Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

KAKO ĆE VUČIĆ PUĆI

Analitičari već predugo govore o keč ol (catchall) partiji i politici koju Vučić vodi, uopšte ne postavljajući pitanje da li je to i koliko održivo. Da li je moguće pod istu kapu strpati partizane i četnike, demokrate i desničare, mafiju i policiju, proevropske i proruske navijače, bogate i siromašne, penzionere i mlade, vernike i nevernike, LGBT populaciju i one koji se protive jednopolnim brakovima i paradama ponosa. Očigledno jeste, moguće je jedno vreme, tako što se svima obećava sve i svašta, ali pošto je nemoguće ispuniti sva ta kontradiktorna obećanja, nastupaju razočarenja. Nemoguće je zadovoljiti jedne a da pri tom ne izneveriš, pa i ugroziš one iz suprotnog tabora. Na kraju svi postaju nezadovoljni. To je krajnji rezultat KEČ OL politike na kojoj je Vučić izgradio svoju imperiju, tvrdi kolumnista Magazina Tabloid Mile Isakov, bivši podpredsednik u Đinđićevoj Vladi i ambasador u tel Avivu

Piše: Mile Isakov

Kad god se nađe u problemu Vučić potegne Kosovo kao dežurnu opasnost. Navodno, Albanci uz podršku Zapada tamo opet spremaju pogrom Srba, ali on to neće dozvoliti. Neće da ratuje ali će to sprečiti. Kako, sam bog zna.

Kao dokaz poslao je Radojičića da se slika s one strane granice u maslinastoj uniformi ala Zelenski, zapreti i Srbima i „onim drugima" svojim povratkom, da bi odmah posle snimanja pobegao nazad u Srbiju. Vučić, navodno, nema pojma kakva mu je to poruka, ali brani njegovo pravo da se vrati na svoje ognjište.

Stari je to trik vlasti na ovim prostorima, još od one komunističke, da se jedinstvo u zemlji održava neprestanom pretnjom spoljnim neprijateljima, koji nam zavide i ne podnose naše uspehe i naš samosvojni napredak. Ali i to je, kao što znamo, puklo. I bratstvo i jedinstvo i solidarnost samoupravljačke radničke klase.

Naravno da su tome doprineli i spoljni neprijatelji naše nesvrstane i prosperitetne države, ali to je prevashodno bilo naših ruku delo, naših neostvarenih obećanja i očekivanja, za šta smo optuživali međusobno jedni druge, što je spolja bilo neprestano vešto i uspešno podgrevano. Stvoreno je tako međunacinalno nepoverenje, pa netrpeljivost koja je vremenom prerastala u mržnju i na kraju smo se poklali. Od jedne velike države nastalo je pet malih koje bi trebalo da uživaju u nacionalnom jedinstvu, ali vrlo brzo se pokazalo da nam svima za sabornost nedostaju spoljni neprijatelji i oni druge vere i nacije, koji će biti krivi za sve, jer inače ćemo se pobiti između sebe.

Izuzetak je Bosna i Hercegovina, kojoj ne treba spoljni neprijatelj jer je međunacionalni građanski rat nastavljen drugim sredstvima, pa delimično i Makedonija, mada je tamo sukob sa domaćim Albancima pao u senku spoljnih neprijatelja iz Grčke a sad i Bugarske.

Ali, kako objasniti rat u Hrvatskoj između premijera i predsednika etnički skoro potpuno očišćene države, ili u Crnoj Gori gde ratuju rođena braća koja se predstavljaju jedan kao Srbin a drugi kao Crnogorac. Najgore je u Srbiji u kojoj su politički protivnici bukvalno ubijani, a sva je prilika da će se sa time i nastaviti. Podele u društvu su toliko duboke da čak ni tema Kosova više nije dovoljno jak motiv da se postigne jedinstvo. Unutrašnje sukobe nije moguće prevazići na miran način i demokratskim putem, zbog toga što su demokratske institucije zarobljene od jedne partije i njenog predsednika, kao što je to bio slučaj i devedesetih kada je sve i počelo.

Nije Milošević na kraju izgubio popularnost i masovnu podršku zato što je vodio ratove, nego zato što ih je izgubio i što smo svi to debelo platili kroz sankcije, NATO bombaradovanje i gubitak Kosova. To je protiv njega ujedinilo i protivnike ratovanja i one koji su otvoreno ili prikriveno huškali na rat, stim što su protivnici ratovanja bili ogorčeni zbog bruke i posledica, dok pristalice Velike Srbije nisu mogle da mu oproste što to nije i ostvario.

Dolaskom na vlast Vučić je učinio sve da obnovi i produbi te podele, po starom Cezarovom receptu, zavadi pa vladaj, pri čemu je sve vreme pokušavao da se predstavi kao zagovornik i pokrovitelj i jedne i druge strane u svakom sukobu.

I kao lider Srbije na evropskom putu i u isto vreme kao brat sa Putinom i Si Đinpingom, predstavljajući Rusiju i Kinu kao veće uzdanice od Evropske unije. I kao mirotvorac, koji na jednoj strani ide u Srebrenicu da oda počast bošnjačkim žrtvama, a na drugoj radi na veličanju lika i dela ratnih zločinca u Srbiji, za šta je najbolji primer odbrana murala Ratka Mladića. Pobratimio se i sa premijerom Albanije Edi Ramom, dok se sa Albancima sa Kosova, koje Rama apsolutno podržava, gleda preko nišana i srpskom narodu ih predstavlja kao najveće neprijatelje i permanentnu opasnost.

Zbog takvog dvoličnog odnosa sve više zbunjuje i svoje najvernije pristalice, čime je i sebe doveo u bezizlaznu situaciju. Ako je Sloba Sloboda imao i neki izlaz, recimo da pristane na konfederaciju ili sporazuman i miran raspad Jugoslavije, Vučić, upravo zbog svoje keč ol politike, nema bezbedan izlaz iz lavirinta u koji je upao, a sad mora nekako da izađe zbog Ruske agresije na Ukrajinu. Kako god da se opredeli između Evropske unije i Rusije, doneće nam velike probleme zbog kojih će ga jedni omrznuti, a čak i oni drugi, koji su do juče zagovarali baš taj izbor, kad se suoče sa posledicama, zameriće mu i tvrditi da nisu to baš tako zamišljali. Tražeći opravdanje za sebe, optužiće ga da je sam kriv jer se previše kurvao na sve strane, da je zakasnio da se opredeli i tako izgubio poverenje i u zemlji i u podeljenom svetu.

Dakle, neće Vućić pasti ni zbog toga što će se eventualno opredeliti za Evropu, ili sasvim suprotno za Rusiju, nego će pući zbog toga što predugo ne sme da se izjasni. I proći će kao Buridanov magarac, koji je crkao od gladi u nemogućnosti da se opredeli između dva plasta sena.

Tito je svojevremeno govorio da socijalizam nikad ne može biti doveden u pitanje jer je narod okusio sve blagodeti tog sistema i usvojio samoupravljanje i bratsvo i jedinstvo kao način života. Međutim, i posle pola veka takvog života, dogodio se raspad sistema i krvavi rat između bratskih naroda i narodnosti. I Vučić često ume da naglasi kako više nema povratka na staro jer je narod uvideo kako su „žuti lopovi" opljačkali zemlju i doveli je do bankrotstva, a on je spasio i doneo joj zlatno doba.

Plate i penzije nikad nisu bile veće, nikad više puteva nije izgrađeno, nikad više stranih investicaja, nikad više para nije bilo u budžetu, naši sportisti nikad više medalja nisu osvojili i tako redom. A sad kuka kako nikad teže nije bilo od ovoga što nas je sad snašlo, naravno ne našom krivicom. Za sve su opet krivi svetski moćnici i pakosne komšije. Realnost je, međutim, sasvim drugačija.

Vučić je, u nameri da pridobije što veću podršku i stekne neograničenu moć, previše koketirao sa svim različitim društvenim grupama predstavljajući se kao njihov vođa i zaštitnik. Mnogi su mu i poverovali, a sad je došao trenutak da mora da stane na jednu stranu i izneveri sve ostale. To njega muči, mnogo više od ekonomske krize i teške zime koja dolazi, sa čime nas plaši ne bi li prikrio svoj pravi problem. Zna on jako dobro da je ovaj narod navikao na krize i nemaštinu, ali jako teško podnosi kad otkrije svoje zablude, pa je sklon da ide iz krajnosti u krajnost. Ne može naš čovek da podnese saznanje da je ispao naivan i glup, pa počne da mrzi onog kojem je do juče bezrezervno verovao i kovao u zvezde. A upravo to Vučiću sleduje, ma kako da se opredeli.

Ako poklekne pred zapadom, koji ga očigledno drži u šaci, pre svega zbog veza sa kriminalom i korupcijom, moraće da uvede sankcije Rusiji što će više zaboleti veliku većinu građana Srbije, nego samu maćušku. Moskva će verovatno odgovoriti smanjenjem isporuka gasa i povećanjem njegove cene, što će biti veliki problem za državu, ali Vučić će imati jedan još veći. Za njega će najtragičnija biti reakcija izneverenih građana Srbije, koji iznad svega veruju u Putina i Rusiju. A takvih je mnogo u ovoj zemlji. Teško je reći kakva bi ta reakcija mogla biti, jer sve su krajnosti moguće, od uličnih protesta do raznih vrsta nasilja. Ali, čak i da ne bude većih nemira, Vučić će izgubiti podršku ogromnog dela svog biračkog tela, posebno kad postane jasno da za uzvrat od zapad neće dobiti ništa naročito, ni Kosovo, ni ubrzani prijem u Evropsku uniju, pa čak ni zamenu za ruski gas.

U slučaju da odustane od Evropske unije, koja nas već predugo drži na čekanju i realno više nije tako privlačna kao što je bila, i opredeli se da potraži sreću i zaštitu na istoku, pre svega od Rusije, ali računajući i na pomoć i podršku sve moćnije Kine, sasvim je izvesno da bi zapad reagovao žestoko, mnogo žešće nego Rusija u slučaju da njoj okrene leđa. I prema Srbiji i prema njemu i njegovom režimu. Usledila bi nova ekskomunikacija i izolacija od zapadnog sveta, smanjenje i obustavljanje finansijske pomoći i uvođenje sankcija sa nesagledivim posledicama.

Za samog Vučića, ipak, najveći problem bi bio otvaranje raznih dosijea o brojnim kriminalnim aferama sa kojima su on i njegovi ljudi direktno ili indirektno povezani. O tome zapadne službe imaju više dokaza od naših, koje on kontroliše.

U zemlji verovatno ne bi odmah bilo većih nemira, jer prosto ne postoje snaga koje bi bile spremne i mogle da to pokrenu, ali vremenom, kako nam budu pristizali računi na naplatu od Evropske unije i Amerike, sve veći broj građana bi se suočavao sa sve većim egzistencijalnim problemima i bio spremniji na pobunu.

Rusija može da nas kazni najviše politički, odustajanjem od odbrane Kosova u Savetu bezbednosti, naprimer, a zapad može mnogo više da nas kazni ekonomski. Dejstvo tih kazni mogle bi biti katastrofalne, imajući u vidu da najveći broj stranih investicija u Srbiji dolazi sa te strane i da tamo ubedljivo najviše izvozimo. Treba se samo setiti sankcija koje smo pregrmeli devedesetih i koje su nam potpuno devastirale privredu i državne finasije, a građane sa platama od nekoliko miliona dinara, a zapravo samo desetak maraka, dovele do prosjačkog štapa.

Prema tome za Vučića ne postoji dilema šta je bolji izbor, nego šta će manje da boli, pri čemu ne vredi da, kao do sad, prevashodno vodi računa o očuvanju vlasti. Ta opcija ni u jednoj varijanti ne postoji.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane