Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Smrt Evrope

Douglas Marey: Čudna smrt Europe (9)

Multikulturalno doba je doba europskog samoosporavanja

Evropa čini samoubistvo. Ili su, u najmanju ruku, njezini vođe odlučili počiniti samoubistvo. Jesu li ih europski narodi odabrali slijediti u tome, posve je drugo pitanje. Kad kažem da je Europa u procesu ubijanja same sebe, ne mislim da je teret uredbi Europske komisije postao pretežak ili da Europska konvencija o ljudskim pravima nije učinila dovoljno da zadovolji zahtjeve određenih zajednica. Mislim na to da je civilizacija koju poznajemo kao Europu u procesu počinjenja samoubojstva te da ni Velika Britanija niti bilo koja druga zapadnoeuropska zemlja ne može izbjeći tu sudbinu jer kao da svi bolujemo od istih simptoma i boljki. Posljedica toga bit će da na kraju naših života većina ljudi koji danas žive u Europi neće biti Europa te da će svi europski narodi izgubiti jedino mjesto na svijetu koje mogu nazvati domom, zaključak je istraživanja u knjizi Daglasa Maerja, koje objavljujemo u nekoliko nastavka

Daglas Marej

Žestina kojom se raspravljalo o takvim temeljnim zahtjevima podsjetila je da se ništa od toga nije predvidjelo u godinama poslije Drugoga svjetskog rata. Bio je to samo posljednji dio procesa "snaći ćemo se usput". Ali to je također značilo da se i uporabljeni pojmovi stalno mijenjaju. Kao što je u svojoj u to vrijeme objavljenoj knjizi napisao povjesničar i protivnik multikulturalizma Rumy Hasan, sve faze poslijeratne imigracije u Veliku Britaniju bile su dokaz te činjenice. Tijekom prve faze (od 1940-ih do 1970-ih) nebjelačke doseljenike iz zemalja Commonwealtha nazivali su "obojenim imigrantima" i smatrali ih različitima od ostatka društva. Zatim su tijekom 1970-ih i 1980-ih, djelomice u pokušaju da se spriječi diskriminacija, ti ljudi postali "crni Britanci" i počelo se na njih gledati kao na obične i jednake građane.

Nedugo poslije zemlju se počelo nazivati "multikulturalnim" društvom u smislu da su u njemu živjeli ljudi različitoga kulturološkog podrijetla. Kao što je napisao Hasan, "multikulturalno" ili "multietničko" društvo bio bi bolji opis, ali kako se do tog vremena nije više smjelo spominjati pojam "rase", "multikulturalizam" je ostao jedina upotrebljiva riječ. Međutim, ako je trebala objediniti ljude pod jednim nacionalnim kišobranom, nova je definicija, zapravo, polučila posve suprotan učinak. Umjesto da dovede do sjedinjenog identiteta, vodila je njegovu razdvajanju, odnosno umjesto da društvo učini slijepim na boje ili identitet, iznenada ništa nije bilo važnije od identiteta.

U društvo se uvukla politika zadovoljavanja zasebnih interesa. Kao gljive poslije kiše niknule su organizacije i interesne skupine koje su tvrdile da predstavljaju sve vrste identitetskih skupina i govore u njihovo ime. Ambiciozni, uglavnom samoproglašeni vođe tih skupina postali su posrednici između vlasti i određenih zajednica. Ali nisu samo oni imali koristi od takva pristupa. I lokalni i državni političari također su se mogli okoristiti procesom koji im je život učinio mnogo lakšim jer je stvorio dojam da je dovoljno podignuti telefon i na vezu dobiti željenu zajednicu. Naravno, bili na strani željene zajednice stvorilo je potencijal za dobivanje glasova navodno monolitne zajednice, a u nekim su slučajevima zajednice i održale to obećanje.

Bilo je za očekivati da će lokalna vijeća i drugi početi davati novac nekim etničkim i vjerskim skupinama. I premda je nešto od toga bilo zato da se dobiju glasovi, nešto je bilo učinjeno i iz plemenitijih pobuda, a svakako i zbog prave namjere da se uhvati ukoštac s postojećom diskriminacijom. Ali čak su i "antirasističke" skupine politički izišle iz prostora koji su isprva namjeravale zauzeti. Skupine koje su se namjeravale boriti protiv stvarne diskriminacije s vremenom su nastojale proširiti svoj utjecaj, pristup i opseg financiranja. A bile su svjesne da će to moći učiniti samo ako se problem neće riješiti. S vremenom je to stvorilo dojam da se diskriminacija povećala - i da se protiv nje valja snažnije boriti premda se situacija, zapravo, poboljšavala. Pritužbe na društvo ponudile su priliku za rast. Udovoljavanje zahtjevima više nije bilo važno.

Istodobno, jedina kultura koju se nije moglo slavili bila je kultura koja je dopustila slavljenje svih drugih kultura. Kako bi postale multikulturalne, zemlje su shvatile da se moraju početi omalovažavati i pritom se ponajprije usredotočiti na svoje negativne strane. Države koje su bile toliko otvorene i liberalne da su dopustile i poticale masovnu imigraciju počeli su prikazivati kao jedinstveno rasističke. I premda se u Europi moglo slaviti baš svaku svjetsku kulturu, isticanje dobrih stvari o Europi u Europi postalo je vrlo problematično. Multikulturalno doba bilo je doba europskog samoosporavanja u kojem se domaćinsko društvo udaljilo od sebe u nadi da ga se neće zamijetiti osim, možda, u obliku kakva dobronamjerna posrednika. Upravo je zbog toga, među ostalim, proslavljeni američki politički filozof Samuel Huntington u svojoj posljednjoj knjizi napisao: "Multikulturalizam je u osnovi protueuropska civilizacija. To je, zapravo, protuzapadnjačka ideologija."73

U svim je europskim zemljama razdoblje u kojem se o tome nije moglo govoriti prestalo otprilike u isto vrijeme. Rad poludržavnih organizacija poput "Rasnih odnosa" u Velikoj Britaniji pomagao je da lonac ostane poklopljen do ljeta 2001. kad se, djelomice kao posljedica nemira na sjeveru Engleske koji su uključivali mlade muslimane, a djelomice zbog onoga što se dogodilo u New Yorku i Washingtonu, o postojanju paralelnih zajednica počelo govoriti otvorenije, pa su počele i prve kritike pojma "multikulturalizam". U Nizozemskoj su brane popustile nešto ranije. U Francuskoj su dobro držale do nemira u predgrađima 2005. Njemačkoj i Švedskoj trebalo je nešto duže. Ali tijekom prvoga desetljeća dvadeset prvoga stoljeća konsenzus o multikulturalizmu posvuda se počeo raspadati.

Neki od onih koji su ga narušili bili su političari s lijeve strane političkoga spektra. Njihova je izdaja posebice odjeknula jer se od desnih političara i komentatora gotovo očekivalo da im multikulturalizam nije po volji, pa su im se uvijek mogle pripisati nativističke* sklonosti, ali za lijeve se smatralo da im je motive teže osporiti, odnosno da im se može vjerovati. Međutim, ono najvažnije (ali ne samo zato što je drugima dalo pokriće da progovore) potjecalo je od Europljana drugih etničkih nasljeđa.

U Velikoj Britaniji izdaja Trevora Phillipsa, jednoga od prijašnjih predvodnika industrije rasnih odnosa, otvorila je teritorij na koji se drugi nisu usudili kročiti. Njegova spoznaja da je industrija rasnih odnosa dio problema te da je zbog promicanja razlika zemlja "umjesečarila u segregaciju", bio je uvid koji su uskoro diljem kontinenta počeli dijeliti i drugi. Među drugim disidentima multikulturalizma koji su se pojavili u tom desetljeću, neki su se počeli baviti politikom, a drugi su ostali izvan nje kao utjecajni kreatori mišljenja. Ali pojava u prvome desetljeću dvadeset prvoga stoljeća osoba poput, među ostalima, Ahmeda Aboutaleba i Ayaan Hirsi Ali u Nizozemskoj, Nyamko Sabuni u Švedskoj, Nasera Khadera u Danskoj i Magdija Allama u Italiji nedvojbeno je imala oslobađajuće djelovanje. Svi su iz svojih zajednica govorili domaćinskim zemljama kojima su ljudi takvog nasljeđa trebali da probiju led. U tome su uspijevali u različitoj mjeri.

U svim su se zemljama prve kritike pojavile na račun istih tema. Najekstremniji i najneprihvatljiviji običaji nekih zajednica postali su najpogodniji za otvaranje najbolnijih tema. U svakoj su zemlji najveću pozornost privukla pitanja ubojstava "iz časti" i obrezivanje ženskih genitalija. Djelomice je razlog bio što su se ljudi doista šokirali da se takvo što uopće može događati, a ako su znali za te običaje, bojali su se to reći. Ali djelomice je razlog bio i to da su ta pitanja zapravo bila "najmekša" ili najlakša za izražavanje zabrinutosti o multikulturalnome dobu.

Iako im se nisu protivili baš svi, ta su pitanja barem bila u stanju ujediniti mišljenja najširega mogućeg političkog spektra: od lijevih feministkinja do desnih nacionalista. Gotovo su se svi slagali da je ubijanje mladih žena neprihvatljivo. I većina se mogla ujediniti u izražavanju zgroženosti na pomisao o sakaćenju spolovila djevojčica u Europi u dvadeset prvome stoljeću. U prvome desetljeću dvadeset prvoga stoljeća u europskom je društvu bilo sve više kritika takvih ekstremnih primjera multikulturalizma. Posvuda su se pitanja Europljana o kojima su razmišljali svodila na granice snošljivosti.

Trebaju li liberalna društva podnositi nesnošljiva? Ili postoji li trenutak kad i najsnošljivije društvo treba reći "dosta"? Jesu li naša društva postala previše liberalna i tako dopustila bujanje neliberalizma i protuliberalizma? U to se doba, kako je istaknuo Rumy Hasan, era multikulturalizma potiho prometnula u eru "multireligija". Etnički identitet, koji je dotada bio u žarištu rasprave o multikulturalizmu, počeo je gubiti na važnosti, a ključno je pitanje postao vjerski identitet, koji se za mnoge pojavio kao iz ničega. Ono što je prije bilo pitanje crnaca, Karibijaca ili Sjevernoafrikanaca, sad je postalo pitanje muslimana i islama.

Kao i u svim prethodnim razdobljima promjena poslije Drugoga svjetskog rata, proces prepoznavanja svega što se zbiva nije se zbio preko noći. Europskim je vladama trebalo nekoliko desetljeća da shvate kako razdoblje gastarbajterstva nije prošlo po planu. Isto je tako europskim vladama trebalo mnogo vremena za spoznaju da ako migranti ostaju u zemlji koja im je ponudila gostoprimstvo, moraju postojati zakoni koji će ih zaštititi od diskriminacije. Razdoblju multikulturalizma također su bila potrebna dva desetljeća da se iscrpi. Ali poput prijašnjih epizoda, čak i ako se njegova smrt prihvatila, a u ovom slučaju i objavila, uopće nije bilo jasno što sve to znači i što bi ga moglo zamijeniti.

Dominantna kultura?

Jedan od nekolicine koji su o tome već razmišljali bio je Bassam Tibi. Akademik koji je 1962. iz Sirije došao u Njemačku, godinama je u Njemačkoj pozivao na integraciju manjinskih zajednica. U isprva nepoticajnom okružju razvio je poseban koncept pristupa temi. Europske bi zemlje, predložio je, od politike multikulturalizma trebale prijeći na politiku koja zagovara Leitkultur, odnosno "dominantnu kulturu". Ta je misao - na koju je prvi nadošao tijekom devedesetih godina dvadesetoga stoljeća - zagovarala multietničko društvo koje je prihvaćalo ljude različitoga etničkog podrijetla, ali ih je ujedinjavalo oko skupa zajedničkih tema.

Poput jazza, moglo je djelovati ako je svima poznata tema po kojoj se svira. Ali ni u kojem slučaju nije moglo djelovati ako je tema bila nepoznata, zaboravljena ili izgubljena. U takvoj situaciji društvo ne samo da neće zadržati sklad, nego će prijeći u kakofoniju. Bio je to jedan od prvih pokušaja pronalaženja rješenja za problem europske multikulturalnosti, posebice pitanja kako ujediniti ljude posve različitog podrijetla kakve danas nalazimo diljem Europe. Najjasniji odgovor bio je da ih ne treba ujedinjavati na osnovi istoga nasljeđa nego po barem jedinstvenom vjerovanju u temeljne zasade moderne liberalne države, primjerice vladavine zakona, odvajanja Crkve od države i ljudskih prava. Međutim, premda je bilo onih poput Tibija koji su sve dobro promislilili, većina društva kao da je samo htjela preživjeti to doba. Do rješenja se dolazilo iznimno sporo, a djelomice su tomu razlogom bile neprestane i bolne razlike u mišljenjima.

Kad je Europa shvatila da će imigranti ostati, ponijele su je dvije međusobno posve suprotne ideje koje su usprkos tomu nekoliko desetljeća uspjele živjeti zajedno. Prva je bila ideja na koju su Europljani nadošli tijekom 1970-ih i 1980-ih - zamisao da europske zemlje mogu postati nova vrsta multikulturalnog društva u koje može doći bilo tko iz bilo koje zemlje na svijetu i, ako poželi, tu se i naseli. Tu ideju javnost nikad nije prihvatila, ali podržavale su je neke elite i, što je najvažnije, pokretala ju je nemogućnost svih vlada da zaustave i obrnu proces masovne imigracije. Tijekom prvih valova migracija (a svakako u vrijeme kad se očekivalo da će se mnogo imigranata naposljetku ipak vratiti u svoje domovine) malo je bilo onih koji su se zabrinjavali zbog činjenice da se pridošlice ne asimiliraju u društvo. Zapravo, rijetki su to uopće i htjeli.

U svakoj su zemlji u različitoj mjeri pridošlice smještali u posebne gradove i predgrađa, uglavnom blizu mjesta gdje su trebale radili. Čak i kad je posla ponestalo, ljudi koji su stizali iz istih zajednica naselili bi se u područjima u kojima su već živjeli oni sličnoga podrijetla. Iako ih se rijetko poticalo na to, nitko se nije ni pretjerano trudio da ih od toga odvrati. Vlade su naknadno optuživali za segregaciju, ali mnogi su se imigranti sami odlučili na takav život jer su jednostavno htjeli zadržati svoju kulturu i običaje u društvu koje s njima ni na koji način nije bilo povezano.

Kad su ljudi shvatili da pridošlice neće otići, došlo je i do otpora njihovoj prisutnosti, a svaki prijedlog da migranti promijene svoje ponašanje neizbježno bi propao na prvoj premisi. Naime, ako će imigranti ostati, trebali bi se osjećati kao kod kuće. A kako bi im se to omogućilo, trebalo je učiniti štošta. No bilo je mnogo lakše zamislili apstraktne nego konkretne stvari. Među apstraktnima izdvajao se napor za prilagodbu ili promjenu predodžbe o zemlji domaćinu. Katkad je to bilo jednostavno izvrtanje povijesnih činjenica ili promjene njihova naglaska. U drugim prilikama uključivalo je i aktivno omalovažavanje vlastite prošlosti.

Jedan takav napor prakticirao je predsjednik Wulff, a uključivao je uljepšavanje svih vidova neeuropske kulture kako bi ih doveo barem na razinu europskih. Primjerice, što je bilo više islamskih terorističkih napada, Wulff je više uzvisivao utjecaj islamskih neoplatonista i veći je značaj pridavao islamskoj znanosti. U desetljećima poslije tih napada vladavina muslimanskog kalifata u Cordobi, u Andaluziji na jugu Španjolske između osmoga i jedanaestoga stoljeća, iščupana je iz povijesnog zaborava i pretvorena u odličan primjer snošljivosti i multikulturalnoga suživota. To je također zahtijevalo pomno pripremljenu novu inačicu prošlosti, ali ona je prizvana samo kako bi podarila kakvu-takvu nadu sadašnjosti.

Takvi su vidovi islamske kulture uskoro morali podnijeti gotovo neizdrživ teret. Izložba nazvana "1001 islamski izum" postavljena je, među ostalim, u londonskome Znanstvenom muzeju, nastojeći pokazati kako je gotovo sve u zapadnjačkoj civilizaciji zapravo nastalo u islamskome svijetu. Premda te tvrdnje nisu bile utemeljene na činjenicama, oko njih se stvorilo ozračje vjerovanja. Ljudima je bilo potrebno da budu istinite i posve su ih prestali osporavati. Postale su ne samo stvar uljudnosti nego i potrebe da se ističe, dapače i pretjeruje koliko je europska kultura dugovala kulturama najproblematičnijih zajednica. Kad je 2008. francuski akademik Sylvain Gouguenheim, stručnjak za srednji vijek, objavio esej u kojem je napisao da su tekstove iz antičke Grčke, za koje se često tvrdi da su ih spasili arapski muslimani koji nisu znali grčki, zapravo sačuvali sirijski kršćani, rasprava je postala užareno političko pitanje.

U javnim se peticijama i pismima Gouguenheima zbog objelodanjivanja njegovih otkrića nazivalo "islamofobom". Malo je stručnjaka uopće pokušalo išta reći u prilog njegova prava da objavi ono što pokazuju otkriveni dokazi. Ostavimo li postrani kukavičluk, bio je to još jedan dokaz urgentne potrebe - baš kao u slučaju tvrdnje da smo "oduvijek bili nacija imigranata" koja se ukorijenila otprilike u isto doba da se europska prilično monokulturalna prošlost uklopi u vrlo multikulturalnu sadašnjost.

Istodobno je bilo i onih koji su te metode odveli do ekstrema. Kako bi se na još jedan način pokušalo izjednačiti položaje kultura došljaka s kulturom domaćina, domaćinovu se kulturu počelo izravno omalovažiti. Jedan ozloglašen, ali vrlo poznat primjer ponudila je Mona Sahlin, švedska ministrica zadužena za integraciju, govoreći 2004. u kurdskoj džamiji. Ministrica iz Socijaldemokratske stranke (koja je tom prilikom nosila veo) publici je rekla da su mnogi Šveđani ljubomorni na njih jer Kurdi imaju bogatu i ujedinjenu kulturu i povijest, za razliku od Šveđana koji se diče samo glupavim stvarima poput slavlja Ivanjske noći.75 Drugi način postizanja istog efekta bilo je ustrajanje na ideji da ono što nazivamo europskom kulturom zapravo ne postoji. Godine 2005. jedan je novinar upitao Lisu Bergh, tajnicu švedskoga parlamenta i glavnu dužnosnicu za integraciju, je li švedska kultura vrijedna očuvanja ili ne, na što je ona odgovorila ovako: "Pa, što je, zapravo, švedska kultura? I mislim da sam time odgovorila na pitanje."76

Za konfuzije iz tog doba nije moguće optužiti samo imigrante. Europska su ih društva pustila u svoje zemlje a da nisu imala pojma kakav stav da prema njima zauzmu kad dođu. Jedan od dokaza tog problema činjenica je da je političkim vođama Francuske, Njemačke i Velike Britanije (među ostalima) trebalo šezdeset godina kako bi napokon izjavili da bi imigranti trebali govoriti jezikom zemlje u koju su stigli. Samo nekoliko godina prije takav bi zahtjev bio napadnut i proglašen "rasističkim", što se doista i događalo. To što je njemačka kancelarka tek 2010. godine izjavila kako imigranti moraju poštovati zakone i ustav zemlje, možda je i više ukazivalo na neuspjeh Njemačke nego na neuspjeh imigranata. Ponovno, samo nekoliko godina prije svatko tko bi izrekao tako što, bio bi izložen optužbama najnižih motiva. Ali u godinama prije nego što je objavljen završetak ere multikulturalizma, i prije nego što su se zatresli politički temelji, konfuzija je bilo i previše.

Jedna od njih bila je očekuje li se od imigranata da se asimiliraju ili ih valja poticati da zadrže vlastitu kulturu. Kako se do 2011. većina srednjestrujaških političara očito složila da treba očekivati nešto između toga, što bi, dakle, od došljačke kulture trebalo odbaciti, a što od domaćinske prihvatiti? Čini se da je jedan od razloga zbog kojega se o tome u javnosti uopće nije razgovaralo bila svijest o tome koliko bi to većini Europljana bilo bolno. Kojeg će se dijela vlastite kulture dragovoljno odreći? Kakvu će nagradu dobiti za to i kad će iskusiti efekte te nagrade? Naravno, takva zamisao nikad nije stigla do javnosti jer je europska javnost posve sigurno ne bi odobrila. Ali bilo je tu i još mnogo gorih pretpostavki.

Ako se domaćinska zemlja neće ničega odreći, onda to očito moraju učiniti došljaci, zar ne? Ali kojih se to stvari trebalo odreći i tko ih je ikad imenovao? I što bi bila kazna za nepridržavanje? Primjerice, što bi se dogodilo migrantima koji dođu u Europu i odbiju naučiti jezik zemlje u koju su se naselili?

Ako nema kazne ili kontramotivacije, svaki je takav prijedlog puko slovo na papiru. Sve vrijeme nije bilo jasno ni koliko je imigranata u Europi jednostavno željelo samo uživati u svojim pravima, a koliko ih je željelo uistinu postati Europljanima. Kakva je razlika među njima i koji su bili poticaji da se bude jedno, a ne drugo? Jesu li Europljani uopće ikad htjeli da došljaci postanu poput njih?

Sve to vrijeme službeni je stav bio da trenutkom dobivanja putovnice ili vize došljak u zemlju ili na kontinent postaje Europljanin poput svakoga drugog. A sve vrijeme dok su vlasti raspravljale o mogućim mjerama potrebnim da milijuni ljudi već pristigli u Europu doista postanu Europljani, misli europske javnosti već su bile zaokupljene novom idejom - koju se najčešće gura na margine javne rasprave, ali je u svakom trenutku kadra iskoračiti u žarište zanimanja. Bio je to strah da je sve zapravo lažno i da će se, ako ne cijeli plan, onda barem većina postojećega plana izjaloviti. Bila je to zabrinutost koja se temeljila na misli da ako se integracija i ostvari, za to će sigurno trebati mnogo vremena - možda čak i stoljeća - te da se to ionako posve sigurno još nije dogodilo nigdje u Europi. U tome je svakidašnje iskustvo Europljana važnije od bilo kakve ankete, a ono što im se zbiva pred očima važnije je od službene vladine statistike.

"Velika zamjena"

Svako putovanje na tisuće lokacija diljem Europe može potaknuti strah od onoga što je francuski filozof Renaud Camus nazvao "Velikom zamjenom". Kao primjer uzmimo predgrađe Saint-Denis na sjeveru Pariza. Riječ je o jednom od središnjih mjesta francuske povijesti i kulture, nazvano po velikoj katedralnoj bazilici u središtu, u kojem leže ostaci pariškog biskupa iz trećega stoljeća, zaštitnika grada. Današnja građevina, podignuta u dvanaestome stoljeću, poznata je iz još jednoga razloga. Od šestoga stoljeća grobnica je francuske kraljevske obitelji. Njihovi spomenici, koji ih u izvanrednim detaljima prikazuju u kamenu, uključuju one iz dinastije Kapetovića, Burbonaca, Medicija i Merovinga. U vrijeme Francuske revolucije grobovi su im oskvrnuti, ali danas se u kripti nalaze i mramorne grobnice kralja i kraljice koje je revolucija zbacila: Luja XVI. i Marije Antoanete.

Posebno važna među ranim grobnicama u Saint-Denisu je ona Karla Martela, franačkoga vođe koji je stoljeće poslije Muhamedove smrti, kad je Omejidski kalifat neumoljivo nasrtao sve više u Europu, natjerao muslimansku vojsku na uzmak. Martelova pobjeda u Bitki kod Poitiersa (Toursa) 732. važna je jer je zaustavila širenje islama dalje u Europu. Da njegova franačka vojska nije pobijedila, nijedna druga europska sila toga doba ne bi mogla zaustaviti muslimansku vojsku u osvajanju kontinenta. Kad je muslimanska vojska 711. prešla more i iskrcala se u Europu, jedan od njihovih vođa, Tarik bin Zajad, zapovjedio je da se brodovi zapale i rekao: "Nismo ovamo došli da bismo se vratili. Ili ćemo osvojiti zemlju i tu se naseliti ili ćemo nestati." Martel je zajamčio da se dogodi ovo posljednje te da se, osim što je uspio uspostaviti uporište na jugu Španjolske, islam nikad ne proširi dalje u Europu. Kao što je tisuću godina poslije napisao Edward Gibbon, da nije bilo pobjede čovjeka kojeg su prozvali "Maljem" ("Martel"): "Možda bi se danas na oxfordskim fakultetima učila tumačenja Kur'ana, a s govornica bi se obrezanim ljudima dokazivala svetost i istina Muhamedova otkrivenja." Gibbon nastavlja: "Od takve su propasti kršćanstvo spasili genij i sreća jednoga jedinog čovjeka."

Danas bi se posjetitelj bazilike u kojoj se nalazi Martelova grobnica mogao zapitati je li on doista pobijedio - ili u najmanju ruku pomisliti da su poslije njegove pobjede zakazali njegovi nasljednici. Prošetate li danas Saint-Denisom, taj dio Pariza više nalikuje sjevernoj Africi nego Francuskoj. Tržnica na trgu pred bazilikom sličnija je arapskome suku nego europskoj tržnici. Na štandovima se prodaju različite inačice hidžaba, a radikalne skupine dijele literaturu protiv države. U unutrašnjosti bazilike, premda su svi svećenici postariji bijeli muškarci, preostala im je kongregacija uglavnom crna afrička, dio nemuslimanskoga vala imigracije pristigloga s Martiniquea i Guadeloupea.

U tom području živi jedan od najvećih postotaka muslimanskoga stanovništva u Francuskoj. Muslimani čine otprilike 30 posto stanovnika departmana Seine-Saint-Denis, odnosno 93. departmana. Katolika nema više od 15 posto. Ali većina imigranata u to područje stigla je iz zemalja Magreba i subsaharske Afrike, mlade populacije sve je više, pa nimalo ne iznenađuje da je čak i u privatnim katoličkim školama u departmanu oko 70 posto učenika muslimanske vjeroispovijesti.

U međuvremenu se u departmanu posljednjih godina broj Židova prepolovio. Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova u departmanu je oko 10 posto (230) ukupnog broja džamija u Francuskoj. Posjetite li ih, ustanovit ćete da ih je bez sumnje premalo za potrebe zajednice. Na molitvama petkom vjernici ne mogu ni ući u džamiju nego mole na ulicama oko džamija koje nastoje podignuti veće zgrade kako bi udovoljile potrebama vjernika.

Naravno, spomenete li Saint-Denis nekome iz središta Pariza, samo će iskriviti lice u grimasu. Znaju da je tamo i trude se držati što dalje od njega. S iznimkom Stade de Francea, malo je razloga zbog kojih bi se približili tom području. Ugrožena valovima deindustrijalizacije i reindustrijalizacije, vlada u posljednjim godinama pokušava s nekim društvenim zahvatima, primjerice podizanjem gradskih ureda u kojima rade državni službenici. Ali većina zaposlenika u tim uredima (ima ih oko 50 000) uopće ne živi tamo. Ujutro dolaze iz drugih dijelova grada i navečer se vraćaju, a njihove su uredske zgrade uvijek zaključane i osigurane visokim sigurnosnim ogradama. U tom se departmanu dobro vide problemi koje Francuska ima s imigracijom.

Isti se fenomen može vidjeti u predgrađima Marseillesa i brojnim drugim francuskim područjima. A može ga zamijetiti i svaki posjetitelj ili stanovnik Pariza koji se, ma koliko nevoljko išao u Saint-Denis, u središtu grada ukrca u prigradsku brzu željeznicu (RER) ili metro. Putujući RER-om duboko pod zemljom, s malo postaja i velikim razmacima među njima, nerijetko se osjeća kao da se podzemnim vlakom vozi u nekome afričkom gradu. Postaje u pariškim pomodnim dijelovima grada - primjerice Châteletu - poznate su kao opasne, osobito u večernjim satima kad mladež iz predgrađa koja ne zna što bi sa sobom dolazi u grad. U sjećanje Parižana neizbrisivo je urezana 2005. kad su se nemiri i palež automobila iz predgrađa proširili daleko prema centru, sve do arondismana Maraisa.

Međutim, vozite li se metroom iznad linija RER-a, koji se u gradu češće zaustavlja, ulazite u posve drukčiji svijet. Putnici u metrou uglavnom su bijelci koji odlaze na posao, za razliku od RER-a punog onih koji putuju do svojih nisko plaćenih uslužnih poslova ili se čini kao da se voze samo da utroše vrijeme. Nitko ne može iskusiti vedro ozračje središta Pariza i duboki val drugih ljudi ispod njega a da ne osjeti da nešto nije u redu. Isti će osjećaj imati svatko tko prođe kroz neke gradove na sjeveru Engleske ili neke četvrti Rotterdama i Amsterdama.

Danas je tako što moguće iskusiti i u predgrađima Stockholma i Malmoa. To su mjesta u kojima imigranti žive, ali ona uopće nisu slična područjima u kojima živi lokalno stanovništvo. Političari se prave da se problem može riješiti elegantnijim ili domišljatijim urbanističkim planiranjem ili da ga čak može riješiti neki nadareniji ministar stanovanja. Od 2015. morali su se nastaviti pretvarati u gradovima u kojima su neki dijelovi počeli nalikovati izbjegličkim logorima. Iako je policija stalno pokušavala tjerati migrante kako bi gradovi izgledali uredno, u Parizu su se 2016. golemi logori sa Sjevernoafrikancima premjestili u predgrađa.

U četvrtima poput Stalingrada u pariškomu devetnaestome arondismanu, stotine su šatora postavljene na otoke posred glavnih gradskih prometnih arterija ili uz rubove pločnika. Kad bi ih policija potjerala, jednostavno bi se pojavili negdje drugdje. Teorije kvazistručnjaka i političara o tome što će se dogoditi ili što bi se trebalo dogoditi još su i prije 2015. bile u sukobu s onime što im se doista zbivalo pred očima.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane