija je danas doslovno saterana u ćošak, iz koga viri šta će razulareni diktator sledeće da uradi.

Nije ni novo ni nepoznato da je Aleksandar Vučić svoje koketiranje sa kriminalom započeo kao sitan prestupnik, a da je kasnije, ulaskom u politiku, praktično izgradio svoj uspon u neraskidivoj vezi sa pripadnicima takozvanog srpskog podzemlja.

Danas, na polovini 2022. godine, impresivna kriminalna biografija Aleksandra Vučića postala je na perverzan način njegov glavni adut kojim još uvek nekako opstajava na vlasti. Jer, kako je dobro poznato, kriminal u potpuno kriminalizovanim državama poput Vučićeve Srbije, ne predaje vlast. On bira svaku vlast. Kriminal je izabrao Vučića, on je izabrao kriminal. U tom samrtnom zagrljaju udaviće se on, jer je slabiji od hobotnice koju je stvorio. O tome će tek da se piše i priča, a službe drugih država i zajednica polako pune njegov kriminalni dosije...

Tako je, svakako nimalo slučajno, na jednom sasvim odvojenom sastanku i mimo znanja Aleksandra Vučića, tokom pregovora delegacije Srbije i Kosova u Briselu (utorak, 21.06.2022), od člana diplomatske misije Srbije u Briselu (po svemu sudeći poverljivog čoveka iz obaveštajnog miljea), zatraženo je da potvrdi ili ospori njihove informacije da li i nakon afere o navodnom prisluškivanju Vučića i članova njegove porodice, traje njihov „slučajni” kontakt sa najmanje dvadeset osoba koja su bila ili su i dalje pod takozvanim operativnom obradom, dakle, sa određenim brojem ljudi za koje postoji osnovana sumnja da su izvršili ozbiljna krivična dela.

Svemu je prethodio zahtev Europola i pripadajuće Evropske agencije za brobu protiv narkotika, u vezi sa „abolicijom” nekoliko srpskih narko dilera, uključujući i slavnog uzgajivača marihuane, Predraga Koluvije, na najvećoj evropskoj plantaži „konoplje”. Pomenuti srpski diplomata, bio je upitan i za Vučićeve veze sa predstavnicima „političkog krila” narko kartela u vladi Kosova, te o njegovim saznanjima u vezi tek planiranih a još neostvarenih investicija u Srbiji i BiH (u vidu navodne pomoći), a za koje „oni znaju” da su već spremne i da potiču iz „budžeta albanske narko mafije”...

Neka sasvim druga, ali tome srodna pitanja, ovih dana je postavio i jedan slobodumni politikolog: šta je to što Nebojša Stefanović, aktuelni ministar odbrane i shodno tome član Saveta za nacionalnu bezbednost zna o Aleksandru Vučiću? Da li je tačno da je Nebojša Stefanović svedok prve tranše novca od „duvanskog kralja”, koji je, prema tvrdnji francuskog obaveštajca Arnoa Danžana, dao poveliku sumu evra i dolara kao početni kapital za formiranje Srpske napredne stranke?

Lažna Vučićeva borba protiv kriminala i korupcije bila je godinama zabava za javnost, estradna, bez ikakvih namera da makar neko „za primer” bude kažnjen. Umesto toga, Vučić je ispunio svoja predizborna obećanja i od ruke pravde sačuvao sve okorele kriminalce u Srbiji koje je moga da stavi u službu sebe i svoje stranke. Stalnu pomoć mu je pružala i Srpska radikalna stranka, od koje je nastala SNS, usko povezana sa raznim grupama organizovanog kriminala, sa kojima je često koordinirala (političke) poteze i akcije. Činjenica je da se dolaskom Vučićevih naprednjaka na vlast dolazi do ujedinjenja kriminalnih frakcija u Srbiji i da se na volšeban način sve one stavljaju u službu vlasti. Tu i takvu „kontrolisanu kriminalizaciju” izvršio je lično Aleksandar Vučić nakon što je privatizovao Bezbednosno informativnu agenciju i dve vojne službe. Naravno, i Vučić je u obrnutom smeru postao instrument službi za koje i dalje veruje da su pod njegovom kontrolom.

A 1.

Rani radovi mladog radikala

Ovih dana pojedine društvene mreže u Srbiji i regionu podsetili su na događaj od pre 25 godina, kad je „onaj ondašnji" Vučić proterao porodicu Barbalić iz Zemuna i podstrekivao (pojedini svedoci tvrde i lično učestvovao) u krađi njihovog nameštaja, odeće, umetničkih slika, fotografija...

Da bi ovekovečio svoju strast prema otimačini, fotografisao se sa transparentom na kome je pisalo: „Barović (Nikola Barović, advokat) i Barbalić su ustaše!" čime je praktično pozvao na linč ovo dvoje ljudi. Danas, četvrt veka kasnije, za Vučića rade čitave službe propagandista, organizuju svečana stranačka okupljanja na ruševinama nekadašnjih uspešnih fabrika i poljoprivrednih gazdinstava, na kojima njegovi ljudi sa kriminalnim biografijama, opljačkanim parama grade unapređuju svoje nove privatne imperije na otetim državnim posedima.

Proterani Barbalići iz Zemuna slučajno su bili lokalni vojvođanski Hrvati poreklom iz Dalmacije. I taj slučaj je zapamćen sa razlogom. Ali, to kako je Aleksandar Vučić iz Srbije proterao na stotine hiljada Srba u najboljim (reproduktivnim) godinama života, domaći „demokratski" mediji i „dežurne" društvene mreže beleže površno, kao „talas migracija" i kao notornu činjenicu na koju tek neko povremeno podseti. I „drug Staljin" je govorio da je smrt jednog čoveka tragedija, a smrt miliona ljudi statistika. Ali, ovde je reč o prognanima i progonitelju.

Svi imaju svoje ime. Svi znaju da ih je teror jednog čoveka odveo u emigraciju. I zna se ko je žrtva a ko zločinac.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane