Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Smrt Evrope

Douglas Marey: Čudna smrt Europe (13)

Tiranija krivnje

Evropa čini samoubistvo. Ili su, u najmanju ruku, njezini vođe odlučili počiniti samoubistvo. Jesu li ih europski narodi odabrali slijediti u tome, posve je drugo pitanje. Kad kažem da je Europa u procesu ubijanja same sebe, ne mislim da je teret uredbi Europske komisije postao pretežak ili da Europska konvencija o ljudskim pravima nije učinila dovoljno da zadovolji zahtjeve određenih zajednica. Mislim na to da je civilizacija koju poznajemo kao Europu u procesu počinjenja samoubojstva te da ni Velika Britanija niti bilo koja druga zapadnoeuropska zemlja ne može izbjeći tu sudbinu jer kao da svi bolujemo od istih simptoma i boljki. Posljedica toga bit će da na kraju naših života većina ljudi koji danas žive u Europi neće biti Europa te da će svi europski narodi izgubiti jedino mjesto na svijetu koje mogu nazvati domom, zaključak je istraživanja u knjizi Daglasa Maerja, koje objavljujemo u nekoliko nastavka

Daglas Marej

Deveto poglavlje Prva upozorenja

Širom Europe čula su se i druga upozorenja. Na početku dvadeset prvoga stoljeća u Nizozemskoj, a zatim i Norveškoj, američkog pisca homoseksualne orijentacije Brucea Bawera počela je zabrinjavati činjenica što je u najliberalnijim europskim gradovima (uključujući i Amsterdam) sve više njegovih poznanika homoseksualaca bilo izloženo napadima muslimana. Bawer je iselio iz svoje domovine devedesetih godina dvadesetoga stoljeća djelomice i zbog toga što mu je smetao sve veći utjecaj kršćanskih svećenika koji su se zagriženo protivili pravima homoseksualaca. U Europi je Bawer počeo zamječivati da postoji i drukčija vrsta svećenstva, drukčije vjere od one na koju je bio navikao, koji ne smatraju samo da homoseksualcima ne bi trebalo biti dopušteno da se vjenčaju nego da ih treba bacati s najviših zgrada. Poput Pima Fortuyna, i Bawer se zapitao zašto društvo koje se toliko ponosi svojim liberalizmom više brine da ne uvrijedi muslimane nego da zaštiti homoseksualce. Islamska homofobija - pitanje kojega se gay tisak, a kamoli srednjostrujaški jedva doticao - polako je počela dospijevati u javnost.

Međutim, ne samo što se činilo da skupine za prava homoseksualaca (koje su žestoko napadale Rimokatoličku i druge kršćanske crkve) ne čine ništa po pitanju toga mnogo ozbiljnijeg problema, nego čak napadaju one poput Bawera koji upozoravaju na njega. Dvjema knjigama i gomilom članaka Bawer je pokušao ukazati na neobičnost što su liberalna društva utihnula na takvu netrpeljivost samo zato što je dolazila iz useljeničkih zajednica. Kako je Bawer pokazao, činilo se da postoji nekoliko suprotstavljenih priča o viktimizaciji, ali u njima su muslimani istisnuli homoseksualce.

Poput svih drugih koji su zarana pokušali upozoriti na slične probleme, Bawer je za svoj trud prilično ocrnjen, nerijetko čak i od strane liberalnoga gay tiska te drugih od kojih se moglo očekivati da će ga podržati. Bawer je bio samo još jedan primjer činjenice da ako se glasnika ne ubije, na ovaj ga se ili onaj način pokušava što učinkovitije ušutkati.143 Međutim, tijekom cijeloga prvog desetljeća dvadeset prvoga stoljeća upravo su rana upozorenja na bogohuljenje i slobodu govora konačno postala najglasnija.

Objavljivanje niza karikatura proroka Muhameda u danskom listu Jyllands-Posten iznijelo je na vidjelo jednu od najneuralgičnijih točki našega doba. Taj je događaj, poput afere s piscem Salmanom Rushdijem šesnaest godina prije, bio još jedan očit znak da će problemi masovnog useljavanja nastaviti iznenađivati Europljane. Da je neki Danac devedesetih godina dvadesetoga stoljeća rekao da će priča koja će pridobiti najveću pozornost javnosti u njihovoj zemlji u sljedećem desetljeću najvjerojatnije biti "afera karikature" (fraza koju su ljudi sve više izgovarali ozbiljnih lica), drugi bi mislili da je posve prolupao.

Ipak, kad je 2005. urednik Jyllands-Postena doznao da danski izdavač knjiga za djecu ne može pronaći nikoga tko bi bio voljan ilustrirati knjigu o islamu iz serijala dječjih knjiga o svjetskim religijama, zapanjen što takav tabu uopće postoji u današnjemu slobodnom društvu, u redakciji lista odlučili su istražiti može li se tome tabuu stati na kraj. Dokazali su da može, ali uz veliku cijenu. Osim burnih prosvjeda, pa čak i paljenja zgrada veleposlanstava u islamskim zemljama, karikature su izazvale i prosvjede muslimana diljem Europe.

Prosvjednici pred zgradom danskoga veleposlanstva u Londonu nosili su transparente na kojima je, među ostalim, pisalo "Freedom go to hell" ("Dođavola sa slobodom"), "7/7 is on its way" ("Stiže 7.7.") i "Behead those who insult Islam" ("Skinimo glave onima koji vrijeđaju islam"). Poslije nekoliko neuspjelih napada na Kurta Westergaarda, jednog od danskih karikaturista, na Novu godinu 2010. u njegovu je kuću provalio musliman naoružan sjekirom koji je prošao obuku Al Sababa u Africi i pojavio se s namjerom da mu odrubi glavu. Westergaarda je spasila sigurna soba koju su mu savjetovali da ugradi u svoj dom, što je u Europi ubrzo postala uobičajena stvar. Nedugo poslije Danske, "afere karikature" počele su izbijati diljem Europe.

U Norveškoj je 2006. Vebjorn Selbekk, urednik kršćanskih novina Magazinet, odlučio objaviti danske karikature kako bi svojim čitateljima pokazao oko čega je nastala tolika strka. Norveški premijer Jens Stoltenberg ne samo što ga je napao zbog toga, nego mu je čak i prijetio pokretanjem kaznenoga postupka. Kad je rulja zapalila zgradu norveškoga veleposlanstva u Damasku, premijer je izjavio da i Selbekk snosi dio odgovornost za taj skandalozni čin.

Drugi političari i osobe iz kulturnog života napali su ga zbog "provokacije" i "nedostatka poštovanja". Selbekk se bio prisiljen sakriti i morao je dobiti policijsku zaštitu. Sljedeće se godine "afera karikature" preselila u Švedsku kad je švedski umjetnik Lars Vilks objavio svoje karikature proroka Muhameda zbog kojih je također bio prisiljen na skrivanje. Kao i u slučaju danskih kolega, u godinama koje su uslijedile pokušano je nekoliko napada na njegov život. Godine 2011. u Parizu je izvršen bombaški napad na redakciju francuskoga satiričkog tjednika Charlie Hebdo, jednog od rijetkih koji su se usudili ponovno objaviti karikature proroka Muhameda danskih karikaturista.

Godine 2013. danskoga novinara i povjesničara Larsa Hedegaarda, istaknutoga kritičara islama, jedno je jutro na kućnom pragu dočekao napadač naoružan pištoljem i ispalio mu dva hica u glavu. Sedamdesetogodišnji Hedegaard uspio je preživjeti napad jer ga je ubojičin prvi metak promašio, a drugi se zaglavio u cijevi. Hedegaard ga je nekako uspio odgurnuti od sebe, a napadač je onda pobjegao iz zemlje i pronašao utočište negdje u Turskoj.

To su samo neki od napada koji su se dogodili u razdoblju poslije 2005. Ali bit će ih još mnogo. Dana 7. siječnja 2015. dvojica naoružanih muškaraca uspjela su proći pokraj osiguranja u zgradi redakcije tjednika Charlie Hebdo, ubiti tjelohranitelje koje je država dodijelila uredniku i gotovo cijelu redakciju pobiti na radnome mjestu. Osim što su godinama bili izloženi prijetnjama smrću zbog karikatura proroka Muhameda, urednike tjednika Charlie Hebdo godinama su po francuskim sudovima povlačile muslimanske organizacije. Samo mjesec dana poslije masakra u redakciji Charlie Hebdoa - 15. veljače - naoružani dvadesetdvogodišnji mladić rođen u Danskoj upao je na skup solidarnosti švedskomu karikaturistu Larsu Vilksu u Kopenhagenu. Kao i u slučaju pariškoga napada mjesec dana prije, ubilački je pohod započeo napadima na karikaturiste, a završio napadima na židovske lokacije - u Parizu na supermarket s košer hranom, a u Kopenhagenu na sinagogu.

Činilo se kako pravnim i tjelesnim napadima nema kraja, pa tako nitko nije ni trepnuo kad je 2015. članak objavljen u časopisu The Atlantic ukazao na "beskonačne, iscrpljujuće europske ratove zbog bogohuljenja".144 Unatoč višedesetljetnim upozorenjima, od afere Rushdie naovamo, nitko na vlasti nije predvidio takav razvoj događaja. Nitko od onih koji su otvorili europske granice masovnom useljavanju iz zemalja trećeg svijeta nije ni pomislio da bi to moglo prerasti u "muslimansko pitanje". Nitko se nije pripremio na mogućnost da novopridošlice ne samo što se možda neće integrirati, nego će sa sobom donijeti mnoštvo vlastitih vjerskih i društvenih svjetonazora te da bi druge manjine mogle postati prvim žrtvama takvog previda.

Nitko na vlasti nije očekivao da će pojačani val useljavanja dovesti do jačanja antisemitizma i nasilja nad homoseksualcima. Nitko od onih koji su nekritično prihvaćali labavu imigracijsku politiku nije očekivao da će se pojava muslimanskog bogohuljenja pokazali jednim od glavnih kulturoloških i sigurnosnih pitanja u Europi dvadeset prvoga stoljeća. Sve koji su na to upozoravali ignorirali su, klevetali, diskreditirali, progonili ili ubijali. Rijetko su kad, možda i nikad, čak i kad su se činjenice promijenile, stvarne žrtve dobile zasluženo suosjećanje.

Sve do početka i tijekom prvoga desetljeća dvadeset prvoga stoljeća glavnostrujaški političari i većina medija zagovarali su stav da požar zapravo podmeću oni u Europi koji viču "vatra". Pokušaji da se one koje upozoravaju na probleme ušutka ? nasiljem, zastrašivanjem ili sudskim progonima - doveli su do toga da tri desetljeća poslije afere Rushdie u Europi nije ostao gotovo nitko tko bi se usudio napisati roman, skladati glazbeno djelo ili čak nacrtati nešto čime bi mogao izazvati bijes muslimana. Štoviše, čak se išlo u suprotnome smjeru. Političari i gotovo svi ostali svim su se silama trudili pokazati divljenje prema islamu.

Dakako, poslije velikih terorističkih napada - u Madridu 2004., Londonu 2005. i Parizu 2015. - europske su vlade morale nešto učiniti i moralo ih se vidjeti da nešto čine. Većina ih se pokazala sposobnima suočiti se sa specifičnim protuterorističkim vidom problema, ali ostale su beznadni zatočenici vlastitih i prethodničkih politika te vlastite retorike.

U lipnju 2007. u središtu Londona otkrivena su dva automobila bombe koje su postavili liječnik Državne zdravstvene službe i student islamske vjeroispovijesti. Prvo vozilo puno plinskih boca i čavala ostavljeno je parkirano pred staklenim ulazom popularnoga noćnog kluba one večeri kad dame imaju besplatan ulaz. Drugo je vozilo bilo parkirano malo dalje niz cestu, ostavljeno tamo da raznese one koji će bježati od prve eksplozije. Nasreću, slučajni prolaznik zamijetio je dim koji se polako širio iz prvoga vozila, pa su oba automobila bombe otkrivena prije nego što su stigla detonirati. Tada nova britanska ministrica unutarnjih poslova iz redova laburističke stranke Jacqui Smith rekla je kako bi bilo pogrešno takve napade nazvati "islamskim terorizmom" jer se ti teroristi zapravo ponašaju suprotno svojoj vjeri. Zato bi, izjavila je, takve napade bilo prikladnije opisati kao "protuislamsku aktivnost".145

Šest godina poslije dva su britanska muslimana usred bijela dana u londonskome Woolwichu izmasakrirala britanskoga vojnika Leeja Rigbyja, bubnjara 2. kraljičine pukovnije, a britanski premijer iz redova konzervativne stranke (David Cameron) na ulazu rezidencije u Ulici Downing izjavio je: "Ovo nije samo napad na Britaniju i britanski način života. Ovo je također izdaja islama i svih muslimanskih zajednica koje mnogo pridonose našoj zemlji. Ništa u islamu ne opravdava takav doista grozan čin."146 Sljedeće godine, kao odgovor na ubojstvo britanskoga humanitarnog radnika kojemu je u Siriji glavu odrubio džihadist rođen u Velikoj Britaniji, isti je premijer rekao: "Tvrde da to čine u ime islama. To je glupost. Islam je religija mira. Oni nisu muslimani, oni su čudovišta".147

Mediji su također svim silama nastojali izbjeći bavljenje onime što se dogodilo. Dan pošto su na ulicama Londona dva preobraćenika na islam izvikujući riječi iz Kur'ana ubila Leeja Rigbyja, glavni britanski desničarski dnevni list Daily Telegraph priklonio se Cameronovoj retorici. Jedan njihov kolumnist napisao je: "Muškarac s krvavim nožem koji je govorio u video-kameru u Woolwichu nije imao raspoznatljiv plan... ništa od toga što je učinio nije imalo smisla."148 Drugi je novinar u istome listu napisao: "Za mene je jučerašnji barbarski čin terorizma u Woolwichu doslovce besmislen. Ništa što se dogodilo nije imalo smisla... Noževi, helikopteri, oružje, tijela...

Ništa od toga jednostavno nije imalo nikakva smisla." Uslijedio je dug popis detalja s poprišta zločina za koje je autor članka tvrdio da također nemaju smisla. "Rekao je 'naše zemlje', a govorio je jugoistočnim londonskim naglaskom. To nije imalo nikakva smisla... Ništa od toga nije imalo nikakva smisla. Ništa." Autor članka grandiozno je zaključio: "Jučerašnji je dan bio besmislen."149 Komentar s drugoga kraja političkog spektra objavljen u The Guardianu glasio je da je to što se dogodilo bio jednostavno "svakidašnji čin nasilja".150

Poput političara, većina europskih medija tih je godina pokazivala vrlo malo želje da shvati ili javno kaže što se događa. Tisak je smatrao da su uzroci očiti: kombinacija straha, kukavičluka i internalizacije prijetnje. U međuvremenu se političari nisu mogli suočiti s problemom jer su sâmi bili odgovorni za njegovo pojavljivanje u Europi. Svih proteklih desetljeća gotovo nitko nije uzeo u obzir ideologije ili uvjerenja ljudi koji stižu u Europu niti je pokazao imalo zanimanja za to. Političari i mediji općenito su umanjivali razlike između islama i bilo koje druge vjere i nisu odustajali od stava da je rješenje problema, ako problem uopće postoji, vezati budućnost europskih društava za budućnost islama podupiranjem "umjerenih" kako bi prevladao "reformirani islam". To će, uporno su tvrdili političari, riješiti i europski problem i problem islama u cjelini.

Kao da uopće nisu bili svjesni činjenice da je islamska povijest od mutazilita u desetome pa do Iranca Alija Daštija u dvadesetome stoljeću svjedočila brojnim reformističkim pokretima i pojedincima sklonim reformama, ali da su svi poraženi silom, argumentima i žalbama fundamentalista. Europski političari vezivali su buduću sigurnost Europe za reformistički pokret koji se kroz cijelu povijest pokazao neuspješnim i koji će po svoj prilici opet propasti. No oni i dalje nisu odustajali od tog argumenta.

U govoru na skupu britanske konzervativne stranke 2014. tadašnja ministrica unutarnjih poslova Theresa May učinila je što i svaki političar - istaknula je da je islam miroljubiva religija i citirala svoje omiljene stihove iz Kur'ana. Svjedočivši silini kojom su mnogi muslimani bili voljni braniti svoju vjeru, činilo se da je glavnostrujaška politika sklona pretvaranju da je islamska religija barem djelomice istinita te da je izvor mudrosti i vodstva. Tako je 2016. njemački ministar financija Wolfgang Schaeuble, jedan od ključnih saveznika Angele Merkel, pozivao na stvaranje "njemačkog islama".

Karijere onih koji su zauzeli suprotan stav nisu bile tako uspješne. U Nizozemskoj je, nakon godina provedenih po kasarnama i vladinim sigurnim kućama, nizozemska sigurnosna služba konačno dopustila Ayaan Hirsi Ali da živi u posebno zaštićenoj zgradi u zemlji.

Međutim, njezini su novi susjedi podnijeli tužbu da se Hirsi Ali premjesti dalje od njih jer su - u blizini tako problematične osobe - strahovali za vlastite živote. Ubrzo poslije toga, na temelju neistinitih tvrdnji iznesenih na jednoj nizozemskoj televizijskoj postaji, nizozemska ministrica imigracije i integracije, članica iste stranke kao i Hirsi Ali (VDD), oduzela je Hirsi Ali državljanstvo. Zemlja koja je dopuštala ulazak stotinama tisuća muslimana ne očekujući od njih da se integriraju i koja je nudila utočište nekim od najradikalnijih muslimanskih imama i muslimanskih grupa u Europi, oduzela je državljanstvo jednom od rijetkih useljenika koji je pokazao kako bi trebao izgledati posve integrirani nizozemski imigrant. Hirsi Ali iselila je u Ameriku i tako postala, kako će to Salman Rushdie poslije sročiti, "možda prva izbjeglica iz zapadne Europe poslije holokausta".151

Neko je vrijeme prevladavao dojam kako je Europa zauzela stav da će problemi ekstremizma nestati ako nestanu ljudi koji na njih upozoravaju. Međutim, bez obzira na to jesu li takve ljude ubijali, natjerali na skrivanje ili protjerivali, problem nije nestajao - dakako zato što su useljenici ostajali i što nisu namjeravali otići. Mnogo ih je slijedilo izričit i neizričit savjet iz zemalja iz kojih su došli - da ostanu u Europi, ali da ne postanu Europljani.

Na skupu u Kölnu 2008. godine turski je premijer (poslije predsjednik) Erdođan pred 20 000 Turaka nastanjenih u Njemačkoj, Belgiji, Francuskoj i Nizozemskoj rekao: "Jasno mi je da se protivite asimilaciji. Nitko od vas ne može očekivati da se asimilirate. Asimilacija je zločin protiv čovječanstva." Ali ipak je svoje zemljake pozvao da se uključe u politiku i steknu utjecaj kako bi tadašnjih pet milijuna Turaka u Europi postali "konstitucionalni element", a ne samo "gosti".152

U Amsterdamu 2016., baš kao i u brojnim drugim europskim gradovima, postoje predgrađa koja su muslimanske enklave. Za sunčana dana zgrade u tim predgrađima ne izgledaju ništa lošije od bilo kojega drugoga europskog predgrađa. Većina kuća izgleda poput onih koje bi si mnogi mladi parovi u zapadnoj Europi na jedvite jade uspjeli priuštiti kao prvu nekretninu. Tu su se turski "gastarbajteri" nastanjivali od vremena kad su došli u Nizozemsku prije šezdeset godina. Danas, poput mnogih drugih dijelova amsterdamskih i roterdamskih predgrađa, ta su predgrađa "male Turske" i "mala Maroka". Trgovine prodaju halal hranu.

Žene hodaju pokrivenih glava i život teče jednako kao da ti ljudi žive u Turskoj ili Maroku. Jedna od kuća u redu u mirnoj, ugodnoj ulici ona je u kojoj je živio Mohammed Bouyeri - kuća iz koje je jednoga jutra prije deset godina izišao s namjerom da pronađe i ubije Thea van Gogha. Četvrt o kojoj je riječ nije naročito opasna. Jednostavno je drukčija. Na mnogim prozorima nalijepljeni su izborni plakati, a svi prikazuju lice Recepa Tayyipa Erdođana.

Deseto poglavlje Tiranija krivnje

U prvim danima rujna, kad je more na tursku obalu izbacilo tijelo trogodišnjega sirijskog dječaka Aylana Kurdija, Europa je reagirala gotovo jednoglasno. Bila je to, kako su ukazivali naslovi nekolicine novina, "Europska sramota". Kad se saznalo da se obitelj Kurdi htjela pridružiti rodbini u Kanadi i da su im već jednom odbili izdati vizu, Aylan Kurdi postao je sjevernoamerička tema. Otkazani su neki skupovi kampanje za opće izbore koji su se u Kanadi trebali održati sljedećega mjeseca. Politički protivnici tada vladajućega premijera Stephena Harpera umnogome su se okoristili navodnom nesposobnošću Kanade da trogodišnjaku spasi život. Harperova vlada izgubila je na izborima.

Taj se opći osjećaj krivnje i sramote raširio diljem Europe i Sjeverne Amerike te ustranu gurnuo sva praktična pitanja o tome što se, zapravo, moglo učiniti kako bi se pomoglo obitelji Kurdi ili drugim obiteljima koje su možda htjele doći za njima. Osjećaj krivnje bio je toliko velik da su se neke vrlo važne činjenice jednostavno utopile u njemu. Jedna od važnijih među njima bila je da su se Kurdijevi na put otisnuli iz sigurne zemlje - Turske.

Otac je odlučio napustiti tu zemlju - u kojoj je imao plaćen posao ? kako bi obitelj odveo u Europu. Tijelo njegova maloga sina nije isplivalo na europsku nego na tursku obalu. I premda je bilo medija u Turskoj koji su ožalili njegovu smrt, nije došlo ni do kakva propitkivanja vlastitih postupaka, a kamoli poplave samooptuživanja kakva je zapljusnula zapadnjačke političare i medije.

Iako su se dijelovi širega arapskog i muslimanskog svijeta također bavili tragedijom, to nije ni približno dovelo do političkog izazova kakav je zatresao Zapad. Doista, tragedija je istaknula najmanje jednu golemu razliku ne samo među europskim i bliskoistočnim reakcijama, nego i u europskim i bliskoistočnim stavovima o azilantima. Premda su Libanon, Jordan i Turska primili iznimno velik broj ratnih izbjeglica iz susjedne Sirije i Iraka te za to dobile znatnu financijsku pomoć međunarodne zajednice, stav širega Bliskog istoka prema takvim humanitarnim krizama, da i ne spominjemo humanitarne i gospodarske krize u Africi i na Dalekom istoku, bio je posve suprotan onome europskih vlada ili medija. Dok su europske zemlje utapanje trogodišnjaka stavile sebi na dušu, arapski svijet iz kojega je dječak došao - i šira muslimanska "uma"* - nisu se osjetili ni najmanje potaknutima na djelovanje.

Primjerice, šest zemalja Zaljevske suradnje, koju čine Kuvajt, Bahrein, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati, Saudijska Arabija i Oman, do 2016. odobrilo je azil točno nijednome sirijskom izbjeglici. Njihov stav prema izbjeglicama iz Eritreje, Nigerije, Bangladeša i Pakistana nije bio ni toliko velikodušan. Samo nekoliko mjeseci prije smrti Aylana Kurdija kuvajtski je dužnosnik Fahad al-Salami u intervjuu za televizijsku postaju France 24 objasnio zašto zaljevske zemlje ne odobravaju azil čak ni izbjeglicama iz Sirije: "Kuvajt i zemlje Zaljeva su skupe i nisu prikladne za izbjeglice", objasnio je. "Prikladne su za radnike. Prijevoz je skup. Cijena života u Kuvajtu je visoka, za razliku od cijene života u Libanonu ili Turskoj gdje je možda jeftinija. Zbog toga je mnogo lakše platiti izbjeglicama Šda ostanu ondjeĆ. Naposljetku, ne možete primiti ljude koji dolaze iz drukčijeg ozračja, iz drugog područja. Riječ je o ljudima koji pate od duševnih problema, od različitih trauma." Ne možete ih jednostavno uklopiti u zaljevska društva, objasnio je.153

Takav stav ne iznenađuje. Al-Šalami je jednostavno pokušao zaštititi društvo od problema koji bi ga zadesili kad bi u zemlju ušao velik broj izbjeglica. Međutim, neobično je što Europa bez pogovora prihvaća stav da su zemlje Zaljeva i druga društva osjetljiva, za razliku od Europe koja je beskonačno prilagodljiva. Nitko u Europi nije za smrt Aylana Kurdija okrivio Tursku ili Oman.

I dok je španjolski premijer Mariano Rajoy u kontekstu drugoga migrantskog broda koji se potopio u Sredozemnome moru rekao kako Europa riskira "narušiti svoju vjerodostojnost ne budemo li mogli spriječiti takve tragične situacije", malo ih je govorilo da je u opasnosti arapska ili afrička vjerodostojnost. Doista, kroz sav sirijski dio izbjegličke krize gotovo nitko za ljudsku cijenu sukoba nije optužio zemlje uključene u građanski rat u Siriji - među njima Iran, Saudijsku Arabiju, Katar i Rusiju. Nije bilo javnog poziva Europljana da Iran preuzme dio izbjeglica, baš kao ni pritiska da Katar primi njihov pravičan dio.

Mnogo je političkih i strateških pretpostavki na kojima počiva taj propust. Ali tu je i moralna zaokupljenost samime sobom koja nadvladava sve. A ta moralna zaokupljenost samime sobom nije počela izbjegličkom krizom. Riječ je o jednoj od temeljnih tema suvremene Europe - jedinstvenoga, neprolaznoga i naposljetku možda kobnog osjećaja krivnje, ali i opsjednutosti krivnjom.

U travnju 2015., nakon što se u Sredozemnome moru potopio još jedan brod s migrantima, švedska članica Europskoga parlamenta Cecilia Wilkstrom pojačala je svoju već postojeću kampanju da se migrantima osiguraju "legalni i sigurni" putovi u Europu. Ne učinimo li to, ustrajala je, budući će naraštaji naš propust uspoređivati s holokaustom. "Mislim da će moja djeca i unuci pitati zašto nismo više učinili za ljude koji bježe od Isisa, nasilja u Eritreji ili bilo kojega sukoba, kad znamo da umiru tisuće ljudi. Ljudi će postavljati pitanje koje su postavljali i poslije Drugoga svjetskog rata: 'Ako ste znali za to, zašto niste nešto poduzeli?' U Švedskoj smo dopustili da se naše željezničke pruge iskoriste za prijevoz Židova u nacističke logore smrti. Danas na svijetu ima više izbjeglica nego tijekom Drugoga svjetskog rata i poslije njega. Svijetom se širi požar, a mi ga moramo gasiti."154

U Njemačkoj političari nisu morali biti tako izričiti. Svi Nijemci koji su slušali točno su znali na što je Angela Merkel mislila u svojoj velikoj najavi 31. kolovoza 2015. kad je rekla: "Svijet vidi Njemačku kao zemlju nade i prilika. Ali nije uvijek bilo tako." Bilo je to pozivanje na nešto što su Nijemci dobro znali i što im je bilo važno. U tim ključnim danima potkraj kolovoza u istočno-njemačkome gradu Heidenauu došlo je do prosvjeda izvan izbjegličkog centra i pokušaja paleži ustanove za pomoć migrantima. Kad se kancelarka nakon toga pojavila u gradu, svjetina joj je zviždala i provocirala ju.

Drugi su Nijemci to promatrali s užasom i bili su spremni reagirati kako bi pokazali da njihova zemlja ima i drugo lice. U prvim danima rujna stotine tisuća ljudi iz južne su Europe preko Srbije, Mađarske i Austrije dolazile u Njemačku. A kad je kancelarka Merkel otvorila vrata svoje zemlje, njezini su sunarodnjaci odgovorili na izazov. Na granicama i željezničkim kolodvorima, primjerice onima u Münchenu i Frankfurtu, okupilo se nekoliko stotina ljudi da migrantima poželi dobrodošlicu.

Ti su snimci obišli svijet. Na njima je bilo mnoštvo Nijemaca koji ne samo da su nudili pomoć migrantima koji su stizali nego su katkad priređivali prave proslave dobrodošlice. Migranti koji su do Njemačke proputovali barem jedan kontinent začuđeno su i katkad razdragano dolazili među gomilu Nijemaca koji su im sa svih strana pljeskali i klicali. Odbori za dobrodošlicu mahali su balonima i transparentima s natpisima poput "Dobro došli" i ''Volimo izbjeglice". Kad su vlakovi došli u kolodvore i migranti se iskrcali te krenuli kroz mnoštvo, neki su im s odobravanjem klicali i "davali im pet". Lanci dobrovoljaca dijelili su im hranu i darove, među ostalim i medvjediće te gumene bombone za djecu. To nije bio samo izraz Willkommskulture ("kulture dobrodošlice") za koju Njemačka kaže da je voli pokazati. Migrantima nije samo priređena dobrodošlica nego su ih slavili, kao da su mjesna nogometna momčad koja se trijumfalno vraća kući ili junaci koji se vraćaju iz rata. Među dočekivanima neki su se uklopili u slavlje te su prolaskom kroz "počasnu stražu" podizali ruke i slavodobitno mahali.

Takvo raspoloženje nije zahvatilo samo Nijemce. Ljudi sa svih strana Europe dolazili su sudjelovati u tim zbivanjima, a posvuda su se počele izvlačiti povijesne paralele. Dva student iz Velike Britanije otišli su automobilom na austrijsko-mađarsku granicu kako bi migrante prebacili do Münchena. U intervjuu medijima jedan je rekao: "Ovdje smo jer se vidjevši ove prizore u mislima vraćamo u 1940-e, a povijesne nas paralele podsjećaju na skloništa u londonskoj podzemnoj željeznici iz tog doba. I počneš se pitati što bi onda učinio, a želim reći da bih ja pomagao, pa smo zato danas ovdje.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane