Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Dežurna

Predstoji nam obračun i pobeda naroda protiv mafije, jer je

Srbija na biološkom minimumu!

Redovno slušamo o tome kako imamo vrlo nepovoljnu demografsku situaciju i da se svake godine Srbija prazni usled toga što se rađa manje nego se umire, ali i usled migracija nezabeleženih još od perioda Arsenija Čarnojevića i velike seobe Srba. Nažalost, ali nije alarmantan samo ovaj podatak već se slobodno može reći da se kao nacija nalazimo u fazi biološkog minimuma kada se život samo održava bez bilo kakvih naznaka da bi vitalne funkcije društva i države mogle da se povrate. Ovakvo stanje idealno pogoduje ljudima profila Aleksandra Vučića koji poput hijene vole da jedu plen koji je na umoru, a plaše se od živog i živahnog, zaključuje dr ing. Miroslav Parović, predsednik Narodnog slobodarskog pokreta

Miroslav Parović

Ima li izlaza iz ovakve situacije?! Odgovor je pozitivan, ali je uslov svih uslova da kao društvo izađemo iz stanja masovne hipnoze i konačno definišemo prioritetne izazove i da potom krenemo da ih rešavamo.

Na taj način ćemo početi da popravljamo ukupni ambijent i da oslobađamo životnu energiju sa kojim će doći i novo oduševljenje i entuzijazam. Naravno, tu dolazimo do prvog velikog izazova, a to je Vučićev režim koji radi upravo sve suprotno od onoga što bi trebalo. Pa se tako u jeku globalnog strukturnog prestrojavanja, usled nedoraslosti situaciji, vlast odlučuje da društvo virtuelno vrati u period Drugog svetskog rata nametanjem tema i problema koje nažalost nismo rešili kada im je bilo vreme i shodno tome ne postoji mogućnost da se u tim prošlim bitkama pobedi.

Međutim, Vučiću i nije cilj da Srbi pobede već da se po ko zna koji put podele i uđu u međusobne obračune kako bi on mogao nesmetano da vlada i nastavi da zajedno sa svojom mafijom cedi poslednje ostatke života u zemlji. Zato je i započeo operaciju „oslobađanja Jasenovca" stavljajući sebe naravno u ulogu i glavne žrtve i glavnog heroja.

Ovim medijskim obračunom sa „ustašama" prikriva i pokriva to što će sredinom avgusta da sedne sa Kurtijem i da u Briselu i definitivno potvrdi energetski sporazum sa tzv. Repubikom Kosovo, a što je jedan od glavnih zahteva zapadnjaka imajući u vidu da bez ovog sporazuma njihove kompanije ne mogu da preuzmu naš energetski potencijal koji se ogleda u preko dvanaest milijardi tona lignita koliko se procenjuje da su rezerve na Kosmetu. Čisto zbog poređenja, ukupne rezerve uglja u Srbiji van teritorije KiM su nešto oko tri milijarde tona, dakle četiri puta manje.

Pošto mu rat sa „ustašama" nije bio dovoljan, imajući u vidu da pored izdaje nacionalnih interesa postoji i realan socijalni problem i narastajuća ekonomska kriza, otvoren je i sukob na relaciji „četnici" i „partizani" time što je temi sudske rehabilitacije Nikole Kalabića data ogromna pažnja čime je javnosti gurnuta još jedna tema za beskonačno zamajavanje. Vučićevi stratezi medijskog genocida su odabrali Kalabića jer je on služio i komunističkom režimu za pravljenje ozbiljne manipulacije tako da zaista više niko ne može sa sigurnošću da kaže bilo šta o njegovoj ulozi, a da to ne izazove ozbiljnu polemiku, što je naravno željeno stanje ka kome guraju srpsko društvo.

Sa druge strane stanje na terenu je u svim vitalnim oblastima kritično i to zahteva urgentno delovanje, ali još mnogo više neophodna su dugoročna strateška rešenja. Uzmimo istorijski primer Holandije koja je ispod nivoa mora i shodno tome je u stalnoj opasnosti od poplava. Ljudi su tamo vekovima rešavali posledice izlivanja voda, dok nisu kao nacija smogli snage i i sistemom brana i kanala napravili trajno rešenje problema. Na bazi takvog strateškog opredeljenja da trajno reše svoj najveći izazov oni su stvorili ambijent za dalji razvoj i danas imaju potencijal da se ponovo potvrde kao nacija i održiva država.

Srbija nije ispod nivoa mora, ali baš kao i mnoge države Evrope ulazimo u zonu opasnosti od manjka vode. Ovo leto je najsušnije od kada se vrše merenja i trenutno najveću štetu trpe poljoprivreda i proizvodnja električne energije u hidroelektranama, ali za nekoliko godina direktne posledice će trpeti i ljudi jer neće biti dovoljno vode za piće.

Dakle, jedan od izazova istinki održivog razvoja Srbije je pravljenje velikih rezervoara u kojima bi se čuvala voda kako za piće tako i za poljoprivredu i privredu. Srećna okolnost je da postoji strateško rešenje za ovaj veliki izazov i to je privilegija koju mnoge države neće imati. Naime, potrebno je očistiti i u potpunosti obnoviti preko 900 kilometara hidrosistema Dunav - Tisa - Dunav i drugih kanala koji postoje već izgrađeni u Vojvodini. U ovoj sada zapuštenoj infrastrukturi mogu se sačuvati velike količine vode iz Dunava, Tise, Begeja i Tamiša.

Govorimo o prolećnim vodama koje bi inače bez ovog sistema kanala ili plavile ili se prelivale preko brane u Đerdapu, ovako uz moderan sistem irigacije ta voda bi se koristila leti za zalivanje kao i za plovne puteve. Drugi strateški projekat kojim bi se rešavalo pitanje vodosnabdevanja je izgradnja hidrosistema „Lim - Zapadna Morava". Ovaj projekat postoji već decenijama na nivou razvijenog idejnog rešenja koje je pokazalo da se može napraviti sistem brana kojim bi se prikupile praktično sve bujične vode Lima, dela toka Drine i praktično svih rečica Zapadne Srbije.

Na ovaj način bi se stvorila najveća akumulacija vode koju imamo u zemlji, a koja bi potom mogla da se koristi za proizvodnju električne energije u reverzibilnim hidroelektranama i kao rezervni sistem za vodosnabdevanje Beograda i čitave Šumadije. Dakle, realizacijom ova dva strateška projekta Srbija bi u narednih desetak godina potpuno osigurala svoju snabdevenost vodom i to kao trajno rešenje.

Drugo strateško pitanje je proizvodnja hrane i izazovi koji se imaju u toj oblasti. Proizvodnja hrane je tesno povezana sa dostupnošću vode i iz godine u godinu se uveravamo da je nemoguće koncipirati savremenu poljoprivredu bez navodnjavanja. Tako da realizacijom projekata vezanim za vodosnabdevanje delom rešavamo i pitanje održive proizvodnje hrane. Ali to nije jedina stvar. Uočljivo je da mnoge biljke poput kukuruza, soje, mnogih vrsta grožđa, povrća i voća sve teže podnose ekstremne temperature i dugotrajne toplotne talase i to čak nezavisno od toga da li se parcele navodnjavaju.

Ove godine na više od pola miliona hektara kukuruza i na više od stotinu hiljada hektara soje neće biti ni jednog jedinog zrna, dok će na ostatku površina prinos biti ni trećinu prosečnog. To znači da će ovogodišnja šteta biti merena u stotinama miliona evra. Da bi se to u budućnosti sprečilo pored navodnjavanja treba da budu primenjeni i sistemi natkrivanja parcela uz pomoć posebnog tipa solarnih panela čime će se biljke sa jedne strane štititi, a dok će sa druge strane na istoj površini biti omogućena proizvodnja električne energije.

Na ovaj način će proizvodnja postati izvesnija i u pogledu prinosa stabilnija čime će se otvoriti prostor da se na određenim površinama krene sa zasadima energetskih biljaka poput miskantusa koji bolje podnosi ekstremne vremenske prilike i omogućava da se proizvede vrlo kvalitena biomasa pogodna za dalje energetsko i inudstrijsko korišćenje.

Treći strateški izazov su proizvodnja i uvoz energije. Imajući u vidu kritično stanje u pogledu funkcionisanja i budućnosti našeg elektroenergetskog sistema neophodno je vrlo brzo doneti stratešku odluku šta i kako dalje. Ukoliko stvari postavljamo u ravan istinske održivosti Srbije kao imperativa politike, onda se razvoj energetike logički nastavlja i povezuje sa pitanjem vodosnabdevanja i proizvodnjom hrane. Pa tako ukoliko napravimo hidrosistem „Lim-Zapadna Morava" dobijamo mogućnost izgradnje ozbiljnih proizvodnih kapaciteta koji bi bili realizovani kao reverzibilne hidroelektrane.

Takođe, drugačijim koncipiranjem poljoprivrede sakupljanjem žetvenog ostatka, ali i zasadima energetskih biljaka pravi se sirovinska baza za snabdevanje nekoliko velikih termoelektrana koje bi bile pogonjene ovim gorivom. Idealno je da te termoelektrane budu u Kostolcu ili Obrenovcu jer tamo već sada postoje i proizvodni kapaciteti i obučeni ljudi, kao i potrebna logistika da se ozbiljne količine biomase dopremaju brodovima korišćenjem plovnih puteva koje imamo, ali koji se ne održavaju (zato je neophodno očistiti i sanirati sistem kanala Dunav - Tisa - Dunav).

Naravno, podrazumeva se da treba do kraja i na najefikasniji način iskoristiti preostale količine uglja i to tako da se iz profita koji se napravi (trenutno EPS ima gubitke, ali to je zbog Vučićeve mafije!!!) ulaže u sva potrebna nova postrojenja i prateću infrastrukturu. Tu se nikako ne sme zaboraviti naše rudno bogatstvo na KiM pa tako po svaku cenu treba sprečiti Vučića da zarad opstanka na vlasti to preda Albancima. I na kraju, postavlja se pitanja uvoza energije. Jasno je da naftu moramo uvoziti i tu nema dileme, ali ono na čemu će se lomiti koplja u narednom periodu je uvoz gasa. Postoji američka inicijativa da se ruski gas potisne što uvozom njihovog tečnog gasa, što preko nuklearne energije.

Naravno, vlast je pristala na obe stvari jer znaju da im je to garancija da će im neće blokirati imovinu kao i da će eksplicitni snimci saradnje sa kriminalcima ostati u fijokama. Međutim, Srbija već ima izgrađenu infrastrukturu za snabdevanje gasom iz Rusije i tu je reč o potpuno novim pogonima vrednim više milijardi evra čiji je životni vek najmanje pedeset godina. Nije normalno da pored nečega što već imamo mi kao društvo i država krenemo da se dodatno zadužujemo i gradimo nešto što nam zaista ne treba. Shodno tome, potpuno je opravdano da se ide i u pravcu gradnje nekoliko gasnih termoelektrana kojima bi se pokrivao deo bazične potrošnje električne energije, a imajući u vidu da je zemni gas usvojen za zeleni energent onda nema ni problema vezanih za priču o zagađivanju životne sredine.

Na kraju naravno da se postavlja pitanje kojim parama bi se sve ovo gradilo. Odgovor je našim parama i našim radom. Ono što je problem je da su trenutno naše pare kod Vučićeve mafije i da svi mi na ovaj ili onaj način što voljno što nevoljno, a često i nesvesno, radimo za te bandite. Oni su dali 600 miliona evra za otkup prava prenosa enrgeskog fudbalskog prvenstva, sada planiraju da daju više stotina miliona evra za izgradnju nacionalnog stadiona u Beogradu i još nekoliko fudbalskih stadiona po Srbiji.

Ako ih sprečimo samo u ovome dobijamo sredstva za realizaciju najmanje jednog od navedenih strateških projekata od kojih nam bukvalno zavisi opstanak.

Dakle, na kraju dolazimo na početak i na uslov svih uslova, a to je obračun i pobeda naroda protiv mafije. A rešenja za dobru budućnost ima ostaje pitanje da li mi to kao nacija uopšte želimo ili smo se navikli na propadanje i život na biološkom minimumu.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane