Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Pogled iz Moskve

Trenutna kriza na Kosovu kao posledica uništavanja Jugoslavije od strane Zapada

Novi rat na Balkanu?

Tinjajući konflikt na administrativnoj liniji Srbije i samoproglašene republike Kosovo, u noći između 31. jula i 1. avgusta, umalo nije prerastao u novi rat na Balkanu. Neredi su počeli nakon što je Priština najavila uvođenje zabrane za ulazak građana sa srpskim tablicama i dokumentima od 1. avgusta. Predsednik Srbije Aleksandar Vučić je upozorio da je lokalna policija spremna za operaciju sa upotrebom sile i samo čeka signal iz Prištine.

Piše: Igor Veremejev

U nedelju uveče, uzbuđeni Srbi koji žive na severu Kosova, počeli su da se skupljaju na ulicama i prave barikade. Direktor kancelarije za Kosovo i Metohiju pri srpskoj vladi, Petar Petković, izjavio je da su „za Beograd neprihvatljive privremene dozvole za ulazak i izlazak, to jest poništavanje srpskih ličnih dokumenata na teritoriji Kosova i Metohije". Po njegovim rečima, te akcije su još jedan korak ka proterivanju Srba.

Situacija je razrešena iznenadnim ustupkom vlasti samoproglašene republike Kosovo, koje su, posle poziva iz Vašingtona, obećale da će odložiti nove mere do septembra. A Aleksandar Vučić je izrazio nadu da će za mesec dana uspeti da se postigne kompromis.

Srpski predsednik je pritom posebno istakao ulogu Moskve, koja je, prema njegovim rečima, „veoma korektno" reagovala na zaoštravanje situacije. Zvanični predstavnik ruskog Ministarstva spoljnih poslova Marija Zaharova osudila je akcije kosovskih vlasti, pozvavši Prištinu „i SAD i EU koji stoje iza nje da prekinu provokacije i poštuju prava Srba".

Šta su razlozi ove konfrontacije koja traje na teritoriji bivše Jugoslavije i sadašnjeg zaoštravanja situacije na Kosovu? Jedna godišnjica ove godine je prošla praktično nezapaženo - u maju je bila 130. godišnjica rođenja jugoslovenskog lidera Josipa Broza Tita. SFRJ na čijem je čelu bio odavno se raspao, ipak nasleđe maršala nije zaboravljeno. Tako je italijanski „Đornale" objavio članak u kome ističu da je na teritoriji bivše Jugoslavije njegovo nasleđe živo i dan-danas.

U Sloveniji, na primer, na planini iznad zamka Rihemberk, lokalne turističke atrakcije - stoji ogroman natpis „Tito", napravljen od velikih kamenih gromada. Takvih natpisa ima i u drugim mestima u državi i niko ih ne sklanja. „Sve to uz odobrenje lokalne administracije, koja ni prstom nije mrdnula da ovo spreči", negoduju proameričke italijanske novine.

Iako je Tito po nacionalnosti bio Hrvat, ne zaboravljaju ga ni u Beogradu gde do danas postoji pozlaćeni mauzolej pažljivo ukrašen cvećem, smešten u zgradi Istorijskog muzeja, najposećenijeg u srpskoj prestonici.

Rečenica: „Nikada više nećemo živeti dobro kao što smo živeli u Titovo vreme!", i danas je popularna u celoj bivšoj Jugoslaviji. Kako pišu mediji, u svakoj državi bivše SFRJ, još možete na ulicama sresti poneku osobu u majici-suveniru sa sloganom: „Druže Tito, vrati se! Tebe vole Muslimani, Srbi i Hrvati. Ti si nam sve dao i ništa nisi krao. A sad svi kradu i ništa nam ne daju!"

Ne tako davno, čak i u Bosni, u kojoj je u građanskom ratu poginulo oko 200.000 ljudi, jedna anketa je pokazala da bi na izborima za predsednika, kada bi Tito bio živ, za njega gasalo 60% stanovništva.

Samo nedelju dana nakon invazije nemačkih i italijanskih trupa na teritoriju Kraljevine Jugoslavije (kako se nekada zvala) u aprilu 1941. godine, ona se odmah raspala na nekoliko marionetskih kvazidržava. Još tada je započeo monstruozni teror protiv Srba i pravoslavnog jugoslovenskog stanovništva. Ipak, prvi čovek antifašističkog otpora, koji je bio pretežno srpski, kao što je poznato, bio je hrvatski komunista Josip Broz Tito, koji se od 1945. nalazio na čelu nove Jugoslavije.

Tito je vladao Jugoslavijom više od 35 godina, vešto manevrišući između SSSR-a i Zapada, uzimajući od njih velike povoljne kredite. Kao rezultat toga, pod njegovom vlašću, jugoslovenska ekonomija smatrana je najboljom u „socijalističkom bloku".

Mlade porodice besplatno su dobijale stanove, plate su bile stabilne i stalno su rasle. U bioskopima su se slobodno prikazivaili zapadni filmovi, svako je mogao da putuje u Nemačku ili Francusku bez viza, radile su privatne prodavnice i frizerski saloni, samo su velike fabrike bile u državnom vlasništvu.

Titov politički autoritet, kao heroja partizanskog rata, i njegov talenat da manevriše među nacionalnim elitama u regionima, omogućavali su mu da suzbije negativne faktore. Maršal je razumeo da bi formiranje Jugoslavije i njen razvoj po centralizovanom sovjetskom ili kineskom obrascu - zbog nacionalno-geografskih razloga - brzo doveo do raspada zemlje. Zato je bio izabran federativni princip. Čak i vladajuća Komunistička partija ujedinila se u Savez komunista Jugoslavije.

Jugoslovenski model socijalizma odmah je postao strateški antipod strogo centralizovanom sovjetskom i kineskom modelu. Svim industrijskim objektima u zemlji, osim u sferi odbrambene industrije, upravljali su lokalni radnički saveti i rukovodioci koje su oni birali (sistem radničkog samoupravljanja). Njih su birali na najviše dve godine s pravom reizbora samo još jednom. Takav sistem bio je žestoko kritikovan iz Moskve i Pekinga.

Zajedno s tim, Tito je žestoko gušio opoziciju. U sedam jugoslovenskih specijalnih logora, od kojih se četiri nalazilo u Hrvatskoj, u užasnim uslovima bili su izolovani ne samo komunisti iz redova njegovih protivnika u partiji, već i desetine hiljada zagovornika prijateljstva sa SSSR-om i Kinom koji nisu imali partijsku knjižicu. Sudbina mnogih zatvorenika do danas je nepoznata. Ovi logori bili su zatvoreni tek 1962-63. godine. Tito je i u međunarodnoj areni nastupao kao protivnik Moskve i Pekinga. Još dok je Staljin bio živ, Beograd je uspeo da potpiše sporazum o vojno-političkoj saradnji sa SAD i ušao je u „Balkanski pakt" koji je inicirao NATO, u kojem su bile i članice NATO, Grčka i Turska.

Titova Jugoslavija bila je potrebna Zapadu, ne samo kao geopolitička barijera protiv „crvene zaraze", već i kao svojevrsna ideološka barijera. SFRJ, u kojoj je standard stanovnika bio veći nego u SSSR, igrala je ulogu socijalno-ekonomskog izloga protiv Sovjetskog Saveza i zemalja Varšavskog pakta. Ali, čim je u SSSR-u počela rušiteljska perestrojka, takva barijera Zapadu više nije bila potrebna.

Zato je Zapad već sredinom 1980-ih prekinuo program povlašćenog kreditiranja SFRJ. Krajem 1980-ih dug je bio veći od 28 milijardi dolara i zbog toga je počelo njeno uništavanje koje se pretvorilo u krvavi građanski rat i raspad države.

Ipak, nacionalni faktor je odigrao odlučujuću ulogu u ovom raspadu. Pravoslavna Srbija bila je u SFRJ najveća republika, kako po broju stanovnika, tako i po površini, ipak ekonomski najrazvijenije bile su katoličke Slovenija i Hrvatska.

Ulje na vatru dolivalo je i to što su Bosna, Crna Gora i Makedonija bile beznadežno subvencionisani subjekti federacije, stalno su se vodile burne rasprave oko toga ko koga hrani.

Nakon Drugog svetskog rata, prema Ustavu Jugoslavije iz 1946. godine, stvorena je Autonomna oblast Kosovo i Metohija u sastavu SR Srbije. U novembru 1968. godine ova oblast je postala Socijalistička autonomna pokrajina Kosovo. Albansko stanovništvo na Kosovu nastavilo je da se uvećava zbog priliva iz Albanije, gde su uslovi života bili mnogo lošiji. Pritom se Albanci-muslimani koji su pristizali, nisu orijentisali prema Beogradu, već su maštali o stvaranju „Velike Albanije".

U to vreme moćan Tito, cementirajući SFRJ, nije dozvolio da se razbukti etnički konflikt na Kosovu. Ali Tita niko nije mogao da zameni.

Godine 1981. počeli su pogromi srpskih kuća po celom Kosovu. Hiljade Srba je u strahu bežalo iz pokrajine. U zaustavljanju nereda učestvovale su snage Jugoslovenske narodne armije. Krvavi raspad Jugoslavije ostavio je za neko vreme problem Kosova u senci, ali situacija je tamo nastavila da se pogoršava.

Od početka 1990-ih godina, na Kosovu su se grupisale oružane terorističke albanske grupe, koje su se nazvale „Armija za oslobođenje Kosova". Beograd je pokušao da zaustavi zulume odmetnika koji su počeli da terorišu Srbe. Ipak, SAD i zemlje EU, licemerno su krivile jugoslovenske vlasti za represiju protiv civila. NATO zemlje postavile su Beogradu ultimatum - okrivivši Srbe za etničko čišćenje, zatražili su da se armija u potpunosti povuče sa teritorije Kosova. Generalni sekretar NATO Havijer Solana je 24. marta 1999, spašavajući albanske militante od poraza, izdao naređenja komandantu snaga NATO u Evropi, američkom generalu Vesliju Klarku da započne vojnu operaciju protiv Jugoslavije. Prvi put posle Drugog svetskog rata, bombe su pale na evropske gradove.

Sporazum o povlačenju jugoslovenske vojske sa teritorije Kosova i njegovo stavljanje pod kontrolu KFOR-a, potpisan je 9. juna 1999. Kraj rata faktički je bio kraj istorije srpskog Kosova. Zajedno sa jugoslovenskim vojnicima, pokrajinu je napustilo oko 200.000 Srba i predstavnika drugih etničkih manjina. Godine 2008. republika Kosovo je jednostrano proglasila nezavisnost. Sadašnja srpska dijaspora, koja predstavlja oko 5-6% stanovništva Kosova, koncentrisana je u severnim regionima Pokrajine, koji se neposredno graniče sa Srbijom. I sada čak i te Srbe hoće da proteraju.

Sa današnje pozicije je očigledno da je subverzivna uloga koju je svojevremeno Zapad dodelio komunističkoj Jugoslaviji u borbi protiv SSSR-a, a koja je sada namenjena Ukrajini, predstavlja minu za Rusiju.

Ali Ukrajina nije imala političkog lidera ravnog Titu, zato su Anglosaksonci uspeli da organizuju državni udar u Kijevu, a zatim da preformatiraju zemlju, pretvorivši je u neonacističku državu, usmerenu ka agresiji protiv naše zemlje.

A da bi stvorio na teritoriji već smrvljene Jugoslavije novo žarište napetosti, takva subverzivna uloga sada je dodeljena Kosovu. Osvojivši ovu teritoriju uz pomoć Zapada, Albanci pokušavaju da isteraju pravoslavne Srbe sa te, za njih istorijske, teritorije.

Jasno je da Beograd to neće trpeti, umešaće se i - na Balkanu će ponovo planuti rat. Upravo to je i potrebno Vašingtonu i NATO, iako se oni predstavljaju kao „mirotvorci". Fitilj ove „etničke bombe" koji je ostao na teritoriji već razrušene SFRJ nastavlja da tinja, i svakog trenutka može da eksplodira.

Nostalgija nekih ljudi za bivšom Jugoslavijom i Titovim vremenom ne znači da neko tamo pokušava da se vrati u prošlost - uostalom, to je i nemoguće. Na Balkanu nema političara koji bi mogli da se uporede sa pokojnim maršalom, po snazi uticaja i autoritetu. To je samo nostalgija za vremenom stabilnosti i mirnog, spokojnog života. Ali upravo to nije potrebno Vašingtonu, koji namerno pali vatru sukoba po celom svetu, da bi sačuvao svoju dominaciju.

2

Američki predsednik je tražio od Kongresa 813 milijardi dolara za sledeću godinu.

SAD: „nagrada za hrabrost"

Čega bi se mogla plašiti najveća svetska vojno-industrijska mašina? Svakako ne deficita svog budžeta. Prema informaciji Međunarodnog instituta za strateška istraživanja (IISS), ove godine on iznosi 738 milijardi dolara i 12 puta premašuje vojni budžet Rusije. A ako se sve uzme u obzir, onda je vojni budžet SAD jednak rashodima za odbranu 15 najvećih ekonomija sveta, od Kine do Izraela. Amerikanci, šta vam više treba? Izgleda da treba.

Piše: Elena Pustovojtova

Prema podacima Američkog zavoda za statistiku rada, godišnja inflacija u SAD u junu 2022. godine iznosila je 9,1%, što je najviše za poslednje 42 godine. Hrana je poskupela još više - 10,4%, a benzin za 60%. Za prosečnog Amerikanca, koji obično značajan deo svojih prihoda troši na hranu i prevoz, realni nivo inflacije još je viši.

Kako prenosi američki portal Common Dreams, na Kapitol hilu malo ko je bio ogorčen zbog Bajdenovog zahteva. Republikanci Barbara Li i Mark Pokan sazvali su grupu demokrata u Predstavničkom domu da bi uveli amandmane na Zakon o nacionalnoj odbrani (NDAA), koji bi smanjili tekuće vojne rashode SAD za 100 milijardi dolara i poništili pokušaj Bajdena da zadovolji istorijski najveći zahtev Pentagona za predstojeću finansijsku godinu.

Common Dreams citira Barbaru Li koja smatra da je došlo vreme da se ponovo odrede prioriteti, koji će odražavati hitne potrebe društva, koje se oporavlja od pandemije, tekuće ekonomske nestabilnosti i međunarodne ekonomske krize - a ništa od toga ne može se rešiti povećanjem izdvajanja za vojsku. Smanjenje vojnog budžeta za 100 milijardi dolara pokazaće da je nacionalna bezbednost zaista usmerena na američki narod, a ne na profit industrije naoružanja.

Koliko je ova izjava kongresmenke bliska istini, teško je proceniti, ali ona je ukazala na glavnu činjenicu koja prati američku politiku više od 30 godina.

Evo svežeg primera: za prošlogodišnji budžet Pentagona Kongres je odobrio više sredstava nego što je ministarstvo odbrane tražilo. Zato ćemo odmah predvideti sudbinu amandmana za finansijsku 2023. godinu: ona je tužna.

Zakonodavci u komitetima za oružane snage Predstavničkog doma i Senata koji su pod kontrolom demokrata, već su podržali izdvajanje 37 milijardi dolara i 45 milijardi dolara u budžet Pentagona, preko onih 813 milijardi koje je Bajden tražio od Kongresa.

Ko tera američke političare da izdvajaju tako ogromna sredstva za oružane snage, što neizbežno povlači za sobom i potrebu da se u toj meri iskoriste te snage i sredstva, gde god je to moguće? Oni, sami sebe.

Da objasnimo. Iz izveštaja Public Citizen, koji se oslanja na podatke američkog sajta OpenSecrets.org o finansiranju američkih izbora, sledi da su glavni dobitnici „nagrade za hrabrost" iz sredstava vojno-industrijskog lobija u poslednje dve godine u Predstavničkom domu Kongresa SAD bili: Majk Rodžers iz Alabame (404.525 dolara), Rob Vitman iz Virdžinije (237.799 dolara), Majk Tarner iz Ohaja (150.950 dolara), Džo Kortni iz Konektikata (131.000 dolara) i Elen Lurija iz Virdžinije (127.743 dolara). Svi oni su glasali za povećanje budžeta za Pentagon.

U Senatu su glavni dobitnici novca od vojno-inudstrijskog kompleksa, koji su u julu glasali za povećanje budžeta za vojsku, bili senator Dž. Džim Inhof iz Oklahome (874.876 dolara), Džek Rid iz okruga Kolumbija (822.757 dolara), Tim Kejn iz Virdžinije (616.152 dolara), Džin Šahin iz okruga Kolumbija (467.032 dolara) i Rodžer Viker iz okruga Kolumbija (409.842 dolara).

Da li je to mnogo ili malo kongresmena - nije na nama da sudimo. Ali, to nesumnjivo daje ratnim profiterima ogorman uticaj na „odobrenje" za finansiranje Pentagona.

Prosta aritmetika pokazuje da prosečno ulaganje vojno-industrijskog kompleksa u predizbornu kampanju člana komiteta za oružane snage Predstavničkog doma ili Senata, koji je glasao za povećanje vojnih troškova za 2023. godinu, više od tri puta premašuje prosečno ulaganje vojno-inudstrijskog kompleksa u predizbornu kampanju onih koji su glasali protiv.

Oni koji su glasali „za" dobili su, u proseku, po 151.722 dolara, dok su oni koji su bili „protiv" dobili po 42.967 dolara.

Samo u poslednjem izbornom ciklusu, 2020. godine, vojno-inudstrijski kompleks je „investirao" 2.990.252 dolara u članove Komiteta za oružane snage Predstavničkog doma i 7.175.092 dolara u članove Komiteta za oružane snage Senata - ukupno to iznosi 10.165.344 dolara.

Izveštaj direktno ukazuje na to da je „američki vojno-industrijski kompleks stvorio moćnu mašinu političkog uticaja, koja daleko prevazilazi troškove predizborne kampanje i nema nikakvih razloga za sumnju da zagovornici povećane potrošnje Pentagona treba da budu svesni šta rade... Ulaganja vojno-industrijskog kompleksa nagrađuju i podstiču Kongres da izdvaja novac za Pentagon - čak i bez obzira na to što mnoge ljudske potrebe i bezbednosni interesi koji nemaju veze sa vojskom (npr. borba protiv pandemije ili klimatskog haosa) ostaju u velikoj meri nedovoljno finansirani".

Ova kardinalna protivrečnost između glavnog zadatka državnih vlasti da se stara o dobrobiti svog naroda i potrebe vlasti koju je teško zadovoljiti, da napune sopstveni novčanik, rešava se jednostavno: aritmetički

Vojni „preduzimači" daju članovima Kongresa milione dolara (faktički kupuju njihove glasove) ove godine, zato što znaju da će im to doneti fantastičnu dobit sledeće.

Kako je izračunao Public Citizen, vojna industrija je u poslednji izborni ciklus uložila oko 10,2 miliona dolara (u članove ključnih komiteta u Kongresu) i sada računa da će dobiti gotovo 450.000% (!) profita od tih „investicija". Zato se Pentagon uopšte ne boji ni Barbare Li, ni njenog Komiteta za smanjenje troškova za odbranu.

Kako piše najstariji američki nedeljnik „The Nation", „Bajdenova administracija predstavila je nevorovatnu ponudu od 813 milijardi dolara za „nacionalnu odbranu"... Na kraju krajeva, ovaj zahtev je veći od najvećih troškova u godinama Korejskog ili Vijetnamskog rata, i mnogo veći od 100 milijardi dolara na vrhuncu Hladnog rata. Bez obzira na to, industrija naoružanja i jastrebovi iz Kongresa sada traže da se potroši još više."

I još jedan kratak citat: „Najveći rizici za našu bezbednost i našu budućnost, naravno ne uzimajući u obzir pretnje nukleranog rata, mada i one mogu da porastu, postoje ako tekući budžet bude ispunjen onako kako je planirano."

Pritom je jasno da je Pentagon samo jedan od elemenata sve skuplje američke „države nacionalne bezbednosti". Kada se budžetu Pentagona dodaju i drugi vojni troškovi - za obaveštajnu službu, za specijalne službe i unutrašnju bezbednost, „Budžet za nacionalnu bezbednost 2023" postaje neverovatan „kolos" od 1,4 triliona dolara! I taj „kolos" predstavlja glavnu pretnju za svet. Ali „nagrađeni za hrabrost" ne daju da se to razume...

3

Zapažanja posle glavne vojno-pomorske parade u čast Dana mornarice Rusije

S nama su Bog i Andrejevska zastava!

Glavna parada povodom Dana mornarice Rusije, tradicionalno je održana u Sankt Peterbrugu. Učestvovalo je 47 ratnih brodova, čamaca i podmornica iz sastava četiri flote i jedrenjaka. Između ostalih, i mali raketni brod „Uglič" (Kaspijska flota) i veliki desantni brod „Ivan Gren" (121. brigada Severne flote), čamci drugih organa za sprovođenje zakona - granične službe Federalne službe bezbednosti i Ministarstva za vanredne situacije, više od 40 aviona i helikoptera.

Piše: Valerij Panov

Simbol moći ruske Ratne mornarice odmah su postale tri nuklearne podmornice, prvi put predstavljene na paradi - strateška raketna podmornica „Knez Vladimir", nuklearne podmornice „Orel" i „Vepar". Takođe, prvi put je na paradi učestvovala i ženska posada, na patrolnom čamcu „Evgenij Kolesnjikov", koji pripada liniji novih brzih čamaca.

U borbenom sastavu je bio i bojni brod „Poltava" - kopija broda koji je porinut u vodu 1712. godine u vreme Petra I. Pod zastavom čuvenih jedinica Ratne mornarice i rečne flote koje su učestvovale u operacijama tokom Drugog svetskog rata, prodefilovali su borbeni čamci (koji su se našli u povorci kao pobednici sveruskog konkursa - učesnici pokreta „Dobrovoljci pobede"). Sledeća tri desantna čamca nosila su čamac Petra Velikog, raktetni lanser „Kaćuša" iz vremena Velikog otadžbinskog rata i tenk T-34 - počast borbenoj prošlosti mornara i dokaz lojalnosti tradiciji ruske mornarice.

Ministar odbrane RF general armije Sergej Šojgu je čestitajući Dan mornarice rekao da sastav ruske mornarice „jasno demonstrira celom svetu odličnu pomorsku obuku i usklađenost delovanja, uspešno rešava postavljene zadatke obezbeđivanja bezbednosti države". Prema njegovim rečima, Rusija se ponosi herojskom istorijom svoje flote, istaknutim ruskim pomorskim komandantima i mornarima. Njihova imena nose mnogi ruski brodovi. Tako je na Nevi, preko puta Bronzanog konjanika (spomenik Petru Velikom) i glavne tribine na Senatskom trgu, bila postavljena fregata „Admiral flote Sovjetskog Saveza Gorškov". Brod je dobro mogao da se vidi sa Univerzitetskog i Admiralitetskog nasipa. Upravo sa njegove palube je upravljano prolaskom paradne formacije brodova cele „Nevske grupe".

Fregata je doplovila u Peterburg iz Severnomorska, njegova posada je više puta išla na duga putovanja, uključujući i put oko sveta. Po svojoj vatrenoj moći nadmašuje brodove mnogo većeg deplasmana (mera za brodove). Naoružan je lanserima univerzalnog protivvazdušnog raketnog sistema „Poliment-Redut" dometa 500 km.

Sa raketne palube fregate prvi put je ruska Ratna mornarica izvršila probna lansiranja hipersoničnih raketa „Cirkon", kako po kopnenim, tako i po pomorskim ciljevima. U septembru „Cirkoni" bi mogli biti stavljeni u službu. Te komplekse su u armijama naših verovatnih protivnika nazvali ubicama nosača aviona, jer je pojavljivanje ruskih „hipersoničnih" u trenutku anuliralo svu snagu 14 grupa NATO nosača aviona, među kojima je 11 američkih, koji su postali velike mete za naše neranjive „Cirkone".

Ti brodovi, za koje je na Nevi bilo nedovoljno mesta, stajali su poređani u budnoj koloni (u liniji) u Kronštatu. Ovde je bio privezan veliki desantni brod „Ivan Gren" i nuklearna podmornica raketna krstarica „Severodvinsk". Na brodovima statičkog prikaza, tokom parade, ekipe su podigle zastave i postrojile se na palubama.

Na Nevi je prikazan i veliki desantni brod „Minsk", dužine 112,5 metara, koji se nalazi u sastavu Baltičke flote. Na maloj udaljenosti od ovih lepotana prošli su mali patrolni brod „Urengoj", veliki raketni čamac „Dimitrovgrad", koji je izgrađen u Srednjenevskom brodogradilištu, i treći, serijska korveta „Stojki" proizveden u „Severnom brodogradilištu" (sva tri su u službi na Baltiku).

Peterburška parada brodova, naravno, glavni je, ali ne i jedini događaj povodom ovog lepog, svetlog dana. Kao i pre, obeležavanje Dana mornarice sastoji se od tri posebne „priče": o brodovima, o avionima i istorijske.

Slične parade, samo manjeg obima, održane su u Severomorsku, Baltijsku, Vladivostoku i drugim bazama ruskih flota i flotila, kao i u sirijskoj luci Tartus na Sredozemnom moru. U obeležavanje Dana mornarice, na svim lokacijama, bilo je uključeno ukupno oko 200 ratnih brodova raznih klasa, 80 aviona i više od 100 jedinica vojne tehnike

Istovremeno, u Crnom moru se 12 velikih desantnih brodova tri flote Ratne mornarice Rusije nalazi u stanju stalne borbene gotovosti „za ispunjavanje zadataka u okviru specijalne vojne operacije", izjavio je vojni izvor sa Krima. Jednostavno rečeno, marinci Severne, Baltičke i Crnomorske flote čekaju svoj trenutak da podrže dejstva kopnenih jedinica ruske vojske na pravcima Nikolajevsk i Odesa. Marinci su, uzgred, pokazali za šta su sposobni. U martu je 155. brigada marinaca Pacifičke flote, dobila zvanje gardijske brigade „zbog velikog herojstva" i uspešnih borbenih dejstava u Donbasu. A pukovnik morske pešadije Aleksej Berngard dobio je zvanje Heroja Ruske Federacije.

Marinci ove brigade bili su uključeni u najsloženije akcije u borbi protiv terorista u Siriji i u mirovne zadatke u Nagornom Karabahu. A sada su učestovali u borbama za oslobođenje teritorija DNR i LNR od nacističkih bataljona, gde su sjajo ispunili postavljene zadatke. Oni su se odlično pokazali u borbama za Mariupolj, prilikom izviđanja, potrage i čišćenja od neofašista naselja u Kijevskoj oblasti.

Neusmnjivo, u specijalnoj vojnoj operaciji sa ciljem denacifikacije i demilitarizacije Ukrajine, ruska Vojno-pomorksa flota ima ogromnu ulogu. Ona ispunjava važne zadatke, obezbeđujući delovanje kopnene vojske.

Već prvog dana specijalne operacije, brodovi Crnomorske flote i Kaspijske flotile uništili su važne objekte ukrajinske vojske i nacionalista praktično na celoj teritoriji Ukrajine. Raketni udari krstarećim projektilima „Kalibar" mogu da izvrše dve raketne fregate Crnomorske flote „Admiral Esen" i „Admiral Makarov", šest malih raketnih brodova Crnomorske flote i Kaspijske flotile, raketni brod Kaspijske flotile, kao i četiri podmornice Crnomorske flote.

Samo jednom paljbom naša mornarička grupacija može da izbaci više od sto krstarećih raketa. Danas, udruženi desantni brodovi ruske Ratne mornarice, manevrišu u rejonu Odese, demonstrirajući spremnost za početak pomorske desantne operacije.

Zbog toga što je Turska zatvorila Bosfor i Dardanele, deo brodova i podmornica Crnomorske flote ostao je u Sredozemnom moru. Oni se bave obezbeđivanjem borbene stabilnosti ruske pomorske baze Tartus u Siriji, kontrolišući delovanje američkih vojnih brodova. Smešno je reći, ali kako je javio Njusvik, američke pomorske snage, u vezi sa borbenim dejstvima u Ukrajini, odustale su od vežbe „Morski povetarac - 2022", koja je trebalo da bude održana u Crnom moru. Umesto tih vežbi, odlučeno je da se organizuju manevri mnogo manjeg obima „Povetarac - 2022", na kojima ne učestvuju američki ratni brodovi.

Ipak, u njima će svakako učestvovati pripadnici američke vojske i avioni, uključujući nove obaveštajne avione P-8A Posejdon. Osim Amerikanaca, u manevrima „Povetarac - 2022" učestvuje 1390 vojnika iz devet NATO zemalja: Albanije, Belgije, Bugarske, Grčke, Italije, Letonije, Poljske, Rumunije i Turske. Na prošlogodišnjoj vojnoj vežbi „Morski povetarac", koja je sprovedena pod zajedničkim rukovodstvom SAD i Ukrajine, učestvovalo je 32 ratna broda mornarica NATO zemalja i partnera Alijanse.

Od ukrajinske mornarice sada su ostala samo sećanja. Njeni brodovi ili su uništeni, ili su ih naši mornari zarobili. Tako su, od sedam rečnih oklopnih čamaca tipa „Gjurza" izgrađenih za potrebe ukrajinske mornarice novcem SAD, dva potpoljena tokom specijalne operacije, tri su zarobljena i ušla su u sastav Crnomorske flote. Jedan od tih trofeja, zarobljen u Berđansku, učestovovao je u morskoj paradi u Novorosijsku. U inscenaciji vojne operacije za oslobađanje talaca od strane marinaca, njemu je bila dodeljena uloga broda koji su zarobili teroristi.

Danas je očigledno da se Alijansa plaši da ide na zaoštravanje odnosa sa Rusijom. Evo jednog karakterističnog detalja. Ruska flota je počela da se raspoređuje mnogo pre početka operacije. Malo uplašivši NATO u Irskoj i na obalama Britanije (vojne vežbe iz sredine februara 2022), brodovi su ušli u Sredozmno more da bi se sreli sa drugim brodovima Vojno-pomorske flote. Tu je došao i odred brodova iz Tihog okeana.

Do 20. februara, Rusija je u tom regionu imala dve raketne krstarice - „Maršal Ustinov" i „Varjag" (krstarica „Moskva" ostala je u Crnom moru, gde je i potonula usled požara), fregata „Armiral Kasatonov", dva protivpodmornička broda, niz drugih brodova i nekoliko dizel podmornica sa raketama „Kalibar".

U susret našim snagama, koje uopšte nisu bile male, NATO je izveo tri grupe nosača aviona, uključujući jednu američku. Neko vreme naša flota je delovala u nekoliko grupa - dok je odred Severne flote predvođen „Ustinovim" manevrisao južnije od Sicilije, pacifički brodovi su zajedno sa sredozemnom grupom formirali moćnu „udarnu grupu" u istočnom delu Sredozemnog mora, nedaleko od Sirije. NATO brodovi su se držali van dometa naših raketa.

Noću, 24. februara, svi ruski brodovi skupili su se istočnije od Krita. A nekoliko dana pre operacije, niz ruskih brodova prošao je moreuze na severu, ušavši u Crno more. Ali okosnica grupe je ostala, i ako bi odjednom eskalacija konflikta dovela do pokušaja Zapada da se umeša, teško da bi brodovi SAD i NATO mogli da uđu u Crno more. Prvo bi morali da se bore sa ruskom flotom i avijacijom iz baze Hmejm. U takvoj bitki, Zapad bi imao prednost u snagama, ali cena svakog uspeha za SAD i NATO bila bi veoma visoka, a razmere operacije potrebne da bi se pobedile ruske snage u regionu, bile bi ogromne. Kao što vidimo, Zapad nije rizikovao. I pre i posle operacije, NATO flote se ne ponašaju agresivno. Mi, takođe, ne želimo dalju konfrontaciju. Ali, kao što se kaže, barut držimo suvim.

Operacija u Ukrajini se nastavlja. I sve dok Turska drži moreuze zatvorene, nijedan brod necrnomorske NATO zemlje neće se naći u teatru ratnih dejstava, a ruska Vojno-pomorska flota delovaće slobodno. Kakvi god bili njeni sledeći koraci, ona je već odigrala važnu ulogu u operaciji. Delovanje ruske Ratne mornarice je najbolji odgovor onim „dobronamernicima", našim i stranim, koji vole da razmatraju pitanje „Rusije kao kontinentalne države", pitanje Baltika kao isključivo „NATO jezera", pitanje nezadovoljavajućeg stanja naše flote i slične „filozofije". Ovakvi lažnjaci teku poput mutnog potoka.

Ali, treba shvatiti da sve dok ukrajinska država bude imala izlaz na Crno more, neće biti mira u ovom regionu. I čini se da će se uskoro glavna borbena dešavanja sa kopna premestiti na crnomorsku obalu pod kontrolom Ukrajine.

Prirodno, naša komanda je spremna za ovakav razvoj situacije, zato nastavlja da pažljivo prati situaciju, a Crnomorska flota gotovo svakodnevno „baždari" visokoprecizne rakete na vojnim objektima protivnika. Pritom, naši mornari obavljaju zadatke zaštite pomorskih granica u svim flotama - Baltičkoj, Severnoj, Pacifičkoj, Kajspijskoj flotili i pomenutoj Crnomorskoj floti.

Ipak, najveću flotu na svetu ima SAD. Opremljena je sa 289 jedinica pomorske opreme, kao i avio-grupama. U prvoj petorci su i pomorske snage Kine, Rusije, Japana i Indije. Stanje Ratne mornarice Rusije omogućava zaštitu morskih granica zemlje i isticanje zastave u raznim oblastima Svetskog okeana. Krajem prošle godine, u Svetskom okeanu bilo je više od 80 ruskih ratnih brodova. Istovremeno, kod sirijskih obala raspoređena je naša velika vojno-pomorska grupacija.

Podsećamo da su u aktivnoj fazi vojne operacije RF u Siriji, koja je trajala od 30. septembra 2015. do 11. decembra 2017. godine, bili uključeni skoro svi rodovi vojske, a istaknutu ulogu je igrala ratna mornarica. Ruski brodovi bili su u Sriji mnogo pre „aktivne faze". Od 2013. godine počele su isporuke naoružanja i vojne tehnike iz RF u Siriju (tzv. Sirijski ekspres: maršruta Novorosijsk - Tartus). Ubrzo je stvoreno operativno povezivanje Ratne mornarice RF u Sredozmenom moru, kako bi se osigurala sigurnost transporta.

Neposredno učestvovanje ruske mornarice u borbenim dejstvima počelo je 7. oktobra 2015, kada je grupa brodova Kaspijske flotile u sastavu: raketni brod „Dagestan" i tri mala raketna broda tipa „Bujan" lansirala 26 raketa „Kalibar" i pogodila 11 ciljeva. Ova operacija izazvala je senzaciju u svetu, jer je pokazala da je prošlo vreme hegemonije američkih raketa „Tomahavk".

Kaspijska flotila je 20. oktobra opet bombardovala sedam objekata Islamske države, lansiravši 18 raketa „Kalibar". Takođe, objekte ISIS-a je raketama „Kalibar" sa Sredozemnog mora gađala i Crnomorska flota: fregate „Admiral Grigorovič", „Admiral Esen" i mali raketni brodovi. Ovi brodovi su ispalili 140 raketa „Kalibar" i pogodili 25 ciljeva.

Ali zašto su to bili brodovi Kaspijske flotile, a ne Crnomorske flote? Zato što je Crnomorska flota naoružana teškim protivbrodskim raketama namenjenim pre svega za potapanje nosača aviona. Ovo oružje nije namenjeno kopnenim ciljevima. U sastavu Kaspijske flotile nalaze se mali raketni brodovi koji su naoružani novim udarnim raketnim sistemima „Kalibar" i više su orijentisani na uništavanje ciljeva na obali.

Zanimljiva činjenica. Maršruta leta raketa išla je preko teritorije Irana, opkoljenog sa svih strana zbog sankcija u vezi sa iranskim nuklearnim programom, kao i preko Iraka gde se nalaze američke vojne baze. „Ni turska, gde se nalaze američki kompleksi PVO „Patriot", ni sami Amerikanci, nisu primetili da je pored njih prošlo 26 krstarećih raketa. One su se provukle kroz NATO PVO, kao štikle kroz metalni okolp", primetio je jedan od vojnih eksperata. Imajte na umu da je domet ciljeva bio 1500 km. Ovo je, da tako kažemo, informacija za NATO, da im malo „osvežimo" pamćenje.

Kaspijska flotila, pomorska komponenta Južnog vojnog okruga, predstavlja garant stabilnosti u regionima Centralne Azije i Južnog Kavkaza. U pomorskom sastavu je nekoliko brigada i divizija brodova, delovi obalskih trupa. A u paradi povodom Dana mornarice u Kaspijsku su prvi put učestvovali brodovi mornarica Azerbejdžana i Irana, što se u potpunosti može oceniti kao znak solidarnosti sa Rusijom.

Nevidljivo prisustvo Kaspijske flotile u Sredozemlju takođe igra važnu ulogu u viševarijantnoj vojno-tehničkoj prinudi „partnera" na mir. Primećujemo da SAD i NATO ne smatraju svoje, očigledno provokativne postupke u Istočnoj Evropi, eskalacijom. Posledično, ruska mornarica (i kopnene snage) imaju pred sobom još mnogo posla.

U dometu preciznog raketnog oružja brodova Kaspijiske flotile (do 2600 km) nalaze se cela Crnomorska akvatorija, istočna polovina Sredozemnog mora, veliki deo Baltičkog mora, niz bliskoistočnih zemalja, teritorije NATO zemalja: Grčke, Bugarske, Rumunije, Poljske, Litvanije, Letonije, Estonije, i bliskoj Alijansi - Ukrajine.

Na tom fonu, želja SAD i NATO da „odvedu" rusku vojsku negde dalje od ukrajinskih ili poljskih granica deluje besmislena, a prebacivanje u Evropu američkih aviona F-35, F-15, B-52 - krajnje opasno za naše „partnere". U hipotetičkoj situaciji vojnog konflikta sa NATO u Starom svetu (a Amerikanci mnogo rade na eskalaciji situacije), Rusija će biti prinuđena da operativno uništi „centre za donošenje odluka" i učiniće to visokotehnološki, žestoko, garantovano, o čemu bi trebalo da razmišljaju u Vašingtonu i Briselu.

Uoči praznika, komandant Crnomorske flote, admiral Igor Osipov, čestitao je vojnicima i veteranima, istakvši da tokom specijalne vojne operacije brodovi i avijacija Crnomorske flote visokopreciznim udarima uništavaju važne objekte protivnika, podržavajući ofanzivu ruskih kopnenih snaga. Nedavnu su naše rakete gađale luku Odesa i uništile desantno-jurišni čamac ukrajinske mornarice zajedno sa skladištem raketa „Harpun" kojim je kijevski režim ugrožavao Crnomorsku flotu. Istovremeno, događaji poslednjih meseci pokazuju da Crnomorska flota u potpunosti kontroliše akvatoriju Crnog mora, nešto ranije pod kontorlu je stavljeno Azovsko more, što ne može a da ne izazove bes kijevskog režima i njegovih zapadnih gazda. Oni su pokušali da pokvare praznik Crnomorcima. Mali dron ukrajinskih nacista pogodio je dvorište štaba Crnomorske flote u Sevastopolju (nije bilo poginulih, ranjeno je nekoliko ljudi). Provokacija nije uspela. Provokatori su dobili precizan odgovor. Šta su drugo i mogli da očekuju? A parada Ratne mornarice u Sevastopolju i nije bila planirana, što je objavljeno deset dana pre toga.

Ratna mornarica Rusije „sposbna je da munjevito odgovori svima koji odluče da posegnu za našim suverenitetom i slobodom. Ona ima visoku spremnost za aktivna dejstva svojih obalskih, kopnenih, vazdušnih, podmorničkih snaga i sredstava, stalno se usavršavajući", rekao je u svom obraćanju mornarima na paradi u Sankt-Peterbrugu, predsednik RF, vrhovni komandant Oružanih snaga Vladimir Putin.

On je, takođe, rekao da Ratna mornarica uspešno i časno ispunjava strateške zadatke na granicama zemlje i u svakom delu Svetskog okeana. Predsednik je istakao da sadašnja stiuacija traži od Rusije adekvatno i odlučnu delovanje.

Deviza ruskih mornara odavno je: „S nama su Bog i Andrejevska zastava!" Pod tom zastavom ruska flota ostvarila je zvučne pobede i neprolaznu slavu. Dan mornarice s pravom jedan od najznačajnijih praznika za Rusiju, čija je istorija tesno povezana sa morima. A morske parade daju mogućnost narodu da jasno vide visoku stručnost naših mornara i pomorskih pilota, snagu i moć ruske flote.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane